Ukoliko je tko 01. siječnja 2017. godine uperio pogled prema južnoj nebeskoj polutci, u poslijepodnevnim satima, netom nakon zalaska sunca, vidio je sablastan prizor: mladi mjesec (mlađak) i dalje od njega s lijeve strane jednu zvijezdu.

Ne treba biti praznovjeran, ali određena simbolika svakako postoji; tim više što se na nebeskom platnu ocrtavao zrcaljeni polumjesec i zvijezda (petokraka). I upravo što je zrcaljen, kao što je duša ogledalo svemira, tako je i Nebo ogledalo Zemlje.

Nova je 2017. godina, nakon krvavog Uskrsa (Bruxelles) i krvavog Božića (Berlin), nastavila svoj krvavi put u Istanbulu, najistočnijoj točki Zapada. Islamistički teror obavio je Zapad i najmalobrojniji su sigurni, no, što je još gore, osjećaj sigurnosti posvema je odsutan.

U jednom kasnijem spisu, Hegel piše da će u nekom budućem razdoblju svjetskom pozornicom zavladati Slaveni; i ukoliko se prisjetimo t. zv. Istočnog bloka, ne možemo kazati da je znatno pogriješio. Europljani su, kao ishodište svake civilizacijske i kulturne veličine (i relevantnosti), predugo (s pravom) zanemarivali ostatak svijeta; udubljeni u vlastite razmirice i brige, samodostatni u svojoj oholosti i taštini, postali slabi i dekadentni, vješti jedino u površnosti i hedonizmu. Omeđeni barbarima na svojim granicama, nagriženi demonom relativnosti i sujevjerja iznutra, predstoji nam po svemu sudeći sudbina zapadnoga rimskog carstva.

Ako je ikad bilo ujedinjene raznovrsnosti i raznolikosti, onda je to bila Europa za vrijeme osmanske ugroze, no što je sve te narode vezalo, osim zajedničkog neprijatelja? Pa, kršćanstvo naravno, i kršćanski je duh najbolje vezivno tkivo. Uobičava se kazati da zapadna civilizacija počiva na tri stuba: rimskom pravu, grčkoj filozofiji i židovskoj religiji, pa, ako bismo to “trojstvo” objedinili – dobili bismo trojedinstvo – tri osobe jednog božanstva; kršćanskoga Boga. No, tih smo se temelja zdušno odrekli, a prihvatili smo nešto, neizrecivo zlo i dan danas shvatljivo samo najmalobrojnijima.

Suvremene povijesne, političke, sociološke i filozofske struje te prevladavajuća mišljenja slave Francusku revoluciju 1789. godine kao prekretnicu čovječanstva i ulazak u vladavinu prava i pravnu državu. Ipak, ta je revolucija, kao i svi ostali pokušaji nasilne promjene vlasti, krvavo potekla i krvava je bujica skončala stotinama tisuća mrtvih, što obezglavljenih, što vješanih i strjeljanih. Isti ti koji slave i promiču te ideje proizašle iz krvi, šute o tomu da je upravo ta revolucija i ideja poslužila za prvi europski imperijalizam; Napoleonov imperijalizam i ratni pohod po Europi. Kao što vidimo u današnjem vremenu; ideje “demokracije” šire se oružjem.

Također, ne podučava se ljude da je ta krvava ideja nastala u 18. stoljeću, u piskaranju dokonih prosvjetitelja koji, kao i svi besposleni ljudi, zagovaraju i smišljaju pravedne političke sustave (usporedivo s Marxovim komunizmom). Isto tako, ne spominje se da je ideja građanstva (građanske države i vladavine prava) bila nužna kako bi se ograničio radikalni (moralni) individualizam, koji je proizašao iz prosvjetiteljstva, napose Kantove moralne filozofije u kojoj po prvi puta u povijesti ćudoredne misli čovjek za svoja djela odgovara jedino – sebi – ne Bogu, ne monarhu ili zajednici, već sebi i isključivo sebi. Ne poseže li se onda za Montesquieuom, Rousseauom i inima kako bi se to čovjekovo urođeno divljaštvo obuzdalo, sad od Kanta moralno opravdana „sloboda“, jer, radikalni individualizam nagriza i uništava čovjeka po određenju Aristotelovom, kao političku životinju?! I što je drugo društveni ugovor, do li bijedni pokušaj ukroćivanja pobješnjele životinje kojoj je netko rekao da Boga nema: „Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga; nevaljali su, gadna su djela njihova; nema nikoga da dobro tvori“ (Ps 14,1).

Stoga, kakva je to civilizacija koja kao svoj epohalan događaj, svoju povijesno-političku prekretnicu i temelj uzima zločin iz 1789. godine? Takva, kakvu je živimo danas i kojoj svjedočimo danas. „Vrjednote“ t. zv. Francuske revolucije suprotstavljene su vrjednotama Krista Gospodina i zato smo tu gdje jesmo, takvi kakvi jesmo.

„Pokazat ću vam komu je sličan svaki onaj koji dođe k meni, sluša riječi moje i vrši ih. Sličan je graditelju kuće koji iskopa duboko te postavi temelj na litici. Nastane poplava, potok nahrupi na tu kuću, ali je ne može pokrenuti, jer je dobro sagrađena. A onaj koji ču, a ne izvrši, sličan je čovjek koji sagradi kuću na zemlji bez temelja. Navali na nju potok te se ona smjesta sruši, i velika bijaše ruševina te kuće.” (Lk 6,47-49) Mi danas nemamo civilizaciju, ni kuću, nego prorečenu i pretkazanu “veliku ruševinu”.

Takva civilizacija ni ne zaslužuje drugo no propasti, jer, “drugi početak” naše civilizacije (francuska revolucija) započeo je krvlju, stoga je samo prikladno da u krvi i završi. Heidegger je 1966. za njemački “Spiegel” izjavio da nas samo neki bog može spasiti (“Nur noch ein Gott kann uns retten“).

To nije točno: samo nas Bog može spasiti.

     

Mila Marušić

Share
0