Demografskim "čišćenjem" Hrvatska je otvorena za sve vrste istočnih invazija, a nakon ustrojavanje Erdoganove Turske i silnoga maloazijskoga demografskog potencijala, koji će se prelijevati u bosanskohercegovački prostor po logici povijesti s njega će navaljivati i na hrvatsku na jadransku obalu 

Cijeli niz unutarnjih i vanjskopolitičkih poteza turskoga predsjednika Recepa Erdogana nisu više umotani u sramežljivi celofan, ispod kojeg se još donedavno skrivala ideja o obnovi osmanizma, a nakon obnove kalifata i učvršćenja unutarnje vlasti, trebao bi slijediti povratak na političke, geostrateške i geopolitičke postave nekada moćnoga Osmanskog Carstva.

Ne treba  posebno zdvajati kako će tim regionalnim pa i svjetskim preustrojem biti narušena ravnoteža odnošaja na Bliskom istoku, među različitim islamskim frakcijama, ali i na području Balkana, kojeg Erdogan smatra svojim predvorjem, a nakon Izetbegvićeva "amanete" čime mu u naslijeđe ostavlja Bosnu, i jednim vrstom nasljednoga feudalnog lena.

U tom smislu, a ne samo za unutarnju potrebu oko referendumskoga učvršćenja autoritarnoga islamskog sustav, treba gledati i na Erdoganov verbalno-diplomatski rat protiv država Europske unije.

Naime, potpuno je razumljivo da se Erdogan, kao i njegov ruski saveznik Vladimir Putin, usredotočio na Europsku uniju jer je ona, nakon izlaska Velike Britanije i europskih protivljenja  američkom predsjednik Donaldu Trumpu, postala najranjivija karika u lancu zapadnjačke moći.

Nisu nerazumljiva ni opiranja europskih država (Nizozemske, Njemačke, Austrije i Švicarske) koje su tijekom desetljeća u sklopu multietničke ideologije s utopističkim stajalištima vjerovale kako će industrijom, radništvom, kapitalom, socijalnim povlasticama i kulturacijom stvoriti nekonfliktno društvo, u kojem će ustavu i zakonima jednako biti lojalni domorodci i pridošlice.

Masovni skupovi potpore turskom predsjedniku Erdoganu po europskim zemljama pokazuju nemoć europskih kulturnih modela da kod znatnoga dijela pridošlica i njihovih potomaka stvore lojalan odnos prema vrijednostima zajednica i država u kojima rade i žive pa europski političari, u strahu od islamističkoga terorizma, odgovorno ne dopuštaju organizaciju skupova s potporom autoritarnim režimima, čiji vođe još k tomu koketiraju s islamizmom.

Dok se obrana takve Europe čak i fizički ustrojava na schengenskim granicama, što je izgradnjom limesa posebno vidljivo na slovensko-hrvatskoj granici, višegodišnju pogrješnu politiku EU očito bi mogle snositi zemlje na potezu od Baltika do Jadrana, u vjerskom smislu prostor europskoga neraskatoličena svijeta, a u političkom - skupina država koja se u svojoj političkoj strategiji oslanja na potporu NATO saveza i Washingtona.

Upravo zato, ta je skupina država, na udaru službenoga Bruxellesa, što se očitovalo, unatoč poljskoj protimbi, arogantnim nametanjem Poljaka Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća.

S druge pak strane ruska agresija na Ukrajinu potaknula je neurotičnu bojazan srednjoeuropskih država od opetovanoga uplitanja Moskve u njihove suverene ovlasti.

Hrvatska država nije ranjiva samo od ruske strategije, koja se posredno manifestira preko raznih prijetnja iz Srbije. Demografskim "čišćenjem" ona je otvorena za istočne invazije, a nakon ustrojavanje Erdoganove Turske i silnoga maloazijskoga demografskog potencijala, koji će se prelijevati u bosanskohercegovački prostor, a onda po logici povijesti s njega i na hrvatsku na jadransku obalu.

Najbolja je zaštita od možebitnoga demografskog pustošenja ustrojavanje hrvatske federalne jedinice u BiH, koja ne bi imala samo svoje nacionalno, ustavno i gospodarsko značenje, nego u određenom smislu i sugurnosno, kao obrambeni prostor, gdje SAD i NATO savez ne bi protiv sebe imali neprijateljski raspoloženo pučanstvo.

Naime, zbog ruske i turske strategije, bez obzira na deklarativne želje, ni srpska ni bošnjačka strana, unatoč članstvima u Partnerstvu za mir, ne žele pristupiti ni u NATO savezu ni u Europsku uniju.

Zato bi razborita i mudrija hrvatska državna politika u dogovoru sa svojim prekoatlantskim vojnim i političkim partnerom trebala raditi na nabavi dviju eskadrila borbenih zrakoplova F-16, koje bi sa sjedištima iz Zagreba i Splita mogle suvereno nadzirati zračni prostor BiH, a onda time u svom djelokrugu i sigurnost svekolikoga savezničkog prostora. 

 

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Share
0