Suvremena se Europa, nažalost, trenutno nalazi u onom diskursu, duhu, odnosno svjetonazoru kojem su temelje položili t. zv. prosvjetitelji u 18. stoljeću, koji su si sami proiznašli tako laskavo ime – prosvjetitelji – a nikad nije bilo mračnijeg razdoblja no što je današnje; “progresivno”, “liberalno”, “napredno”; “prosvijetljeno”.

Promicanje istospolstva, pedofilije, zoofilije, nekrofilije, rodne ideologije i sveg t. zv. kulturnog marksizma; razvlašćivanje naroda, odnarođivanje, rastakanje države, relativizacija svih ljudskih vrijednosti od obitelji do braka; multikulturalizam i (dijalektički) materijalizam – sa svim se tim suvremeni Europljanin može nositi, odnosno sa svim se tim može boriti. No, samo su rijetki, diljem kugle zemaljske, svjesni najveće opasnosti koja će nas, Europljane (za razliku od EUropljana), zaista doći glave, ukoliko se nešto uskoro ne poduzme.

Naime, prosvjetitelji, u svojoj neukosti, neobrazovanosti i posvemašnjoj ludosti, nisu u stanju spoznati i predočiti si ono što ćemo nazvati religioznim čovjekom; čovjekom vjere – što je u svojoj biti svaki čovjek, kako je već odavno pokazao presveti Augustin – “Credo ut intelligam“ (Vjerujem da bih razumio). Ironično, poznavanje takvog, religioznog čovjeka, nije potrebno radi razumijevanja suvremenog Europljanina, predstavljenog kao „agnostičkog“ ili „ateističkog“, već radi spoznanja najveće prijetnje našem načinu života temeljenom na judeokršćanstvu, klasičnoj grčkoj filozofiji i rimskom pravu. Tu prijetnju poznajemo pod imenom jedne od triju monoteističkih vjera, a zove se islam.

Kršćanstvo je, pa bilo ono (rimo)katoličko, protestantsko, evangeličko ili pravoslavno, u svojoj biti sekularno, odnosno podobno sekularizaciji: „Odgovori Isus: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.'“ (Iv 18,36) ili „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“ (Mt 22,22). Dakle, kršćanin se spašava po vjeri u Oca i Sina, te iščekuje Kraljevstvo Nebesko na kraju svijeta. Njegov svijet, dakle ovaj prolazni i materijalni, nije njegov svijet pa tako ni sve svjetovno. Ne želeći ovdje ulaziti u narav hinduizma, šintoizma ili budizma i njihove posebnosti glede politike, odnosno države, mora se istaknuti da je kršćanstvo potpuno sekularno, a islam potpuno nesekularan, budući su obje religije proizašle iz „kompromisnog“ judaizma.

Šerijatsko pravo je ono što je teologija u kršćanstvu; to je konkretizacija vjere, odnosno ispunjenje svrhe t.j. poštivanje pravnih normi šerijatskog prava. Za razliku od kršćana, kojima svećenstvo tumači kako bi trebalo (!) živjeti, šerijatsko pravo nalaže muslimanima kako živjeti. Ukoliko se u najsitnijem, “beznačajnom” detalju od Kurana, odnosno šerijatskog prava, odstupi – postaje se vjeroodstupnikom, a dužnost je ostalih muslimana vjeroodstupnika – ubiti. Ukoliko tako ne postupaju, onda nisu muslimani te lažu sami sebe. Kršćanstvo je labilnije, jer, naposljetku svakog kršćanina očekuje posljednji sud i kazna/nagrada, ovisno o tomu kako je živio, formalno ili neformalno kao kršćanin. Dakle, u kršćanstvu se putem vjere prihvaća obećanje Uskrsnuća i sve što ide s tim; u islamu se putem vjere prihvaća Alahovo vrhovništvo te njegov zakon.

Za kršćane vrijede Božji zakoni, a za muslimane vrijedi također Božji, ali konkretiziran iz Kurana kao ovosvjetovni zakon t.j. šerijatsko pravo. Problem za ostale religije nastaje u ovome: pravo se ne može sprovoditi bez države, a država kojoj bi “ustav” bio šerijatsko pravo je nužno – islamska država. Kako je smisao islama pridržavati se šerijatskog prava, onda je jedini prihvatljivi oblik države islamska država. Neka se samo pogleda ustav Islamske Republike Iran pa će svakome biti jasno o čemu je riječ.

Cijelo se vrijeme islam promatra kroz prizmu kršćanstva. O tomu koliko se kršćanstvo, odnosno sama vjera shvaća površno dovoljno govori imbecilna “rasprava” o krecionizmu i evolucionizmu; kršćanin nema što dokazivati Tvorca svijeta, on ga vjerom prihvaća. U Islamskoj Republici Iran takve rasprave ne bi uopće moglo ni biti, jer muslimanu ne pada na pamet preispitivati nešto što je vjerom prihvatio ili to dokazivati, eksperimentirati i relativizirati – to se protivi samoj naravi religioznog čovjeka. Oholost je i taština suvremenih “liberalnih”, “naprednih” i “neopterećenih” ljudi, to jest ljevičara dovela do toga da poistovjećuju islam i kršćanstvo čisto na temelju monoteističke odlike; razmišljanje poput ovog: jedni vjeruju u jedno, drugi vjeruju u drugo, pa i jedni i drugi mogu skladno suživjeti samo će u različite stvari vjerovati. No, nije to baš tako, kao što je terorizam migranata buknuo Europom.

Kad su mudžahedini došli u Bosnu i Hercegovinu tijekom rata, nisu mogli vjerovati s kakvim “muslimanima” imaju posla. Negdje’97. godine je napravljen intervju s mudžahedinom u jednom sarajevskom listu, a koji je pritom rekao: “Islam je jedna vjera, nema deset vjera. Kuran je jedna knjiga, ne deset knjiga; ili poštuješ sve što je Kuran naredio pa si Musliman, ili ne poštuješ jednu jedinu kuransku naredbu pa prestaješ biti musliman.”

Islam ne poznaje nacionalnost ili “sekularnu” državu; Alah hoće da svaki pedalj zemlje bude islamski. To je širenje “riječi Božje”, između ostaloga. Nije li nedavno turski predsjednik Erdogan u posjetu Srbiji izjavio kako je on “protiv etničkog nacionalizma”? Malobrojni su prepoznali da će kroz koje desetljeće, ukoliko Erdogan nastavi svoju politiku, Turci prestati sebe smatrati Turcima, već će postati Muslimani, kao što su “postali” Bošnjaci. Islam zaista ne poznaje nikakav vid nacionalnosti, već ljude dijeli isključivo po vjeri. Zato se danas nitko ne izjašnjava kao Egipćanin, Jordanac, Jemenac, Iračanin, već su svi muslimani t.j. Arapi. Svako se malo pojavi vijest da u velikim europskim gradovima postoje muslimanske četvrti u koje državne institucije ne zalaze, odnosno tamo ne funkcioniraju. Pa što je to nego stvaranje paralelne vlasti u kojoj primat ima šerijatsko pravo, makar veličine kvarta (što je u europskim kvartovima oko četvrt milijuna ljudi). Muslimani ni ne mogu drukčije, inače ne bi bili muslimani.

Iz tog je razloga suživot muslimana i nemuslimana nemoguć; širenje islama je Alahova zapovijed, a kako se širenje islama ogleda u poštivanju šerijatskog prava, a šerijatsko, kao i svako drugo pravo važi na određenom području – kako je moguće da nemuslimani žive na tom području ako tamo vrijedi šerijatsko pravo? Oni onda krše Alahove zakone za čiji je prijestup propisana većinom smrt. Ukoliko bi, pak, poštivali šerijatsko pravo onda su “de facto” muslimani, stoga nemuslimana ne može biti ni u kojem slučaju.

Međutim, mnogi će graknuti, od Angele Merkel do Slavoja Žižeka, da već nekoliko desetljeća imamo pred sobom miran suživot muslimana i nemuslimana, od Amerike preko Europe do Australije. I doista imamo, što se objašnjava na dva načina; ili ne živimo s muslimanima, odnosno živimo s ljudima koji nemaju pojma u što vjeruju te se po inerciji izjašnjavaju muslimanima, a s druge strane svakodnevno krše odredbe šerijatskog prava. Drugo je objašnjenje vrlo opasno, ali zato ništa manje nemoguće. 16 sura imena “Pčele”, stih br. 106. Kurana glasi:

“Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.”

Dakle, može se učlaniti u komunističku partiju, može se zapaliti džamija, može se ubiti vlastitoga oca – “osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri“ – onda je dopušteno i nema kazne. Poput pravnih instituta kao što su nužna obrana ili krajnja nužda, islam dopušta kršenje svojih najtemeljnijih načela, ako je netko na to primoran, a „srce mu ostane čvrsto u vjeri“. Na nesreću nemuslimana, ova će se odredba Kurana pokazati najpogubnijom jer se radi o najsirovijem obliku makijavelizma. Budući je Bog vrhovni pravni i moralni, što čini vjerski, autoritet, svako ponašanje koje za cilj ima ponašanje sukladno volji Allaha, je u svakom smislu dopušteno, dapače, poželjno.

 Dok ljevičari diljem svijeta čestitaju muslimanima blagdane, ovi licemjerno primaju čestitke, jer, nisu u mogućnosti sprovoditi šerijatsko pravo, ali će im to biti oprošteno jer su na to primorani. Trebamo se zapitati što će se dogoditi kad se stvore prilike za uspostavu islamske države? Za razliku od kršćana, od rimokatolicizma do pravoslavlja i protestantizma, koji su svi objedinjeni u svojevrsnom “ekumenizmu”, islam ne poznaje hereze, škole, sekte i t.d. Nije li razlika između šijita i sunita u tome tko je Muhamedov nasljednik, ali razlike u tumačenju šerijatskog prava naprosto – nema. Zašto se Kuran uči napamet? Jer je to zakon koji treba svakodnevno poštivati. Također, razlika između t. zv. Islamske države i Al-Qaede je samo u strategiji; prvi smatraju da vojno, silom, treba širiti islam diljem svijeta, dok se drugi opredjeljuju za terorizam, kojemu prethodi himba i infiltracija, odnosno ono navedeno u suri 16 stihu 106.

Ironično, prije no što stradaju nemuslimani, stradat će najviše oni koji se izjašnjavaju muslimanima, a to nisu. Na području Kosova i Albanije postoje skupina muslimana koja prilikom vjerskih obreda ispijaju vino; što će njima napraviti “pravi” muslimani iz Sirije, Iraka, Irana, Jemena i dalje redom? Što će se dogoditi Sarajlijama koji, nakon što se najedu svinjetine, “drmnu” čašicu rakije?

Zapad uopće nije svjestan koga poziva u svoje države, među svoje sugrađane i sunarodnjake. Vjera na zapadu je po sebi toliko obezvrijeđena i ismijana pa se temeljem toga zaključuje da će se isto moći s muslimanima. Odgojivši “modernog” i “znanstvenog”, “slobodoumnog” i “nesputanog” čovjeka, odgojivši “ateističko-agnostičkog” kozmopolita, Zapad je izgubio sposobnost rasuđivanja odnosno shvaćanja religioznog čovjeka. Islam je bitno drukčiji od kršćanstva i judaizma; Kuran nije vjerska knjiga, nego politički program te skupina smjernica za njegovo ostvarenje. Što prije to shvate europski i svjetski političari, bolje za nemuslimane. Ukoliko se zaista steknu prilike da muslimani u SAD-u, Europi, Kanadi, Australiji stvore i proglase islamsku državu, oni će to i učiniti, ali ne jer su zli, primitivni, zadrti ili što već, nego jer im vjera to nalaže.

 

Josip Gajski

Share
0