Srbija je prva zemlja u Europi koja ima kineske bespilotne letjelice

„Pokazujemo sve što puca i grmi.” Švicarske novine Neue Zürcher Zeitung citiraju izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s vojne vježbe koja je održana na Pešteru – uz ocjenu da najveću pozornost nije izazvalo ono što „grmi i puca“ – već „tiho oružje“, piše Deutsche Welle.

„Peking je u srpnju isporučio šest dronova tipa CH-92 A“, podsjeća list uz objašnjenja da se radi o kombiniranim bespilotnim letjelicama – izviđačkim i borbenim, koji „mogu ispaljivati laserski navođene rakete“.

„Prema pisanju kineskog Global Timesa, naručene su ukupno 24 bespilotne letjelice. Svaka od njih može nositi po dvije rakete dometa 250 kilometara. Dronovi lete na visini do 5.000 metara i kreću se brzinom od 200 kilometara na sat.“

„Srbija je prva zemlja u Europi koja ima kineske dronove. Nabave su izraz približavanja Kini posljednjih deset godina. S druge strane, Srbija je za Peking mostobran njegovog projekta ’Pojas i put’, inicijative u jugoistočnoj Europi uz pomoć kojeg Kina proširuje svoje prometne i trgovinske rute.“

„Ali, s vojnom suradnjom i investicijama u ‘unutrašnju sigurnost’ događa se zapravo važna diverzifikacija kineskog utjecaja“, napominje se u tekstu uz ocjenu da Kina, „pored suradnje u naoružavanju, pomaže Srbiji da uspostavi nadzornu infrastrukturu uz pomoć koje bi Novi Sad, Beograd i Niš postali ’sigurni gradovi’ (safe citys)”.

Kupovinom bespilotnih letjelica – „čija se cijena ne spominje“ – vojska profitira od razmjene tehnologija. „Srpski inženjeri u Kini dobivaju uvid u sustave upravljanja raketama i mehanizme dronova koji ih štite od neprijateljskog djelovanja.“ Od toga, kako se navodi u tekstu, profitira i srpski izviđački dron „Pegaz-011“, koji bi trebalo biti naoružan.

>>Izraelski mediji: Aleksandar Vučić već donio odluku o strateškom produbljivanju odnosa s Izraelom

Suradnja Srbije i Kine probudila je sumnje u SAD-u – ali tu se ne radi o bespilotnim letjelicama, procjenjuje Andreas Ernst, autor teksta u švicarskom listu. „Početkom rujna Vučić je u Trumpovoj nazočnosti potpisao deklaraciju da Srbija neće nabavljati 5G-mrežu ’iz nepouzdanih izvora’. Mislilo se na ’Huawei’, iako nije konkretno spomenut. Ta kompanija ima ugovor sa srpskim Telekomom za digitalizaciju zemlje vrijedan 150 milijuna eura. Planirana je također i izgradnja centra za čuvanje podataka u Nišu.“

Zato bi, ocjenjuje se u tekstu Neue Zürcher Zeitunga, odvajanje od Kine Srbiju već sada skupo koštalo – jer kineske investicije u srpskom gospodarstvu igraju važnu ulogu. Švicarski list citira i njemačkog stručnjaka za Kinu Jensa Bastiana koji podsjeća na ulaganja kineske rudarske kompanije u eksploataciju bakra, na to da je jedna željezara (Smederevo) već u kineskim rukama, kao i na izgradnju mnogih cesta i željezničkih pruga što se financira kineskim kreditima.

Pa što je onda Vučić potpisao u Washingtonu?” – pita se autor teksta uz napomenu da se u javnosti nagađalo da se dogodio zaokret i da se Vučić sada okreće SAD-u. „Ali, samo što se vratio iz Amerike, predsjednik Srbije se sastao s kineskom veleposlanicom u Beogradu. (…) Tri dana kasnije premijerka Ana Brnabić u Beogradu otvara Inovativni i razvojni centar Huaweija. „Srbija ‘nije zainteresirana za nepouzdane tehnologije’, maliciozno je izjavila šefica vlade u smjeru Washingtona.”

„Europska unija sa zabrinutošću prati rastući kineski utjecaj u Srbiji“, kaže švicarski list i citira i predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, koja je rekla da je i zapadni Balkan „dio Europe, a ne stanica na novom Putu svile”.

„Ali, zabrinutost Bruxellesa teško da može utjecati na odnos Srbije prema Kini, i to bez obzira na to što su Europljani daleko najvažniji gospodarski partneri, a Bruxelles najveći donator, pa čak i sada u pandemiji koronavirusa. Kao prvo, pristupanje Srbije EU-u je na dugačkom štapu, (…) Drugo, kineske investicije i krediti su atraktivni za zemlju, jer se odobravaju bez političkih uvjetovanja. I treće, politika balansiranja između različitih ’strateških partnera’ je izvor Vučićevog prestiža u zemlji. ‘Vidite, ja mogu sa svima’ – tako bi to značilo u podtekstu. I bez obzira na to što je analogija potpuno pogrešna, to mnoge Srbe podsjeća na veliko vrijeme Tita“, zaključuje novinar Andreas Ernst u Neue Zürcher Zeitungu.

M.M.