Izbori za Hrvatski sabor, osim što su na vlast doveli koaliciju četiriju stranaka lijevoga centra, donijeli su i više iznimno važnih poruka za sadašnju i buduću hrvatsku političku scenu, tj. za uređivanje političkoga života i djelovanja u Hrvatskoj. Naime, razvitak demokratskog oblikovanja političkog života u Hrvatskoj minimum je poštivanja i zauzimanja za opće dobro.


Nisko povjerenje u političare

Kao što su to već ranije pokazala druga vjerodostojna znanstvena istraživanja da je povjerenje hrvatskih građana u političare iznimno nisko, tako su tu činjenicu još jednom vrlo snažno i rječito potvrdili i očitovali birači. Prema podacima Državnoga izbornoga povjerenstva (DIP), u 10 izbornih jedinica na teritoriju Hrvatske pravo glasa imalo je 3.841.272 građana, a odazvalo se 2.378.969 građana (do zaključenja teksta nije bilo obračunato samo jedno biračko mjesto u 3. izbornoj jedinici) – što znači da se na izbore nije odazvalo čak 1.462.303 građana. Među onima koji se uopće nisu odazvali sigurno su znatan dio oni koji smatraju da nisu imali kome dati svoj glas. Istodobno, od onih koji su izišli čak 40.933 građana nikome nije dalo svoj glas jer su ubacili u kutije nevažeće listiće, a među njima sigurno je većina onih koji su na taj način željeli poručiti što misle o svim strankama i kandidatima na tim izborima. Ti podaci uvelike demantiraju manipulacije anketama koje ni u kojem slučaju nisu predvidjele ni pokazale toliku apstinenciju građana-birača te su istodobno krik da se u Hrvatskoj pojave novi, moralni, kompetentni i svih repova lišeni političari.

Izbori su također nedvosmisleno još jednom otkrili i potvrdili nakaznost hrvatskoga izbornog sustava koji je u biti, valja se prisjetiti, postavio još SKH – stranka demokratskih promjena za prve višestranačke izbore, a koji nevjerojatno pogoduje pobjedniku. Kukuriku koalicija – dakle koalicija SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a – prema podacima DIP-a (bez jednog birališta u 3. jedinici) dobila je ukupno 977.478 glasova, što je tek nešto više od četvrtine glasova svih građana s pravom glasa, odnosno samo 41,08% glasova od birača koji su izišli na izbore, a postojeći izborni sustav takav izborni rezultat nagrađuje s čak 80 zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru odnosno 57,14% zastupničkih mjesta od 140, koliko se biralo u 10 izbornih jedinica. Jednako su tu nakaznost izbornoga sustava ranije koristili i prijašnji izborni pobjednici, pa razumni zahtjev za odustajanje od takvoga izbornoga sustava nije protiv sadašnjih pobjednika, jer zdrava demokracija ipak počiva na stvarnoj, a ne na fiktivnoj većini. Doista nije dobro za razvitak demokracije u Hrvatskoj da stranka ili koalicija s dobivenih tek neznatno više od 25%, a manje od 30% glasova birača, ima stabilnu apsolutnu većinu u Hrvatskome saboru.

Kao sto se očekivalo, izbori su rezultirali promjenom obnašatelja formalne vlasti u Hrvatskoj te će sasvim sigurno sa sobom donijeti značajne kadrovske promjene - i u tome je vjerojatno najveća promjena koju donose izbori. Birači su, bilo izbjegavanjem obveze sudjelovanja na izborima bilo davanjem svoga glasa protiv, iskoristili svoju jedinu mogućnost da utječu na političare na vlasti tako da su ih kaznili za upravljanje zemljom na takav način da sada zakonskim okvirima i podzakonskim aktima nema definiranoga niti jednoga segmenta društvenog života u Hrvatskoj da bi bio osovljen na potpuno zdrave noge. Premda se ne može poreći da je bilo i pravih poteza dosadašnje vlasti, ono što su propustile (u)činiti ili ono što su usmjeravale suprotno od legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa - bez sumnje zaslužuje opoziv s vlasti i krik je za unutarstranačko preslagivanje koje bi onemogućilo svako licemjerje i omogućilo jasnu stranačku profilaciju bez vukova u ovčjem runu.

Posebna lekcija

Izbori za Hrvatski sabor očitali su posebno snažnu lekciju svima koji nisu uspjeli prijeći izborni prag. Ponajprije, toliki neuspjeh tako brojnih stranaka, čak i onih koje su već bile parlamentarne, upozorava na manjkavost izbornoga zakonodavstva koje sve dosada nije posloženo (vjerojatno namjerno!) da bi stvarno bilo u službi općega dobra a ne pojedinih interesnih skupina. Naime, postojeće izborno zakonodavstvo omogućuje da se u Hrvatskoj za svake izbore razmahuje privid demokracije, a stvarno premalo pridonosi za njezin razvitak. Mogućnost da se gotovo svatko tko može skupiti po 14 kandidata za svaku izbornu jedinicu može kandidirati na parlamentarnim izborima doista je u funkciji njegovanja privida demokracije, a ne zajedničkoga dobra hrvatskoga društva. Doista je neprimjereno da upravo izborno zakonodavstvo, uključujući i zakon o političkim strankama, bude instrument za usitnjavanje beznačajnih grupica na političkoj sceni, a što svakako ide u prilog velikim strankama.

Izbori su, u tom kontekstu, izvrsno otkrili koliko je golemo samoljublje, ali i naivnost i nesposobnost brojnih karijerista koji nisu bili sposobni ni procijeniti što ih čeka na izborima, a kako bi onda bili sposobni nešto dati za opće dobro čitavoga hrvatskog društva. Nesposobnost za povezivanje na hrvatskoj desnici, pa i na desnom centru, rezultirala je - uz kumovanje nakaznoga izbornog sustava i smišljenog djelovanja - da su prosipani glasovi dani malim strančicama i neovisnim listama omogućili pobjedniku apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru, a ti glasovi vjerojatno nikada po sebi ne bi željeli biti potpora toj političkoj opciji. No, hoće li dobivena snažna lekcija biti dovoljna za otrežnjenje i za spuštanje u hrvatsku realnost taštih, umišljenih i nedoraslih liderčića - vidjet će se po tome budu li se povukli s političke scene na kojoj su sve rekli.


Ivan Miklenić / Glas Koncila