Trinaest godina nakon propaloga pokušaja dovršetka projekta izgradnje mira u Bosni i Hercegovini s nekoliko sporazuma koji su trebali dograditi daytonski okvir za mir, kojemu je odavno istekao rok trajanja, međunarodna zajednica ponovno bi se trebala angažirati u ovoj zemlji u kojoj tri naroda nastavljaju voditi zasebne ratove.

Kako se doznaje, očekuje se povratak administracije Sjedinjenih Američkih Država koji su svoj utjecaj predali destruktivnim igračima poput Rusije i Turske, te istodobno neodlučne Europske unije.

Nakon uspješno apsolviranoga slučaja Crne Gore i Sjeverne Makedonije, kojima je otvoren put do NATO saveza, ne dnevnomu je redu rješavanje spora između Beograda i Prištine.

Po svemu sudeći, Srbi će na sjeveru Kosova dobiti svoju administrativnu enklavu (Republiku Srpsku), a zauzvrat će se priznati Kosovo i označiti kraj mita o Kosovu koji traje stoljećima. Nakon toga, kako su nam potvrdili diplomatski i politički izbori, slijedi Bosna i Hercegovina.

Posljednji put SAD se angažirao u BiH, 2006., zahvaljujući inicijativi republikanskih predstavnika, kada je pokušao provesti tzv. travanjski paket ustavnih izmjena.

Radilo se zapravo o pokušaju da se konačno Daytonski mirovni sporazum, uz preinake, prihvati u državnom Parlamentu Bosne i Hercegovine, budući da i sada taj sporazum de facto zemlji donosi oktroirani Ustav koji nikada nije dobio legitimitet u najvišem zakonodavnome tijelu.

Travanjski paket bio je najsveobuhvatniji dokument koji je načinila međunarodna zajednica predvođena SAD-om. Radilo se o pokušaju provedbe presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu jer u zemlji nije dopušteno da, primjerice, Romi ili Židov budu članovi državnoga Predsjedništva.

Naime, te pozicije prema Ustavu ekskluzivno su rezervirane za one koji se izjašnjavaju kao Hrvati, Bošnjaci i Srbi. No kao i sve drugo, i to pravilo ima iznimku pa se i Željko Komšić, koji je politički Bošnjak, te s hrvatstvom nema ništa, lažno izjašnjava kao Hrvat i uzurpira ovome narodu poziciju.

Ovaj je dokument, travanjski paket, bio povod za najveći raskol koji se do sada dogodio u HDZ-u BiH, kada je uz pomoć Ive Sanadera i Luke Bebića stvorena stranka HDZ 1990.

Travanjski bi paket bio odličan sporazum koji bi mogao uključiti i popravljanje pozicije Hrvata da nije postojao ‘istočni grijeh’ u tome dokumentu, a odnosio se na način biranja izaslanika u Gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda u kojemu trenutačno Hrvati, Bošnjaci i Srbi imaju jednak broj izaslanika i mogu osporiti zakone i propise koje smatraju štetnima za vitalni interes svoga naroda.

No istočni je grijeh toga sporazuma upravo ležao u jednoj velikoj zamci: izaslanici u Dom naroda birali su se iz građanskoga, Zastupničkog doma u kojemu Bošnjaci imaju apsolutnu većinu. Da je trenutačno na snazi taj sporazum, po rezultatima posljednjih izbora u BiH Bošnjaci bi vjerojatno imali najmanje dva od ukupno pet u klubu toga naroda, a moguće čak i trojicu svojih Hrvata, kao izaslanika u ovome domu dok bi Hrvati imali dvojicu legitimnih predstavnika.

Naime, bilo je predviđeno da se izaslanici za nacionalni dom biraju iz Zastupničkoga doma parlamenta BiH, u kojemu je trenutačno čak 18 Bošnjaka i šest Hrvata.

Sadašnja je situacija, međutim, takva da Hrvati imaju svoja četiri legitimna predstavnika u Domu naroda BiH, dok je peti izaslanik čovjek koji se dugi niz godina lažno izjašnjava kao Hrvat, od roditelja, oca Jovana (Srbina) iz Kalinovika i majke Aiše (Bošnjakinje) iz Sarajeva.

Travanjski paket predviđao je da se ukida tročlano Predsjedništvo, bira predsjednik i dva potpredsjednika iz Doma naroda u kojemu Hrvati više ne bi mogli imati većinu u klubu. Na taj bi način politički Bošnjak Komšić i druge inačice sličnih Hrvata bili na vlasti stoljećima, dok bi ovaj narod postao politička manjina.

Upravo će rad na ovim izmjenama načina biranja izaslanika za Dom naroda, a oko čega postoji i presuda Ustavnoga suda BiH u slučaju Bože Ljubića, odrediti sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata.

Hrvatski su politički predstavnici pripremili nekoliko mogućih prijedloga biranja izaslanika za Dom naroda. Jedan od njih je da se iz županija u Federaciji BiH, u kojima Hrvati čine ispod tri posto stanovništva, uopće ne biraju izravno izaslanici za Dom naroda, nego da se ti glasovi spoje s drugim većinskim hrvatskim sredinama kako bi se dobio legitimni izbor.

Drugi je prijedlog da su uz građanski, zastupnički dom u koji se zastupnici biraju neovisno o pripadnosti određenom narodu, izaslanici za Dom naroda biraju tako da isključivo za njih glasuju pripadnici toga naroda.

Naime, na dan izbora bi, primjerice, hrvatski klub za Dom naroda birali samo Hrvati na žutim listićima. I to s cijeloga prostora države, čime bi otpale bilo kakve mogućnosti zloporabe hrvatske političke volje, kao naroda koji je četiri puta manje brojan od Bošnjaka ili pak tri puta malobrojniji od Srba.

Upravo je ta činjenica onemogućila da Hrvati mogu izabrati svoga člana BiH Predsjedništva, ali i da su u mogućnosti politički se pluralizirati. Vjerojatno najbolji iskorak od svih napravljen je s Prudskim sporazumom iz 2008. godine kada je bošnjačku politiku predstavljao pokojni Sulejman Tihić, koji je doslovno prihvatio ustrojavanje hrvatske federalne jedinice unutar sadašnje hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH, dok se srpski pregovarač Milorad Dodik čak odrekao dijela teritorija Republike Srpske kod Dervente i Bosanskoga Broda. No kada su bošnjački mediji i političari saznali detalje toga sporazuma, od svega su odustali te odlučili nastaviti rat u miru.

Stvari su se posve radikalizirale nakon objave popisa pučanstva 2015. godine, kada je obznanjeno kako je Bošnjaka navodno više od 50 posto od ukupnoga broja pučanstva. Srpski političari te rezultate ne priznaju, ali upravo je ta činjenica poslužila bošnjačkoj politici da do kraja zaoštri svoje istupe i postupke u pokušaju ostvarenja ‘građanske’, a u biti velikobošnjačke države s dominacijom ‘temeljnoga’ naroda.

BiH će konačno dobiti mogućnost prodisati vlastitim plućima bez tutorstva međunarodne uprave i raznih sponzora čiji su utjecaji uvijek bili pogubni za nju. I posve je sigurno, bez obzira na brojke, kako nitko ne će uspjeti realizirati dominaciju jer bi to dugoročno vodilo podjeli i raspadu zemlje.

Najvažnije je da toga postane svjesna bošnjačka strana. Hrvatskim političarima u BiH uz pomoć Zagreba ostalo je ispraviti pogrješke iz prošlosti. To znači da konačno za položaj mlađega brata u BiH počnu lobirati i raditi ondje gdje se i donose sve odluke, a to je Washington. Na taj je način i stvorena hrvatska država.

Većina Hrvata u BiH i danas sanja vlastiti entitet, Herceg-Bosnu, čijim je dužnosnicima presuđeno u Haagu, kako bi se i na taj način pokušalo ugasiti san o narodnoj jednakopravnosti u Bosni i Hercegovini. Ta država u zadnjih 150 godina, otkako se riješila okova otomanske tiranije, i ne zna za drukčiji model vladanja.

Od Austrougarskog sabora koji je utemeljen do 1910., do zasjedanja ZAVNOBIH-a i donošenja Ustava te bivše republike iz SFRJ, uvijek se slijedilo jedinstveno načelo podjele i balansa u vlasti uz poštivanje ravnopravnosti religijskih i nacionalnih zajednica.

To načelo zapravo jamči jednakopravnost svih naroda, koja se nakon Daytona krši samo na štetu Hrvata. Hrvati i Bošnjaci imaju povijesnu prigodu redefinirati vlastite odnose, a ne se vrtjeti u istim matricama koje donose nove nesporazume, podjele i tenzije.

Trenutačne međunarodne, ali i domaće okolnosti, nisu naklonjene stvaranju trećega entiteta. Ali Hrvati i Bošnjaci mogu od sadašnjih deset županija u entitetu Federaciji BiH stvoriti dvije veležupanije, jednu većinsku hrvatsku i drugu većinsku bošnjačku, dogovoriti se o promjeni nadležnosti i konačno okončati razdoblje ni rata ni mira.

 

Domagoj Tolić / Hrvatski tjednik

Share
0