Stjepan Mesić, Vance-Owenov plan i Herceg Bosna
Svjedok optužbe Stjepan Mesić potpuno je ispunio najavu haškog Tužiteljstva jer je potvrdio ono što je tužiteljstvo od njega očekivalo. Štoviše, on je i Haški sud doveo u (političku) nepriliku, jer je negativnim ocijenio djelovanje lorda Davida Owena, jednog od supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.
Pitanje: Jeste li Predsjednika Tuđmana čuli reći te riječi vođama Herceg-Bosne u kontekstu rasprava o Vance-Owenovom planu?
S. Mesić: Upravo u to vrijeme ti su se razgovori odvijali, jer je prijedlog hrvatske strane bio da se provede taj dogovor – zapravo, taj plan – Vance Owenov plan – što je prije moguće, jer je odgovarao Hrvatima. Ipak, još ga nisu potpisali Srbi, i kasnije – zapravo konačno je potpisan, ali nikad nije bio ratificiran od Hrvatskog sabora, tako da je plan propao. Ipak, hrvatska strana u Bosni i Hercegovini oduševljeno je poticala provođenje tog plana.
(Izvor: Predmet IT-95-14-A; Svjedočenje S.Mesića 16.-19. 3. 1998.)
Izjava Stjepana Mesića za Vance-Owenov plan „još ga nisu potpisali Srbi, i kasnije – zapravo konačno je potpisan, ali nikad nije bio ratificiran od Hrvatskog sabora, tako da je plan propao“ neprecizno je sročena pa bi se moglo pomisliti da je „plan propao“ zato što ga nije potvrdio Hrvatski sabor.
Vjerojatno zato se sudac Jorda ponovo vratio na pitanje je li Hrvatski sabor ratificirao taj međunarodni plan ili ga je politika predsjednikaTuđmana podržala mimo volje Hrvatskog sabora. Stjepan Mesić, koji ima istančan osjećaj za prepoznavanje opasnosti koja bi mogla ugroziti njegovu osobnu političku karijeru, u drugome odgovoru na isto pitanje bio je precizniji i rekao je da „Skupština Republike Srpske“ nije usvojila taj plan, ali da je on „osobno bio protiv tog plana“.
Tako je zapravo Stjepan Mesić svjedočio da je imao isto stajalište kao i paljanska, tj. srpska politika u BiH. Istodobno je optužio hrvatsku politiku, kako onu u BiH tako i onu u Hrvatskoj, zato što je prihvatila Vance-Owenov plan. A ništa nije rekao o muslimansko/bošnjačkoj politici koja je, zajedno sa hrvatskom stranom prihvatila prijedlog mirovnog plana.
Svi ti paradoksi sadržani su u slijedećim pitanjima i odgovorima:
Sudac Jorda: G. Mesiću... Vance-Owenov plan nije ratificirala skupština. Kakvo je vaše mišljenje? Kakv je bio vaš utjecaj na G. Tuđmana? Kakvim to vidite? Možete li nam na brzinu reći?
S. Mesić: Vance-Owenov plan nije usvojila srpska strana. Potpisali su ga, ali srpska ga skupština nije usvojila. Postojao je rok do kojeg su ga morali potpisati, a nisu dok su ga prihvatile hrvatska i bosanska strana, no mislim da je sreća za Bosnu i Hercegovinu bila što nije prihvaćen, jer je pridonio grupiranju stanovništva i njihovom kretanju iz jednog dijela u drugi.
Pitanje: Koje je Vaše mišljenje? Mislite li daje to bilo dobro? Mislim na plan.
S. Mesić: moram kazati kako sam osobno bio protiv plana, jer sam predvidio kako će završiti. Čak premda sam se nadao kako će ljudi razraditi plan u smislu da će sva tri naroda ostati konstitutivnim djelovima u svim kantonima. To bi bila vrsta kontrolnog mehanizma, jer ako bi u svakom entitetu, sva budu li konstitutivna, Bosna i Hercegovina spašene.
(Izvor: Predmet IT-95-14-A; Svjedočenje S.Mesića 16.-19. 3. 1998.)
Pokušaj Blaškićeve obrane, odnosno odvjetnika Nobila, da upozori kako je Vance-Owenov plan bio dio napora međunarodne zajednice da dogovori i nametne mirovni plan za rješenje bosanskohercegovačke krize završio je tako da je Mesić optužio međunarodnu zajednicu, posebno lorda Owena, kao krivce za raspad BiH.
Pitanje: Nije li to bilo djelom međunarodnih pregovora, bilateralnih razgovora unutar međunarodnih okvira?
S. Mesić: Zasigurno, čak se i međunarodnu zajednicu može optužiti. Apsolutno sam uvjeren da je lord Owen poticao raspad Bosne i Hercegovine i ne kanim mu to oprostiti. On je jedan od krivaca, također, za sve što se dogodilo
(Izvor: Predmet IT-95-14-A; Svjedočenje S.Mesića 16.-19. 3. 1998.)
Ni obrana ni Tužiteljstvo ni Sud nisu ustvrdili kako se BiH raspala i prije angažmana međunarodne zajednice ili, da danom međunarodnog priznanja BiH počinje rat u BiH. Umjesto toga, sudac Jorda kojeg je imenovalo Vijeće sigurnosti UN-a za suca na sudu što ga je to isto vijeće utemeljilo kako bi radio po napucima i rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, upozorava obranu biranim riječima da se „usredotoči na raspravu“ i da „usmjerite svoja pitanja“ u drugom smjeru, što, prevedeno znači da neće dopustiti da svjedok Mesić optužuje lorda Owena i međunarodnu zajednicu.
Haški suci svjesni su svojih zadaća i ne smiju dopustiti da svjedok optužuje predstavnike međunarodne zajednice. Sudac Jorda je to diplomatski objasnio, tj, kako svjedok „ne može Vam reći o svemu u čemu je sudjelovao“, nego treba reći samo ono za što je pozvan da kaže:
Sudac Jorda: G. Nobilo, možemo li malo usredotočiti raspravu? Želio bih svjedoka suočiti sa sucima, jer naposlijetku, on i razgovara sa sucima. O njima ovisi da izvedu ikakve zaključke iz ovoga i također, g. Nobilo, molim vas, usmjerite svoja pitanja. Govorimo o kartama, o sastancima. Svjedok je vrlo važan političar u svojoj zemlji. Ne može vam reći o svemu u čemu je sudjelovao
Reprodukcija logičkih proturječnosti i faktografskih neistina
Haško je tužiteljstvo prihvatilo Mesićevo svjedočenje o Vance-Owenovom planu, koje je već na razini zdravorazumske logike konfuzno i nekonzistentno. Sud je takvo svjedočenje prihvatio i potvrdio ga u prvostupanjskoj presudi Blaškiću i time sa svoje strane pridonio reprodukciji logičkih proturječnosti i faktografskih neistina.
Uvid u činjenice jasno dokazuje da je Mesićevo svjedočenje o „učincima Vance-Owenovog plana“ i formalno i faktografski kombinacija poluistina i irelevantnih stajališta, koji zbog prešućenih činjenica lažno prikazuju odnos hrvatske politike prema Vance-Owenovom planu.
Činjenice su slijedeće:
1.) Međunarodna zajednica, ne samo na razini supredsjedatelja MKBJ, nego i za Vijeće sigurnosti UN-a, u svojim je rezolucijama nametala prihvaćanje mirovnih planova za BiH, pod prijetnjom sankcija
2.) Hrvatski sabor (na čijem čelu je tada bio StjepanMesić) redovito je razmatrao i odobravao izvješća o vanjskoj politici Republike Hrvatske; sva su izvješća o vanjskoj politici RH bila prihvaćena tijekom razdoblja o kojemu svjedoči Mesić. Tvrdnjom da Vance-Owenov plan nije ratificirao Sabor Mesić želi „dokazati“ i dati „argumenata“ Tužiteljstvu da su Vlada RH i predsjednik Republike vodili vanjsku politiku mimo volje Sabora, a on se kao predsjednik Sabora nije slagao s tom vanjskom politikom.
Legalni i ilegalni organi
Pitanje: G. Mesiću, želio bih vam skrenuti pozornost sada na stvaranje Herceg-Bosne, koja je proglašena 18. studenog 1991. Da li ste imali priliku vidjeti izvatke iz Narodnih novina i druge odluke iz Herceg-Bosne, koje su ovlastile HVO izvršnom vlašću u općinama u kojima je smješten?
S. Mesić: Da. Nekako sam uspio doći do tih odluka o kojima je sada riječ. Te su odluke izrečene tako da naznače ukidanje zakonski izabranih vlasti na prethodnim izborima u gradovima i općinama i, umjesto toga, zastupnike je odredio HVO. Pitao sam Matu Bobana, koji je bio rangom najviši među Hrvatima u Bosni i Hercegovini u to vrijeme, rekao sam kako to nije legitimno, da nije prema zakonu, da HVO ne može ukinuti pravno izabrana tijela, već bi pravno izabrana tijela možda mogla urediti neku vrst institucija koja bi mogla pomoći u obrani Bosne i Hercegovine.
Dakako, te odluke nikad nisu spominjale Bosnu i Hercegovinu već hrvatske pokrajine, te sam ih upitao što ih je potaklo da prime takve odluke koje više nalikuju puču, poput udara, one nisu legalne i legitimne. Rekao je, „Pogledaj, ovo su napravili najkvalificirtaniji odvjetnici, Vice Vukojević iz Zagreba, Smiljko Sokol, sveučilišni profesor, i što se tiče terminologije i zakonske osnove, sve je u potpunosti na stolu, i ne brini, nećemo pogriješiti.“ Kako nisam bio zadovoljan tim odgovorom, upitao sam predsjednika Tuđmana da li je upoznat s tim odlukama koje su donijeli ti ljudi u Hercegovini i on je rekao da je o njima obaviješten. Ponovio sam mu u čemu je bio problem. Rekao sam „ilegalni organi su zamjenili legalne organe“. Rekao je da se slaže sa mnom. Nakon toga, pokušao sam saznati da li su se kakve promjene dogodile, jer je rekao da se slaže sa mnom, ali do nikakvih promjena nije došlo.
(Izvor: Predmet IT-95-14-A; Svjedočenje S.Mesića 16.-19. 3. 1998.)
Tužitelj je Stjepana Mesića pitao za „stvaranje Herceg-Bosne“, koja je proglašena 18. studenog 1991. I za odluke „koje su ovlastile HVO izvršnom vlašću u općinama u kojima je bio smješten“.
Umjesto da odgovori na pitanje zašto i kako je HVO postao izvršna vlast u tridesetak općina u kojima su Hrvati imali većinu i obnašali vlast poslije prvih demokratskih izbora 1990., Stjepan Mesić izrekao je niz neistina o tome kako te odluke nisu ni legalne ni legitimne, kako su „ilegalni organi zamijenili legalne organe“, kako nikad nisu spominjale Bosnu i Hercegovinu i kako je sve to neka vrsta puča.
Zacijelo bi se od jednog pravnika po obrazovanju, saborskog zastupnika s višegodišnjim iskustvom, osobe koja je bila i posljednji predsjednik predsjedništva SFRJ, te predsjednik Hrvatskog sabora, s pravom trebalo očekivati razborit, daleko precizniji i temeljitiji odgovor i obrazloženje zašto je došlo do utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, u kojim okolnostima, na kojim pravnim pretpostavkama, s kojim ciljevima, itd.
Stjepan Mesić je svojim odgovorom samo potvrdio da je to zadaća kojoj on nije dorastao. On je polijepio etikete, zadovoljio potrebe Tužiteljstva, a da nije iznio nijedan argument ni dokaz koji bi sud približili istini o pravnoj utemeljenosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Svjedočenje Zorana Buntića
Isto pitanje postavili su haški istražitelji i Zoranu Buntiću, pravniku, koji je od svibnja 1992. do kolovoza 1993. bio predstojnik Odjela za pravosuđe u „civilnom HVO-u“.
Tome je više razloga. Prvo, riječ je o konciznom i sustavnom prikazu razvoja političke situacije u BiH 1991. i 1992. Drugo, riječ je o prikazu pravnog kaosa te ustavnih i zakonskih normi na kojima je utemeljena HZ HB. Treće, on pridonosi razumijevanju vlasti u Sarajevu i u HZ HB. Četvrto, primjer je kako se argumentirano odgovara na postavljeno pitanje na sudu; preciznije, dokaz je kako Stjepan Mesić nije sposoban argumentirano odgovoriti na postavljeno pitanje.
Iz pisanog iskaza Zorana Buntića haškim istražiteljima navest ćemo samo neka stajališta:
Pod prijetnjom rata sve tri nacionalne zajednice u BiH utemeljile su svoje civilne institucije:
23. Pod vodstvom SDS-a srpski je narod 9. i 10. listopada 1991. godine održao referendum, nakon čega su 24. listopada 1991.godine osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, da bi 21. prosinca 1991. godine donijeli Odluku oformiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine što je i učinjeno 09. siječnja1992. godine, kada je proglašena Republika Srpska u BiH.
24. I Muslimani su vrlo rano osnovali institucije. Već 02. svibnja 1991. goodine osnovali su Muslimansku Patriotsku ligu da bi 10.lipnja 1991.godine, na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika iz cijele Jugoslavije i pod vodstvom SDA, osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom Patriotskom ligom kao vojnim krilom...
25. Poslije Srba i Muslimana i Hrvati su dana 18.studenoga 1991. godine osnovali Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, koja proklamira da će štovati demokratski izabranu vlast SR BiH tako dugo koliko SRBiH priznaje državnu neovisnost BiH u odnosu na bivšu i svaku drugu Jugoslaviju.
Analiza Ustava SFRJ
Zoran Buntić temeljito analizira ustavne odredbe i obveze kojima se određuju prava i dužnosti obrane zemlje u slučaju agresije. Prema ustavu SFRJ iz 1974. godine:
Članak 260.:
Teritorijalna obrana organizira se u Republici i općinama kao jedinstven sistem i najširi oblik organiziranja naroda za oružani otpor.
Članak 256.:
Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu i rukovođenje teritorijalnom obranom i civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje, a u slučaju rata na svom području organiziraju rukovođenjem oružanim i drugim oblicima narodnog otpora.
Općinska skupština osniva savjet narodne obrane. Sastav i nadležnost savjeta uređuje se zakonom.
Za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ako ne postoji mogućnost da se sastanu nadležna vijeća skupština, predsjedništvo općinske skupštine odlučuje o pitanjima iz nadležnosti skupštine. Sastav i organizacija predsjedništva općinske skupštine uređuju se zakonom.
I Ustavi SFRJ i BiH jasni su glede obrane od agresije. No, upozorava Zoran Buntić, pravni je kaos nastao zato što Ustav nije predvidio da jna, jedna od sastavnica općenarodne obrane, može biti agresor, i zato što nije proglašen agresor u vrijeme kad je rat u BiH već počeo. Zato su s pravne strane pred svakim građaninom BiH stajale slijedeće mogućnosti:
a) Poštovati dio ustavnih i zakonskih odredaba i staviti se na stranu jna, ali isto tako prekršiti dio ustavnih i zakonskih odredaba koje se odnose na dužnost obrane BiH;
b) poštovati dio ustavnih i zakonskih odredaba koje se odnose na obranu BiH, staviti se na stranu obrane BiH, ali isto tako prekršiti dio zakonskih odredaba koje su nalagale vojnu službu u jna;
c) pobjeći iz zemlje i prekršiti sve ustavne i zakonske odredbe
U zaključku analize ustavnih i zakonskih propisa na kojima se temeljilo osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne radi samoorganiziranja hrvatskog naroda u BiH od velikosrpske agresije, Zoran Buntić kaže:
52. Sveukupna prethodna analiza ustavnih i zakonskih propisa kojima je regulirana materija obrane detaljno je izvedena kako bi se ustanovila pravna osnova tezi da uređivanje, pripremanje, organiziranje i rukovođenje općenarodnim otporom, na svom teritoriju, od strane općina, nije bilo ni protuustavna ni protuzakonita djelatnost općina već naprotiv ustavna kategorija i savim legalno, ne samo pravo, već i dužnost svake općine posebno
53. Iz tako utvrđenih ustavnih i zakonskih prava i dužnosti općina zaključujem da ni oružane postrojbe koje su osnivale općine nisu bile ni paradržavne ni nelegalne, već na nepovredivom i neotuđivom pravu i dužnost da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet i teritorijalnu cjelokupnost BiH, tj. na ustavu i zakonu utemeljene postrojbe, bez obzira kako se one zvale (Hrvatskovijeće obrane, Muslimanska patriotska liga) i bez obzira kako se zovu njihova zapovjedništva (Krizni stožeri, HVO, Štabovi, TO, Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda i sl.)
54. Ni udruživanje općina u zajednicu općina radi zajedničke i efikasnije obrane svog područja nije protuzakonita kategorija, takvu zakonsku osnovu udruživanja općina predviđa Ustav BiH u svom članku 275. kao i amandman na Ustav BiH XLIII od 21.04.1989.godine, te članak 63. stavak 1. Zakona o općenarodnoj obrani
55. Naime, sve ovo izneseno dovodi nas do središnjeg pitanja ove izjave, tj. ako su oružane postrojbe HVO-a bile legalne, i na Ustavu i na zakonu utemeljene da li je i HZ HB bila legalna i na Ustavu i zakonu zasnovana zajednica općina. To pitanje zahtjeva odgovor na jedno drugo pitanje tj. da li mogu postojati i kako bi funkcionirale oružane snage bez civilne kontrole.
Ovi izvodi iz izjave Zorana Buntića haškim istražiteljima obrazlažu koja je pravna podloga bila za utemeljenje HZ HB. Zacijelo odgovor nije i ne može biti prikazan tek u nekoliko rečenica koje bi trebale opisati, kako veli Buntić, vrijeme „pravnog kaosa“ prouzročenog raspadom savezne države i agresijom vojske (tzv. jna) te iste savezne države na teritorij BiH i to u ime i za potrebe tek jednog od konstitutivnih naroda BiH.
Stjepan Mesić je uspio na to pitanje odgovoriti u nekoliko rečenica. Njegov odgovor nije pravno utemeljen ni obrazložen i bez ijednog je argumenta i dokaza. No, iako bez dokaza, njegov je odgovor politička osuda utemeljenja HZ HB. Logika njegovih političkih tvrdnji ide u korist i srpskoj i muslimanskoj politici u BiH, koje Mesić ne osuđuje, jer ne dovodi u pitanje činjenicu da su i srpska i muslimanska politička elita utemeljile i svoje civilne institucije i svoje vojne postrojbe mimo „institucija sistema“ prije nego što su Hrvati utemeljili Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu.
Dva uvjeta za međunarodno priznanje
MZ je postavila dva uvjeta za priznanje BiH. Provedbu referenduma te dogovor o ustavnim načelima. Uslijedio je prvi niz razgovora poznatih kao Cutilleirov plan o ustavnim načelima uređenja BiH. Razgovori su počeli 13./14. veljače 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21./22. veljače u Lisabonu, kad je postignut polazni dogovor: vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje temeljit će se na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima.
Razgovori se nastavljaju 28. veljače u Sarajevu, a 7./8. ožujka u Bruxellesu. EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH. A u Sarajevu je, pod nadzorom EZ, 18. ožujka 1992. potpisana izjava o budućem uređenju BiH.
1. Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim načelima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija
(Vjesnik, 19. 3. 1992.)
Poslije 7 dana Alija Izetbegović traži od „građana“ BiH da ne prihvate „podjelu BiH po etničkim načelima“ ističući kako je on morao potpisati sporazum jer su iz EZ to od njega tražili kao uvjet međunarodnog priznanja. Znači, Izetbegović i sam priznaje da je pristao na izjavu o načelima radi dobivanja međunarodnog priznanja ali da nikad nije imao namjeru prihvatiti takvo rješenje. I 2000. godine on svoje prihvaćanje obrazlaže strateškim razlozima:
Svugdje postoje strategije i taktike. Ljudi to često ne razlikuju i brkaju. Naša strategija je bila: cjelovita, demokratska BiH. Ovi Lisabonski razgovori bili su jedno pet do šest dana prije referenduma. Ja sam vam maloporije rekao kakav je referendum imao značaj za BiH. To je značilo prijeći Rubikon, pa biti s ove ili one strane Rubikona. S oves trane Rubikona je agresija a s one strane je građanski rat. Tako da je nama bilo izuzetno važno da se taj referendum održi. U toj situaciji ja sam verbalno dao podršku tom dokumentu ali sam odbio da ga potpišem. Naime, dokument je sadržavao neke pozitivne stvari. Garantovao je cjelovitost bosanskohercegovačke države u postojećim granicama, međunarodno priznatim, i nezavisnost zemlje. Ali, imao je i negativnu stvar a to je da je predviđao etničke regionalizacije koje su za nas bile neprihvatljive.
(Izvor: Intervju A. Izetbegovića radiu „Slobodna Europa“ 13. lipnja 2000. )
Izetbegović otvoreno priznaje da je on bio za unitarnu BiH i po cijenu rata. Pristao je na rekonstrukciju Ustava samo uvjetno, dok ne dobije međunarodno priznanje. Istodobno, Izetbegović dosljedno provodi strategiju optuživanja i Hrvata u BiH i hrvatske politike za „dvoličnu politiku“ prema BiH, za namjeru „Hrvatske da razgradi BiH i stvori Veliku Hrvatsku“, kako bi Hrvate i MZ privolio na koncept unitarne BiH.
Izetbegović obrazlaže „dvostruku“ hrvatsku politiku na slijedeći način:
... dvolična politika HDZ-a vodila je u dalje proturječnosti. Bojeći se promjene granica i otcjepljenja djelova teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba, hrvatski politički vrh deklarativno podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, a istovremeno dosljedno i planski radi na razgradnji BiH..
(Izvor. A. Izetbegović „Pogubnost dvolične politike“ citirano prema: Ciril Ribičić „Geneza jedne zablude“ stranica 12.)
Izetbegović sam govori o tome kako je MZ postavila dva uvjeta za međunarodno priznanje te priznaje kako je izigrao drugi uvjet, jer da, bez međunarodnog priznanja BiH ne bilo i „agresije“ na BiH, da Hrvati nisu izašli na referendum, BiH ne bi dobila priznanje niti bi opstala kao država.
Izetbegović tvrdi da su Hrvati izašli na referendum iz straha da bi u slučaju neuspjeha referenduma u BiH, došlo i u RH do „promjene granica i otcijepljenja teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba“. Dvoličnost hrvatske politike po Izetbegoviću, Mesiću i Cirilu Ribičiću jest i u tome što su se predsjednik Tuđman i Milošević dogovorili u Karađorđevu o podjeli BiH. Već zdravorazumska analiza može uočiti proturječje između te dvije teze; jer, ako su se Tuđman i Milošević u Karađorđevu sve dogovorili, zašto bi onda „hrvatski politički vrh bio u strahu od odcjepljenja teritorija“?
Ako se pak nisu dogovorili u podjeli BiH, a „hrvatski politički vrh je imao teritorijalne apetite prema BiH“, onda je to najlakše bilo ostvariti političkim putem, odnosno neizlaskom Hrvata na referendum.
Strategija hrvatske politike prema BiH
O prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu najčešće se govori kao o političaru i državniku, a zanemaruje se bitna odrednica njegova mišljenja i djelovanja - da je bio povjesničar. Dr. Franjo Tuđman svoju politiku nije izvodio ni iz pragmatičnih ni iz dnevno političkih razloga ili situacija, nego na temelju povijesnih dugoročnih prosudbi do kojih je došao tijekom desetljeća proučavanja europske i hrvatske povijesti.
On je još 1968. u vrijeme okupacije Čehoslovačke od SSSR-a, pisao o potrebi ujedinjenja Europe - u vrijeme kada je za mnoge to bila znanstvena fantastika:
...oblikovanje europske politike radi preporoda Europe i poradi njezina izlaska iz procjepa dviju velesila kao samostalnog činitelja na pozornicu međunarodnog života - postala je povijesna nužnost. Sadašnje stanje je trajno neodrživo... Europa kao čimbenik mira i razbora, ravnoteže u svijetu i sigurnosti u Europi, koegzistencije država bez obzira na razlike u njihovim političkim ideologijama i na opreke u društvenim sustavima, čimbenik suradnje malih i velikih naroda i jedinstva pluraliteta na temelju poštovanja načela samobitnosti, ravnopravnosti i suverenosti svakog naroda u životu europske zajednice, što bi bez dvojbe bio znatan prilog i pobjedi tih načela u svijetu uopće. Europska zajednica koja bi, u obliku saveza evropskih država, udruženim silama europskih zemalja spriječila dalje pogoršavanje položaja pojedinih europskih naroda mogla bi biti najpovoljniji okvir za stvarno oživotvorenje ideje koegzistencije u današnjem svijetu.
Također daje procjenu o potrebi i mogućnosti ujedinjenja Njemačke:
Razumljivo, takva zajednica nije zamisliva bez Njemačke. Prema tome, Europa treba ne razjedinjenu i zbog toga opravdano nezadovoljnu nego nacionalnu ujedinjenu Njemačku.
...Njemačka isto tako, i još u mnogo većoj mjeri treba Europu. Kako sada stvari stoje, bez perpektive ujedinjene Europe i saveza europskih naroda teško je vidjeti i neke stvarne izglede ujedinjenja Njemačke...
(Izvor: Franjo Tuđman, "Europa u procijepu između istoka i zapada, ideja o europskoj zajednici nasuprot razudbe europskih naroda između dviju svjetskih velesila", Forum, (10-11) 623-648 (1968) ).
Zbog nacionalnih tenzija Jugoslavija je bila stalna opasnost po europsku sigurnost i stabilnost. Tako je, poslije pobune kosovskih Albanaca, na Kosovu 1981. uvedeno izvanredno stanje, a rezultat primjene sile bio je, službeno, desetak mrtvih i više stotina ranjenih. (Neslužbeno, brojke su daleko veće, govori se o nekoliko stotina mrtvih. Znajući sklonost srbokomunističkih manipulacija brojem žratava, kao npr. Jasenovac, to možemo zaključiti da su brojke bile veće od "službenih"). Doktor Franjo Tuđman u svojim raspravama 1980.-ih piše o pacifikaciji jugoslavije po skandinavskom modelu, s tezom da je državnost naroda ključ mira u Europi.
Zašto je potrebito upozoriti na ove rasprave i stajališta? Prvo, kako bi se prepoznalo da je riječ o povijesnim raspravama i procjenama, a ne o političkim programima. Drugo, da je riječ o stajalištu kako svi narodi imaju pravo za stolom u međunarodnoj zajednici. Treće, da je ključ razriješenja sukoba u višenacionalnim državama mirno rješavanje problema. Četvrto, da se temeljem takvih prosudbi vodila hrvatska politika.
Na ovim postavkama hrvatska je politika od 1990.-ih bila dosljedna. Na konstituirajućoj sjednici Sabora RH, prvoj poslije prvih demokratskih izbora, 30. svibnja 1990. doktor Tuđman je rekao:
Na temelju sveukupnog povijesnog iskustva držimo da se državni suverenitet Hrvatske - u zajednici sa ostalim narodima današnje SFRJ - može osigurati na konfederalnim osnovama, kao ugovorni savez suverenih država. Istodobno s unutarnjom demokratskom preobrazbom valja poduzimati sve potrebne korake radi što što skorijeg uključenja Hrvatske u Europsku Zajednicu.
(Franjo Tuđman: ZNA SE, HDZ u borbi za samostalnu Hrvatsku, Izvršni Odbor HDZ-a, Zagreb, 1992. str. 29)
U vrijeme "balvan-revolucije" u Hrvatskoj i euforije za stvaranjem velike Srbije, predsjedništva Republike Hrvatske i Republike Slovenije, u srpnju 1990. dale su izraditi prijedlog konfederalnog uređenja odnosa između republika SFRJ. Model je pripremljen prema primjerima "konfederacije iz povijesti i iskustva Eurpske zajednice". I prigodom proglašenja Ustava RH, 22. prosinca 1990. godine, predsjednik Tuđman je rekao:
Iako smo na osnovama sveukupnog iskustva protiv održavanja jugoslavije u dosadašnjem ili nekom trećem kalupu, ne isključujemo, nego naprotiv nudimo prijedlog nacrta o mogućnosti preobrazbe SFRJ u jedan Savez, ili možda u više Saveza, suverenih jugislavenskih država. Osnovanost takvoga prijedloga držimo prihvatljivim, i za one druge republike ili države i politička gledišta, što ne vide rješenja izvan Jugoslavije..."
Hrvatska politika bila je svjesna da "sudbina nijednog naroda gotovo nikada ne ovisi samo o njegovoj volji", da su okolnosti takve da međunarodna zajednica " ne prihvaća program razbijanja jugoslavije ni promjene granica u Europi, a daje punu potporu demokratskim preobrazbama". Zato je hrvatska politika nudila savez suverenih država, sa mogućnošću mirnog razlaza poslije 5 do 10 godina. Dakle, zagovarala je demokratski model razrješenja krize, a bila je protiv primjene sile bilo radi održavanja postojećeg sustava, bilo radi nametanja nekog drugog rješenja.
"Čuvari" Jugoslavije, od SK-PJ do JUL-a i UJDI-a, niti su shvatili niti su mogli prihvatiti da je Jugoslavija mogla opstati samo pod uvjetom da se demokratizira, tj. organizira kao konfederacija. Zato su Jugoslaviju razbili oni koji nisu dopuštali njenu demokratizaciju, a ne oni koji su tražili da narodi u toj višenacionalnoj zajednici budu suvereni.
Opće je mišljenje srpske politike, koja je bila protiv "federalizacije" jugoslavenskog ustava, da "konfederacija nije država. Na sličnim pozicijama je bilo i muslimansko vodstvo, koje nije koristilo tu frazu kako se ne bi u izričaju izjednačili s paljanskim vodstvom. Lišeno svakog osjećaja za realnost i znanja o demokraciji i vodstvo tzv. titove vojske-JNA, silom je pozivalo na očuvanje Jugoslavije:
"Višestranačje je dovelo narode u sukobe...rušitelji jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promijeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi. Bez obzira na stavove Predsjedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja. Izdaja jugoslavije je očita, i potvrđena odlukama Slovenije i Hrvatske ... Izdajice treba ubiti na licu mjesta i bez razmišljanja" (titov oficir Blagoja Adžić na vojnoj akademiji u Beogradu, 5. srpnja 1991.)
U postjugoslavenskim i srpskim medijima slika je drukčija: za razbijanje Jugoslavije optužuje se Hrvatsku i Sloveniju. Po istom obrascu, iako su okolnosti bile drugačije, "čuvari" BiH za "podjelu" BiH optužuju Hrvate i Hrvatsku zato što se tražili da se BIH demokratizira, tj. uredi kao federacija.
Strategiju hrvatske politike, koja je dovela do međunarodnog priznanja RH i koja je vođena prema BiH, najvećim je dijelom oblikovao doktor Franjo Tuđman. Temeljna polazišta te strategije jesu:
a) svijet je u procesu svestranih međunarodnih i regionalnih integracija, ali se istodobno nacionalno sve više individualizira; multinacionalne države raspadaju se, a (mali) narodi ostvaruju svoju suverenost u vlastitoj državi i članstvom u međunarodnim organizacijama; temeljni ideali te strategije jesu nacionalna sloboda, samostalnost, suverena država i međunarodno priznanje
b) višenacionalne države koje su uređene kao unitarne zajednice, tj. na hegemoniji jednog naroda, mogu opstati samo silom i nisu demokratske, jer svi konstituvutivni narodi ne mogu ostvariti svoju nacionalnu slobodu i interese.
c) Bosna i Hercegovina kao demokratska država može se urediti samo na načelima konstitutivnosti i teritorijalnosti triju naroda, tj. kao federacija triju entiteta - bez obzira kako se oni zvali (kantoni, provincije, republike).
d) zahtjev Muslimana/Bošnjaka za nemijenjanjem unitarnog ustavnog uređenja BiH drži se protivnim nacionalnim interesima Hrvata u BiH, tj. njihovom težnjom da se održi neprihvatljivi status quo - status kakav su Hrvati nimali u bivšoj jugoslaviji; terotorijalna osvajanja Srba, kako u RH tako i u BiH, su neprihvatljiva i, ako se ne mogu rješiti politčki rješit će se vojno
e) nijedno ustavno uređenje BiH ne može se nametnuti silom, jer povijest ukazuje na to da sve što je građeno na sili prije ili kasnije propada; kako nema dogovora Muslimana, Hrvata i Srba o ustavnom uređenju BiH (vanjskim i unutarnjim granicama), to će konačnu odluku donijeti međunarodna zajednica, a Hrvati mogu samo voditi računa o svojim pregovaračkim pozicijama.
Stajalište je hrvatske politike bilo dosljedno: "Ako je Jugoslavija mogla opstati samo kao konfederativni savez, Bosna i Hercegovina može postojati samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda...pod nadzorom UN-a (F. Tuđman, Die Welt, 24. 5. 1993.)
Stajalište Izetbegovića i bošnjačkog vodstva bilo je suprotno. Oni su ocijenili da konfederalno uređenje vodi podjeli Bosne i Hercegovine, jer da konfederacija znači tri države, a tada će se Srbi željeti pridružiti Srbiji a Hrvati Hrvatskoj. (A. Izetbegović, Skupština BiH, platforma o položaju Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 15. 10. 1991.)
Zato je muslimansko vodstvo svaki zagovor o (kon)federalnom uređenju BiH, politički tumačilo a medijski napadalo kao namjeru podjele BiH.
Problematična stajališta VS UN-a?
Ključno pitanje za razumijevanje raspada Jugoslavije nije bilo hoće li se ona raspasti, nego po kojim će se šavovima raspasti:
a) jesu li republičke granice nepromjenjive ili
b) imaju li narodi (a ne republike) pravo na samoodređenje?!
O tome da jugoslavije neće opstati poslije uvođenja demokracije, tj. poslije prvih demokratskih višestranačkih izbora, govore i procjene CIA-e s početka 1990. Borisav Jović, kao predsjednik predsjedništva SFRJ, u svojem inauguralnom govoru, 15. svibnja 1990. godine najavljuje da svi oni koji žele mogu otići, ali da će sav srpski narod ostati u jugoslaviji. Slovenija i Hrvatska izjasnile su se na referendumu za neovisnost i suverenost. BiH je računala na rat između Srbije i Hrvatske u ranu jesen 1991., a da se sama neće opredijeliti ni za jednu stranu: „U eventualnom sukobu republika Hrvatske i Srbije, Republika Bosna i Hercegovina će uvijek, u skladu s međunarodnim normama, biti neutralna“. (Skupština BiH. 15.10.1991.)
Zauzevši stajalište da republike, a ne narodi imaju pravo na samoodređenje i međunarodno priznanje, međunarodna je zajednica jasno dala do znanja da neće pristati na podjelu BiH. Tu svoju odluku MZ potvrdila je međunarodnim priznanjem BiH. Međunarodno priznanje BiH uslijedilo je nakon što je politički (od BiH-Srba, koji su odbacili izdvajanje iz jugoslavije) i vojno (od jna) faktički promijenjen realan odnos snaga u BiH. Naime, već prije međunarodnog priznanja BiH, jna je kao instrument velikosrpske politike stavila pod vojni i politički nadzor „Republike Srpske Bosne i Hercegovine“ dvije trećine teritorija BiH, dok je istodobno koristila teritorij BiH za agresiju na Hrvatsku.
Rat u BiH počinje poslije međunarodnog priznanja BiH (službeni datum početka rata je 6.travnja 1992., dan uoči međunarodnog priznanja BiH. Sa srpske strane, početak rata je jasna poruka nemirenja s izdvajanjem BiH iz jugoslavije, odnosno, nemirenja s ostankom Srba u BiH. Većina, pak, Hrvata u BiH drži da je rat u BiH počeo u listopadu 1991. kad je tzv. jna uništila 7 sela u Hercegovini u kojima su živjeli Hrvati), do kojeg je došlo prije nego što je postignut završni dogovor o unutarnjem uređenju BiH, tj. kompromis o ustavnom ustrojstvu BiH, kojim bi se uredili odnosi između triju konstitutivnih naroda. Tako je međunarodno priznanje potvrdilo BiH kao državu u kojoj Vlada nije nadzirala državni teritorij, u kojoj Srbi zbog međunarodnog priznanja više nisu priznavali središnju vlast, u kojoj je središnja vlast imala legitimitet po volji MZ a ne više i srpskih predstavnika, u kojoj je bio na snazi ustav socijalističke republike BiH, po kojem su odnosi između triju naroda ostali isti kao i u bivšoj jugoslaviji.
Za razumijevanje razloga o ratu u BiH ključno je poimanje triju nepomirljivih koncepcija o tome kakvo treba biti ustavno uređenje BiH, tj. kakve trebaju biti unutarnje granice BiH. Suglasit ćemo se s onim politološkim analizama koje su te opreke prikazale na slijedeći način:
-bošnjačka politička elita zauzimala se za unitarnu građansku državu
-srpska politička elita zauzimala se za srpsku nacionalnu državu u uniji s ostale dijelom države
- hrvatska politička elita zauzimala se za uniju triju etničkih zajednica
(Izvor: Mirjana Kasapović, „Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država“ str. 195..196.)
Do političkog rješenja nije došlo zato što nije postojala volja za kompromisom, u prvom redu od srpske strane, koja se oslanjala na silu i potporu jna, te od muslimanske strane, koja se, uz međunarodnu potporu, predstavila kao jedina legitimna vlast u BiH. Zato su se politička rješenja nametala kombinacijom vojne sile i međunarodnih pritisaka, ali podjednakom intenzitetom i medijskim ratom.
Daleko je teže precizirati stajalište i strategiju međunarodne zajednice, čija je uloga poslije internacionalizacije jugoslavenske krize (od brijunske deklaracije) s vremenom postala presudna, jer tri strane u BiH nisu mogle postići nikakav kompromis o rješenju krize i o uređenju države, tako da su sva rješenja predlagana, a konačno rješenje je i nametnuto, od međunarodne zajednice. Formalno, međunarodna zajednica zauzimala se za liberalni model demokracije kao rješenje BiH problema, model koji ne može funkcionirati u pluralnim i podijeljenim društvima.
Onima koji nisu bili sudionici i svjedoci događanja u Europi 1990.-ih, a osobito u vrijeme raspada bivše jugoslavije, danas se, možda, čini neshvatljivim da ni međunarodna zajednica tada nije mogla postići konsenzus oko jedne elementarne činjenice, tj. da je: Bosna i Hercegovina pluralno ili podijeljeno društvo – s tri različita nacionalna i kulturna identiteta, različitih interesnih i vrijednosnih usmjerenja društvo s dubokim nacionalnim, vjerskim, etničkim, jezičnim,kulturnim i socijalnim rascjepima (M. Kasapović, str. 158.-191.), društvo koje ne može funkcionirati prema liberalnom modelu demokracije.
Razlozi nepriznavanja ove činjenice mogu biti brojni: od idealiziranja SFRJ kao dobro uređene multinacionalne zajednice, straha od raspada sovjetskog saveza, bojazni da će konfederalizacija dovesti do raspada BiH što bi onda mogao biti primjer kosovskim Albancima, makedonskim Albancima, Baskima, Crnogorcima, Kurdima, i drugima da traže pravo na samoodređenje i odcjepljenje, do želje da se spriječi nastanak novih nacionalnih država kao smetnje ubrzanim procesima globalizacije i europske integracije, koji su bili u punom zamahu poslije propasti komunističkog sustava i Varšavskog pakta.
Bez obzira na to koji su od tih razloga bili presudni, istina je da međunarodna zajednica nije pošla od činjenice da je BiH pluralno društvo triju nacionalnih, vjerskih i socijalnih zajednica te da se ono ne može urediti po načelima univerzalnog liberalnog modela demokarcije.
Međunarodna zajednica (MZ) polazila je od postulata da se BiH mora urediti kao multikulturalno, multietničko, multikonfesionalno društvo, ali bez vizije i znanja o tome koji i kakav model demokarcije odgovara „najdublje podjeljenoj europskoj državi (BenjaminnReilly,„Democracy in Divided Societs, Electoral Engenering for Conflict Management,Cambridge University Press, citirano prema M. Kasapović. Str 77.)
Tako su se pregovaračke strategije i prioriteti međunarodne zajednice stalno mjenjali, a pojedini mirovni planovi bili su potkopavani i rušeni podjednako od najvažnijih članica međunarodne zajednice, kao i od barem jedne strane u sukobu (nikad hrvatske strane).
Ustavni prijedlozi rađeni su na kompromisima koji su polazili od postulata multietničkog i multikulturnog građanskog društva kao norme za ustavno uređenje BiH, a završavali na prijedlozima da se država organizira na individualnim ljudskim pravima, na modelima koji priznaju kolektivna ljudska prava ali od njih ne polaze. MZ nudila je model „etnički neutralne“ države, u kojoj su i vjerski i nacionalni osjećaji privatna stvar pojedinca, što nijedna nacionalna zajednica u BiH nije mogla ni prihvatiti, jer je svaka željela sačuvati i promicati svoj nacionalni i kulturni identitet.
Neuspjeh MZ treba tražiti i u tome što dužnosnici MZ u pravilu nisu poznavali ni razumjeli uzroke raspada Jugoslavije niti razloge zbog kojih su njezine republike, još od kraja 1960.-ih, tražile više samostalnosti, a narodi slobodu i međunarodno priznanje na prvim demokratskim izborima 1990.-ih.
Zato njima nije bilo moguće razumjeti ni unutarnje odnose u BiH kao „jugoslavija u malom“, kao i da BiH, iz istih razloga zbog kojih se raspala Jugoslavija, nije mogla opstati uređena prema istom političkom modelu „Jugoslavije u malom“.
Hrvati, Muslimani i Srbi su za BiH tražili oprečna ustavna rješenja, a MZ nije mogla formulirati kompromisno rješenje a da ne dovede u pitanje model liberalne demokracije. MZ nije imala odvažnosti zagovarati (novi) model demokracije koji bi mogao pomiriti oprečne zahtjeve triju konstitutivnih naroda. MZ nije bila ni dosljedna, jer nije gradila rješenje na izjavi o ustavnim načelima koje su prihvaćene kao uvjet za međunarodno priznanje BiH. MZ je radila kompromise s Muslimanima koji su pod etiketom „jedinstvene“ i građanske BiH željeli osigurati hegemoniju najbrojnijem narodu; sa Srbima jer su vojno nadzirali 70% teritorija BiH; sa Hrvatima jer su željeli biti „principijelni“, kako im se ne bi prigovorilo da banaliziraju slobodu i demokratska prava najmalobrojnijeg naroda.
Međunarodni čimbenici radili su kompromise s predstavnicima triju strana u BiH zato što nijednoj strani nisu željeli dati za pravo. Kako bi ostali „objektivni“ i „neutralni“, artikulirali su pitijska rješenja, tako da ih je svaka strana mogla tumačiti sukladno svojim interesima, što je rezultiralo jačanjem tenzija, međusobnog nepovjerenja i međusobnog optuživanja.
MZ je počela kao posrednik, da bi postala ključni i jedini arbitar u rješavanju krize, arbitar koji nije nikada preuzeo odgovornost za rješenja koja je nudio i nametao. Objektivno, MZ je suodgovorna za duge pregovore o uređenju BiH države, za trajanje ratne agonije u BiH, u najmanju ruku jednako kao i ostale strane u sukobu. I to zato što je priznala socijalističku republiku BiH prije nego što su tri naroda ostvarila dogovor o ustavnim načelima i o uređenju BiH države, zato što je nametala rješenja koja su odgovarala u prvom redu MZ (kao što je i odustajala od rješenja koja nisu odgovarala nekim članicama), zato što je koristila čitav instrumentarij prisile i nagrada prema svim stranama u sukobu, te naposlijetku, zato što je raspolagala i vojnom silom na terenu, koju je prema potrebi koristila za „nametanje“ i „održavanje“ pojedinih ustavnih rješenja za BiH.
Politička je realnost, a istodobno i moralni paradoks, što haško tužiteljstvo proizvodi optužnice protiv hrvatske „aneksionističke“ politike, optužnice koje imaju djelomično cilj otkloniti odgovornost s međunarodne zajednice koja nije znala rješiti bosanskohercegovački gordijski čvor. U toj konstrukciji povjesničar i državnik, doktor Franjo Tuđman, koji je jedini i dosljedno, od 1960.-ih zagovarao pravo malih naroda na njhovo mjesto za međunarodnim stolom, koji je jedini i dosljedno zagovarao mirno ostvarenje prava naroda na njihovu državu, postaje glavni optuženik, iako su događaji od Baltika, preko Njemačke do jugoistoka Europe potvrdili njegove povijesne procjene – da se svijet globalno integrira, a nacionalno individualizira.
Haške optužnice protiv predsjednika Tuđmana smokvin su list za nedosljednu i pogrešnu politiku međunarodne zajednice. Zbog takvih nastojanja tužiteljstvo kao dokaz za krivnju hrvatske politike koristi i to što su Hrvatska i HZ HB poštivale rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a!!??
Haško tužiteljstvo trebalo bi potražiti istinu, a ne konstatirati „prikrivene“ namjere onome tko je bio jedan od rijetkih koji su razumjeli što se u Europi i s Europom događa 1990.-ih. Događaji su potvrdili predviđanja i upozorenja predsjednika Tuđmana. Priznato je petnaest novih država u Europi, iako često uz mnoge nesuglasice i otpore i često uz ocjenu da je to rezultat „desnih“ i/ili nacionalističkih pokreta. Protivnici prava malih naroda na njihovo pravo na vlastitu državu nisu sposobni prihvatiti kako istinu o povijesnim procesima tako ni istinu o sebi, to jest nisu spremni svima podjednako priznati pravo na život u slobodi i demokraciji.
Da su kojim slučajem brojne mirovne inicijative predsjednika Tuđmana bile prihvaćene od zainteresiranih tijekom 1990.-ih, bili bi pošteđeni mnogi životi, puno krvi i suza se ne bi prolilo. Neki od prijedloga vjerojatno nisu prihvaćeni baš zato što su bili prepoznati kao realni, ali u politici nije uvijek prihvatljivo ono što dolazi s „druge strane“,
Haško tužiteljstvo, ako već optužuje mrtvog predsjednika, onda treba poći od njegovih riječi i djela, a ne od tajnih i zaštićenih svjedoka. Odluka je na tužiteljstvu. Ako će u sudnici provoditi kafkijanske procese, onda optužnicu protiv predsjednika Tuđmana može proširiti njegovim mirovnim prijedlogom za Kosovo iz 1998. godine, koje je na koncu, nakon njegove smrti i realizirano, nakon što ga je kopirao Ahtisaari.
Ne zato što je aktualni prijedlog rješenja Kosova njegov prijedlog, nego zato što je takvo rješenje predsjednik Tuđman anticipirao znatno prije nego li je došlo do njegove realizacije.