Priče koje su se davno pojavile o ugroženosti i pitanju opstanka države Hrvatske također već odavno su dobile svoje realne konture, a danas je to surova realnost koja pogađa cijeli hrvatski domoljubni i vjernički narod. Voda je naprosto došla do grla, a tih nekoliko postotaka izdajnika i slugu onih koji se nikada nisu mogli pomiriti stvaranjem RH, jasno u potpunosti suverene i slobodne, upravo danas otvoreno i javno iskazuju svoju mržnju na sve što je hrvatsko.

Ovo pišem kao svjedok brojnih događanja i napora u cilju stvaranja države radi mladih naraštaja kako bi što bolje spoznali svu opasnost koja nam prijeti u cilju rastakanja i zatiranja tolikih žrtava koje su sanjale stoljećima svoju državu i ostvarile je. Mnogi su dali svoje živote na oltar Domovine, mnogi proveli mučne i krvave uzničke dane u srpskim i komunističkim kazamatima.

Došla je i 1989. godina, godina po mnogo čemu značajna ne samo za Hrvatsku veći i za cijelu istočnu Europu, u kojoj je započelo odbacivanje  staljinističko – komunističkog jarma i željezne zavjese.

U Hrvatskoj je. tadašnja opozicija komunističkoj vlasti užurbano je radila na oslobađanju od tamnice svih nesrpskih naroda Jugoslavije i buđenju nacionalne svijesti utemeljene na 1971 godini i svim stradanjima koja su se tada događala i nastavljena posebice osamdesetih godina. Mnogi su ponovo završili u logorima poput Marka Veselice, Vlade Gotovca, Dobroslava Parage, Franje Tuđmana i brojnih drugih domoljuba. Prva trojica podnijela su najgore torture, a Marko je nosio barjak željene slobode i nije smio niti javno govoriti niti nastupati do samog konca te 1989. godine.

Previranja među domoljubnim političarima bila su vrlo burna, a pitanje je bilo što i kako činiti u cilju odcjepljenja od Jugoslavije. Dr. Franjo Tuđman stršio je od samih početaka i u javnosti stvarao svoju mesijansku ulogu. Bilo je u tome svega dobroga, ali nažalost i lošega. Ostali iz grupe braće Veselica, Vlade i Marka nisu se snašli i nepotrebno su gubili vrijeme, gledajući što Tuđman radi. Tada smo kao članovi izvršnog Odbora, Paradžik i moja malenkost uporno zagovarali hitno osnivanje stranke HDZ-a, jer je naziv HDZ naš član Rene Holloš osmislio i plasirao. Tuđman ga je jednostavno prisvojio, a Veseličina grupa odstupila i postala HDS.

Nažalost stranka je tek osnovana 4.11.1989 na ekonomskom fakultetu, a Tuđman nakon raskola 11.6.1989. inicijativnog kruga za stvaranje stranke HDZ-a u tada zvanom hotelu Panorama a danas Sport, osjetio sam kao sudionik cijelim svojim bićem kako nešto ide u samom početku krivo. Sastanak je trajao cijeli dan te subote 11.lipnja i pružao sam žestoki i glasan otpor načinu i metodama kojima  se je Tuđman služio. Nakon mojeg upornog otpora negdje u trajanju od nekoliko sati, gosp. Tuđman mi je prišao sa predsjedničkog stola, a sjedio sam u prvom redu, sav uzrujan i zajapuren u licu i kolutajućim očima upitao me: Što ja hoću i što tražim? Odgovorio sam, gosp. Tuđman ja ništa ne tražim ali se bojim da ćemo se ovakvim načinom i metodama vratiti na ono u čemu smo bili.

U predsjedništvo inicijativnog kruga ulaze samo oni koji Vas izravno podupiru, a što je sa onima koji drugačije misle? Tada sam jedva uspio postići da prihvati Ivana Gabelicu u predsjedništvo. Nakon tog dijaloga spustio je ruke naglo dolje, okrenuo se i uputio prema izlazu iz dvorane zaprijetivši ostavkom. Poslijepodne je slijedio nastavak sjednice, a Drago Stipac, Slobodan Praljak, Hrvoje Šošić i još neki također su žestoko prosvjedovali protiv načina i metoda kojima se je služio Tuđman. Neven Jurica je nakon toga, stojeći na nogama izvan klupa žestoko povikao: "Napolje iz ove dvorane svi koji ne misle kao mi."

Odgovorio sam mu isto tako žestoko: "A koji ste to Vi i koliko Vas ima?!"

U dvorani nas je bilo, a osobno sam izbrojao nas 56. Izravnih Tuđmanovih sljedbenika bilo je po mojoj procjeni i nastupima govornika tek oko petnaestak. Za stolom radnog predsjedništva su sjedili Tuđman, Brozović, Manolić, Šeks i Ćiro Grubišić. U jednom burnom momentu prišao sam prof. Daliboru Brozoviću i upitao: "Kako Vas nije sram podržavati ovaj stil rada kao čovjeka i intelektualca?" Nisam dobio nikakav odgovor. Po mojem subjektivnom uvjerenju jedino sam na mramornom licu Manolića, koji se crnio poput indijanskog poglavice "Geronima", pročitao  da je ipak duboko u sebi imao simpatije za moj otpor.

Navečer mi je u kolima nakon završetka sjednice na putu mojoj kući Hrvoje Šošić, u nazočnosti Ivana Gabelice rekao: "Josipe, svojim otporom osvjetlao si obraz cijeloj opoziciji..."

Iduće subote dogodila se je inscenirana zabrana nastavka sjednice i Tuđman je otišao u tzv. "baraku" i osnovao stranku 18. 6. 1989. Informacije koje smo tada dobili, bilo ih je samo osamnaestorica, dakle ako je to točno - moja procjena u dvorani je isto tako bila točna.

Velika greška "grupe Veselica" je bila ta što se je, kako sam već naveo, HDS osnovao tek 4.11.1989. Do tada je Tuđman osnivao ogranke diljem Hrvatske, što je bilo itekako pametno. Odavno sam napisao , a moram biti koliko mogu objektivan, da se ipak mora reći da je umjesto Tuđmana bio netko drugi, vjerujem da bismo ipak prošli mnogo gore na putu stvaranja države. Te iste godine u prosincu bio sam jedan od nas malobrojnih koji smo sakupljali 126000 potpisa za oslobađanje svih političkih zatvorenika i uvođenje višestranačja te smo peticiju uručili predsjedniku Sabora dr. Anđelku Runjiću, a mene su zamolili da sve to organiziram i okupim ljude za prijem.

Zvao sam sve za koje sam imao telefon, a od Čička nisam imao. Točno 27.12. neposredno prije predaje peticije, dakle na Sv. Ivana čije ime nosi Čičak, pred svima u Taverni na Gornjem gradu, Čičak poslao me je u "p.m.", jer on nije bio taj koji je sve to organizirao. Odgovorio sam mu: "Zvonac, je li mi to čestitka za Božić i tvoj imendan, oca troje djece?"

Jasno, kod uručivanja peticije, (a kad je započelo sakupljanje potpisa bio je samo prvu večer početkom prosinca ispred kamera i nakon toga nestao), prvi je započeo govor upućen pred. Sabora, "ekselencijo…"

Evo, to je još jedna mala epizoda moje političke i ljudske osobnosti. Iste godine mjesec dana ranije bio sam sudionik prvog povijesnog ulaska opozicije u Sabor, na dogovor u tada Društveno političkom vijeću Sabora o uvođenju višestranačja. Bilo nas je desetak, a HDZ nije bio pozvan. Već ta činjenica me je itekako uzbudila, pa sam dosta oštro nastupio prema tajniku tog vijeća. Ja se ne slažem sa Tuđmanom i HDZ-om, oni su naši suparnici, ali oni imaju jednaka prava kao i mi i zahtijevam da i oni budu pozvani. Račan ih je tada zvao strankom opasnih namjera. Nakon desetak minuta rasprave moj zahtjev je bio prihvaćen. Otišao sam na telefon i nazvao gosp. Tuđmana i rekao mu za što smo se izborili. Odgovorio je hvala i na idući dogovor ću nekoga poslati. Poslao je Nevena Juricu.

**********************************

Vidjevši sva ta zbivanja, napustio sam sve i otišao svojim putem uporno se i nesebično zalažući za dobrobit svojeg naroda i svoje Domovine. Nakon više godina razmišljao sam dosta o predsjedniku Tuđmanu nastojeći doći do biti tih sudbonosnih događanja.

Tuđman koji je ponikao iz komunističkog sustava i zasigurno opterećen zbivanjima u tom sustavu, došavši naposlijetku na čelo političkih zbivanja 1989 god. imao je ,rekao bih patološku strast da baš on po svaku cijenu bude taj koji će stvoriti državu i biti njen utemeljitelj. Upregnuo je sve svoje snage i sve svoje umijeće i iskustvo iz jednoumlja kako bi postigao taj cilj. Sretna okolnost u svemu tome bila je ta da je ta njegova strast koincidirala sa hrvatskim nacionalnim interesima u tom kratkom i burnom razdoblju stvaranja. Dobra i pozitivna činjenica je i ta što je pod parolom pomirenja htio objediniti sve snage, domoljubne i one iz bivšeg sustava. Brojni ili čak skoro svi ti iz bivšeg sustava bili su u strahu od odgovornosti za brojna zla koja su počinili tijekom dugog razdoblja, pa su htjeli biti veći domoljubi od onih koji su to uvijek bili.

Bilo je i onih koji su kroz cijelo razdoblje radili na destrukciji države od samih početaka. Istinskih domoljuba u sustavu vlasti bilo je vrlo malo. Tako se je dogodila jedna prigoda u užem društvu, pa ga je jedan od njih upitao: "Gosp. Predsjedniče, jeste li svjesni koga imate u svojem okruženju. Tuđman je odgovorio: A što ste mislili da ću graditi državu sa anđelima. Eto, u sustavu vlasti gradio je državu rekao bi uvjetno sa đavlima, a to se pokazalo kao pogubno. Tuđman je, naime otišao, a "đavoli" su ostali i danas imamo što imamo, rekao bih ostatke ostataka hrvatske suverenosti poput  dosega pogleda sa zagrebačke katedrale na Hrvatsku.

Tuđmanova najveća pogreška ili čak bih rekao "istočni grijeh" je taj, što nije nakon osnivanja i priznanja države postupno umirovljavao većinu tih ljudi iz bivšeg sustava, a nakon Oluje znatno brže i mijenjao ih istinskim domoljubima. Naprotiv dogodilo se baš suprotno, umnažao ih je do smrti. Ta činjenica dokazuje i potvrđuje da je kod njega ta strast bila doista patološka, a njegov karakter nije dopuštao bilo kakvo protivljenje, pa su se ulizice progresivno umnažale. Istina je i to da je permanentno upozoravao na opasnosti koje prijete državi i njenom opstanku, posebice u sprezi domaćih izdajica sa tzv. Međunarodnim čimbenicima, ali u praksi nije ništa činio da bi ih uklanjao, doduše, mora se reći da je u posljednjim godinama i bolest bila uzrok te inertnosti.

Dakle, kadrovi iz HDZ-a u stvarnoj koaliciji sa SDP-om, nakon Tuđmanove smrti sustavno su svjesno ili djelomice nesvjesno, radili na rastakanju Hrvatske države i ta činjenica traje do danas. Mesić, Kosorica i Josipović sa svojim savjetnicima, u većini patološkim mrziteljima svega što je hrvatsko, dovode nas na rub propasti i u ralje tzv. Međunarodne zajednice.

Ovakvu analizu u svojoj biti do sada koliko znam nitko nije javno objavio, a po meni je koristan doprinos sagledavanju stanja u kojem smo sada i ovdje.

Teško je ovako nešto pisati a ne spomenuti visoki kler katoličke Crkve u svim razdobljima. Nadbiskup i kardinal Kuharić od samih početaka upozoravao je na negativnosti. Čak sam jednom prigodom trebao prenijeti nadbiskupove poruke pred. Tuđmanu. Tri puta smo dogovarali susret, ali Hrvoje Šarinić je to vješto odbio pravdajući se obvezama. Od početka sam zagovarao elementarnu ljudsku komunikaciju i aktiviranje svih na opću dobrobit, ali sluha nije bilo ni tada ni danas. U početku je i sam nadbiskup Kuharić bio su zanesen oduševljenjem stvorene države, što je bilo posve opravdano nakon svih patničkih iskustava iz tamnice naroda zvane Jugoslavija. Taj zanos je i usporavao realno sagledavanje stanja pa je pretvorba i privatizacija uzela tolikog maha, posebice dolaskom Mateše i kruga oko sebe.

Dolaskom nad. Bozanića sve je rapidno išlo u smjeru rastakanja države i naroda. Bozanić je uvelike podržavao Mesića i sve brojne poteze koje je taj čovjek poduzimao na štetu RH. Dakle u vremenu kad je Crkva trebala dobiti istinskog rodoljuba i vjernika dobila je posve suprotno. O tome sam javno zborio na HTV-u i uputio kritike onima u Vatikanu koji su tome doprinijeli, naravno bez odjeka.

Čak sam kod nove najave i trećeg dolaska Pape Wojtile u Hrvatsku kritički pisao, zašto bi Papa došao?!

Očito ga je vlast zlorabila i u Crkvi i državi za svoje interese i mahala svojim lažnim domoljubljem i vjerom. Tako se je i danas dogodio privatni posjet premijerke Kosor sv. Ocu, opet na štetu naroda i države, kao i potpora Arbitražnom sporazumu o granici sa Slovenijom. Isto tako u vrijeme pokušaja hrabrih ljudi u Saboru u vrijeme vladavine koalicije i pred. Sabora Tomčića da se proglasi gospodarski pojas na Jadranu, potpora onih od kojih se je očekivalo je izostala, jasno i vrha Crkve u Hrvata.

Još jedan mali povratak u prošlost. U vrijeme kraja života predsjednika Tuđmana dao sam intervju JL novinarki Ani Plišić ,u kojem sam rekao kako je zanimljiva koincidencija pada Vukovara i životne drame predsjednika Tuđmana. Nakon toga na putu kolima prema Zagrebu slušao sam vijest o Tuđmanovoj smrti i odluci gospođe Ankice i cijele obitelji Tuđman, kao će novac umjesto vijenaca na odar ići za Vukovar. Poslano je točno 735000 kuna za obnovu Vukovara. Bila je to dobra i ljudska odluka obitelji Tuđman. Nikada nisam bio protiv Tuđmana kao osobe, već protiv negativnosti koje su se događale, za razliku od Mesića koji mrzi iz dna duše sve one koji ne misle kao On. Ta njegova mržnja biti će predmet suda za koji sam pokrenuo postupak zbog uvrede i dostojanstva moje osobe.

Kad spominjem Vukovar, neminovno je u tom kontekstu i moj Šibenik. Ta dva grada su dva temeljna kamena stvaranja države, nimalo ne umanjujući doprinos svih ostalih. Šibenik svojom briljantnom pobjedom u sudbonosnom trenutku velikosrpske agresije i Vukovar svojom hrabrošću i enormnom žrtvom u zaustavljanju te agresije, a najgore su prošli nakon rata snoseći posljedice do današnjih dana. Na kraju sagledavanja bitnih korijena i uzroka stanja u kojem se danas nalazimo, u ovom malom ali značajnom segmentu opisa mojih sjećanja, nužno je izvući pouke i zaključak što i kako dalje kako bi ostali svoji na svome, kako bi naš novac bio u našoj lisnici i naša puška o našem ramenu, kako je znao Tuđman često govoriti u vremenu stvaranja države.

Izlaz vidim jedino, a to stalno u svojim kolumnama pišem i predlažem jest:

OPĆENARODNI BUNT SA SVIJEĆOM, KRUNICOM I MOLITVOM, SVE DO SILASKA S VLASTI POSTOJEĆE STRUKTURE; MIRNO( GHANDIJEVSKI) I DOSTOJANSTVENO, UPORNO I HRABRO JER NAM PREOSTAJE VRLO MALO VREMENA ZBOG NAŠEG PRISILNOG UGURAVANJA U EU. NARODI EU SU NAM DRAGI I UVIJEK SU TO BILI, ALI NJIHOVE VLASTI RIJETKO I NIKADA.

Ovom metodom mirnog prosvjeda Ghandi je izborio slobodu protiv najveće kolonijalne sile svijeta. Nakon toga i sami su postali jak i važan čimbenik svijeta. Hrvati to mogu i moraju, jer ovo je posljednja šansa. Bog i Hrvati zajedno mogu sve!!!

Sluganska struktura vlasti ne mora se bojati osvete, jer toga nije bilo ni kod stvaranja države. Njihov odlazak i vraćanje ugrabljenih dobara biti će dovoljni za ulazak u znatno brže i bolje sutra.

Josip Kokić