Premijer Zoran Milanović poručio je hrvatskih braniteljima, odnosno stradalnicima hrvatskog Domovinskoga rata da se vrate svojim domovima, a ne da protestiraju ispred Ministarstva branitelja, jer mogu da "nazebu". Također je izjavio da ne će smijeniti ministra Predraga Matića i njegove suradnike. Zamislite da nam je netko rekao 1991. da ne idemo u obrambeni rat protiv srpskog i inog agresora, već da se vratimo "kuda koji mili moji"? Što bi se dogodilo s Hrvatskom?

Milanović kaže da se branitelji nisu borili za privilegije, već da i oni nakon pobjede budu sastavni dio društva, pa kako je svima, tako neka bude i njima. Činjenica je da kad smo odlazili u obrambeni i oslobodilački rat tadašnji političari su govorili: Vaša će imena biti upisana zlatnim slovima! I bila bi da je kojim slučajem poživio prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, a sa njim i ratni ministar obrane Gojko Šušak.

Nakon Tuđmana na vlast je, na žalost, uz pomoć Budiše, došao Ivica Račan, a na čelo države Stjepan Mesić. To je bio početak potopa za sve koji stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Svi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su rat proveli na prvoj crti obrane preko noći su bačeni u blato. Gazili su ih jače nego srpska čizma. Na sve istaknutije državničke funkcije, (svaka čast izuzecima), dovedeni su ljudi koji su u vrijeme komunizma bili istaknuti Udbaši ili komunjare. Počeo je lov na hrvatske generale, pobjednike Domovinskoga rata.

Prvo su Tuđmana i njegovu obitelj nastojali marginalizirati, i kao ljude i kao političare. S obzirom da su u Domovinskom ratu uglavnom, oko 90 posto, sudjelovali ljudi, hrvatski domoljubi, koji su bili obični radnici, seljaci, poljoprivrednici, koji su jedva završili neku srednju školu, s njima su se lako obračunali. Na poticaj velikog broj bivših Udbaša, ala Manolić, Perković, Mustač i slični počeli su provoditi politiku "zavadi, pa vladaj". Nisu to činili smo oni u SDP-u već na žalost i u HDZ-u. Sve što je bilo hrvatsko počeli su nazivati "ekstremnom desnicom". Na površinu su počeli izvlačiti bivše partizane, predstavljati ih kao heroje, umjesto da im se kao i bivšem Udbašima počelo suditi za strašne zločine koje su počinili na kraju, a poglavito nakon II. svjetskog rata.

Djeca bivših istaknutih milicajaca, Udbaša, sekretara partije i slični zauzeli su sve važnije funkcije od, gospodarstva do pravosuđa. Ima li danas u Hrvatskoj netko tko je na nekoj važnoj političkoj ili gospodarskoj funkciji a da nije bio u Udbi, u partiji, ili da mu to nisu bili njihovi roditelji? U svezi toga, mnogi upiru prste na one gore, na one najviše, zaboravljajući da su se svi ti debelo "instalirali" i u manjim sredinama, gdje su već godinama "bog i batina". Kad im branitelji dođe tražiti pomoć oni obično kažu: idite onima koji su vas poslali u rat! Šljam je na svim razinama (svaka čast iznimkama). Sad, kad su se napokon "probudili" hrvatski branitelji, odnosno stradalnici Domovinskoga rata, i kad su zatražili smjene ministra Matića i njegovih nesposobnih suradnika, aktualna se vlast prema njima ponaša kao da se radi o najobičnijim "ovčarima", a ne Junacima hrvatskog Domovinskoga rata.

Dosad je izvršilo suicid oko tri tisuće hrvatskih branitelja. Mnogi su i umrli poput junakinje Nevenke Topalušić. Za one koji su trenutačno na vlasti to ne znači ništa. Mogu se i drugi ubiti, ili ponovno umrijeti za ovu Hrvatsku, oni im ne će doći ni na sahranu. Reći će – jedan manje! U slučaju bilo kakvih nereda na zagrebačkom prosvjedu već su pripremili i horde specijalca, osobito Srba koji služe u hrvatskoj policiji. Premijer kaže da se ne diraju niti da će se dirati prava hrvatskih branitelja. Tu u pravom redu misli na nekakve novčane naknade, i to prije svega za stradalnike Domovinskoga rata. Oko 400 tisuća, a možda i više hrvatskih branitelja, čija imena su objavili u Matićevom registru, nisu imali i nemaju nikakva prava. O tome se šuti, to se preskače.

Godinama se gazilo i gazi po ljudima koji su stvorili hrvatsku državu. Bivši žalosni i jadni predsjednik države Stjepan Mesić nije želio doći ni na grob dr. Franje Tuđmana, a o njemu je govorio i govori samo kao o "neprijatelju" Hrvatske. A dok je bio s Tuđmanom samo da mu nije "čistio cipele". Tko se ikada od onih na vlasti oštro suprotstavio takvom Mesiću, za kojeg kažu da je – veleizdajnik? Nema mjeseca a da netko ne objavi top listu hrvatskih milijardera, ili bolje rečeno ratnih profitera. Njih se uvažava i njih nitko ne pita: kako su stekli prvi milijun eura? Zar nije sramota da se hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji poput smeća izbacuju s radnih mjesta? Što dio njih kopa po kantama za smeće. I nakon toga premjer Milanović poručuje: vratite se kući?

Mnogi se na žalost nemaju kamo vratiti. Kod kuće, ako je imaju, dočekat će ih gladna usta, ovrhe te niz problema. Ministar Matić samo da ostane u udobnoj fotelji ne želi dati ostavku, pa da se ispred njegova ministarstva zapali još desetak branitelja. Ili da umre još desetak Nevenki Topalušić. Za njega je najvažnije da je upoznao nekakvog Brada Pitta i Angelinu Yolie. I Šerbedžiju. Za najteže stradalnike Domovinskog rata kažu da su "militanti", a za ostale da su nekakva "mala" skupina. No, među onima koji pred ministarstvom traže njegovu ostavku nalaze se u većini ljudi koji su za Matića i njemu slične - "Mount Everest", kojima bi se, da je čovjek, svaki dan došao duboko pokloniti i zahvaliti.

Matić i njegovi suradnici moraju otići. U ropotarnicu. Baš kao i oni koji ih svesrdno podržavaju, ne radi njega, već radi sebe. Kažu, da je ovo "politički skup". Znači, branitelji se ne bi trebali ni miješati u politiku, već bi trebali stati mirno kad im govori "kapetan JNA" Nenad Stazić i slični, u čijim životopisima nema ni riječi gdje su bili i što su radili od 1990.-1995! Malo sutra, drugovi i drugarice. I Josip Broz Tito je mislio da nikada ne će otići s političke scene.

Stoga, kako god okrenuli, poručili bi hrvatskih braniteljima da se ne ubijaju, jer ONI to nisu zaslužili. A, uvijek je bilo i bit će: nakon kiše dolazi sunce!

 

Mladen Pavković