Tko je ubio don Mira Bulešića, istarski antifašisti ili jugoslavenski komunisti?
Nadnevka, 13. rujna 1943. u Pazinu, a nakon kapitulacije Italije, NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji (Hrvatskoj, tada NDH!?) i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.
U proglasu pod nazivom 'Istarski narode' stoji da je „Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.“
Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke, talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.
Nigdje ovdje ni spomena druga Tite niti Jugoslavije.
Tek mjesecima kasnije drugovi antifašisti daleko od Pazina i Istre pripojenje virtualno provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a kroz AVNOJ tek krajem studenoga te godine u Titinu Jajcu (Nikola Bašić, 'hr.svijet').
No, to bijaše samo mrtvo slovo na papiru sve do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe, definirane godinu dana kasnije, 1947.g.
A evo što se, između ostalog, događalo prilikom 'oslobođenja' Istre:
Četvrta Titina armija pod komandom mahnitog generala Petra Drapšina, narodnog heroja(samoubojice po Titinu nalogu!?), nakon širokobriješkog pokolja svećenika i masakra zarobljenika u Kočevskom Rogu stigla je i do Istre u proljeće 1945. i tada je u Istri nastao pravi 'antifašistički urnebes':
Tisuće ljudi, najviše Talijana ali i čakavskih Hrvata u poratnoj Istri su Titini jugo-partizani pobacali u kraške ponore tzv. fojbe, žive ili mrtve; procjenjuje se da je bilo 17.000, dakako, mirnodopskih žrtava partizanskog divljanja.
U Istri su ti genocidni masakri dosegli vrhunac u svibnju i lipnju 1945, kada su Drapšinovi partizani prodrli sve do Trsta(i natrag!), što se nastavilo sve do 1947., kad su mirom u Parizu završila ratna neprijateljstva, ali su terorom izazvali izbjeglištvo mnogih Talijana i dijelom hrvatskih čakavaca u Italiju.
A evo kako je Istra i de iure pripala Jugoslaviji odnosno RH…
Najpoznatiju ulogu glede pripojenja Istre Hrvatskoj imao je, ali ne drug Tito i njegov AVNOJ nego monsignor don Božo Milanović kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se je, de iure, odlučivalo o sudbini Istre nakon rata.
Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra tada pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila i Hrvatska.
Granice su dogovorene po etničkom načelu, pa je na kraju Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.
Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je 'Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine' donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.
'Spomenicu' je donio 'Zbor svećenika sv. Pavla za Istru', a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik don Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u 'Spomenici' prikazali sve strahote koje su od talijanskih fašista podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Sve bi to bilo u redu da Titina anti-'fašistička' vlast nije svećenike proglasila narodnim neprijateljima-klerofašistima, pa tako i mladog istarskog svećenika, don Miroslava Bulešića…kojeg je OZNA u stopu pratila! U kolovozu 1947. pratio je don Miroslav-kao službeni pratitelj-delegata Sv. Stolice mons. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu na području oko Buzeta (rodnog mjesta saborskog zastupnika i veeeelikog Titoljupca, antifašiste Damira Kajina, o. a.). Nakon što antifašističke 'pristalice' uspjele spriječiti krizmu u Buzetu 23. kolovoza 1947. (izgrednici su onemogućili obred u župnoj crkvi u Buzetu), krizmanici i kumovi, prema uputi svećenika, otišli su u crkvu u obližnjem selu Črnici.
Međutim, već naredni dan ti isti razjareni 'pristalice' okupiše se pred župnom kućom u obližnjem Lanišću, opet pokušavajući spriječiti krizmu. Mještani Lanišća su složno čuvali crkvu i svećenike u Lanišću, sve dok nije došla Narodna milicija; potom su se razišli kući držeći da neće biti daljnjih nereda.
Kada je župnik Stjepan Cek otvorio vrata župnog dvora komandiru milicije, upali su napadači, pred očima milicajaca i njihovog komandira, u župni dvor, pretukli nasmrt mons. Ukmara (tek je liječnik-mrtvozornik prepoznao da svećenik još diše), te brutalno pretukli i naposljetku nožem zaklali (ubodom u grlo) Miroslava Bulešića; narodna milicija je sve to pasivno promatrala…..negdje iz prikrajka. Krv Miroslava Bulešića prskala je po zidu župnog ureda u kojem je on ubijen, te je tekla sve do predsoblja lanišnog župnog ureda. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. godine u posebnu kriptu u zidu župne crkve u Svetvinčentu. Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva(istarski antifašisti ili njihovi simpatizeri, svejedno!, o. a.) dobili su smiješno male kazne - i to za banalno kazneno djelo remećenja javnog reda i mira, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin a koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne. Lanišćanski župnik don Stjepan Cek, koji nikoga nije fizički udario, osuđen je od prijekog antifašističkog suda na čak šest i pol godina zatvora; u presudi je stajalo 'uime naroda' i obvezno 'Smrt fašizmu-sloboda narodu'! Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: „Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili blaženika i mučenika.“ Na obljetnicu njegove smrti, 1997. župljani laniške župe su postavili spomen-ploču na zgradi doma gdje je don Miroslav Bulešić ubijen.
Istog dana su postavili i spomen-ploču na zidu ispred same crkve, s tekstom „Dne 24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu.“ Beatifikacija Miroslava Bulešića održala se 28. rujna 2013. u antifašističkoj Puli. Miroslav Bulešić je tako postao novi hrvatski blaženik.
Eto, to je samo djelić istine o postratovskom 'antifašizmu' u Kajinovoj Istri koja još i danas veliča druga Titu-pljunutog antifašistu!
Tko zna, možda istarski antifašisti uz podršku vječnog sabornika Damira Kajina proglase i druga Titu blaženikom, dakako, anti-'fašističkog' pokreta!?
Masovni zločini nakon rata, istarske fojbe, Kočevski Rog, Široki Brijeg i brojni drugi uključivo i ubojstvo don Miroslava Bulešića ne mogu se i ne smiju pokrivati plaštem jugoslavenskog antifašizma 'čistog poput suze', kako to vole kazati komunistička djeca Josipović, Mesić, Fumić i njima slični.
Ti stravični, krvavi zločini apsolutna su negacija i uvreda antifašizmu, u biti plemenitom pokretu, a svi oni koji pokušavaju takve zločine i danas opravdati upravo antifašizmom ili pravednom antifašističkom osvetom gori su od samih fašista.
Poratni zločinci su sebe zauvijek izopćili iz antifašističkog pokreta a njihova 'djeca' trebaju se, ako za katarzu nisu spremni, onda barem stidjeti monstruoznih nedjela koja su njihovi ideološki preci počinili, sic!
Damir Kalafatić