Na portalu HRsvijet je 04. ožujka 2016. godine objavljen napis “Nacionalizam i domoljublje” kojeg potpisuje dr. Anto Križić, koji se osjećao dužnim (radi li se o Kantovom poimanju dužnosti?) istupiti radi “ispravljanja” i “razjašnjavanja” nekih mojih “pogrješnih” argumenata, mada iste ne bih okrstio argumentima, s naglaskom na tumačenje Hegelova koncepta države, a iznesenih u ranijem napisu pod imenom “O iskonu i naravi nacionalizma” objavljenom na istom portalu 26. veljače 2016. godine.

Dr. Križić prvo odbacuje iznesenu tezu o marksizmu kao ishodištu socijalizma i nacionalsocijalizma, pozivajući se na raspravu započetu među njemačkim “intelektualcima” 1986. i zaključenu 1998. godine. Između ostalih, spominje Habermasa kao autoriteta što je krajnje upitno, jer koliko je mjerodavan čovjek odgovoran za genocid nad korčulanskim jastozima i škampima, a zagovara marksističke (antikapitalističke) teze? Riječ je, očito, o teškom pomračenju uma, a ne o intelektualcu. Nadalje, koliko je mjerodavan čovjek čije je najveće djelo “Teorija komunikativne akcije”, a ima t. zv. zečju usnu te frflja? Slijepe ne pitamo za mišljenje o Rembrandtu, kao što gluhe ne pitamo kako ih se dojmila Brucknerova 4. simfonija – to nije diskriminacija ili šovinizam – već zdrava pamet. Jurgen Habermas nije filozof, već smiješni “polutan” našeg dekadentnog i dekristijaniziranog doba koji uporno tjera svoj marksistički mak (“opijum za narod”) na konac. Doktor spominje kasnije i Hannah Arendt, o kojoj treba reći da je cijeli život branila svoga profesora Martina Heideggera, pristašu nacističkog režima, s kojim je i ljubovala dok je bila studentica, dok je njezino djelo, samo po sebi bezvrijedno, osim napisa o nacizmu, razvikano i poduprto od strane nekih moćnih i bogatih lobija. Koga hvali današnji poredak, toga se treba paziti – ovo bi trebao biti kategorički imperativ svakog suvremenog intelektualca.

            Nadalje, dr. Križić piše: “Zašto se Hrvatima servira nešto što su Nijemci odavno prožvakali i odbacili?“ Filozofija nije pozitivna znanost, odnosno ona uopće nije znanost, niti je poput anglosaksonskog pravnog sustava, stoga mišljenje i odluka jednog suda, u ovom slučaju mišljenje i stav filozofa, ne obvezuje druge mislitelje i spoznavatelje. Kad bi bilo tako, onda filozofije ne bi bilo nakon Gorgije ili Pirona. Neznanstvenost i nekonačnost filozofije jesu upravo odlike zbog kojih je ona od davnina smatrana za vrhunsku intelektualnu, u biti i općeljudsku djelatnost. Sporedna je stvar što danas živimo u od-duhovljenom i anti-intelektualnom razdoblju koje prije svega cijeni putenost i zavodljivost tijela te je filozofija svedena na ideološke/političke rasprave o opravdanosti pobačaja ili izraelsko-palestinskom problemu. U prilog tomu se može navesti da diplomanti filozofije dobivaju diplomu, a nikad nisu čuli za Leibniza ili Schellinga, dok se neki sveučilišni profesori, nositelji katedra, hvale (!) kako nikad nisu čitali Hegela. Kad bi ovo posljednje bio samo hrvatski slučaj, Europi i zapadnom svijetu bi još bilo spasa, no nažalost nije tako. To što su neki Nijemci rekli ili zaključili, pogotovo u današnje hiperinformacijsko i neozbiljno doba, kad svatko može pisati, objavljivati i tvrditi što ga volja, ma koliko titula imali ispred svoga imena i ma koliko imali papira koji potvrđuju njihovo formalno obrazovanje, dok ne dođu pred sud povijesti, ne će biti mjerodavno, niti na to treba obraćati pozornost.

Dalje se navodi: “Marxizam i nacionalsocijalizam (fašizam) su dvije grane koje su izrasle iz jednog debelog stabla, koje se zove Prosvjetiteljstvo.“ U potpunosti se svatko može složiti s iznesenom mišlju da je izvor svega zla 20. stoljeća upravo Prosvjetiteljstvo. S druge strane, Prosvjetiteljstvo je moralno, ćudoredno zlo, i ono je više duhovni otac t. zv. političke korektnosti i nepropitljive vjere u znanost, dok je bradata spodoba iz Triera (možda četnik prije četnika?) i njegovo učenje, uz Engelsa i ostale drugove, izravno utjecalo, na totalitarne režime 20. stoljeća, jer se u Marxa prvi put javlja razrađen koncept ukidanja klasnih razlika.

Gospodin Križić je, nesporno, poznavatelj filozofije i prosvjetiteljske misli, te će se morati složiti da je njezina bit sadržana u Kantovom “sollen”, odnosno u “trebati” i trebanju te fanatičnom vjerovanju u “znanstveni napredak”. Već od Platona, odnosno Sokrata, postoji ta patološka potreba mislitelja za “uređivanjem” države, t.j. izgradnjom utopijske ljudske zajednice. Ipak, zadaća je filozofije (i srednjevjekovne teologije) izgradnja metafizičkog sustava koji bi objasnio svijet i spoznao istinu Boga/svijeta, ukoliko je moguće. No, mnogi će zanijekati (u nas Kangrga i drugovi) da u filozofiji klasičnog njemačkog idealizma nema metafizike, što je djelomično točno, jer se radi o (subjektivnom) transcedentalnom idealizmu. Na sreću (ili žalost), svaki je čovjek, pa bio on nepismeni alkoholičar ispred kvartovskog marketa ili prof. emeritus, sposoban kazati, koliko-toliko, kako bi “trebalo biti”. Ta se sposobnost čovjeka, reći što bi trebalo, zaogrnula plaštom “filozofijske znanosti” i “političke teorije” već u razdoblju humanizma s Thomasom Moreom, nastavljajući preko Tomassa Campanelle do Voltairea, Rousseaua i Kanta, napose poslije krvave revolucije 1789. kad je veći broj ljudi dobio pristup znanju i objavljivanju, te se sukladno tomu, povećao (i razvodnio) pojam filozofije koja se svela na politička prepucavanja kojima smo svjedoci i danas.

Hegel, pak, tomu staje na kraj navodeći da se u njegovo doba mnogi krste filozofima koji onda proizvoljno, kako im drago, predstavljaju svoje misli kao filozofske: “Pošto se sada rabulisterija proizvoljnosti domogla imena filozofije i širu publiku zavela na mnijenje da je takva djelatnost filozofija, postalo je gotovo nečasnim da se još filozofski govori o prirodi države; i ne treba zamjeriti ispravnim ljudima ako postanu nestrpljivi čim čuju da se govori o filozofskoj znanosti o državi.“ (Osnovne crte filozofije prava, str. 14) i da imaju romantične izljeve o vrhunaravnosti pojedinca: „Oni koji filozofski govore o pravu, moralitetu, običajnosti i pri tome hoće da isključe mišljenje, upućuju na osjećaj, srce i grudi, na oduševljenje, izriču time najdublji prijezir u koji je pala misao i znanost, budući da tako čak i sama znanost, utonuvši u očaj nad sobom i u najveću iznemoglost, čini sebi principom barbarstvo i besmislicu pa je čovjeku, koliko bi bilo do nje, otela svaku istinu, vrijednost i dostojanstvo.“ (ibid., str. 60.)

Onomu, čemu se teži u toj filozofiji jest – cjelina. Istina je cijelina, a svaki se partikularitet pokušava prevladati i dokinuti (“aufheben”). Hegelova je misao u tom pogledu vrhunac, jer je sveobuhvatio subjekt, objekt, prirodu, ideju, dušu, državu, umjetnost, religiju, povijest i estetiku, u više-manje neproturječan (filozofijski) sustav. Ni u jednom se trenutku u mojem napisu ne tvrdi da se suvremena demokratska država treba ili mora temeljiti na Hegelovoj filozofiji države i prava, već se samo uzelo neke prikladne dijelove njegove cjeline, a tu je dr. Križić u pravu kad kaže da su izvan konteksta. No, opet se mora uzeti u obzir kad je to pisano. Naime, može li se danas Habsburšku monarhiju, odnosno Austro-Ugarsku nazvati totalitarnom državom? Svakako, ali je to samo uska perspektiva razdoblja u kojem je demokracija – dogma, protiv koje je zabranjeno govoriti (i misliti). Svako doba ima svoju zlatnu telad, pa je tako u Hegelovo vrijeme monarh, odnosno monarhija bila nešto što se ne propituje. Uostalom, pruska cenzura je bila jedna od učinkovitijih u Europi, kao što je u nas donedavno bio propitivanje broja žrtava Jasenovca ili Bleiburga, stoga Hegel sigurno nije pisao (sve) kako je htio. A kad piše o opravdanosti osvajačkoga rata, tu se ne nalazi sjeme nacizma, već sjeme ujedinjavanja njemačkog naroda u njemačku državu, što se dogodilo pola stoljeća kasnije. Uostalom, bilo bi nemoguće temeljeti suvremenu državu na filozofiji prve polovice 19. stoljeća i upravo se zato od velikih umova ljudske povijesti mora uzeti upravo ono što je prevladalo breme vlastita vremena, a to ne znači bacati maglu, već poznavati onovremene i suvremene okolnosti.

Veliki je problem u današnje doba, što je filozofija (uz umjetnost) do te mjere obezvrijeđena, a to će reći, predstavljena kao nešto svakomu dostupno za što nije potrebno znanje/umijeće. Ona u svojoj biti nikad nije htjela mijenjati svijet ili uopće biti primjenjiva. Ta ju je odlika čuvala od starog Egipta pa sve do, ugrubo, Rawlsa i Wittgensteina, otkad je svedena na logiku (matematiku) i politiku (t. zv. “bitak i trebanje”, što počinje rano, ali se radi jezgrovitosti ovog napisa ne će širiti tema). Kulturno i misaono naslijeđe naše civilizacije treba čuvati i nadograđivati, a ne se poput prosvjetitelja ponašati kao da je “danas” najrazvijenije i najbolje doba otkad ima ljudi i sve prošlo omalovažavati i napadati iz svojeg (uskog) današnjeg očišta.

Ukoliko ljudi nemaju mentalnih kapaciteta u veličanstvenoj misli Hegelovoj naći ništa osim politike i politikanstva, nacizma, fašizma, ustaša i partizana, onda neka upišu Fakultet političkih znanosti u Zagrebu gdje će im drugovi Puhovski et al. objasniti da u početku bijaše proletarijat, a potom su ustaše pokušale sve pokvariti, ali nisu uspjeli.

S druge strane, država je nešto praktično, primijenjivo i funkcionalno, stoga se uvijek treba postaviti pitanje: što je cilj? Ako je cilj apsolutna sloboda pojedinca, onda imamo Proudhona i Bakunjina te anarhiju; ako je, pak, cilj dokidanje pojedinca, onda imamo totalitarnost nacizma i komunizma. Očito je optimum negdje u sredini, no državom bi trebala vladati većina, ili netko u njezino ime. U Hegelovoj državi ne ćete naći teršeliče, pusiće, raukare i njima slične pljuvače protiv vlastite zemlje i vlastita naroda; ako je sloboda njih svakodnevno trpiti, onda: ne, hvala.

Država je, naposljetku, kako uči Rousseau – društveni ugovor. Mi smo se, kao slobodni ljudi, odrekli dijela svojih prava i prenijeli ista na apstraktni entitet kojeg smo nazvali državom, za opću dobrobit. U Hegelovoj je državi (koji ipak polazi od Hobbesa, a ne Rousseaua) više prava koncentrirano u osobi monarha, no zato je država funkcionalnija. I tu se opet vraćamo na pitanje: što je cilj? Funkcionalna država ili sloboda pojedinca? Ili zlatna sredina? Dijeliti prava šakom i kapom, kao što se danas radi, dovelo nas je do parodiranja homoseksualaca i izrugivanja himne, što samo stvara dublje podjele u narodu, a to također ne bi našlo mjesta u Hegelovoj državi ili bi brzo bilo odstranjeno. Ponavljam, država je nešto praktično, stoga treba razmišljati praktično, a tu se kao vrhunac političke misli pokazuje Niccolo Machiavelli, čija se rješenja mnogima ne sviđaju, ali su djelotvorna, a to bi bila nekakva svrha filozofiranja o državi – djelotvornost i veća učinkovitost. Ako se se želi filozofirati radi filozofiranja, onda je potrebno udaljiti se od politike, države i prava, te razmisliti o sljedećem pitanju: “Kako su mogući sintetički sudovi a priori?”, što je pravo filozofsko pitanje, a ne kukati nad ljudskim pravima i predstavljati to kao filozofijsku raspravu.

Dr. Križić zaključuje: “Nije teško uočiti, da je ovaj koncept Hegelove države podloga za sve moguće totalitarizme, što se je i dogodilo u 20. stoljeću. Sve tri diktature, - komunistička, fašistička i nacistička, - počivaju na hegelijanizmu, a one su intelektualno stvarane pomoću lijevih i desnih hegelijanaca.“ Zašto se zaustaviti na Hegelu? Isto se, bez pretjerivanja, može ustvrditi za Hobbesa, Tomu Akvinskog, sv. Augustina ili čak Platona! Izjaviti to je jednaka glupost kao poistovjećivati Nietzscheovu filozofiju i Hitlerov nacionalsocijalizam. Usput, kad marksisti tvrde da se nadovezuju na Hegela, to je samo pokušaj pribavljanja ozbiljnog misaonog temelja, i što je glupost. Hegel je filozof, Marx je prevarant i tu je priči kraj.

Na jednom se mjestu navodi: “Nadalje autor A.S. tvrdi da su Herder i Hegel bili 'učenici Kanta, i obojica protivnici političkog idealizma, stoga glede nacionalne države postoje određene sličnosti'. Uzgred rečeno Herder je bio najžešći protivnik Kantove filozofije, što autor prešućuje, a što ovdje i nije tema.“ Kanta se navelo kao sljedbenika političkog idealizma (!), a potom se ustvrdilo da su Herder i Hegel protivnci istog – za čitanje ovakvih napisa je potrebno predznanje; ako ga nema, onda ne treba čitati.

„Nadalje autor A.S. pokušava pojmu 'nacionalizam' vratiti ono pozitivno značenje, koje je ono imalo za vrijeme Herdera i njemačkog romantizma. Ta „rehabilitacija“ je nemoguća, ona stvara samo nesporazume. Nacionalizam danas implicira sve ono negativno što je vezano uz rasizam, imperijalizam, totalitarizam itd. Zato se može dogoditi da neki zlobnik ode npr. u SZ (Süddeutsche Zeitung) te tamo na temelju ovakvih pokušaja tvrdi da Hrvati zastupaju nacionalizam.“ Što se tiče “rehabilitacije” pojma nacionalizma, možemo se složiti da je velika šteta učinjena, no kao što ispravno ustvrđujete, suverena je i suvremena Republika Hrvatska nastala na temelju domoljublja. Pa ipak, u najbeznadnijim trenutcima naše povijesti, napose od ’45. pa do ’90., pogotovo kad se činilo da je cijeli svijet protiv nas i da će se dogoditi najcrniji scenarij, našu je nepatvorenu, iskrenu i istinitu ljubav prema domovini Bog nagradio i blagoslovio pobjedom. Na tragu te misli, filozofija se na hrvatskom jeziku kaže mudroljublje (v. uratke dr. Bojana Marottija), stoga mudroljubi ne smiju voditi računa o tomu što će reći i misliti zlobnici (ili nepismeni i neobrazovani), već im je isključiva zadaća borba za istinu, a istina je da je nacionalizam pozitivan i državotvoran pojam stoga se nijedan pripadnik bilo kojeg naroda, koji voli svoju zemlju i narod, ne smije sramiti ili strahovati izjasniti kao nacionalist. Na pogrebu Charlesa de Gaullea je kazano: “Danas pokapamo francuskog nacionalista.” Koliko je samo puta Margaret Thatcher izjavila: “Ja sam britanski nacionalist”. No, o tomu se šuti.

Što misli većina, svjetina, “plebs”, uopće ne uvjetuje mislitelje i mudroljube već ih samo mora poticati na daljnje obrazovanje i odgajanje većine, jer smo mi, intelektualci, oni koji imaju znanje, bogatstvo koje trebamo davati i dijeliti, širiti istinu, kao što nas uči Gospodin, a ne se bojati i drhtati zbog Zloga. Vidimo kako danas mladi Šveđani žele ozakoniti incest i nekrofiliju. Možda pesimistično, ali će kroz stotinu godina, kako su stvari krenule, u tome i uspjeti. I kad naši praunuci budu živjeli u razdoblju u kojem su incest i nekrofilija nešto svakodnevno, pojavit će se ljudi koji će se suprotstaviti tim izopačenostima, kao što se mi danas moramo suprotstaviti demonizaciji pojma nacionalizma, ma koliko je vremena prošlo i koliko je štete učinjeno, kako bi se naši praunuci na nas mogli nadovezati. A za zlobnika koji će nas “cinkati” njemačkim novinama postoje kaznenopravni i građanskopravni mehanizmi razračunavanja.

Zaključno, s pojmom nacionalizma stoji isto kao i s pozdravom: “Za dom” ili “Za dom spremni”. Agitpropska šteta je učinjena, no ipak nezanemariv dio povjesničara tvrdi da je to stari hrvatski pozdrav, kojeg su u preinačenom oblik preuzele ustaše, stoga je od ’45. demoniziran. Zadaća je povjesničara beskompromisno utvrditi istinu, kao što je zadaća filozofa i teoretičara utvrditi istinu pojma, unatoč napadima domaćih izdajnika i sclavoserba. Ili bi se trebali bojati jer će nas neuki i zlonamjerni prozvati ustašama?

Kao mlada država, od Hegela možemo mnogo naučiti, iako je “zastario”. Potrebno je ipak reći da Hegel predstavlja zdrav duh nekadašnje (zdrave) Europe te je njega napadati i tražiti u njemu sjeme nacizma može jedino biti u interesu soroševaca i inih marksista, a dr. Anto Križić, sigurno, nije jedan o njih.

Nemojmo stoga izmišljati sjeme nacizma u 19. stoljeću, već se radije posvetimo odstranjivanju totalitarnog udbaškog kukolja iz naših redova.

 

A. S.

Share
0