Samoupravljačke vjeverice ili „lišo bez punta“

Ponekad bih se znao zapitati koliko dugo pamte Hrvati, pamte li uopće? Rekao bih da pamte poput vjeverice ili još i manje od njih: ne pamte uopće nego prigodice izmišljaju kako im odgovara.

Vajda im je tako lakše pomiriti se s neslavnim prizorima iz osobne prošlosti, s osobnim porazima pa im loše kolektivno pamćenje ide na ruku. Jer od desetak svojih skloništa hrane, vjeverica se sjeti barem dva – i prezimi sita i zadovoljna. Hrvatsko pamćenje znantno je lošije od vjeveričina, zato Hrvati stalno oklijevaju, nešto traže i njurgaju. Zapravo više nije riječ o lošem pamćenju nego o kolektivnom navijanju za status quo, „lišo bez punta“, – i samo neka ostane kako je, „jer ovako makar znamo što imamo“, opravdavaju se priučeni pametnjakovići samoupravljanja. Svi oni njurgaju i kriju istinu, a to isto od drugih očekuju. Cvile i jauču ne bi li se pokrilo oklijevanje, kukavičluk i vlastita nemoć da se snagom volje pokrene drugačiji život ispunjen radom i zadovoljstvom.

Rascjep u hrvatskom društvu nije slučajan; nastao je zbog namjerno iskrivljenih povijesnih činjenica i sustavnih povijesnih podmetanja; zbog komunističkog tumačenja II. Svjetskog rata, KPJ, NDH, Pokreta nesvrstanih, radničkog pokreta... zbog neprestanog trovanja agitpropovskim lažima što ih već sedamdeset i više godina Hrvati danomice slušaju po medijima i uče u školama.

Činjenice je da danas u Republici Hrvatskoj niti jedna politička stranka nije ni ideološki ni pravni nasljednik ustaškog pokreta. Fašizam se producira samo u glavama tzv. antifašista, tj. Partije koja je izgubila potporu radništva pa svoju bazu sada utvrđuje među interesnim skupinama, državnim činovnicima i nevladinim udrugama. Kultura je i nadalje u funkciji agitpropa, tu je našla svoje sponzore i bespogovorno radi po partijskoj direktivi. Partijsko radništvo već je odavna umirovljeno ili je biološki nestalo, zato je uslijedila partijska regrutacija nove baze među svakom vrste alternative od pedofila do koprofaga. Svi su oni dobrodošli, važno da prihvate internacionalizam otpadnika, neshvaćenih, odbačenih, očajnih i prezrenih – i vodeću ulogu Partije u bližoj i daljoj budućnosti.

U Europi je nacifašizam kao politička sila obnovljen samo u Srbiji. Cjelovito i suvereno četništvo nastavlja gdje je bilo zaustavljeno 1944. godine; čak je formirana i stranačka vojska, u Domovinskom ratu poznata kao srpski dobrovoljci, a danas u crnim odorama paradira s četničkim kokardama na kapama i slavi „četničke pobede“?! Četnici su nakon 1944. godine samo rašili kokarde na kapama i zaogrnuli se komunistikom ideologijom. Pritajii se do Titine smrti i čekali znak, a to je bio Memorandum SANU. Tada su u dogovoru sa srpskom manjinom u Hrvatskoj izvršili agresiju na Hrvatsku.

SDPartija je ideološki, pravni i imovinski nasljednik KPH/KPJ, okrutne zločinačke organizacije koja je odgovorna za likvidaciju preko 300 tisuća zarobljenika, djece i civila u poraću II. Svjetskog rata. Partijska imovina u rukama je SDPartije, SDP je pravni sljednik SKH/SKJ, nezumljivo i jednoznačno. To je razlog zašto Partija ne želi otvoriti povjesničarima i javnosti svoje arhive, posebno arhiv CK SKH! I zato nije nimalo retoričko pitanje: kad će u skladu s EU pravnim normama Hrvatski sabor zabraniti rad zločinačke organizacije SDP/KPH, a njihovu imovinu staviti na bubanj?

Možemo samo zamisliti kad bi se u Hrvatskoj pojavila stranka/partija koja bi kao pravni i imovinski nasljednik Ustaške revolucionarne organizacije (UHRO) nastavila ustašku političku borbu i nasljedila ustašku imovinu? A to je upravo SDP, nasljednik zločinačke i terorističke organizacije poznate pod nazivom KPJ/KPH. Slobodni svijet, a EU deklaracijom (Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006), osudio je komunizam i njegovu diktaturu izjednačivši ga s nacifašizmom. Jer SDPartija se nije odrekla svojih ratnih i poratnih zločina, metoda i prakse, nego i dalje vođena ideološkom isključivošću promovira zločinačku ideju jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, ovaj put zapakiranu u nekakv neoliberalizam ili kakav god prigodni atribut našla svojoj zločinačkoj organizaciji.

Zoran Milanović nije boljševik, aktualni predsjednik SDPartije jeelementarna nepogoda za hrvatsku političku scenu, ponajviše za (nepostojeću) hrvatsku ljevicu. Zlatko Komadina je militavac sovjetskog uma, što ne znači da je manje rigidan i opasan. Blaziranog lica svemudrosti on s mukom izgovara ime Hrvatska, jer još uvijek živi u nikad dovoljno sovjetskoj Jugoslaviji i u njoj nema mjesta za Hrvatsku. Obojica su opasni ljudi: logorejični narcisoidi i obnovitelji komunističke diktature. Međutim Milanović je makar jednom bio na Bleiburgu, možda je osjećao da je Partija sa stotinama tisuća ubijenih u poraću ipak negdje pogriješila; Komadina ne osjeća da se mora barem ispričati zbog komunističkih zločina nakon svibnja 1945. godine. Ne, on bi sve isto očito ponovio i tupost njegova lica ostala bi neizmjenjena.

Mogu se svi jugoljupci srditi na pomisao da se KPH/KPJ proglase zločinačkom i terorističkom organizacijom, ali je činjenica da su komunistički ilegalci u kraljevini Jugoslaviji ilegalno nosili oružje, dolazili naoružani na sastanke, vršili atentate, bavili se političkim terorizmom (Titin bombaški proces, na primjer) i robijali – dakle sve ono što ISIL danas radi. U usporedbi s masovnim likvidacijama u Kočevskom Rogu, Teznu i Hudoj jami ISIL-ova ubojstva i zločini su bijedni amaterizam. Nakon rata komunisti još su hodali naoružani, ali su ulogu egzekutora polako prepuštali specijaliziranim jedinicama za masovnu likvidaciju narodnog i klasnog neprijatelja: Knoj, Ozna, Udba, Kos, SDS... Poslije 35 godina duge komunističke strahovlade iza komunizma su ostale masovne grobnice sa stotinama tisuća likvidiranih „klasnih neprijatelja“, djece i civila, ostala je nacionalizacija, ekspropiracija, agrarna reforma – pljačka i otimačina. Današnji „ugledni“ SDPartijci nisu naoružani, ali su pojedine djelove MUP-a pretvorili u partijsku miliciju i pobrinuli se da umjesto njih represiju nad političkim neistomišljenicima vrši, na primjer, PNUSKOK.

Tu i takvu komunističku strahovladu osudila je EU, Slobodni svijet i pobjednici II. Svjetskog rata, pobjednici nad nacifašizmom; „Crna knjiga komunizma, zločini, teror, represija“ francuskih autora Stephana Courtoisa, Nicolasa Wertha i Jean-Louis Marcolina navodi onrađene statistikističke podatke i procjene žrtava komunizma (od SSSR-a preko europskih komunističkih diktature do Kine) i daje podatak o 93 milijuna ubijenih?! Na ministarstvu kulture je da obilježi i istraži sva stratišta Drugog svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj i da o tome tiska knjige. Ne zbog osvete, ubojice su već su davno mrtve, nego da se činjenično dokaže stanje stvari te opišu zablude i stradanja Hrvata, da se prestane veličati revolucionarni režimi, što je nešto monstruozno strašno, bilo da je imalo na kapi U ili Titinu petokraku. Da se spriječi obnova komunizma kakvu god masku komunizam stavio i kako god sebi tepao i nazivao se.

Hrvati pamte kraće od vjeverica, uglavnom samo jedno utočište: samoupravljački nerad i festivni komunizam kad se sve ravnalo prema zlatnoj samouprvljačkoj poslovici: „nitko me ne može tako malo platiti kao što ja mogu tako malo raditi“. Samo gdje se sve to blago sakrilo, pitaju se vjeverice-samoupravljači? Pamte oni stalno radno mjesto, skromnu ali sigurnu mirovinu, krađe i pogodnosti, neožbukanu vikendicu, „ladno“ pivo u potoku, društveni stan, besplatno školovanje, valjanje i muljanje, spajanje i premoštavanje državnih praznika, svinjske polovice, svoju uzaludnu i sivu mladost, isprazne priče i laži o nesvrstanoj Jugoslaviji kao svjetskoj sili, iščekivanje boljih dana koji nisu nikad došli, jer su bili nespremni, jer ih nitko nije poučio da se od samoupravljanja i denuncijacija časno i dolično zapravo ne može i ne smije živjeti.

Antonio Matković