Jude postoje od pamtivijeka, tako imamo domaće i bjelosvjetske Jude. Domaće Jude su nešto manje razarajući jer uništavaju samo domovinu a bjelosvejetske Jude su poput atomske bombe, oni uništavaju cijeli svijet i sve zemaljske vrijednosti. Najbolji primjer bjelosvjetskih Juda su oni u Hagu koji su donijeli oslobađajuću presudu za Šešelja, čovjeka koji je mnoge zavio u crno a preživjelima rane iznova otvorio.

  Često se pitam, da li baš moramo strašnu muku proći , da bi do slobode mogli doći?

Izgleda da moramo svi strašnu muku proći ako Kristovim putem želimo k Njemu doći, jer uvijek postoji neki Juda, koji nas na muku navodi. Jude vole moć, vlast i hedonistički način života, baš kao i Herod i zbog toga su, spremni sve učiniti, kako je činio i Herod. Jude ne vole svoju domovinu i zato mogu sa njome trgovati. Nažalost, danas ih je sve više i više i umjesto da žive za domovinu oni domovinu koriste za svoj lagodan život.

Kad daješ domovinu u zalog za svoju moć i pohlepu tada više nisi u Kristovoj milosti. A kad nisi u Kristovoj milosti onda si Sotonin plijen i izvršavaš naredbe, onako, kako je izvršavao i Juda željan moći, slave i lagodnog života. Tako daleko od Bog, živjeli su i naši komunisti i hrvatske Jude. Život bez Boga, vodi zlim putem i potiče na zla djela, zamračuje um i tjera čovjeka da čini zlo. I naši komunisti i hrvatske Jude su živjeli bez uzora u dobro i vjerovali u prolaznost života, pa kad je život prolazan, treba ga dobro i proživjeti. Na tom putu nisu mogli a nisu niti htjeli sresti Isusa. Kako da ga sretnu, da ga cijene, poštuju i vole, kad On govori protiv svega što oni vole i čine. Isti takvi, zamračena uma, u želji da izazovu bol i nemir u srcima ljudi, koji su ranjeni i pate zbog svih strahota koje je radio Šešelj, puštaju ga na slobodu i donose oslobađajuću odluku. Oslobađaju ga od svih okrutnosti koje je radio, masovnih ubojstava, silovanja, tjeranja ljudi iz njihovih domova i tako u crno zavio na stotine tisuća ljudi, koji tuguju i pate za svojim najmilijima. Domaće Jude nisu ništa učinile da dostave dokaze o genocidu nad narodom. Danas, pričaju neku drugu priču i Šešelja „proglašavaju ludim“. Oni ga zapravo amnestiraju, jer Šešelj nije ni u ludnici ni u zatvoru. Hrvatske Jude, pomogle su mu da bude slobodan i tako iznova otvorili rane, svima koji tuguju za svojima najmilijima. Kako boli nepravda! Jače nego zli čini, jer se zlo još jedanput potvrđuje a žrtve se omalovažavaju, ismijavaju i pate a to je Judama i cilj. Ljudska patnja, cilj je tih zlih ljudi. Svima koji ljube Krista to je nepojmljivo i zato uvijek radi Juda, Kristovi sljedbenici iznova pate a u ovim bezbožnim vremenima sve više i više.

Izbaciti Isusa iz svoga života, za njih je bila zapovijed života. Nema ga, ne postoji jer samo neka glupa pravila kroji. Komunisti i izdajnici svoje domovine, sljedbenici su Judini, jer i on je tako mislio kad je Isusa izdavao. Mislio je da će biti moćniji od njega, da će imati važno mjesto u Izraelu, čak veće od tetrarha (tetrasi upravljaju pokrajinama) jednako kako je Juda ušao u strašan grijeh koji mu je ponudila Sotona tako i danas Jude za iste Judine škude izdaju Boga, svoju domovinu i čine zlo čovjeku.

Vi jadne Jude, zar vam Isus i Njegovo Uskrsnuće nije dovoljno da shvatite da u propast putujete i da vas Judina sudbina čeka, da ste mrtvi iako ste živi, da sijete smrt i da gubite vječni život u kojem samo ljubav, dobrota i neprestalna sreća vlada. I sve na svijetu ne vrijedi ništa ako čovjek samo svoje pohlepno srce sluša jer tada si stvarno ništa. Sve, to što takvima život pruža, ništa nije nego jad i tuga. Kakav čovjek moraš biti, kada Boga možeš zatomiti, svoju domovinu uništavati i na tome sreću pohlepnika graditi. Babilonska kula, mjesto razvrata neka ti bude primjer kakvu ćeš sudbinu dočekati, jer to je sudbina svih Juda. Jude su jadni ljudi, oni su samo prolazno zlo i nikada nisu upisani u knjigu života ni u knjigu povijesti i kao kad nevrijeme koje naglo dođe i jednako tako brzo prođe, tako je i sa Judama, njih se najčešće nikada nitko ni ne sjeti.

Svi mi, koji volimo na Kristov način i živimo život ljubavi prema čovjeku i domovini, kako nas je Isus učio, nemamo drugoga puta nego put Križa. Put Križa je težak put ali na tom putu ima i sreće, jer nas ljubav, svaki puta iznova pokreće. Sretni smo kad domovinu volimo i kad Isusa i obitelj u srcu nosimo i kao takvi prema veličini ljubavi upisujemo se u vječnost. Nema veće sreće od te sreće i zato birajmo put Križa a ne put Judine sreće. Da je postojao neki drugi put, osim put Križa, Isus bi ga zasigurno znao i ne bi na Križu za nas svoj život dao.

 

Slavica Vučko