Josip Jović, sin Marije i Filipa, iz Aržana, dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, prva žrtva srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku, ubijen je 31. ožujka 1991., na Uskrs. Bilo je to na Plitvicama, gdje je podignut i spomenik na ovog Junaka Domovinskoga rata.

A priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata dodijelili smo mu  posthumno (17.12. 2011.) u njegovu rodnom selu. Sa suzama i zahvalnošću  primila ga je njegova majka Marija, koja na žalost također više nije među živima. Na njegovoj rodnoj obiteljskoj kući (19. 8. 2007.), na inicijativu moje malenkosti, postavljena je i spomen ploča, u znak sjećanja na ovog hrvatskog viteza kojeg ništa nije moglo zaustaviti da se ne pridruži braniteljima - policajcima. Kad je odlazio, rekao je: „Majko, ja više ne mogu gledati na televiziji što Srbi rade od Hrvata!“ Tada nitko nije slutio da će postati prva žrtva, a još manje da će njegovo veliko srce prestati kucati relativno nedaleko  rodnoga  mjesta.

Mnogi obilaze njegovo posljednje počivalište, na aržanskom mjesnom groblju. Zapale svijeću, pomole se i jednostavno kažu – hvala. Bio je jedan od onih za koje su govorili kad smo odlazili u rat – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima. A na mramornoj ploči na njegovu grobu jednostavno piše, tek da se ne zaboravi: „ Josip Jović (1969.-1991.). Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske“. Nu, na to je trebalo nadodati da je život dao na „krvavi Uskrs“, a to su, kako vrijeme odmiče, mnogi i zaboravili. O njegovu životu i djelu ne uči se  u osnovnim i srednjim školama (možda se tek tu i tamo spomene njegovo ime), a  ne snimaju se ni filmovi.

Što bi danas rekao Jović kad pojedini ekstremni ljevičari pričaju i deru se o privilegijama hrvatskih branitelja i stradalnika, što bi rekao o iznimno velikom broju hrvatskih branitelja koji nakon rata žive „od danas do sutra“, a što o majkama, poput njegove, koje se i malo tko sjeti?

Kad je bila živa, često sam znao posjetiti Josipovu majku, odnosno njezinu obitelj. Bila mi je želja da gospođu Mariju povežem sa Katom Šoljić iz Vukovara i Evom Šegarić iz Škabrnje, također Junakinjama hrvatskog Domovinskoga rata, da ih dovedem na jednu tribinu u Zagreb, pa da one pričaju o svojim poginulim sinovima. Nisam uspio, osim što sam ih „povezao“ telefonom. Čule su se i svaka je od njih rekla da bi rado došla (sastale se), ali da ne mogu zbog bolesti. Sada je takvu ideju više i nemoguće provesti, jer nema više ni jedne od njih, otišle su za svojim sinovima! Nedavno je umrla i gospođa Šegarić (90). U jednom danu, 18. studenoga 1991., izgubila je supruga i tri sina, a ostala je i bez najmanje desetak članova svoje obitelji.

S obzirom da je u Hrvatskoj i dalje „na snazi“ (malo karikirano) tzv. „lov na hrvatske branitelje“, ili bolje rečeno selektivno proganjanje ljudi koji su bili među prvima kad je trebalo, srbijanski i ini četnici (zločinci) mogu i dalje mirno spavati. Još nitko, primjera radi, nije odgovarao za smrt Josipa Jovića, ili pak za ubojstvo četiri sina Kate Šoljić, baš kao što nitko nije odgovarao, a kamoli završio na robiji, zbog okrutnog zločina koji je u vrijeme Domovinskoga rata počinjen u Škabrnji, ali i drugdje.

A što se to zapravo dogodilo na krvavi Uskrs na Plitvicama? Tamo je u Mukinje 28. ožujka 1991. stigla skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća „Plitvice“ protiv pripajanja tog područja tzv. SAO krajini. Na koranskom mostu bile su istaknute zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor Srpske demokratske stranke (SDS) u Titovoj Korenici drugi je dan donio odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina.

Predstavnici mjesnih zajednica slunjske općine sastankom u Drežnik Gradu zaključili su da hrvatska Vlada ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća „Plitvice“ i tražena je akcija legitimnih organa Republike Hrvatske.

Policijske uprave Karlovac i Gospić su 31. ožujka 1991. u ranim jutarnjim satima uputile dio svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostavljanja javnog reda i mira na tom području, na kojem su naišle na veliki broj barikada (balvana) s kojih su srpski teroristi otvarali vatru na sva vozila koja su se tamo zatekla.

Josipa Jovića pogodio je rafal  kod zgrade pošte, pancirka je bila probijena i relativno brzo je prenesen do vozila hitne pomoći, ali je preminuo na putu do helikoptera.

Sukob između hrvatskih obrambenih snaga i srbijanskih terorista trajao je nekoliko sati, a pobunjenici (zločinci) su bili prisiljeni povlačiti se, odnosno bježati poput zečeva. Prema policijskim izvješćima, uhićeno je devet pobunjenika, među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora  SDS-a Vukovara.

Inače, SDS je kasnije bila zabranjena politička stranka, ali je najvećim dijelom nastavila svoj rad kao SDSS, (Samostalna demokratska srpska stranka) pod vodstvom Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca, i poznata je među ostalim i po tome da  neprestano traži da se zabrane Udruge branitelja HOS-a!

 

Mladen Pavković

Share
0