Ni jedna hrvatska slikovnica za djecu, koja je objavljena od početka devedesetih naovamo, nije dobila toliko medijskog prostora koliko je dobila prva hrvatska slikovnica o istospolnim obiteljima „Moja dugina obitelj“. Njeno objavljivanje ovih dana nisu zaobišli ni tzv. veliki mediji i u najvažnijim informativnim emisijama, poput Hrvatske radiotelevizije (HRT). Nu, ono što je najvažnije, jedino su se pojedini portali kritički odredili prema tom „kapitalnom“ djelu, dok su drugi samo informirali ili hvalili.

Ta slikovnica, koju je financiralo i Veleposlanstvo Francuske u Zagrebu, osim novih podjela u hrvatskom društvu nije donijela ništa drugo. Ne bi nas iznenadilo da je sutra financira, ili otkupi i Ministarstvo kulture RH, pa da djeca u školama uče da mama i tata mogu biti i „mama i mama“ ili „tata i tata“, jer je to, kako je rekao savjetnik u Veleposlanstvu Francuske Guillaume Colin, „borba za toleranciju i poštivanje različitosti, koja je u središtu zajedničkih europskih vrijednosti“. Potom je također dodao da je „borba protiv diskriminacije na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta jedan od ključnih prioriteta francuske politike zaštite ljudskih prava“.

Međutim, ako se u Hrvatskoj “krše“ prava i „nezaštićenim“ pripadnicima LGBT zajednice, kojih ima iznimno malo na broj stanovnika i kojima se unatoč toga pridaje znatna medijska i financijska pažnja, onda su kod nas daleko veći problem kršenja ljudskih prava prema nezaštićenim, diskriminiranim i sličnim, pa i po Izvješću Američkog State Departmenta za 2016., a koji je objavljen početkom prošle godine, nizu drugih kategorija ljudi. Tu u prvom redu mislimo na sve rašireniju korupciju, socijalnu diskriminaciju, sporost pravosuđa, neriješena pitanja povrata imovine, nemogućnost istraživanja komunističkih i inih zločina, kršenje prava radnika kojima se ne isplaćuju plaće, „forsiranje“ laži da u Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata nije bilo agresije, već da se dogodio „građanski rat“, sve češća optuživanja, vrijeđanja, osuđivanja i klevetanja hrvatskih branitelja itd. i tome slično.

U Hrvatskoj je na žalost od svega toga veći problem ako nekome viknete ili napišete da je „peder“ nego sve ovo i drugo što jesmo ili nismo nabrojili!

Tko malobrojnim pripadnicima LGBT zajednice brani ili može zabraniti njihove parade po centrima gradova ili njihove brošure kao što je ova netom izašla slikovnica?

Problem je u tome što se njima daje iznimno mnogo financijskih sredstava, ali i medijske pozornosti. Naime, koga briga je li Marko i Marko spavaju ili ne spavaju skupa, tko im može i tko im ulazi u njihove spavaće sobe?

I tako dok oni rade što i kako hoće, pa i na ovaj način upoznaju djecu da i ljudi istog spola mogu biti roditelji, zapostavljaju se, diskriminiraju, minoriziraju i financijski ne podupiru recimo (što možda nije za usporediti) knjige, filmovi i kazališne predstave o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu!

Još nismo čuli, pored toga, da je neko strano veleposlanstvo u Hrvatskoj na bilo koji način poduprlo neki projekt vezan uz Domovinski rat, a bilo bi zanimljivo znati i njihovo mišljenje kad bi im netko ponudio da financiraju neku dječju slikovnicu o stradanju nevine hrvatske djece, žene ili staraca u srpskoj i inoj agresiji?

Nismo za to da se ovakve slikovnice (brošure) zabranjuju, ali smo za to da se ne nude po školama i dječjim vrtićima i da se ne širi glas da dijete svoga „oca“ Marka ili Jovana može zvati – majka!

A još manje da se ovakve diletantske slikovnice propagiraju kao hrvatske „Andersenove bajke“!

 

Mladen Pavković