Logo

Na žalobnom sjećanju (komemoraciji) žrtava u Banskom Grabovcu 1941., 7. kolovoza 2019., prof.dr.sc. Dejan Jović, jedan od prvaka Srba u Hrvatskoj, održao je govor, koji nije ništa drugo nego ponavljanje srbokomunističkih 'istina' od 1945. do danas.  Gotovo da se ne bi trebalo osvrtati i odgovarati, ali zbog mnogih neobaviještenih i neupućenih građana, potrebno je razotkriti njegove namjere i odvojiti neistine od istine.

Prije svega začuđuje način i razina na kojoj sveučilišni profesor i bivši savjetnik jednoga bivšeg Predsjednika države, iznosi svoje razmišljanje. I neupućeni bi zasigurno prepoznali crno-bijelu promidžbu, kao u najboljim danima Agitpropa, u kojemu su jedni anđeli a drugi crni (ne smeđi ili sivi) vragovi, iskonski zločinci, koji izviru iz nacionalizma. Nakon takve naljepnice i potvore, sve je bilo dopušteno tijekom II. svjetskoga rata, 1945. i nadalje, a djelomično i danas! Desetljećima velikosrpska promidžba veliča partizansko-komunističku nevinost, usput i četničku (čije zločine stalno prešućuju), s jedne, i hrvatsku nacionalističku, ‘fašističku’, ustašku zlotvornost s druge strane. Tako je u svijetu velikosrpska promidžba zarazila javnost da su ustaše bile gore i od talijanskih fašista i njemačkih nacista. Vidimo da Jović i danas nastavlja tu potvoru raščovječenja (dehumaniziranja) neistomišljenika. Ondašnja mržnja u, inače 'tolerantnih' 'antifašista', bila je priprema za narodozator (genocid) nad hrvatskim narodom u II. i nakon II. svjetskog rata. 'Artiljerijska priprema' za uništenje Hrvata, gdje je god to moguće, bila je već tijekom II. svjetskog rata. Tako postoji veliki broj članaka u ratnoj Borbi, koji na najpodlije načine označavaju neprijatelja, pa ću navesti samo jedan nakaradni primjer: ‘U čast Pavelićeva imendana, zaklano 1000 djece’ (Borba, br. 27., 21.studenog 1942., str. 3).

O pravoj se povijesnoj istini nikada nije raspravljalo, jer se nije smjelo raspravljati, jer nije bilo dopušteno, a nekmoli je znanstveno proučavati. Temelj znanstvenoga u istraživanju povijesti jesu i jasenovačke pismohrane iz II. svjetskog rata, koje je odnijela Srbija i ne želi ih vratiti Hrvatskoj. Zato mogu i danas govoriti o milijunu ubijenih Srba ili koliko god oni žele.

Prema popisu stanovnika iz 1931. g., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon 'genocida NDH nad pravoslavcima', popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca je bilo 7.783.046 ili gotovo milijun više nego 1931.! Broju katolika trebalo bi odbiti gotovo sve stanovništvo Istre, koje je katoličko, jer 1931. god. ono nije brojeno, a 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!(https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva).

Od 1945. do danas, brojevi se žrtava na pobjedničkoj strani povećavaju, opovrgavajući u određenim razdobljima sami sebe, pa se opet bez ikakvih dokaza povećavaju. Pri tom, sve što pobjednici čine je neupitna 'istina'. Tako je od 1945. gotovo do naših dana. U svim priopćavalima, novinari, većinom bivši suradnici jugoslavenskih tajnih služba, i dalje zagovaraju komunističku i jugovelikosrpsku 'istinu', koja je i danas aktualna. Svi oni koji iznose čiglednu istinu, utemeljenu na vjerodostojnim dokazima, proglašavaju se fašistima, kleronacionalistima itd. Najblaža naljepnica, koju iznosi i Jović, je 'revizionizam'.

Novinar Tihomir Dujmović je na poticaj pokojnoga novinara Josipa Grbelje i njegove knjige Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH, raščlanio i napisao knjigu 'Hrvatske novinarske tragedije 1945-95'.U knjizi donosi točne podatke s imenima i prezimenima svih novinara koji su pisali i stvarali za vrijeme NDH. Progon koji su oni doživjeli nakon 1945., nije zabilježen u povijesti svjetskoga novinarstva. Komunistička vlast je nakon rata ubila 38 hrvatskih novinara, 101 novinaru je doživotno zabranjeno pisanje, 131 novinar je pobjegao izvan zemlje (među njima i Vinko Nikolić), a 45 ih je pod pritiskom promijenilo zanimanje. Dakle od 330 novinara samo je dvadesetsedmorici dopušteno baviti se novinarstvom. Na znanje hrvatskim istraživačkim novinarima: u Hrvatskoj je 1945. ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno! (https://verbum.hr/knjige/hrvatske-novinarske-tragedije-1945-1995-7066; http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/id/30612/Tihomir-Dujmovic-Titoizam-je-smaknuo-stotine-hrvatskih-novinara).

Dakle u današnjim hrvatskim priopćavalima je sve učinjeno da se ne čuje druga strana! A ta druga strana su živa svjedočenja preživjelih žrtava ali i preživjelih zločinaca (zapovjednika i izvršitelja), izvorni dokazi, koji još nisu uništeni), činjenice, znanstvena istraživanja, sudsko-medicinski dokazi itd. Svi oni koji pokušavaju saznati istinu, nazvani su 'revizionistima' 'svijetle' komunističke (poslije najviše zvane 'antifašističke') povijesti. Međutim, takve objede nikako ne bi smjelo doći od znanstvenika, k tomu sveučilišnih profesora, koji predaju istinu o našoj novijoj političkoj povijesti mladim naraštajima! Učinak izobrazbe tih i takovih 'učitelja' tj. sveučilišnih profesora je primjerice, da na HRT-ovu anketu (18. studenoga 2018.) među sveučilištarcima Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, ni jedan anketirani sveučilištarac nije znao što se to dogodilo u novijoj hrvatskoj povijesti 18. studenoga 1991., ali je zato 2018.godine taj isti fakultet proslavio obljetnicu Listopadskoga prevrata ('Oktobarske revolucije'), čija je poslijedica smrt više od stotinu miljuna ljudi u XX. stoljeću.

ŽIDOVI U HRVATSKOJ I SRBIJI ZA VRIJEME II. SVJETSKOGA RATA

Profesor Jović optužuje NDH i za progon Židova, naglašavajući da su ustaše bile posebno zločinački nastrojeni, više i od nacista i fašista. Nitko ne može nijekati progon Židova nakon, od nacista nametnutih i od NDH potpisanih, tzv. Rasnih zakona. Da, to je točno! Međutim, nije samo tadanja Hrvatska progonila Židove, nego su to činile sve zemlje koje su bile pod njemačkim nadzorom. Pa kada već g. Jović optužuje da su ustaše bili najgore, da vidimo kako je to bilo u Srbiji.

Margaret Tacher, prije početka rata u bivšoj Jugoslaviji je izjavila: “... Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji”.

Philip J. Cohen američki novinar židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992., poslao je pismo rabinu Abrahamu Cooperu iz središta Simona Wiesnthala, u kojem osim drugoga kaže da 'Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas 1992.; Srbi zlorabe žrtve holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz holokausta koji se dogodio u Srbiji...'.

Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi u studenomu 1941., hvalio se u srpskim novinama Obnovi da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. Nedićev Dimitrije Ljotić, nositelj je i zagovaratelj fašizma, koji je, mnogo godina prije nacističkog zauzeća, osnovao Srpsku fašističku stranku, ustrojio srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće (https://narod.hr/kultura/22-kolovoza-1941-istina-o-holokaustu-u-srbiji-3-skrivanje-mracne-antisemitske-proslosti-srbije-i-lazi-o-hrvatskom-antisemitizmu).

Čudno je da Jović u svom govoru, ne spominje velikosrpsku zločinačku politiku za vrijeme II. svjetskog rata, prema Hrvatima (ti su im zločini kao 'po zadatku' -'do istrage vaše ili naše'), nego ne spominje četničke zločine prema Židovima i Romima. Kad već spominje NDH, zašto ne uspoređuje i Nedićevu kvinslišku Srbiju, prvu u Europi koja se pohvalila Hitleru da je riješila Židovsko pitanje (Judenfrei). Dana 8. lipnja 1942. Emanuel Schafer, njemački zapovjednik sigurnosti u Srbiji, izvijestio je skupinu njemačkih častnika, u kojoj je bio i najviši nacistički general Paul Bader, da je Beograd prvi grad u Europi bez Židova (Judenfrei) (Politika, 29. travnja 1989.).

Nije samo u tomu Nedićeva fašistička Srbija bila prva! U izdanju 'Biblioteka Jutarnjeg lista',Povijest br.17 (Predvečerje rata i Drugi svjetski rat, 1936.-1945.), na str. 395. piše: 'Prvi logor smrti počeo je radom u Chelmnu, 8. prosinca 1941....U plinskim komorama koje su bile montirane na kamionimai u njima puštali ispušne plinove, ukupno je ubijeno 320.000 ljudi. Ovaj način masovnog ubijanja prvi je put upotrebljen u Srbiji u jesen 1941. godine na poticaj Vehrmacht-a i njegove su žrtve bili srpski Židovi iz koncentracijskog logora Sajmište'.

Nije moguće da to g. Jović i njemu slični ne znaju? Vjerujem da isto tako vrlo dobro znaju za povijesno protužidovstvo u Srbiji:

Već 26. siječnja 1807. Vijeće za buduće srpske pokrajine, pod vodstvom Karađorđa, zaključuje da se iz Beograda moraju 'očistiti svi Turci i Ćivuti'! Zaustavljanje protjerivanja svih ne-Srba, pa tako i Židova i muslimana, iz Srbije bio je „conditio sine quanon“ međunarodnoga priznanja kneževine Srbije 1878., na 'Berlinskom kongresu', što su Srbi doživjeli kao zapovijed međunarodne zajednice, a osobito britanskoga državnika i Židova Benjamina Disraelija. Tada se kod srbijanskih povjesničara, gotovo redovito zadojenih srbijanskim nacionalizmom i šovinizmom, javlja žestok prigovor Hrvatima kao narodu u kojemu nema antisemitizma. Tako Simo Lazić i Milan Obradović optužuju Hrvate da otvoreno brane i štite Židove, kao npr. pravaša Josipa Franka, koji u Hrvatskom pravu brani optuženoga Alfreda Dreyfussa. Vuk Stefanović Karadžić,u izdanju Srpske narodne pripovijetke, 1853., prenosi i mnoge pripovijetke i narodne priče pune predrasuda i mržnje prema Židovima (Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 9). Inače, Karađorđevići su prednjačili u antisemitizmu prema Židovima, ali nakon 1878., Židovi su morali postati ravnopravni, zbog odluka Berlinskog kongresa, a zbog čega su (točka 35) Srbi još dugo negodovali. Broj se Židova ipak prepolovio, što govori o jakomu antisemitizmu (vidi Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 13).

Antisemitizam se iz Srbije širio u Hrvatsku, preko predstavnika hrvatskih Srba, Pavla Jovanovića (član tadašnjeg SDS-a) i Sime Lazića, dok je bio urednik Srbobrana i lista Vrač Pogađač u Hrvatskoj. Srpski tisak u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća trajno je antižidovski orijentiran. Srpska samostalna stranka stalno napada Stranku prava Ante Starčevića za simpatije prema Židovima(Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 25). Kako su razmišljali srpski umni radnici u Hrvatskoj, najbolje oslikava tekst koji je napisao bjelovarski Srbin Milan Obradović u 30 knjižica punih mržnje prema Židovima. On ondje piše: '…skoro je nemoguće govoriti o pobjedi hrvatskog antisemizma, a znate zašto, jer je glavna masa naroda hrvatskog tako vezana s čifutima da ne smije pisnuti protiv njih, a kamoli da bi netko od Hrvata dignuo glas protiv Židova. Uzmite samo Zagreb u obzir! Zar ne treba da se svaki pošteni Hrvat crveni jer su čifuti od glavnog hrvatskog grada načinili Jeruzalem, te sav Zagreb smrdi po njihovom palestinskom smradu'(Tomislav Vuković, Pregled srpskog antisemitizma, str. 31).U njegovim se knjižicama može pronaći i dopisi s bogoslovima Srpske Pravoslavne Crkve , u Srijemskim Karlovcima, kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je tada u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen jer se Židove smatralo 'tradicionalnim srpskim neprijateljima', koji su 'bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske', a 'protiv Srbije i njezinih interesa'.Tako je Ljotićev ZBOR izdao 1941. godine knjižicu pod naslovom Srpski narod u kandžama Jevreja, koji se ravnao prema knjizi Mein Kampf Adolfa Hitlera. Od 1941. do 1945. je u Srbiji izdano pedeset i jedna (51) knjižica s protusemitskim sadržajem. Patrijarh Varnava (Petar) Rosić je 1937. govorio: 'Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu'(https://narod.hr/kultura/20-kolovoza-istina-o-holokaustu-u-srbiji-1-antisemitizam-i-mrznja-prema-zidovima-u-srbiji-do-i-svjetskog-rata).

Za vrijeme II. svjetskog rata, 'sveštenik' četnik Josif Cvijović, koji je tijekom cijeloga rata bio zamjenik patrijarha Gavrila i vodio SPC, zdušno surađujući s Nijemcima, Nedićem i Ljotićem, izdao je naredbu o zabrani prijelaza srpskih Židova na pravoslavlje, a Patrijaršija je, s njim na čelu, hladnokrvno odbila molbu srpskih žena zatočenica logora Banjice, osuđenih na strijeljanje (poslije i strijeljanih), da im svećenik krsti djecu rođenu u taboru (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 21.).

Kakvo je stanje sa Židovima bilo u NDH, gdje su vladale ustaše koje su bile prema Joviću, ali i prema Ivi Josipoviću, gore od svih fašista. Pa tako i Ivo Josipović, u Knesetu kaže: „Nezavisna Država Hrvatska od 1941. do 1945. godine je bila jedan od najužasnijih zločinačkih nacističkih kolaboracionističkih režima u Europi… Srbi, Židovi i Romi kao i protivnici Ustaša morali su biti izbrisani s lica zemlje … Slavnim antifašističkim otporom ta fašistička zmija je oslabljena, ali još uvijek je tu … .''

Dr. Hannah Arendt, njemačka filozofkinja, rođena 1906. godine u Njemačkoj, kao Židovka, morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast , izbjeći iz Njemačke. Profesorica Arendt je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergu, kod profesora Karla Jaspersa. Dolaskom u SAD postala je glavna urednica časopisa „The New Yorker” i profesorica na Čikaškom sveučilištu. Godine 1961. bila je službeni dopisnik na suđenju Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. Ondje je sakupila sve dokaze o zločinima nacionalsocijalističke Njemačke i njezinih saveznika, o čemu je napisala knjigu Eichmannin Jeruzalem, EinBericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München, prevedenu na mnoge jezike.

Članak XI te knjige počinje s progonstvom Židova iz takozvanih balkanskih država Srbije, Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i Grčke. Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH mora biti do veljače 1942. Judenrein, tj. očišćena od Židova. Adolf Eichmann (1906.-1962.), odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu, poslao je svog najbližeg suradnika Franza Abromeita u Zagreb da nadzire i provede naređenje. Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i iz njega otputovali u Italiju. Nakon pada Italije 1943., trebalo je ispitati zašto naređenje Judenrein nije provedeno u NDH.

Nijemci su našli da u hrvatskom protužidovskom zakonu stoji čudni ćlanak: 'svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens) hrvatskoj stvari postaju 'Ehrenarier', počasni Arijevci i zato se ne smiju progoniti'. Nadalje SS-Nachrichtendienst otkrio je da su mnogi članovi vladajuće vrhuške sve do Poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdischversippt”, židovski u srodstvu, i zato se ne provode odlučne čistke.

Posve drukčije stanje bilo je u susjednoj Srbiji. Osim Emanuela Schafera (8. lipnja 1942.), ondje je s ponosom i tajnik vojne uprave za građanska pitanja Harald Turner javio u Berlin: 'Srbija je jedina zemlja u kojoj je 'problem' Židova i Cigana potpuno riješen'. Tu je suprotnost Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana pokušala iskoristiti za njegovu obranu (https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj)!

Osim što smo vidjeli da u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, nije bilo antisemitizma prije II. svjetskog rata, kakvo je stanje bilo u NDH? Poglavnik dr.Ante Pavelić bio je član Stranke prava. Pisac prvog pravoga političkog smjera Stranke prava bio je Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896), Frank preuzeo voditi stranku. Osječki Židov i frankovac, koji je 1935. pristupio ustaškomu pokretu, bio je dr. Ivo Korski, jedan od najutjecajnijih ideologa ustaškog pokreta. Duhovni vođa iseljeništva bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškoga vođe dr. Josipa Franka. Poglavnikova supruga Mara rođ. Lovrenčević, potječe iz židovske obitelji.

Već u samom početku, koncem 1930. godine, kada je dr. Ante Pavelić osnovao je organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO), najbliži suradnici su mu bili Ivica Frank, sin Josipa Franka i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji židova, sin Kvaternik se oženio Olgom Frank, kćeri Josipa Franka. I u taborimaza vojnu obuku, koje je Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova: Janko Pust, Srećko Kremzir... Eugen-Dido Kvaternik je bio židovske krvi, kao i najugledniji dužnosnik u domovini, pukovnik i vojskovođa Slavko Kvaternik. Poslije, u svim državnim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao malih službenika, nego ih je mnogo bilo na visokim državnim, vojnim i policijskim službama, pa i službena tiskara vlade NDH bila je vlasništvo zagrebačke židovske obitelji Sulhof. Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnoga Ustaškog stana, vrhovnog organa Ustaškoga pokreta, i ravnatelj Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnoga ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Ravnatelj ustaške tajne policije bio je Židov Oto Krezimir. U vojnom ustroju NDH bilo je 28 visokih časnika Židova: admirala, generala, pukovnika i različitih zapovjednika većih i manjih vojnih jedinica. Prema istrazi Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na popisu onih koji trebaju odgovarati za navodna užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te neki Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi unutarnje uprave u radnom Jasenovaćkom taboru (https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj).

Srpski umni radnik u izbjeglištvu, dr. Laza M. Kostić, u svojoj Vidovdanskoj besedi, održanoj 22. lipnja 1958., u Ontariju (Kanada), rekao je: 'Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog porijekla, po tankoj krvi, ili je bio oženjen Jevrejkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istrebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca'. Srbin dr. Laza M. Kostić zasigurno nije bio sklon ustašama, pa bi mu se moglo vjerovati.

Ovo potvrđuje doglavnik Slavko Kvaternik : 'Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa … Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili donašanje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema … Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva, rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki (judenhezrig). Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati'.

Eugen-Dido Kvaternik dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: 'Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941/4. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati djelovanjem visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima...(https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj).

Hannah Arendt, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu piše da je Vlada poglavnika dr. Ante Pavelića tri tjedna nakon svoga uspostavljanja donijela protužidovske zakone. Međutim, Nijemci su u jesen 1943. godine u tim zakonima uočili 'zanimljiv članak kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari...'. Ona i ovo piše: 'Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS- a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće elite, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Jevrejkama'.

Dakle, u državi u kojoj vlada službeni antisemitizam, svi su glavni vodeći ustaše bili krvno povezani sa Židovima ili subili Židovi!

Godine 2002. i 2003., EstherGitman je u Zagrebu pregledavala izvorne dokaze i bilježila sve što je bilo povezano sa spašavanjem ili bijegom Židova od holokausta u NDH. Ono što je otkrila bila je istina o ljudskosti nebrojenih građana koji su, izlažući svoje živote, pomagali svojim židovskim sugrađanima da prežive.

Osim običnih građana, Židove su u NDH pomagali spasiti svećenici i časne sestre, talijanska Druga armija, dobrotvorne skupine, hrvatski partizani, ali i dužnosnici NDH. I to ne samo potajice, nego, kako je Esther Gitman otkrila u pismohranama, službenim programom ministarstva zdravstva. Zamisao zagrebačkoga liječnika Miroslava Schlesingera da se spasi židovske liječnike, koji su već ostali bez posla i bili na putu u tabore, tako da oni budu poslani u Bosnu radi liječenja endemskoga sifilisa, vlastima NDH iznio je dr. Ante Vuletić, što je prihvatio Ministar zdravstva dr Ivan Petrić. Tomu je sudjelovalo 169 židovskih liječnika, odnosno ako se pribroje i njihove obitelji bilo ih je 650 ljudi (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/povjesnicarka-esther-gitman-o-spasavanju-zidova-u-ndh.html).

Mladen Ivezićje pronašao i objavio dva pisma koja su antifašisti skrivali u pismohrani, koja je 1943. godine poslao zagrebački nadrabin Frajberger Kaptolu i hrvatskoj vlasti, moleći da se 'negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH, a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili'. Pismo baca novo svijetlo na to mračno ratno doba u Hrvatskoj, a govori o želji tuđih Židova da se tijekom rata sklone u NDH, a u njemu se žale i kako su “do sada (1943!) najuobičajnije dobivali boravišne dozvole” (https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/srpski-zlocini-i-lazi-zidovi-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj).

Moglo bi se zaključitida Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, nego i brojnih Židova u Hrvatskoj. Međutim, bez obzira na sve, nema opravdanjani ni za jedan uništeni život na rasnoj osnovi, za ono što se događalo u NDH, ali ne više nego u drugim zemljama pod nadzorom nacista, osobito Nedićeve Srbije. Broj nevino ubijenih u NDH, koje su ubili ustaše u ratu i ubijenih za vrijeme i nakon II. svjetskog rata od komunista, treba konačno znanstveno utvrditi, na temelju činjenica a ne prema ideološkim sklonostima.

 

Nastavlja se ...

 

prof.dr.sc. Mihovil Biočić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.