Logo

Pročitao sam Vukojin tekst pod naslovom "Prestanite denuncirati - počnimo razgovarati", objavljen je na web portalu HRsvijet 26. veljače 2020. godine. Spomenuti tekst ujedno predstavlja i njegovu reakciju na moj osvrt pod naslovom: „Bolje biti maestrov obožavatelj, negó sociologov mag!“, objavljen na istom portalu 24. veljače ove godine.

Nisam uopće dvojio da ću odgovoriti na njegov tekst, nego sam se dosta premišljao oko stila i sadržaja, a izabrah ovaj koji čitate. U Vukojinoj reakciji uočio sam ogromnu količinu nervoze, samosažaljevanja, neargumentiranih teza, općenitosti i potpuno krive procjene mojih namjera.

Vodeći računa o tome kako su ga određeni mediji označili kao „vodećeg“ hrvatskog intelektualca u BiH, očekivao sam puno ozbiljniji, konkretniji i primjereniji odgovor i reakciju iz koje bi se eventualno rodila mogućnost argumentirane rasprave. Osobno smatram da jedan intelektualac, a pogotovo sa ovim prefiksom „vodeći“, ne može odgovarati i razgovarati poput razmaženog i povrijeđenog djeteta jer takvi bi trebali odgovarati ozbiljno i konkretno. Ivan Vukoja je javna osoba i sam to priznaje, prema tome, pitam se čemu tolika nervoza, da ne kažem agresija, kada netko kritički pokuša promatrati njegov rad.

Za razliku od Vukoje biti ću konkretan i precizno ću se osvrnuti na njegovu reakciju citirajući pojedine dijelove iz njegovog teksta i na njih ponuditi svoj komentar.

 Prva nebuloza

Ivan Vukoja u svom tekstu između ostaloga piše slijedeće:

  „Blago i narodski rečeno, autor teksta brka šljive i rogače. Povezuje teme koje međusobno nisu u vezi, izmišlja i učitava značenja te vadi činjenice iz konteksta i tumači ih u skladu s vlastitim unaprijed zadanim ideološkim i interesnim okvirima. Ne drži se teme niti merituma rasprave, nego etiketira, kleveće i osuđuje osobu s kojom navodno polemizira. Jednom riječju, denuncira“.

Vukoja ovdje nabraja nekakve opće kvalifikacije, a pri tom nije naveo ni jednu jedinu riječ, a kamoli nešto više čime bi potvrdio ove teške optužbe i kvalifikacije na moj račun i na moj tekst. Ne znam koliko je svjestan da ovakvim pristupom kod objektivnog čitatelja još više raspiruje određene sumnje i na određeni način potvrđuje preciznost teksta na  koji se referira. Pitam se da li namjerno radi logičku pogrješku ignorantio elenchi?

Druga nebuloza

Vukoja me više puta dovodi u vezu s nekakvim Petrom S., a nikad ga nisam ni vidio niti čuo, te  spominje tri teksta zgotovljena u istoj interesnoj i ideološkoj kuhinji. Ne znam što je s ovim htio reći, osim što pokazuje da nije mjerodavan degustator prethodno navedenih specijaliteta jer očito ne primjećuje različitost njihovih „kuhara“, a to govorim zato što nemam nikakve veze s nekim drugim tekstovima i njihovim autorima. Don Dragana ne poznajem osobno ali pratim njegov rad i jako ga cijenim, a jednako pratim rad Ivan Vukoje i o njegovom radu imam svoje mišljenje.

Treća nebuloza

Nakon njegove tužne uvertire, slijedi još tužnija simfonija izmišljotina, neutemeljenih konstrukcija, insinuacija, neargumentiranih optužbi…

Navodi da je pojam denunciranje ključan za razumijevanje pozadinskih motiva i željenih učinaka moga teksta. Njegov glavni argument protiv moga teksta sadržan je u spomenutom pojmu, mene je označio kao „denuncijatora“, a sebe kao denunciranog. Žao mi je što „vodeći“ hrvatski intelektualac koristiti riječ „denuncijator“, to je srbizam, neka pogleda isti portal odakle je vadio značenje riječi i vidjet će da je trebao koristiti hrvatsku riječ denuncijant.Još više žalim što se uhvatio za pojam koji nema veze sa stvarnim stanjem stvari i drži predavanja „ex theatrum“, ne bi da nitko živ na svijetu osim njega nije čuo za denuncijaciju. Istini za volju prvi put sam čuo za ovaj termin od povjesničara Ive Lučića, upotrijebio ga je u jednoj pisanoj reakciji u kojoj brani filozofa Ninu Raspudića od napada Ive Banca.

Ivan Vukoja u svom tekstu piše ovako:

U totalitarnim društvima i sustavima onaj koga se denuncira u najboljem slučaju završi na obavijesnom razgovoru, a u onim lošijim u zatvoru, logoru, kakvoj inkvizicijskoj spravi za mučenje ili ga naprosto „proguta mrak“. Budući živimo u kakvom takvom liberalno-demokratskom sustavu, denuncijator za sada ne može računati na takav ishod. Njegovi ciljevi u postojećim okolnostima su nešto niži i blaži, a metode prilagođene društvenoj stvarnosti i javnome mišljenju. Cilj više nije fizička likvidacija onoga koga se denuncira, barem se nadam, ali jeste javno zastrašivanje i discipliniranje te likvidacija iz javnoga prostora. 

Ne znam da li je Vukoja svjestan težine gore iznesenih riječi i konstrukcija koje je složio u svojoj glavi. Nije li ovo etiketiranje, lažno optuživanje i svjesno obmanjivanje? Isto tako, s pravom mogu reći da je ovo klasični primjer manipulacije, gdje Vukoja izigravajući žrtvu pokušava raditi određeni pritisak na onoga koji misli drugačije. Na jednom web portalu nađoh zanimljivu teoriju o jednom načinu manipuliranja koja se savršeno uklapa u našu priču, osjetih potrebu da je ovdje iznesem, a kaže ovako: 

„manipulatori nikad ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Oni vješto izbjegnu situacije u kojima bi mogli biti okrivljeni ili loše proći. U takvim slučajevima odgovornost prebacuju na nekoga drugoga ili pronađu neko vješto opravdanje za svoje postupke. Često glume žrtve tako da ih sažalijevate i da činite stvari za njih, a realno im je puno bolje u životu nego vama. Oni uvijek vodu okreću na svoj mlin…“

 Četvrta nebuloza

U svome pisanju Vukoja ide toliko daleko da me izravno optužuje, a javnost obmanjuje preko njegove teze da je jedan od mojih ciljeva njegovo uklanjanje iz javnoga prostora, kako bi taj isti prostor, kako navodi: „bio „zauzet“, definiran i eksploatiran od strane Petrovih, Vjekoslavovih i don Draganovih istomišljenika, obožavatelja i poslušnika. U prvom redu, radi se o poziciji ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, ali i o ostalim funkcijama i javnim ulogama u kojima se pojavljujem“. 

Po pitanju moga uzurpiranja Vukojinih pozicija, funkcija i uloga koje obnaša, otvoreno mu poručujem neka slobodno bude miran, ja ga nisam postavljao, neću ga ni smjenjivati! No, ako vodi kazalište na način na koji piše reakcije, onda bi sam trebao podnijeti ostavku. Vukoja piše kao da je ravnatelj „Teatra apsurda“, a ne HNK u Mostaru, pa iznosi nekakve fiktivne, iracionalne, nelogične i neargumentirane teze. Čini mi se da ovakvim pomalo političkim diskursom Vukoja svjesno svodi problem na tobože osobnu razinu i pokušava poništiti i neutralizirati ozbiljnu argumentaciju i upitnike iz mog prethodnog teksta. Jasno, tako se ponaša onaj komu činjenice ne idu u prilog.

Peta nebuloza 

Vrhunac manipulacije Vukoja iznosi u sljedećim zaključcima:

Kako bi ostvarili taj cilj Petar i Vjekoslav moj cjelokupni javni i društveni angažman svode na činjenicu da sam rozenkrojcer, odnosno član Međunarodne škole Zlatnog ružina križa Lectorium Rosicrucianum… Petar i Vjekoslav uzeli su sebi pravo ne samo baviti se mojom privatnošću i intimom, nego o tome i javno iskazivati vrijednosne sudove te me zbog mojih osobnih životnih odabira i uvjerenja vrlo negativno javno konotirati i targetirati za javni odstrjel.

Nije mi nikako jasno na temelju čega Vukoja tvrdi da se bavim njegovom privatnošću i intimom? Što sam iznio u javnost, a da već ranije nije bilo javno objavljeno i obznanjeno? Vukoja se u STATUSU 2010. izjašnjava kao rozenkrojcer, a 2014. u Dubrovniku drži javno predavanje u organizaciji Lectorium Rosicrucianum. Prije da Vukoja sam iznosi svoju intimu, pa onda nekom čudnom logikom mene optužuje za takve stvari. Vukoja ima pravo biti što želi, ja mu to ne uskraćujem i ne branim. Poštujem svačiju slobodu izbora pa i njegovu. Pitam se samo kako netko u isto vrijeme može biti član nekakvog tajnog ili polutajnog društva, a tako ga stručnjaci definiraju, te ujedno obavljati i bitnu javnu dužnost?  

Završni čin

U prethodnom tekstu naveo sam razlog poradi kojega se odlučih uključiti u raspravu između sociologa i maestra, te iznijeti na vidjelo svoj pogled događanja oko izvedbe prve hrvatske opere u Hercegovini. Za mene osobno Vukoja nije ponudio ozbiljnu argumentaciju na don Draganove tvrdnje vezane za opstrukciju u pripremnoj fazi izvedbe opere Diva Grabovčeva. Na poseban način me zasmetalo kada je cijeli projekt nazvao diletantskim, te se cinički u svojoj drugoj reakciji obratio ne samo don Draganu, nego i njegovim „obožavateljima“. Mišljenja sam da ozbiljan, odmjeren i kulturan intelektualac to sebi ne može dopustiti, jer koliko sam uspio uočiti don Dragan nije niti u jednom trenutku spomenuo njegove „obožavatelje“. Hajdemo u konačnici i sa ovim potpuno na čisto, obožavam samo Presveto Trojstvo, a don Dragana cijenim i poštujem. 

Nisam svjesno i ciljano Vukojin cjelokupni javni i društveni angažman sveo samo na rozenkrojcerski identitet, kako on to predstavlja, nego me njegovo ponašanje upućuju na tu opciju. Osjetio sam potrebu u prethodnom tekstu javnosti prezentirati rozenkrojcere, kratko prikazati njihovu povijest i nauk, sve na temelju određene i dostupne literature. Budući da rozenkrojceri ne gaje neke prevelike simpatije prema Katoličkoj Crkvi, pitao sam se da li je možda to jedan od razloga ovakvog odnosa na relaciji don Dragan – rozenkrojcer? Sve mi se čini da nisam daleko od istine.

Vukoja je više puta u svojoj reakciji na moj tekst spomenuo ideologiju, ideološku kuhinju… Označio me kao velikog zaštitnika hrvatstva i Katoličke crkve, inačegramatika zahtjeva veliko slovo „C“ kada je riječ o Crkvi kao instituciji, vjerujem da nije namjerno napisao malo slovo. No, moram priznati veliki mi je kompliment udijelio i na tome mu iskreno i od srca hvala, vrijedi to i opravdati. Jednako mi je drago da s ovim i potvrđuje sve moje sumnje koje sam izrazio u prethodnom tekstu. Sebe naziva „slobodomislećim“, a evo ja sam „ograničenog“ katoličko-hrvatskoga kapaciteta pa poradi toga  jako „patim“. Možeš misliti, ni malo mu ne zavidim. Neka Vukoja slobodno opet zaviri na Hrvatski jezični portal pa će vidjeti da hrvatski intelektualci koriste izraz slobodoumni, pojam „slobodnomisleći“ koriste neki čudni intelektualci još čudnijih djela i namjera. 

Po pitanju ideologije smatram da nitko nema pravo koristiti poziciju ravnatelja jedne javne kulturne institucije, te iz tave pozicije promovirati nekakvu svoju ideologiju i ideološka načela. Svoje ideološke principe Vukoja je jasno otkrio i dao do znanja što misli o Katoličkoj Crkvi i ljudima koji ne dijele njegova „slobodomisleća“ načela, oni su za njega bogobojazni vjernici. Vukoja se očito svrstava u red modernih, prosvjetljenih članova društva, punih tolerancije osim kada ih netko kritički promatra, onda su u ime iste tolerancije jako netolerantni. Svi oni koji ne misle i ne ponašaju se kao Vukoja za njega su očito totalitaristi i inkvizitori. Iskreno bih mu preporučio knjigu Ryszarda Legutka „Demon u demokraciji“, ako pročita vidjet će kako nema nikakve razlike između jednog totalitarnog sustava i principa koje on očito zagovara. Inače predgovor hrvatskom izdanju napisao je filozof Nino Raspudić. 

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru osjeti se nekakva čudna repertoarska politika i određene aktivnosti. Jasno, umjetnici se uvijek mogu izvući  na umjetničku slobodu, no ni jedna sloboda nije bez odgovornosti, pa ni umjetnička. Niste podržali Divu, no, ona će unatoč svim opstrukcijama ostati upisana kao prva hrvatska opera u BiH, a ne diletantski projekt kako to neki žele prikazati. 

Po pitanju našega sučeljavanja na nekoj od televizija, ne osjećam nikakvu potrebu za tim, više volim pisati i iznositi argumenta i dokumenta na ovakav način. Čudi me malo kako Vukoja pjesnik bježi od pera. 

I još nešto ako me nema na Googleu, to ne znači da nisam stvaran i da ne postojim pod ovim imenom i prezimenom, možda će od sada Google ipak nešto izbaciti kad se utipka moje ime.

 

Vjekoslav Soldo



    






Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.