Antifašizam nas sve drži zarobljene u prošlosti
Svima nam je danas jasno da Hrvati u zadnjih sto godina nisu imali svoj veleposlanički kadar (pa ni danas mnogi hrvatski diplomati ne poznaju dovoljno svoju povijest), tako da njihove kolege iz drugih država stječu pogrješan dojam o Hrvatskoj i Hrvatima.
Želim reći da nametnuta sveprisutna antifašistička diktatura, koja je u biti profašistička (što je u Italiji fašizam ili u Njemačkoj nacizam, to je u Hrvatskoj antifašizam), još i danas koristi 'inspirativno demokratski' pozdrav 'Smrt fašizmu – Sloboda narodu', prema kojoj su svi, koji se ne slažu s likvidacijama političkih konkurenata i klasnih neprijatelja, fašisti. Možda u RH to nije lako dokazati zbog korupcije sudstva (čitajte, slušajte i gledajte o tome svakodnevno), no na razini EU sudova, ako bude trebalo, to će biti konačni slom antifašizma u RH i veličanja obljetnica na kojima se ubijalo Hrvate civile.
Najveći spomenici takve antifašističke kulture u Hrvatskoj su poslijeratni logor Jasenovac, Stara gradiška i Goli otok koji je bio u antifašističkom pogonu do kraja osamdesetih prošlog stoljeća. Na Golom se otoku u 'apartmanima' znalo provesti i više od deset godina. O tome svjedoči više knjiga. Najmanje šesnaest tisuća političkih zatvorenika Golog otoka, od čega tisuću žena, svjedoči o sustava u kojem se živilo 45 godina. U Staroj Gradišci oko dvanaest tisuća. Ukupno u Hrvatskoj oko sto tisuća političkih presuda (montiranih procesa) u razdoblju 1945 – 1990. Počinitelji i nalogodavci tih zločina još i dan danas nisu osuđeni. Dapače, takvi su birali dužnosti i dobijali ih, i to one najviše, u RH. Vidimo da su pojmovi pravde i demokracije vrlo relativani. Ako u EU-ju vladaju zakoni i Rezolucije/Direktive, onda mi nije jasno kako smo mogli biti primljeni u nju s takvom nerješenom povijesnom ostavštinom.
Naviknuti živjeti u policijskoj državi, mnogi su Hrvati potražili spas izvan Hrvatske, a taj se trend iseljavanja nastavio i danas. Naime, kad danas vidite da je građansku korupciju zamijenila politička, i da su djeca progonitelja Hrvata zauzela sva ključna mjesta u svim segmentima društva, a da pomoći iz vana više nema, jer i ti od kojih se očekivala pomoć, sad koriste nevladine udruge (sve redom antifašisti) u promicanju njihovih (a ne hrvatskih) interesa, građani RH pokazuju svoje nezadovoljstvo s neizlaskom na izbore (gotovo redovito njih više od 50%). Ne treba Vam spominjati da su gotovo svi predsjednici RH bili bivši komunisti kao i većina premijera. S takvim mentalitetom temeljenim na antifašističkoj kulturi prosperiteta neće biti. Antifašisti znaju srušiti i ubiti, a ne izgraditi prosperitetno društvo i boriti se za pravo na život, na primjer, nerođene djece.
Kao što je Jugoslavija živjela zahvaljujući Zapadu, tako i RH živi zahvaljujući prodaji državne imovine i zaduživanju. To nam govori da bilo tko s ulice kojega sretnete tijekom dana može biti predsjednik ili premijer RH (u Splitu takve zovu ridikulima), a to je poražavajuća činjenica za jedan sposoban narod koji se dokazao svugdje u svijetu, na svim poljima, osim u antifašističkoj Hrvatskoj. Iako imamo takozvanu demokraciju, ona je potpuno kontrolirana putem medija koji ne izražavaju volju naroda, već strani interes.
Ovom bih prilikom htio spomenuti vrlo zanimljivu i poučnu knjiga (u izdanju Naklade Pavičić iz 2013.) intelektualca podrijetlom iz Boke Kotorske s neobičnim životnim iskustvom, od nemilosrdno progonjenog Hrvata, liječnika, do saborskog zastupnika na listi HDZ-a za iseljeništvo. Knjigu bih preporučio stranim diplomatima koji obnašaju svoje dužnosti u RH, kako bi bolje upoznali noviju hrvatsku povijest i mentalitet trenutnih s kojima će surađivati.
Premda Hrvatska nikada u povijesti nije bila fašistička, pa čak i tijekom 4 godine Drugog svjetskog rata nije bila fašistička već ustaška, što treba temeljito objasniti, a za to u ovom tekst nemam vremena, Hrvatima se i dalje prebacuje da su ustaše. Riječ je o možda 3 posto Hrvata tijekom NDH. Prema tome, 97% Hrvata nije imalo ništa zajedničkog s ustašama tijekom 1941-1945. Želim reći, ako Hrvati nisu fašisti, onda nisu ni antifašisti, pa nema razloga slaviti ono što ne postoji. Pobjedu dobra nad zlim 1945. da, no ne i antifašizam, jer je antifašizam nakon 1945. nemilosrdno ubijao Hrvate do 1990., pa i kasnije, možda ne toliko tijelesno, koliko duhovno. O tome mogu više govoriti naši dragi prijatelji Poljaci, Mađari, Česi itd.
I na kraju savjetovao bih antifašistima da umjesto mijenjanja imena ulica i trgova, sagrade spomenik Titu na Golom otoku, jer osim Križnog puta, Goli otok najbolje svjedoči o kakvom je antifašističkom monstrumu bilo riječ u novijoj hrvatskoj povijesti.
Dr Ivica Tijardović