Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Govoreći o komunističkim zločinima nedavno ste u  razgovoru za Glas Koncila pozvali sve one koji žele dobro »našoj državi i našem narodu da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se što prije došlo do prave istine o zločinima komunizma«. Po reakcijama koje su nakon toga uslijedile čini se kako je jedan dio »prozvanih«, točnije MUP, poslušao vaš apel za istinom?

Nešto se zaista u međuvremenu promijenilo. Počelo se javno govoriti o tim strašnim danima. Nanovo su isplivala određena saznanja i pred našim se očima pokazala sva strahota komunističke ideologije. Međutim, čini mi se kao da sve ponovno staje. Digla se galama, sve prošlo i idemo dalje starim putovima. Naročito su u tome glasni bili bivši predsjednik Mesić i sadašnji Josipović. Nakon toga kao da se i MUP malo pokolebao pa je na svoje web stranice stavio anketu treba li to činiti ili ne umjesto da je predano prionuo svome poslu. Ali to tako jednostavno ne ide. Komunizam je totalitarizam jednako kao nacionalsocijalizam, fašizam, kolonijalizam i sada globalizam. Ne žele čovjekovu slobodu u svim njezinim protegama, nego žele da im on služi za njihove više ili manje opakije ciljeve.

>>Interiew fra Miljenka Stojića: Povijest ne će oprostiti ako barem ne pokušamo

Drugi dio današnje hrvatske političke scene vrlo je oštro dočekao najave istraživanja zločina komunizma. Ukoliko imamo mnogobrojne dokaze koji pokazuju da je ratni zločin počinjen čemu onda pokušaji negiranja zločina koji prema odredbama međunarodnog prava ne zastarijeva, uz istodobno pozivanje na pravnu državu? Gdje je po Vama tu problem?

Problem je u samoj naravi komunizma. On nikada nije i nikada ne će priznati urođene čovjekove vrijednosti. To jasno naznačuje Karl Marks u Komunističkom manifestu, komunističkom »Svetom pismu«. Ali odbacujući te vrijednosti, odbacili smo i uljuđene načine ophođenja. Komunisti si prisvajaju istinu i zbog toga drže da njihovi zločini nisu zločini, da je njihova mržnja plemenita mržnja, kako reče Milovan Đilas i drugi komunistički prvaci. I zato kad se oni pozivaju na pravnu državu to nije ono što mi shvaćamo, to je njihovo suđenje svima drugima kao nakon Drugog svjetskog rata. Na ruku im idu i oni koji su bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu, da bi pri svitanju te pobjede i nakon nje činili raznorazne zločine. Sve je to stavljeno pod tepih, kao i odgovornost za Bleiburg, pa zbog čega ne bi i komunisti tako postupali?

Odmah nakon uspostave hrvatske nezavisnosti pokušalo se pristupiti istraživanju tog dijela naše povijesti. Bilo se krenulo i u procese ekshumiranja u Maceljskoj šumi. Taj dio obilježen je i određenim hipotekama. Je li po Vama u tom slučaju bilo riječi o neiskustvu ili o opstrukciji?

Tu je očito bila riječ o opstrukciji. Samo tko, koliko, neka je druga priča. Ne može se dogoditi da jedno takvo povjerenstvo osnovano pri Hrvatskom, tada državnom, saboru postupa tako aljkavo i da stručnjaci koje je angažiralo posmrtne ostatke žrtava koje su komunisti pobili čupaju iz zemlje kao da se radi o granju, pomiješaju ih i ostave godinama u vrećama za smeće na tavanu bolnice na Šalati. Jednostavno rečeno, određenim krugovima je odgovaralo da budu ubijeni po drugi put. Međutim, Crkva se pokrenula i dostojno ih pokopala što ovima prvima zacijelo nije bilo drago. Nije im drago ni kad se danas, posebno don Ivan Miklenić u Glasu Koncila, dotiču te i druge slične teme. Oni su u vremenu svoga jednoumlja proglasili kakva bi istina trebala biti i ne žele da se danas, u kakvoj takvoj demokraciji, ta tema ponovno otvara.

Na Macelju je ubijena i skupina katoličkih svećenika, među njima i skupina hercegovačkih franjevaca. Jedno se vrijeme govorkalo da će zbog tog slučaja biti podignuta optužnica protiv Stjepana Hršaka. Kakva su Vaša saznanja o tome i je li ta osoba i danas među živima?

Ta osoba je, koliko znam, i danas živa i uživa u miru u vili na Tuškancu. Kako smo izviješteni, to mu je nagrada za ono što je doprinio u uspostavi zadnje Jugoslavije. Skupa s drugima »ordinirao« je na području Krapine i Maceljske šume. Mladen Šafranko, koji je bio jedan od sprovoditelja određenih za pogubljenje u Maclju, optužio ga je da je svojom rukom ubio 21 svećenika, franjevca i bogoslova. To je iznio Fran Živičnjak u knjizi U vječni spomen. Javna glasila su jedno vrijeme izvješćivala o Hršaku i čak navela da još čuva pištolj kojim je navedene pobio. Godine 2007. pokucala mu je policija na vrata, ali je intervencijom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića sve prestalo i traje još i danas. Pokrene li se policija kako treba, kao što je najavljeno, a posebno državno odvjetništvo, imat će priliku dokazati jesu li ovo objede ili istina iz tog vremena.

Je li lustracija u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj bila moguća?

U onom smislu u kojem je se obično shvaća nije. Trebalo se obraniti od pobunjenika i napadača. No, ona se provodila na drugi način. Bila je to pomirdba dr. Franje Tuđmana. Međusobno smo si trebali dati ruke i početi na novi način izgrađivati svoju domovinu, odnosno državu koju smo dobili nakon toliko godina. Tko je sve protiv toga vidjelo se na primjeru govora o duhovnoj obnovi. Ona je zaista bila zamišljena kao odbacivanje opakog komunističkog razmišljanja, ali i svakog drugog razmišljanja koje je bilo protiv čovjeka i Boga. Određeni krugovi dočekali su je na nož, naročito odnarođena javna glasila u domaćim i tuđim rukama. Prisjetimo se kako su se izrugivali s tim pojmom, kao i pojmom državotvorni. Ali, taj put ne smijemo ni danas napustiti, unatoč svim otporima i izgubljenim bitkama.

Proces istraživanja komunističkih zločina naglo je zaustavljen 2000., a nije nastavljen sve do današnjih dana. Gdje su uzročnici?

Te godine puk je glasao za svoje tamničare, poput Židova u pustinji. Neki spominju i izbornu prijevaru, ali se ne osjećam pozvanim raspredati o tome. I tada se dogodio dvostruki udar. Komunisti su iznutra nemilice mijenjali ljude, donosili uredbe i pokušali, ako ništa drugo, a ono da idemo na Istok umjesto na Zapad. Podržavala su ih i određena vanjska središta moći, više ili manje tajna. Počela je i tzv. detuđmanizacija. Komunisti i slični su preustrojivši se nastavili rasprodavati sve živo. Jer domoljub to nikada ne bi učinio. Danas smo tu gdje jesmo. Krupni kapital izvlači ogromnu dobit iz naše domovine, dok rijeka nezaposlenih i osiromašenih svakim danom postaje sve veća. Dobro ide i pokvarenim dijelovima naše elite. I njihova je lisnica sve punija. Probuditi nam je se i svoju budućnost preuzeti u svoje ruke, inače ćemo otići u povijesni mrak.

Proces u predmetu  »Milka Planinc« i »Daksa« obustavljeni su zbog prirodne smrti osumnjičenih. Veliki je vremenski raskorak od vremena podizanja prijave do smrti glavnih osumnjičenika. Međutim, u slučajevima iz Domovinskog rata DORH reagira odmah. Ista kvalifikacija kaznenog djela, a različito postupanje državnih tijela?

Djeca negdašnjih moćnika i pristalice globalizma izuzetno su dobro raspoređeni u hrvatskom sudstvu, kao i u politici. Zbog toga se događa ovo što ste rekli. Ruše se temelji hrvatske državnosti umjesto da ih se izgrađuje. Način na koji se danas vode procesi protiv hrvatskih branitelja malo je reći da je sramotan. Umjesto da budu katarza, ako je netko zaista počinio to što mu se stavlja na dušu, oni služe za osudu hrvatske državotvornosti. Sve je temeljeno na dvojbenim dokazima i umotano u velike riječi. Svjesni su da bi, ne takvo, nego pravedno suđenje još više razotkrilo povijesnu prijevaru sa zadnjom Jugoslavijom pa otežu s osudom zločina u njezino ime kolikogod mogu. Uzmimo za primjer samo Daksu. Birokratski hladno sud je nedavno odgovorio da se tu nema koga suditi. Zaboravio je da izvršitelji nisu toliko važni, nego je važna ideologija u čije su ime to činili.

Pokazatelji o masovnim zločinima nad hrvatskim narodom kazuju o masovnosti i stupnju organiziranosti počinitelja tih zločina. Nedavno ste izjavili kako je samo u Hercegovini u komunističkim progonima stradalo 20.000 Hrvata. Na temelju kojih parametara ste to utvrdili?

Nisam povjesničar pa nisam sam to istraživao, ali sam se oslonio na druge kao što su dr. fra Andrija Nikić, dr. don Tomo Vukšić, razna stručna izlaganja na skupovima. Kad se sva ta istraživanja uzmu u obzir, ispada da je u Hercegovini pobijeno 19.929 duša. Ova brojka nastala je na temelju popisa pobijenih po župama. No, istraživanja moramo i dalje nastaviti te ispravljati netočnosti. Treba nam prava povijesna istina. Recimo ona o Širokom Brijegu. Za samo nekoliko dana u veljači 1945. komunisti su tu napravili više od 100 što pojedinačnih, što masovnih stratišta. Ubijali su nemilice i nikada nitko za to nije odgovarao. U njihovom dvoličnom duhu okrivili su Široki Brijeg i nastojali ga što više ocrniti.

>>Fra Miljenko Stojić: Komunisti u Hercegovini ubili 20.000 Hrvata

Na koji način doći do ukupnog broja žrtava komunizma unutar hrvatskog naroda?

Ovogodišnji popis pučanstva u Hrvatskoj bio je zlatna prilika da se popišu pobijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću. Ali i tu se nastavila poznata opstrukcija pa je ta prilika ponovno propuštena. Pravna država pala je na ispitu. Nije se ponašala po pravu i pravednosti već po političkim mjerilima. Što je zanimljivo, trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, profesor prava i onaj koji stalno spominje pravnu državu i navješćuje neku novu pravednost, uredno šuti. Nije valjda ovo i slično ta nova pravednost?

Katolička crkva u Hrvata na kraju je Drugog svjetskog rata i u godinama poraća pretrpjela takve progone kakvi nisu zabilježeni u čitavoj povijesti hrvatskog naroda pa ni Katoličke crkve. Gdje su po Vama stvarni uzročnici tih progona obilježenih masovnim zločinima?

Oni su najprije u temeljima komunističke ideologije. Suprotno mišljenje nije dopušteno i nemilosrdno se kažnjava. Potpuna obespravljenost zaogrnuta lijepim riječima o jednakosti, slobodi i bratstvu. Taj malj pogodio je i još neke narode, a ne samo hrvatski. Međutim, kod nas se njemu pridružio i drugi. Zbog političkih namisli trebalo je obezglaviti i satrti hrvatski narod pa se dogodio Bleiburg i Križni put. Iako ratni zločini ne zastarijevaju, još nije podignuta optužnica protiv odgovornih i izvođača. Tek neki hrabri povjesničari i svjedoci o svemu tome govore. A kad se negdje otkriju ti krvavi tragovi, kao u Hudoj jami, nastoji ih se pobrisati. Nju, naime, misle ponovno zatvoriti umjesto da je do kraja istraže. Hrvatske vlasti šute iako je u njoj, po svemu sudeći, mnogo hrvatskih državljana. Neki su, hvala Bogu, i izbjegli tu smrt. Tako sam ovih dana došao do svjedoka koji je bio u skupini od 62 svećenika, redovnika i bogoslova koji su u svibnju 1945. iz Maribora satima išli nekamo pješice, on misli do Hude jame, smješteni u jednu štalu i čekali na pogubljenje. Nazad su vraćeni vozilima, jer je u međuvremenu iz Beograda stiglo suprotno naređenje. Bojali su se da bi taj zločin vrlo negativno odjeknuo na Zapadu.

Na čelu ste Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije. Što su prioriteti vašeg djelovanja?

U ovom trenutku to je pronalaženje i ispitivanje još živućih svjedoka. U međuvremenu skupljamo i dokumente. U Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeno je 66 hercegovačkih franjevaca. Jednoga su komunisti ubili 1942., drugoga krajem listopada 1944., a sve ostale pobili su od siječnja do kolovoza 1945. Očito se tu nije radilo o slučajnosti. Zahvalni smo svakome onome tko nam je pomogao barem komadićem istine. Želim naglasiti da se istraživanje i prikupljanje građe odvija u rangu ispovjedne tajne. Vicepostulatura o tome ne priča, a dotični mogu. Stoga se nitko ne treba bojati i u potpunoj zaštićenosti može nam priopćiti svoja saznanja, makar se radilo i o tome da je i sam sudjelovao ili naredio ubojstvo. Do podataka za doticaj s nama ili do podataka o našem radu najlakše je doći preko portala www.pobijeni.info.

U potrazi za vašom pobijenom subraćom, obavili ste nekoliko ekshumacija. Do kojih ste spoznaja i rezultata došli?

Iskapali smo u Zagvozdu, Vrgorcu, Širokom Brijegu i Ljubuškom. Neprestano smo nailazili na isti prepoznatljiv rukopis. Suđenja nije bilo, tek se ponekad radilo o kratkim ispitivanjima. Nakon ubijanja jednostavno su pobacani u kakav rov, jamu, rupu i posuti malo zemljom, ali ni to uvijek. Nije ih bilo briga ni za što. Tako su u Ljubuškom na lokaciji Bare, gdje smo do sada pronašli 18 tijela, dotične pobili i zakopali u rovove na području s kojeg se skuplja voda za javnu česmu u blizini i tik do glavnog zdenca odakle se ta česma napaja vodom. Svaki komentar je suvišan.

Jeste li u tim aktivnostima imali potporu državnih struktura, MUP-a i državnog odvjetništva?

Iskapali smo, kako naznačih, s obje strane granice gdje živi hrvatski puk i do sada nismo naišli na potporu državnih struktura. Na stranu svjesni i dobronamjerni pojedinci. Ovom im prilikom od srca zahvaljujem na njihovoj nesebičnoj pomoći. Ali države su šutjele. Na neko djelovanje smo ih samo nagnali svojim radom. Spoznavši to Vicepostulatura je došla na zamisao da se na razini općina pokrenu povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Zamisao je prihvaćena i ona su pokrenuta u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Neumu i Posušju, a i još su neke općine u postupku njihova ustrojavanja. Kad ne će država, onda hoćemo mi njezini građani. Iskapali smo i iskapamo masovne grobnice, skupljamo dokumentaciju, pomoću DNK analize vraćamo ime i prezime posmrtnim ostatcima. Očekujemo da nam se država pridruži, ali na pravi način.

Hoće li u skoroj budućnosti doći i do osnivanja sličnog tijela na razini biskupskih konferencija, kako u Hrvatskoj – tako i u BiH?

Već je došlo do toga. Biskupske konferencije s obje strane granice, nakon što su vidjele da vlasti šute i ne rade svoj posao, pokrenule su ustrojavanje povjerenstva koje će se pozabaviti žrtvama iz Crkve u tom vremenu. Njegovo ustrojavanje je u tijeku i ne bih htio prejudicirati njegove ciljeve i nadležnosti. Pročelnik je neumorni biskup i hrvatski domoljub don Mile Bogović pa ne treba dvojiti u ozbiljnost čitavog pothvata.

Dugoročno gledano, može li u ovim procesima hrvatski narod dobiti kojeg novog mučenika ili sveca?

Podrazumijeva se, jer mnogi pobijeni imaju sve potrebno da bi se to i dokazalo. Treba samo što prije pristupiti poslu i prikupiti što više kvalitetnih svjedočenja i dokumentacije. Nije, naime, dovoljno što su ubijeni, treba i dokazati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri te da su taj nepravedni čin primili na kršćanski način. Međutim, kad bi i samo jedan od njih bio proglašen mučenikom bilo bi to puno, jer bi svojim primjerom osvijetlio žrtvu svih drugih pobijenih. Radimo, dakle, i molimo te će plodovi biti tu.

Određeni povijesni izvori pokazuju da su iste partizanske postrojbe, nakon zločina počinjenih na Širokom Brijegu i Mostaru, preko Dalmacije i Istre stigle i u Sloveniju.  Sve se više slaže mozaik kako su ti zločini i zločin na Kočevskom rogu djelo potpuno iste partizanske strukture. Je li bila riječ o samovolji zapovjednog kadra partizanskih postrojbi ili je sve to dio jednog monstruoznog plana?

Ni o kakvoj samovolji nije bilo riječi. Znalo se tko zapovijeda, a tko sluša. Tako su na čelo VIII. dalmatinskog korpusa, postavili dvojicu Srba Petra Drapšina kao komandanta i Boška Šiljegovića kao političkog komesara. Pravdalo se to bratstvom i jedinstvom, a u stvarnosti je još više zavađalo susjedni hrvatski i srpski narod. Da nije bilo samovolje, evo i jednog primjera sa Širokog Brijega kojeg su partizani 7. veljače 1945. razorili, ubili i zapalili 12 franjevaca, 9 drugih sutradan nakon osvajanja odveli nekamo prema Splitu i pobili. Čovjek koji je radio u samostanu zatekao je u podrumu partizana kako jede komad fratarske slanine. Partizan se prepao da ne bude prokazan, jer, prema njegovim riječima, za ovakve stvari leti glava. To su mi potvrdili i partizani koji su sudjelovali u osvajanju Širokog Brijega. Plan je postojao i sve se radilo prema njemu, počevši od obuke partizanskih postrojbi na Visu koju su provodili Britanci, pa sve tamo do Bleiburga, Kočevskog roga, Maribora, Zagreba, Vojvodine, Beograda, Đevđelije... Komunistički stroj krvavo je utvrđivao dosege svoje revolucije.

Do dolaska komunista sa strane u Istri uopće nije bilo komunističkih zločina ili ih je bilo u neznatnoj mjeri. Sve je više onih koji su skloni tezi kako su komunistički zločini u Istri i promjena demografske slike tog područja u poratnim godinama u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi?

U Istri je cvjetao izvorni antifašizam, kao i u Dalmaciji. Međutim, pošavši s Visa komunizam je usisavao taj izvorni antifašizam i oblačio se u njegovu odoru. Tamo gdje to nije uspijevao nemilosrdno je sjekao antifašističke glave. Osim ove ideološke borbe, zacijelo je u svemu bilo i drugih namjera. U Istri te koje ste spomenuli, u Dalmaciji nepotrebni zbjeg u El Shatt da bi se oslobodili prostori, u Hercegovini... Ali premalo je prostora da bismo sada o tome raspravljali, pa ostanimo na ovome.

I u Istri su komunisti pobili svećenike?

Naravno. To je dobro opisao don Anto Baković u knjizi Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Malo su im samo planove kvarili svojim zauzimanjem da se Istra priključi matici Hrvatskoj, jer je zbog želje za vlašću i komunistima bilo do toga stalo. Don Božo Milanović, koji je bio najistaknutiji u tome radu, dobro je to znao pa je nastojao spasiti što se spasiti da. Istrani, ne govorim o Istrijanima, to dobro znaju i nema nikakve razlike između njihovih stajališta i stajališta hrvatskog puka u nekim drugim krajevima. Dosta sam se puta u to uvjerio.

U današnjoj Hrvatskoj često čujemo teze kako u nekadašnjoj Jugoslaviji nije bio na vlasti klasični komunizam nego navodni socijalizam »s ljudskim licem«. Međutim, rukopis zločina od Sibira do Dakse i Istre kazuje da je metodologija zločina bila potpuno ista?

Izmišljotina »socijalizam s ljudskim licem« služila je socijalistima na Zapadu da bi rekli da komunizam nije tako crn kako to demokratski nastrojeni građani govore. Podrazumijeva se da se to zločincu Josipu Brozu Titu, 10. po redu u suvremenim zločinima, kako kaže Crna knjiga komunizma, itekako svidjelo. Glumio je neki novi put između socijalizma i kapitalizma ostajući uvijek revni učenik iz zloglasnog moskovskog hotela Lux gdje se učio komunističkoj revoluciji i nemilosrdno prokazivao svoje drugove, kažu da ih je ubijeno oko 800, da bi sam isplivao na vrh komunističke partije Jugoslavije. Međutim, umalo je tada pao na ispitu, odnosno ostao bez glave. Spasio ga je sposobni komunistički obavještajac Josip Kopinič, kao i nekoliko puta poslije.

Zbog čega se povjesničari i istraživačko novinarstvo ozbiljnije ne pozabavi ovim pitanjima?

Da uzvratim protupitanjem: Koji to povjesničari i koji to istraživački novinari? Filozofski fakultet, gdje se odgajaju povjesničari, uvijek je bio rasadište komunističke ideje. Dovoljno smo već rekli kako takvi pristupaju istini i povijesnim događajima. Slična je stvar i s novinarima. To se još pogoršalo od kada su naša javna glasila u rukama tuđinaca. Sve da i hoće ne mogu postupati u skladu s hrvatskim probitcima. Ipak, ne treba baciti koplje u trnje. Pouzdajmo se u časne iznimke koji su kroz protekle vrijeme ostali svoji, u one iz iseljeništva, uz mlade koji su već stasali ili su na tom putu. A tu je i nešto javnih glasila u našim rukama gdje se spomenuti mogu izraziti.

Hoćemo li smoći snage doći do istine, podvući crtu i neopterećeni krenuti dalje ili ćemo i dalje nasjedati na politikantske teze da je prošlost nebitna, a da sve snage moramo baciti na gospodarski razvoj?

Odgovornost je na nama. Znam da su se probudili i da se bude određeni pojedinci, a kako će biti s narodom u cjelini ne bih htio nagađati. Bit će mu kako sam odluči. Ja kao pojedinac znam kamo ću. Teza da je prošlost nebitna, da treba sve snage baciti na gospodarski razvoj nimalo me se ne tiče. Ovaj svoj stav preispitat ću tek u onom trenutku kad se zagovornici ove teze počnu vladati prema njoj. Međutim, oni to ne čine, htjeli bi da samo mi odbacimo svoju prošlost. E, to tako ne ide. Razmišljanje o prošlosti stvaranje je zdravih temelja za plodonosan život u svim njegovim vidovima, a ne samo u onom gospodarskom.

Razgovarao: Robert Horvat, 9. ožujka 2011.