Osvrt na knjigu: Sanja Nikčević, Antologija hrvatske ratne drame (1991. - 1995.), Alfa, Zagreb, 2011.

Ona se usudila. Čini mi se da je najbolje tako započeti prikaz ove Nikčevićkine knjige. Jer učinila je nešto što drugi izbjegavaju. Nije pljunula na Domovinski rat, nije lažno moralizirala o izbjegavanju sukoba i o postavci da smo svi krivi. Zna da je njezina domovina napadnuta i s tog motrišta sagledava odziv stvaratelja na tu temu. U ovom slučaju dramatičara.

Dok ona ovo nije napravila, u medijima stvorenima na kojekako zarađenim novcima govorilo se da hrvatska ratna drama ne postoji ili da je loše napisana. Sanja Nikčević je dokazala da je to obična laž. Ako krenemo mrvicu dalje, shvatit ćemo da su tako radili da bi u nama ubili nadu. Nasuprot tomu ova nas antologija vraća upravo k njoj.

Od 31 drame koju je pronašla, sastavljačica antologije nam podastire njih 11. Obuhvaćaju čitavo ratno razdoblje. Ta razdoblja čak su i naglašena, jer drame su nastajale kao odgovor na njih. Nisu to teške, misaone drame, počesto su tako šaljive i tako jednostavne. Ipak, u svima njima krije se ono zbog čega se zapravo ide u kazalište, čiste naše osjećaje, smijemo se i plačemo s njima. Da bismo si to dočarali, navedimo prve riječi iz uvoda koje zapravo odgovaraju svim dramama. »Jednom su probali scenu u kojoj se čuo prasak granate. Budući da se prasak čuo minutu prije nego je po planu trebalo, redatelj Marin Carić je upozorio Lorenca, našeg majstora tona, da efekt treba pustiti točno na određenom mjestu. Ponovili su scenu i dogodilo se isto, i opet se začuo prasak tri do četiri granate zaredom prije nego je trebalo. Marin je opet upozorio da to nije prema planu, a Lorenco mu je odgovorio: "Barba Marine, nisam to ja, to prave granate okolo padaju."« (str. I.) Zaista, samo onaj tko u sebi ima nadu može pod granatama spremati neku dramsku predstavu.

Ovakvim pristupom kazališnim temama Sanja Nikčević ponovno nam vraća vjeru u kazalište. Nastavak je to njezina govora o trendovima. Ustali su tada da je ušute, ali nisu mogli. Bila je previše stručna za njih. Zbog toga su sada mirniji. Njezine riječi ponovno prodiru u srž stvari. Iako je u dramama potpuno jasno tko napada, a tko se brani, one nisu ni huškačke, ni osvetničke, ne šire mržnju. Stalo im je samo do afirmiranja temeljnih ljudskih vrijednosti.

Sažmimo sada ovo kratko izneseno. Izvrsne drame, izvrstan Nikčevićkin izbor. Pa uživajmo u ovom djelu.

Miljenko Stojić