Ante Nadomir Tadić Šutra, Luč Hrvata, Kninski muzej, Knin, 2014.

Ima ona pjesma iz Domovinskog rata koja kaže: »Kreni gardo!«. A ima i odgovor: »Kreni ti«. I što sad? Ante Nadomir Tadić Šutra je znao. Krenuo je na bojišnicu. Tamo devedesetih godina prošloga stoljeća kad je sve bilo neizvjesno. Postupi kako misliš da je najbolje i poslije ćeš to biti ti, mogli bismo zaključiti.

Nisu svi odgovorili kao Tadić Šutra. Jedni su nastavili vikati »Kreni gardo« držeći se čvrsto zavjetrine, drugi su odmahnuli rukom i dali petama vjetra. Pa su se kasnije znali čak i vratiti. Pjesnik ih opisuje u pjesmi »E, moj rodijače«. Protratili su zlatnu priliku za dokazati se kao čovjek. Zbog toga dotična pjesma na kraju kaže: »A ti rodijače,/ žalosna ti mati,/ priko stare klače,/ u svoj mir se vrati –// daleko od rata,/ bomba i granata;/ i ti i tvoj tata –/ daleko od Hrvata.« Sve očito jasno, kao što je i drugo u knjizi jasno.

Zbog čega započinjem upravo ovom pjesmom? Ona, i slične njoj, iznjedrile su Tadića Šutru ne samo kao ratnika, nego i kao pjesnika. Zametnuo se puškom, zametnuo se perom i krenuo braniti svoj dom. A očekivala ga je neizvjesnost. Hoće li sve uspjeti? Neprijatelj brojan i naoružan, branitelja još malo i bez oružja. Hrvatska samosvijest mijenjala je prividan tijek stvari. Sve to zna Tadić Šutra te ratuje srcem i piše srcem. Dokazao je to bezbroj puta do sada. Oni koji su ga imali priliku slušati neprestano se uvjeravaju da upravo na taj način osvaja slušateljstvo izgovarajući svoje stihove.

Jedna od bitnih odlika pjesnikova pjeva jest da kod njega nema politički korektnog mišljenja. Jasno i glasno kaže tko je i što je, poštujući u isto vrijeme drugoga. Danas nas uče da je to pogrješno. Dotle nam govore o potrebi gradnje osobnosti. Pa kako ćeš je graditi ako ne znaš tko si i što si? Očito protuslovlje, ali oni nastavljaju dalje sve dok ima onih koji će ih slušati. Čitatelji Tadić Šutrinih pjesama to zacijelo nisu. Oni vole svoju buru dok puše, svoj kamen, svoju sirotinju, svoje more, krajeve u kojima prebivaju drugi Hrvati, jednostavno ono što nam je namrijela naša vjera i naša zdrava ljudskost. Da, nezdravo je biti politički korektan, recimo to jasno, bez obzira što će nas zbog toga optužiti i osuditi. Ali baš nas briga za njih. Nama pripada budućnost.

Ima jedna pjesma u knjizi koju će netko shvatiti kao ljubavnu, a netko kao duboko društveno angažiranu. Jednostavna je naslova: »Koliko ja volim žene«. Kad je čitamo prvi put, najprije se nasmiješimo, a onda se uozbiljimo. Polazeći od sklonosti prema općenito ženama, pjesnik dolazi do samo jedne, one koja će biti majka njegovoj djeci, one koja će biti hrabra poći s njim u budućnost. Zbog svega toga Bog će joj platiti. E, sad, je li pjesnik tradicionalan, staromodan ili je, pak, napredan, progresivan, kadar napisati pjesmu koja dira u bit života? Zacijelo se iza zdravog ljubavnog sloja krije i sloj odgovora onima koji viču da vole osobu istog spola. Takvi su prekrižili trojstvo: roditelji – djeca – Bog. Svoj užitak postavili su na prvo mjesto i prema njemu se ravnaju. Tu na uzvik »Kreni gardo« jamačno možemo zaboraviti. I kako da onda pjesnik ne voli osobu drugog spola?

»Kruha ako nestane, čime će sirotinja/ golubove hraniti?«, zadnji je stih pjesme »Sirotinja hrani golubove«. Neke druge Tadić Šutrine pjesme proglasili su uspješnicama, pjevaju ih vrsni pjevači, ali meni upravo ova izgleda sržnom u njegovom stvaralaštvu prikazanom u knjizi pred nama. U njoj je sabrao sav svoj pogled na svijet. Ne hlepi za taštom slavom, želi jednostavan život, mir u svojim dubinama. Tek tada se može čuti i svoj plač, i plač svoga naroda, i plač svih naroda svijeta. Ljudi smo upućeni prema nečemu višem, a ne tek prema grozničavoj trci za ovozemnim užitcima. »Gospoda se dotjeruju – misleć' – po ukusu/ sebi nižih bogohulnika./ Diveći se, u biti, sebi samima –/ oni niti ne spavaju mirno./ Stojeći satima pred zrcalima/ paklenih aureola –/ ne vide prolaznost zemnih ljepota.« ... »Da! Postoji Bog – gospodar Neba i Zemlje,/ đavo je u ljudima nekim, jer da nema/ Onog koji Je, kako bi inače,/ sirotinja golubove hranila!?«

Ponirući u ovo pjesništvo polako dolazimo do zaključka da je ono na braniku svih naših ljudskih i vjerskih vrjednota. Nismo obijesni putnici ovom zemljom, već osobe upućene prema vječnosti. Zbog toga treba braniti svoje svetinje, pa i uzeti pušku u ruke, ako je potreba. Time se nikoga ne mrzi, dapače pomaže mu se da se oslobodi svoga zla suočavajući se s granicom koju smo mu postavili. Nažalost ima hrvatskih književnika koji ovako ne razmišljaju. Zanose se ideologijama jugoslavenstva, internacionalizma, »regiona«, liberalizma... i idu krivim pravcima. Takvi ne gledaju kako će pisati, nego kako će se svidjeti onima za koje misle da trenutno diktiraju trendove u književnosti. Zbog toga im je ova nova Tadić Šutrina knjiga, obogaćena izborom iz njegovih prijašnjih zbirki, rukavica bačena u lice. Ne možeš ga prešutjeti, a trebalo bi. Baš nezgodno!

Možda bi nešto shvatili ako bi pročitali pjesmu »Antonija sanja avione«. Ona je dijete, neprijateljski zrakoplovi lete iznad njezine glave. Ne shvaća ona to, ali shvaća da ti zrakoplovi donose strah, smrt, imaju neke povezanosti s očevom izočnošću. Tek joj je tri godine. Pjesnik odgovara da ne treba sanjati te avione, da će joj majka roditi brata pa će biti više Hrvata. Što je sa svijetom? »Probudi se svijete/ zadnja zvona zvone./ Trogodišnje dijete,/ sanja avione.// Probudi se svijete/ bar zbog Antonije./ Crne ptice lete,/ iznad Croatie.« Svi znamo kako se taj svijet probudio. Međutim, i svi znamo da smo pobijedili, jer je bilo Hrvata. Ima li ih sada? Slojevito pitanje na koje pokušavamo pronaći odgovor.

Dok ratuje i govori o toj borbi u svojim pjesmama, pjesnik se sjeća i onoga prethodnog rata zbog kojega zapravo ponovno ratujemo. Ista namisao tada mu je ubila dida Vranu te ga stoga nije nikada upoznao. Ali je volio svoju babu Lucu i odrastavši shvatio svu njezinu životnu borbu. Njezin Vrane i stotinu drugih završili su u Kamešnici kao mučenici. Njihova luč blista i nama danas. Blistala je i babi Luci u svakodnevnoj životnoj oporosti. Vrane nesta, ona ostala sama. Stiskala je krunicu u ruci i dostojanstveno pružala svoje korake. Zar ne, nisu ovo slike koje su izmislili dokoni pjesnici u alkoholnim i drugim maglama, već slike iz naše podsvijesti? Mnogi naši su ubijeni, nestajali su, dok je život nastavljao dalje. Unatoč svemu luč Hrvata nije se zgasla u mećavi, buri, gradu, kako kaže pjesnik u pjesmi »Luč Hrvata« po kojoj je čitava knjiga dobila ime. Ona gori, zora je na vidiku, samo treba svijetliti u svakoj sestri, u svakom bratu.

Bjelosvjetski probisvijeti pokušali su i pokušavaju utrnuti ovu luč Hrvata. Za one iz Hrvatske, za one iz Herceg Bosne, podigli su sudište, tamo u Den Haagu. Prije toga dogodili su se i Gvozd, i Krbava, i Bleiburg, i Ovčara, jednostavno puno se zla izlilo na hrvatsku glavu. Nisu nas mogli sva pohvatati, birali su one najprikladnije za svoju nakaradnu tezu. Zbog toga su godinama trebali biti u tamnici Gotovina i Markač, da bi kasnije bili oslobođeni, zbog toga je Dario Kordić bio osuđen na dugogodišnju tamnicu i onda jednostavno istjeran iz nje, zbog toga je njih 6... Znamo to već, da ne ponavljamo. Tadić Šutra spominje ih u svojim pjesmama, nisu oni za njega budale koje ginu za ideale, kako kaže neka pjesma koju su nam puštali. I dokle tako? Dok je u nama živa svijest tko smo i što smo. »Oko vrata, očenaše,/ nosimo za spas Lijepe Naše,/ a kad umrem, Teb' će Mati,/ moja djeca zavjet dati!«. (Zavjet)

Privodeći polako kraju ovu skicu za portret pjesništva Ante Nadomira Tadića Šutre, recimo da on svoj pjev ostvaruje tradicionalnim, oslobođenim i slobodnim stihom. Čak je pisao i sonete. Osim poruke da zna pjesnički posao, htio je ujedno poručiti da ono u što vjeruje pripada ne nekom tamo, nego suvremenom hrvatskom pjesništvu. To je pjesništvo koje se oslanja i na svoju ikavštinu, pjesništvo koje izvire iz srca naroda. Kao takvo ne može proći. Ono će neprestano grgoljati u novim pjesnicima i tražiti put prema istini.

Zatvaramo knjigu, gledamo našu mladost, krunicu oko njezina vrata, svijeću s trobojnicom i grbom u ruci. Iza se nazire loza, zid. Tipično hrvatski. Ante Nadomir Tadić Šutra usudio se razmišljati svojom glavom i stvorio djelo za koje ne će reći da ga nisu razumjeli. Mogu ga samo odbaciti. Svjestan Hrvat pamtit će ove stihove, neke će pjevušiti, a pjesnik će polako pjevati nove i ići prema svome obzorju. Neka je sretno i jednima i drugima.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić