HRsvijet.net - Hrvatski svijet - Razumjeti Hrvatsku - Vijesti

Tuesday, Jul 22nd

Last update:09:00:47 PM GMT

You are here: Magazin Turizam NAJDUŽA PRUGA NA SVIJETU - Transsibirska željeznica

NAJDUŽA PRUGA NA SVIJETU - Transsibirska željeznica



piše: Tamara Vrdoljak

9 289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok, prolazi kroz čak osam vremenskih zona i najduža je željeznička pruga na svijetu. Spojena je s europskim prugama pa je omogućila putovanje željeznicom od obala Atlantika do Tihog ocena. Od 2002. godine u potpunosti je elektrificirana.

Transsibirska željeznica prolazi Euroazijskim kontinetom od zapada prema istoku a sa svojom duljinom od gotovo 10 000 km, najduža je i najpoznatija neprekinuta željeznička pruga na svijetu koja se praktički pruža preko trećine zemaljske kugle.

Rusi je službeno nazivaju “Транссибирская железнодорожная магистраль” iako je u narodu poznatija kao “velikaja sibirskaja magistral”. Sastoji se od mreža željezničkih pruga koje spajaju europski dio Rusije i prijestolnicu sa središnjim i istočnim krajevima, Mongolijom, Kinom i Japanskim morem. Preciznija duljina glavnog pravca od Moskve do Vladivostoka iznosi 9288.2 km.

Prvi su planovi iscrtani u vrijeme cara Aleksandra II., u 19. stoljeću, a gradnju je započeo njegov sin Aleksandar III., 1891. godine. Cjelovita pruga puštena je u promet 1904., a već sljedeće 1905. godine., spojena je s europskim prugama i samim time, prvi put u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog oceana. Iznimna dužina pruge kao i činjenica da je putovanje trajalo oko deset dana, tijekom kojih bi vlak prošao osam vremenskih zona, bila je dovoljna da Sibir sa svojom željeznicom uđe u legendu.

Elektrifikacija gotovo cijele pruge obavljena je 1950. i 1970. godine. 2002., priključeni su i posljednji metri željezničkih vodova na elektro mrežu. Početkom 20. stoljeća putovanje Transsibirskom željeznicom trajalo je devet dana, dok danas putovanje od Moskve do Vladivostoka traje tek šest dana.

Ruske željeznice

Najduža željeznica na svijetu nije bez razloga nikla upravo u Rusiji. Velike udaljenosti i često više no surovi klimatski uvjeti, uvelike su utjecali na razvoj pouzdane prometne infrastrukture. Danas Rusija ima 87 000 km pruga u javnoj upotrebi i 63 000 km industrijskih pruga, te se shodno tome može pohvaliti najvećom željezničkom mrežom na svijetu koja je devedesetih godina prošlog stoljeća i osuvremenjena. Udio željeznice u ukupnom prijevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%.

U Rusiji postoje čak četiri duge željezničke linije: Transsibirska, Transmongolska, Transmandžurska, i Bajkal-Amur linija. Glavnim pravcem se smatra Transsibirska linija, koja prolazi od Moskve do Vladivostoka kroz Nižnji Novgorod, Omsk, Krasnojarsk i Irkutsk.

Druga linija, Transmandžurska željeznica, podudara se sa Transsibirskom sve do Tarskaye, mjesta koje se nalazi oko 1000 km istočno od Bajkalskoj jezera. Od Tarskaye, Transmandžurska željeznica ide jugoistočno prema Kini sve do Pekinga.

Treći pravac je Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude na istočnoj obali Bajkalskog jezera. Od Ulan Ude, nastavlja se prema glavnom mongolskom gradu Ulan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija, u Pekingu.

Četvrta linija završena je 1991, poslije gotovo pet desetljeća spore izgradnje. Pod nazivom Bajkalskoamurska željeznica ili Bajkal-Amur-Magistral (BAM), proteže se od Transsibirske linije kod Bajkalskog jezera, prema Tihom oceanu.

Posljednjih godina planira se i preuređenje pruge za superbrze vlakove između Moskve i St. Petersburga. Ruske željeznice, tijekom ove godine planiraju uvesti brzi vlak na spomenutoj liniji. Maksimalna brzina će mu biti oko 250 km/h. Ovime se i Rusija pridružuje svjetskom trendu rasta željeznica velike brzine.



Utjecaj Transsibirske željeznice na Sibir

Sibir je naziv za područje koje obuhvaća veći dio sjeverne Azije, odnosno azijski dio Rusije. S površinom od 9,6 milijuna km², čini polovicu ruskog teritorija. U većem dijelu Sibira vlada izražena kontinentalna klima s vrućim ljetima i izrazito hladnim zimama s temperaturama i do -67°C. Zemlja često ostaje pod snijegom do 9 mjeseci. Stoga ne čudi podatak da je s 23 milijuna stanovnika na golemom prostoru, 180 puta većem od Hrvatske, riječ o izrazito slabo naseljenom području.

Gustoća stanovništva je samo 2,7 stanovnika na km². Svi, naime, znaju priče o brutalnoj hladnoći Sibira gdje vladaju najniže temperature na sjevernoj hemisferi našeg planeta. Najgušće naseljena područja Sibira su ona na jugu i jugozapadu, uz transsibirsku željezničku prugu koja povezuje važne velike gradove i gdje je moguće poljodjelstvo.

Upravo zbog toga treba naglasiti golemo značenje Transsibirske pruge za razvoj Sibira i Dalekog istoka. Naime, tek izgradnjom željeznice došlo je do razvoja poljoprivrede u Sibiru, gdje se tim potezom javila mogućnost izvoza prema europskoj Rusiji i drugim europskim zemljama.

Danas transsibirska željeznica prevozi oko 20 000 kontejnera godišnje u Europu, uključujući i 8 300 kontejnera iz Japana. Osim što svojim brojnim odvojcima povezuje Rusiju s Bliskim istokom, Iranom, Afganistanom, Indijom, Mongolijom i Kinom, pruga je znatno olakšala i iskorištavanje golemih prirodnih bogatstava ovih područja, od drva i krzna do plemenitih metala. Upravo postojanje ove značajne prometnice omogućilo je rast postojećih (Omsk, Krasnojarsk, Irkutsk, Čita, Vladivostok) i nastanak novih sibirskih gradova (Novosibirsk, Khabarovsk).


Gradnja Transsibirske željeznice

Gradnja transsibirske pruge trajala je 25 godina, od 1891. do 1916. godine. U tom je razdoblju izgrađeno 7500 kilometara tračnica od Čeljabinska, grada u podnožju Urala, s azijske strane, do Vladivostoka, luke na Tihom oceanu, što se nastavilo na već postojeću željezničku infrastrukturu od Moskve do Čeljabinska (1800 km), čime je nastala najduža željeznička linija na svijetu. Prometno povezivanje europskog, južnosibirskog i dalekoistočnog dijela teritorija Rusije bilo je odlučujuće za održavanje golemog Ruskog Carstva.

Prva ideja za izgradnju željeznice kroz Sibir javila se izgradnjom željeznice Moskva-St. Petersburg u tadašnjoj carskoj Rusiji. Ozbiljni planovi započeli su 1880-ih godina, potaknuti u prvome redu vojnim ambicijama, no najvećim dijelom željom za kolonizacijom plodnih područja na krajnjem istoku. Izrada zadovoljavajućeg projekta trajala je gotovo deset godina, tijekom kojih su se stručnjaci konstantno borili s pritiscima smanjenja troškova izgradnje.

Službena izgradnja je započela 31. svibnja 1891., s istočne strane, nedaleko od Vladivostoka. Toj prigodi je prisustvovao i mladi carević Nikolaj Aleksandrovič, budući car Nikola II.. Već sljedeće godine počinje gradnja i sa zapadne strane, od Čeljabinska do Irkutska. Obje dionice, Čeljabinsk-Irkutsk i Vladivostok-Khabarovsk puštene su u promet 1897. Dvije godine prije (1895.) počeo se graditi preostali, zabajkalski dio, koji je završen 1900. Prvi vlak došao je do Bajlakskog jezera i grada Irkutska 1898. godine. Kasnije je završen posljednji dio željeznice, kojim su spojena dva kraja, između Irkutska i Khabarovska preko rijeke Amur.

Pruga je u cijelosti bila spojena već 3. studenog 1901., kada su se radnici sa zapadne strane susreli s radnicima s istoka, no službeno prometovanje vlakova na cijeloj dionici u to vrijeme još nije postojalo. Jedna od najvećih prepreka je bila Bajkalsko jezero, oko 60 km istočno od Irkutska. Zanimljivo je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu. Izgradnjom dijela pokraj rijeke Amur na kineskoj granici 1916., završena je cijela dionica željeznice. Najteža dionica magistrale, ona uz južnu obalu Bajkalskog jezera, izgrađena je 1905., a 1916. je zabajkalski dio spojen s Khabarovskom.

Željeznica se od Vladivostoka prostirala sjeverno, pored obale rijeke Usuri do Khabarovska na rijeci Amur. U to je vrijeme pruga od Čeljabinska do Vladivostoka bila duga 4045 km. No, nakon Rusko-japanskog rata (1904-1905), Rusija je morala sagraditi alternativnu rutu, što je i napravljeno 1914. godine. Tako današnja ruta Transsibirske željeznice ide iz Moskve preko Omska i Ekaterinburga, a ne više Čeljabinska, do Vladivostoka.

Tako je u 25 godina tračnicama opasan cijeli Sibir, od Urala na zapadu do Tihog oceana na istoku. Trošak gradnje pruge bio je golem, a najčešće se oslikava činjenicom da je njezina izgradnja bila skuplja od vojnih troškova Rusije u Prvom svjetskom ratu. Samo u razdoblju od 1891. do 1913. godine troškovi su iznosili 1 455 413 tisuća rubalja.



Putovanje Transsibirskom željeznicom

Putovanje Transsibirskom željeznicom, u idealnim uvjetima, traje šest dana, pet sati i 20 minuta. O čistoći i disciplini svakog vagona brinu se dvije domaćice ili "provodnice" (provodnicy), žene u elegantnoj uniformi koje usisavaju podove, daju posuđe na korištenje, kuhaju čaj i serviraju osvježavajuća pića ili obavještavaju o zatvaranju wc-a prije slijedeće stanice. Svaki vagon ima veliki samovar, ugrađen u zid, ispod kojeg domaćica održava vatru ubacujući ugalj ili drva, tako da je vrela voda za čaj uvijek dostupna. Vlak nekoliko puta dnevno staje u gradićima pokraj pruge, tako da dugu vožnju tematički razbijaju kraći izlasci na stanicama i kupnja raznolikih jela, voća i povrća koje ondašnje žene dolaze prodati na kolodvor. Često se među ponuđenim artiklima mogu naći pečeni pilići, piroške, kartoške, kuhani krumpir, borovnice, divlje jagode i slično. Vlak kreće sa moskovskog željezničkog kolodvora Jaroslavski. Nakon 9 259 kilometara, šest dana i šest sati vlak stiže do kraja puta. Konačna postaja je Vladivostok na Tihom oceanu.

Most Khabarovsk

Most Khabarovsk ključni je objekt izgradnje najduže pruge na svijetu. Ovaj 2 590 metara dug željezni div sagrađen u blizini istoimenog grada nosi Transsibirisku željeznicu preko rijeke Amur.

Most Khabarovsk
već desetljećima nosi titulu najdužeg željezničkog mosta u Rusiji i Aziji. Dizajnirao ga je cijenjeni ruski projektant Lavr Proskuryakov. Planirano vrijeme za dovršetak radova na mostu bilo je tek 26 mjeseci. Ipak, godinu dana nakon početka gradnje izbio je Prvi svjetski rat što je produžilo zadani rok. Zanimljivo je da je željezna konstrukcija mosta građena u Varšavi, koja je u to vrijeme bila u carskoj Rusiji i iz Varšave željeznicom prevožena do Odese. Iz Odese brodom kroz Sueski kanal do Vladivostoka i od Vladivostoka do Khabarovska opet željeznicom.

Most je pušten u promet 1916. godine. Pet godina kasnije, tijekom Ruskog Građanskog rata, Crvena armija je po povlačenju minirala most i raznijela dva od osamnaest nosivih lukova. Obnovljen je 1925. a temeljnu obnovu čekao je sve do 1999., kada je pokraj starog, izgrađen novi most koji omogućuje automobilski i željeznički promet na dvije razine. Khabarovsk Most otisnut je na pozadini novčanice od 5000 ruskih rubalja.



Transsibirska željeznica danas

Putovanje vlakom za neke je dio svakodnevnog rituala dok se ostalima čini da su prošla ona vremena kad se masovno putovalo ovim prijevoznim sredstvom. Ipak, turistička putovanja vlakom još uvijek su popularna i zapravo mnogo je prednosti takvog načina putovanja.

Transibirska željeznica izgrađena na prijelazu 19. i 20. stoljeća koja gotovo sto godina nosi titulu najduže svjetske pruge, svakako je zanimljiv i čest odabir turističkog putovanja vlakom. Danas aranžman za putovanje od Moskve do Vladivostoka traje 14 dana sa noćenjima na nekoliko postaja uz prugu ili pak 6 dana bez noćenja. Cijena ovisi o potrebama i željama putnika a za one štedljivije kao i one koji žele “uhvatiti” lokalni duh stanovništva preporučuju se najjeftiniji “Plackartni” vagoni, čuvena sovjetska treća klasa vlakova. 54-katni kreveti raspoređeni unutar ogromnog vagona bez unutrašnjih pregrada, uistinu stvaraju duh zajedništva te potenciraju moguća poznanstva.

Bez obzira na dubinu džepa, svi oni koji uživaju u samom putovanju i kretanju, više nego u boravku na odredištu, trebali bi krenuti na putovanje Transsibirskom željeznicom. Iako se putovanje najvećim dijelom svodi na sjedenje u naslonjačima i uživanju u novim, neotkrivenim ruskim krajolicima, većina putnika doživljava putovanje kroz Sibir nezaboravnim iskustvom.

Oni koji žele osjetiti barem dio transsibiriske legende imaju mogućnost proputovati ovim još uvijek aktivnim pravcom. Transsibirska pruga i danas je glavna ekonomska i kulturna arterija Rusije, kojom se prevozi trideset posto ruskog izvoza. Tek poslije raspada SSSR-a i otvaranja granica Rusije, željeznica je postala popularna kao turističko putovanje za strane turiste, ali i za Ruse.


HRsvijet


NAJDUŽA PRUGA NA SVIJETU - Transsibirska željeznica