Jugoslavenska historiografija je, revno služeći jugoslavenskoj ideji i Titovom komunističkom režimu, uspjela krivotvoriti najveći dio hrvatske povijesti. Poglavito je to slučaj s poviješću Bosne i Hercegovine, nekoć jedne od hrvatskih pokrajina. Kako bi, makar na trenutak, bacili pogled na povijesne činjenice, te stekli uvid u način na koji su one nekoć izučavane, odlučili smo čitateljima HRsvijeta, u nekoliko nastavaka, prenijeti knjigu HERCEG BOSNA I HRVATSKA, autora Krunoslava Draganovića, katoličkog svećenika, povjesničara i višegodišnjeg političkog emigranta.

Pripominjemo, knjiga je tiskana u Sarajevu 1940. godine.

Hrvatska za vrijeme kralja Tomislava

U središtu interesa javnosti stoji danas Bosna i Hercegovina. O njoj se danas govori, raspravlja, polemizira. Njezina se sudbina danas kroji. U takvim prilikama nije nikakvo čudo, da je na dnevnom redu rasprava o nacionalnoj pripadnosti Herceg-Bosne. Sve to dosad ne bi bilo ništa zla, da se izvjesni velikosrpski polemicari nijesu toliko zaboravili, da razumnu covjeku naprosto pamet staje od cuda. Oni su, nalik na protu Davidovica, uime »nepristrasne historije« i »objektivnosti« tako grubo povrijedili historijske cinjenice glede Herceg-Bosne i tako drsko bacili blato na cast bos-hercegovackih Hrvata, da na sve te uvrede i podvale nije moguce sutjeti.

Hrvati su samo malen narodic na Balkanu, koji pored srpskog i bugarskog nije nikad mogao igrati neku ulogu«.(Srpsko-hrvatski spor, Beograd 1937.), makar da je taj »narodić« dvaput tukao najvećeg bugarskog cara Simeona i spašavao pregaženu Srbiju. Narod B. i H. jesu cisti Srbi. Oni govore i pisu samo srpski. Samo cakavski dijalekat jest hrvatski, a stokavstina
iskljucivo srpska. Tim hokus-pokusom pretvara Dr.Glusac i proto Davidovic skoro petmilijunski Hrvatski narod u bijednu grupicu od 300.000 čakavaca u Primorju i na otocima. Dolazi do epohalnog otkrića »Srba-katolika« u Bosni, a da Srbe muslimane i ne spominjemo.

Bosna i Hercegovina postaju najciscim srpskim zemljama. U njima nikad i nikakva traga
hrvatstvu nije bilo. Hrvate je iz svojih razloga stvorila Austrija. Hrvatstvo je uneseno u Bosnu na austrijskim bajunetama. Austriji je uspjelo čudo nevidjeno, da lisicu pretvori u vuka i bosanske Srbe u Hrvate, barem jednim dijelom. Potreban je iskren sporazum Srba i
Hrvata, porucuje genijalni proto Davidovic, ali treba Bosnu i Hercegovinu ostaviti van diskusije kao srpske zemlje. A da to bude tako, bilo je potrebno ustvrditi, da je granica Hrvatskog kraljevstva uvijek bila na Uni, da je Hrvate stvorila Austrija i da su muslimani u B.
i H. vecim dijelom samo dosljaci i uljezi. Onda ostaje srpsko pravoslavlje i njegov narod ogromnom vecinom domacim, starosjedilackim, a B. i H. odvajkada srpskim zemljama. Tako tvrditi znaci povijest izvrnuti tumbe i historijskoj istini opaliti vruc samar.

U ovoj nasoj knjizici pokusat cemo »otkriti» Hrvate u Bosni i Hercegovini. Osvijetlit cemo, barem
u najkracim crtama, narodnu i vjersku proslost ovih zemalja. Historijska vrela, radi tijesna prostora, kod manje vaznih stvari ne cemo navoditi, pripravni, da ih na zahtjev u javnosti iznesemo.

HISTORIJSKI OSVRT NA HERCEG-BOSNU

Radi boljeg pregleda stvari, treba razlikovati pravu Bosnu, jezgru bosanske drzave, od dijelova, koji su joj kasnije pripojeni. Ti su bili: na jugu Zahumlje i Travunija, na zapadu Zavrsje, na sjevero-zapadu Donji Krajevi, na sjeveru Usora i Soli. Prava Bosna sterala se otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice ili najdalje do Vrbasa. Kao
takova obuhvatala je tek petinu ili sestinu danasnjeg bosansko-hercegovackog teritorija. Sigurna granica, za koju tocno znamo, bila je vec od najstarijih pisaca jedino rijeka Drina.Tako tvrdi nas najstariji domaci ljetopis popa Dukljanina iz XII. stoljeca (De regno Slav., 290), tako bizantijski pisci, pocevsi od Kinnamosa pa dalje, a ti sigurno nijesu sumnjivi kao neprijatelji pravosljavlja. Kinnamos (III. knj., 104.,Bonnsko izdanje) tvrdi, da »Bosna seze do Drine i
da nije podlozna srpskom velikom zupanu; u njoj zivi drugi narod, koji ima svoje obicaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«.

1. Historijska Bosna

Prije svega valja nam se poizabaviti pravom, historijskom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne, kolijevkom kasnije samostalne bosanske drzave. Zivot Bosne kao drzave, i to najprije kao banovine od Borica, prvog njezina po imenu poznatog bana (u XII. stoljecu), a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godina. Bosna je nastojala, da postigne punu svoju samostalnost, ali je vecinom priznavala vrhovnu vlast
ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obicno bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih (»Osvajac«), koji pod Jajcem posijece zadnjeg kralja Bosne Stipana Tomasevica.

Do X. stoljeca povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna lezi na razmedi Hrvatske i Srbije, a historijski izvori o njoj sute. Ipak znamo o njoj nekoliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih zupana. Znamo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao danasnji Sandzak osim njegovog istocnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.

Da li je prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake hrvatske drzave, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih historijskih vijesti. Profirogenet izvodi ime Srbi (Servi) od glagola sluziti (servire), jer da sluze rimskom (bizantskom) caru, a ime Hrvati tumaci kao narod bogat zemljom. Da je bila politicki samostalna, ne bi taj krupni fakat izmakao paznji bilo kojeg starog kronicara ili historika. Medutim druge utvrdjene činjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoče, da je stara Bosna morala biti dijelom hrvatske drzave.

Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni banom. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske drzave. A Profirogenet (Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287) spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivsi s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje takoder i Hrvatsku i Dalmaciju.

Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima (Klaić, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom od vajkada vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom.

Poznati historičar Dummler, imajuci na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 vecih i 100 manjih brodova; 100.000 pješaka i 60.000 konjanika) zakljucuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna racuna kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od pocetka. I doista car (Profirogenet) pravi razliku izmedu Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je vec u X. stoljecu bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373). S Dummlerom se slaze citav niz historičara, koji nijesu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Ceh Niederle, Madjari Pauler i Thalloczy itd.

Ovi historicari temelje svoje mišljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje nam je historija zabiljezila. U IX. stoljecu Hrvatska je neposredno granicila s Bugarskom. To potvrduje i bizantski historicar Cedrenus. Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Migne, P. G. 113, 286). Bugari u ratu nijesu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivsi i primivsi uzdarje od njih. Papini legati god. 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kralju Borisu, da krste bugarski narod. Slicna stvar dogada se i god. 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajednicke bugarsko-hrvatske granice. Posto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, posto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raška, a Bugarska se sterala cak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvacati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu Hrvatske drzave.

Isti taj zakljucak nameće nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biacima kod Splita, splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po čitavoj drzave Hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj?

Oko sredine X. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog kneza Časlava. Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet piše negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo »O upravi carstvom« (De administrando Imperio). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično protuslove ili i donose netocne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačno usklađeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti za nasu povijest.

Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je »horion Bosona«, tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz rijeci »horion« vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i župe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik).

Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu iskoristi odlucni srpski knez Časlav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuse se tom zgodom od Hrvatske.

Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Očito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu.

Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u Časlavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov »Salenes«. Medutim to je bilo samo za kratak čas, jer vec oko 960. hrvatski kralj »Kresimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako biljezi Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaže i veliki prijatelj Srba, inače objektivni česki historičar Jirecek smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I, 120-122). »U X. stoljecu, u neprohodnim planinskim krajevima izmedju Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je medu slavenskim plemenima čvrsća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme.« (Handelstr., 19). To je upravo Srbija za kneza Časlava, koja za čas obvlada Bosnom, da u nju nikad vise, kroz daljnih hiljadu godina ne stupi kao vladarica. Cak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržac svih Grka i Srba, Dusan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, vec se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i došao.

Po Dukljaninu koncem XI. stoljeca zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili ako hoćete po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije niposto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške porodice vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, B o r i ć, Hrvat-katolik iz Slavonije. Tako je isto i mocni ban P a v a o  Š u b i c »gospodar Bosne« (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima poklonila herojskog mucenika Petra Šubica Zrinjskog. Njegov sin M l a d e n banuje u Bosni 20 godina (1302 - 1322.). I osnivač bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, ban P r i j e z d a, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda rusaga bosanskog« Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, mocniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko danasnje Banje Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoči. Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tudjinci Hrvati, čak od prvog poznatog bana Bosne Borica?

Od kapitalne je važnosti činjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Posto Madjari nijesu Bosne na maču dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, sto su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske.

Utvrdjen rezultat znanstvenog istrazivanja poznatog kriticnog historicara Šišica (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra K r e š i m i r a IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tudjinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši da Bosnu sto više osamostale. Bosna se počinje separirati od Hrvatske. Po Šisicu bilo je to josš za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (H r v a t s k a) u dijelove, izabrase B o š n j a c i god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tudjinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove države: B o s n o m, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.

Doskora ovi tudjinci, vladari iz dinastije Arpadovica, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, čim utvrdiše svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva, kojemu su na čelu stajali. Radi toga, makar da Bosne nijesu sebi silom pokorili, vec 1137. Bela II. proglasuje sina K o l o m a n a  bosanskim vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i  B o s n u (»rex Ramae«). I taj naslov stotinama godina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Što je glavno, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao vazali ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poučna listina iz god. 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrduje izvjesne privilegije »pred velikašima (svog) kraljevstva«, medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu svjetovnim knezovima hrvatskog bana Belosa, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikase Hadrijana, Henrika itd. (Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3).

Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, vec vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje K u l i n ban svog sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odreče patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod danasnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedili katolicku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slav. mer., I., 22).

I sam ban N i n o s l a v, - da ne duljimo s nabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je vec prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je B o s n a bila sastavnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog kraljevstva.

Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lasvanina, glasovitog ljetopisca iz pocetka XVIII. stoljeca. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada. On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenic, Kultura i bos. franjevci, I., 72).

 

Autor: Krunoslav Draganović, Objavljeno u Sarajevu 1939.

 

(Nastavlja se)