HRsvijet.net - Hrvatski svijet - Razumjeti Hrvatsku - Vijesti

Saturday, Apr 19th

Last update:06:27:20 AM GMT

You are here: Kultura Knjigozori Knjigozori: Ostajemo u Iloku - Ilok u domovinskom ratu

Knjigozori: Ostajemo u Iloku - Ilok u domovinskom ratu

E-mail Ispis PDF

Osvrt na knjigu fra Marka Malovića:»Ostajemo u Iloku. Ilok u Domovinskom ratu», Znanje, Zagreb, 2005.

 

Poznata je stvar da je s područja tzv. «Republike Srpske Krajine» početkom rata protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Onaj manji dio koji je ostao živjeti na svojim ognjištima, bio je izvrgnut različitim oblicima terora i ponižavanja, a nekoliko stotina njih, unatoč nazočnosti «mirovnjaka» i «promatrača», bilo je i ubijeno. Iznimka u tom pogledu nije niti Ilok, najistočniji grad Lijepe naše. Velikosrpski mediji ratnu su psihozu u Iloku počeli podgrijavati još u travnju 1990., optužujući demokratski izabranu hrvatsku vlast da tobože oskvrnjujući srpske grobove «juriša na mrtve Srbe». Evociranje slika iz NDH i propovijedanje tobožnje srpske «ugroženosti», postaju svakodnevni politički repertoar. No, tek je u travnju 1991., nakon znamenitoga četničkog skupa u Jagodnjaku, bilo posve jasno da je rat na pomolu. Milan Paroški već je tada Hrvatima dao do znanja što ih čeka:» One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe». Hrvati ipak nisu čekali da ih se pobije «kao kera kraj tarabe» te započinje organiziranje vojske za obranu Iloka. Obrana je organizirana vrlo dobro, za što velike zasluge među ostalima nosi i današnji ministar Petar Čobanković, no braniteljima je nedostojalo oružja i kvalitetna komunikacija s nadređenim zapovjedništvom. Nakon što je desetog listopada izvršen masakr 25 civila (od toga tri žene) u Lovasu, Iloku je dan ultimatum da okupatorskoj Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji (JNA) preda oružje.

Dana 13. listopada u gradu je održan referendum. Prvo pitanje odnosilo se je na predaju oružja  Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji  (71 % stanovništva izjasnilo se je protiv predaje), dok su se u drugome građani pitali jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije (73 % građana izjasnilo se je za progonstvo umjesto za život pod okupatorskom armijom). Uslijedili se pregovori s okupatorima. Dana 17. listopada u 7h, uz nazočnost promatrača, predano je oružje armiji, dok se je oko 8h počela formirati izbjeglička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Posljednji iz kolone napustili su nadzorno mjesto u 17 h i 10 minuta, a prvi iz kolone počeli su stizati u Lipovac, gdje ih je čekala hrvatska garda, oko 18 h. Kasnije će se pokazati da je odluka o napuštanju Iloka bila pametna, jer su tako spriječena vrlo vjerojatna krvoprolića. Ilok je, naime, bio u još nezavidnijem položaju od Vukovara. Radi izbjeglica iz drugih mjesta u Iloku se je broj stanovnika udvostručio (oko 12 000 ljudi), grad je bio u totalnom okruženju, struja je ovisila o dobroj volji «komšija» u Bačkoj Palanki, atomskih skloništa kao niti bolnice u gradu nije nije bilo, lijekovi su bili na izmaku. Sa 250 pušaka i 5 minobacača nije se moglo napraviti ništa ozbiljno, osim okupatorima dati «opravdanje» da udare što jače. Zanimljivo je napomenuti da je večer prije toga, uistinu «biblijskog egzodusa», u Ilok stigla poruka predstavnicima misije od tadašnjeg ministra Dražena Budiše, da misija prekine svoje angažiranje na iseljavanju stanovništva. Da je kojim slučajem misija poslušala Budišu, nije isključeno bi se u Iloku dogodila «Srebrenica prije Srebrenice». Zahvaljujući sv. Ivanu Kapistranu, zaštitniku grada, Iločani su i drugi prognanici pristigli u Ilok sačuvani od teške tragedije.

Grad je napustilo oko 8000 duša. One koji su odlučili ostati, njih oko 1200, čekao je šest godina dug križni put pod velikosrpskom okupatorskom čizmom. Jedan od takvih, koji je ostao u okupiranome Iloku, koji je tih ratnih godina nalikovao jednome velikome zatvoru, bo je i autor knjige na koju se ovdje osvrćemo, pater Marko Malović. Pater Marko bio je jedini svećenik koji je ostao u okupiranoj istočnoj Slavoniji, koju je napustilo više od 50 svećenika i časnih sestara. Iako je doživio tešku obiteljsku tragediju izgubivši u Vukovaru oca i brata, pater je Marko tijekom čitavog rata svim Iločanima bio ispovjednik i misnik, branitelj i hranitelj; jednom rječju: dobri duh grada Iloka, s kojim će u punom sjaju oživjeti slika franjevca kao «dobroga ujaka» koji vjerno služi svome narodu. Pored svega toga, svojim je angažmanom uspio sačuvati dobar dio knjižnice iz šarengradskog samostana te umjetnina iz uništenog samostana u Vukovaru.  Kao katoličkom svećeniku – a znademo da četnici i komunisti gaje patološku mržnju prema Vatikanu i katoličkom svećenstvu - život u Iloku nije mu bio nimalo lagan. Prijetnje tjelesnim ozlijeđivanjem i smrću, a u čemu su prednjačili «šešeljevci» i «beli orlovi», bile su uobičajena pojava. Iako tijekom nekoliko pretresa crkve okupatori nisu u njoj pronašli niti «zenge» ( od koji su jako strahovali), niti snajperiste ( koji su se stalno stvarali u usijanim velikosrpskim glavama) niti bilo koji drugi «inkriminirajući materijal» - ako tu ne računamo šahovnicu prema kojoj su imali posebnu averziju - Crkva je bila granatirana nekoliko puta. Crkva je, inače, posvećena sv. Ivanu Kapistranu, koji je Beograd oslobodio od Turaka, što nam bjelodano pokazuje o kakvim je primitivcima bila riječ. Uz bijesnu četničku bratiju koja je svaku večer mogla upasti u kuću u koju je htjela, na što milicija – manum manus lavat – dakako da nije odgovarala, za uznemiravanje stanovnika i  vjernika bila je zadužena i «srpska omladina». Oni su imali zadaću kamenovati vjernike kad su hodili u crkvu i razbijati prozore na «ustaškoj» - kako su je nazivali – crkvi. Crkva je inače sagrađena 1349., a  kakve su tada ustaše postojale u Iloku, znade valjda samo taj četnički podmladak, kao i njihovi vrlo roditelji. U linčevima su znale sudjelovati i srpske žene, pa su tako jednom prilikom patera Marka proglasile «glavnim ustašom».

Kako su se stvari u slobodnom dijelu Hrvatske kretale nabolje, u Iloku je išlo nagore. Posebno teška situacija – ako ne računamo 1991. i početak 1992. – bilo je nakon Bljeska i Oluje. Srbi koji su pred hrvatskom vojskom – unatoč pozivima dr. Franje Tuđmana da ne napuštaju svoje domove - pobjegli iz Zagore, Banovine, Like i Korduna doselili su se tada u istočnu Slavoniju, pa tako i u Ilok. Uslijedili su karakteristični četnički zulumi. Upadanje u tuđe kuće, tjeranje pravih vlasnika, uništavanja, prijetnje, provokacije, mlaćenja, ubojstva. Ukratko: prepoznatljivi velikosrpski rukopis. Stanje pripravnosti nakon Oluje podignuto je  na najveću razinu; proglašena je  totalna mobilizacija. Mobilizirani su čak i starci i srčani bolesnici. Mobiliziranima se nije dopuštao niti odlazak na sprovode najmilijih.

Prve informacije da bi istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem mogli biti mirno reintegirani u hrvatski ustavnopravni sustav pater Marko dobio je u rujnu 1995., prilikom posjeta britanskog ambasadora Iloku. Dva mjeseca kasnije, 12. studenog, potpisan je temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. UN je svojom rezolucijom iz siječnja 1996. utvrdio da će civilne i vojne snage UNTAES-a, pod vodstvom prijelaznog upravitelja Jacquesa Paula Kleina, posao privesti kraju. U travnju 1996. Klein je uspostavio stožer u Vukovaru. U svibnju i lipnju 1996. izvršeno je razvojačenje Podunavlja, a stanovništvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvara se cestovni i riječni promet; Hrvatska se zastava viori na granici s Jugoslavijom. Trećeg prosinca 1996. predsjednik RH dr. Franjo Tuđman neformalno je posjetio Ilok, što je izazvalo opću konsternaciju srpskoga stanovništva. Dana 3. siječnja 1997. minirana je crkva, no kasnije će se situacija ipak polako stabilizirati, pa će od srpnja započeti lagani povratak Iločana na svoja ognjišta. Prognani Hrvati na povratku su pronašli porušene, opljačkane i opustjele domove. Međutim, činjenica da su nakon toliko godina ponovno na svome, u svome hrvatskom Iloku, bila je jača od svih materijalnih razaranja agresorskih razbojnika. Dana 15. siječnja 1998. završena je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, i – kao što piše pater Marko – «za sve prognane Iločane povratnike pravi Dunav je opet tu. Svi Iločani mogu opet s pravom i punim srcem pjevati Lijepu našu:'Nit' ti Dunav silu gubi, kud li šumiš svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi!'. Zato mi ostajemo tu, jer je naš Ilok tu. Ilok zauvijek naš, hrvatski».

Knjiga patera Marka, koja u biti predstavlja samostansku kroniku ratnih događaja u Iloku, ali djelomično i šire (jer je pater Marko kroz čitavo to vrijeme bio nadležan i za druga područja u istočnoj Slavoniji), izuzetno je vrijedno svjedočanstvo o ratnim događajima u Iloku i okolici, kao i o životu u fantomskoj «Republici Srpskoj Krajini». Riječ je nezaobilaznome djelu za sva historiografska istraživanja Domovinskog rata u Iloku i općenito hrvatskome Podunavlju.

 

Davor Dijanović


Knjigozori: Ostajemo u Iloku - Ilok u domovinskom ratu