Analitičari sve više spominju neku skoru reorganizaciju Hrvatske demokratske zajednice, a time otvaraju i niz pitanja o prirodi te reorganizacije. Govori se o imenima, najavljuje se opet osvježenje (u stilu Jasena Mesića), te metodologija (u stilu diktata o dozvoljenim imenima kandidata) kao i konačne izborne posljedice (uz tu reorganizaciju, analize ipak predviđaju  pobjedu SDP-a i kikiriki koalicije na idućim parlamentarnim izborima).

Jedino je jasno do sada, da budu li stare diplomantice i diplomanti Političke škole Komunističke Partije u Kumrovcu, nekadašnji pripadnici KOS-a, UDBE ili drugih represivnih struktura svojim oštrim ili svojim jedva prekrivenim diktatom određivali imena i raspored dužnosnika, te liste i kandidature u bilo kojoj stranci, demokracija u Hrvatskoj će doživjeti težak poraz. Još gore, to bi trebao biti i posljednji poraz demokracije i sustava nacionalnog suvereniteta, jer Hrvatska više nema manevarskoga prostora za daljnje jačanje četništva, komunizma i korupcije u državnim tijelima. Bilo kakav pokušaj nastavka destruktivnog procesa, stavio bi našu držav pred rub propasti.

Manjak predizborne logike

Reorganizacija u  stranci, u bilo kojoj stranci, u Hrvatskoj ili u svijetu, mora imati dva glavna cilja: što bolje služenje višim interesima svoje države i svoga članstva, te stvaranje povoljnijih unutarnjih mehanizama za postignuće pobjede na izborima. Međutim, ako se nastavlja metodologijom koja je dovela nekoga do izbornog velikog poraza, odnosno do razočaranja vlastitih birača i do nezanimanja neopredijeljenih građana, taj kontinuitet može se tumačiti jedino dramatičnom nesposobnošću, ili promišljenom taktikom kako bi došlo do novoga poraza.

Porazi stranaka koje po svom objavljenom programu i povijesti nose u sebi ideju nacionalnoga napretka, kršćanske demokracije, poštenja i drugih osobina hrvatskoga naroda, u svakom slučaju trebaju preispitati članovi samih tih stranaka, na otvorenim skupštinama, kako bi se izbjegle manipulacije čelnika koji su, zbog jednog ili drugog poroka, ipak pod sumnjom. A nastojanje čelnika da metodologiju koja je dovela do poraza održe na snazi uz neke kozmetičke promjene, treba protumačiti samo na način koji takvom postupku pripada: ili krajnja nesposobnost, ili svjestan hod u novi predodređeni poraz.

Laži o krivicama i o čudotvornim moćima EU-a

U Hrvatskoj svakodnevno službeno gaženje nacionalnih interesa, nepoštivanje načela nacionalne obrane koji se u svijetu bez prigovora poštuju, uništavanje hrvatske kulture, potpisivanje štetnih sporazuma i odstupanja, sve to obnašatelji vlasti pripisuju Europskoj uniji već godinama. A naprotiv,  Češka, Grčka, Poljska, Mađarska, Francuska i druge države, veoma često svojom politikom i odlukama, dapače osuđuju takvu praksu. Samo Pantovčak i Banski dvori žele dokazati u svojoj neiskrenoj dijalektici, da progoni branitelja, slučaj novoga hrvatskog mučenika Tihomira Purde, ponovno razaranje Vukovara na drugi način, nezakonite povlastice nekim manjinama nauštrb Hrvata, progoni Hrvata po državnim ustanovama, podilaženje balkanskoj estradi... sve to da je posljedica zahtjeva Unije. A naravno, i funkcioniranja ''pravne države'' koja sada, kažu, s takvim politiziranim iznimnim slučajevima, konačno ''radi svoj posao''.

Pravna raščlamba štetnih političkih poteza državne vrhuške, pokazala bi da je samo za manji broj od svih njih kriv EU. Laži o krivicama Unije su tolike kolike i bajke o čudotvornim moćima europske zajednice. Svaka od današnjih članica,  pogotovo zemlje koje su iz komunističkog sustava upale u EU, mogu svjedočiti tešku socijalnu cijenu koju su platile da bi mogle koristiti stanovite poticaje i beneficije. U ovakvom stanju neistine, uz gramzljivost i kontinuitet udbaških i kumrovečkih komesarki i komesara, Republici Hrvatskoj zaista treba preporod. Je li EU predstavlja taj preporod? Zbog političkog poretka i zakonodavstva, ipak taj preporod svakako ima uporište u strankama, a posebice u onima koje sačinjavaju koalicijsku Vladu.

Europska unija se u hrvatskom slučaju nalazi pred kušnjom, a istovremeno ona ne nudi sama po sebi preporod nikome, pa ni Hrvatskoj. Štoviše,  mnoge zemlje članice uopće ne vode brigu o  sudbini Hrvatske. Čak i srednjoročni interesi Unije često u Bruxellesu nisu shvaćani, ponekad su previđeni  ili zanemareni  u moru birokracije. Opće poznato je da u središnjici  ta činjenica stvara rasprave o neučinkovitosti nekih povjerenika, drugih dužnosnika te institucija.

Europska unija je pred mnogim kušnjama, ali jedna od važnijih za njezinu sudbinu, u prvoj polovici 2011. jest i stav prema Hrvatskoj. A Hrvatska u međuvremenu treba trgnuti se iz mreže velike partijske laži, osigurati strankama demokratski dignitet kako bi u Uniju ili izvan nje spasila svoju nezavisnost i svoja nacionalna prava.

Domagoj Ante Petrić