Aleksandar-Leka Ranković, desna ruka Josipa Broza-Tita, izjavio je još 1951. u beogradskoj saveznoj skupštini da je u poratnom razdoblju „likvidirano 568.000 narodnih neprijatelja i kroz logore propušteno  3. 777.776 zatvorenika“.

Nema uopće dvojbe da je autor ove izjave, zajedno sa Josipom Brozom, bio daleko najupućenija osoba kada su u pitanju likvidacije političkih neistomišljenika, odnosno „narodnih neprijatelja“, kako su svoje političke oponente komunisti rado nazivali.

Motiv dakle imamo u spomenutoj izjavi. Dokazi ovih Rankovićevih tvrdnji su 718 do sada poznatih grobišta iz tog razdoblja na području Hrvatske i 581 na području Slovenije. Sudeći prema dostupnim informacijama isto je stanje i po ostalim nekadašnjim jugoslavenskim republikama. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da je samo na području Širokog Brijega do sada evidentirano više od stotinu masovnih grobišta iz tog razdoblja.

Spomenuta Rankovićeva izjava ujedno je jasan pokazatelj  na kome leži ukupna odgovornost za mnogobrojne masovne grobnice razasute od „Triglava do Đevđelije“. Naravno, isključiva zapovjedna i osobna odgovornost svakako pripada Josipu Brozu Titu, Aleksandru Rankoviću i Komunističkoj partiji Jugoslavije, koji su preko sebi podređenih struktura OZN-e i KNOJ-a u potpunosti  kontrolirali čitavu ovu strukturu specijaliziranu za masovne likvidacije.  U sastavu tih struktura, kao podređene im operativne sastavnice, bila su  partijska tijela po tadašnjim republikama, republički organi OZN-e i postrojbe KNOJ-a, specijalizirane za masovne likvidacije. To su povijesne činjenice koje nitko ne može pobiti.

Ipak, u današnjoj Hrvatskoj postoje mnogi koji se neće složiti s ovako formuliranim zaključcima. Međutim, dostupne uredbe, pravilnici i ostala arhivska građa o djelovanju  OZN-e i KNOJ-a  upravo su najbolji dokaz tim tvrdnjama. Dio arhiva KPJ i pripadajućih mu republičkih tijela, također, nudi nepobitne dokaze kako su upravo tijela komunističke partije, od savezne do kotarske, regrutirali svoje istaknute članove u OZN-u i KNOJ, što je ujedno i ključni dokaz da je Komunistička partija Jugoslavije, zajedno sa pripadajućom joj strukturom, zločinačka organizacija odgovorna za smrt stotina tisuća ljudi.

Međutim, ta je struktura skoro pet desetljeća u potpunosti kontrolirala sve segmente života u nekadašnjoj državi. U vrijeme svoje vladavine ta je zločinačka organizacija, zbog potreba slamanja hrvatske želje za samostalnom državom, preventivno kreirala i  tezu „ O GENOCIDNOSTI HRVATSKOG NARODA“.

Preko svakodnevnih aktivnosti dva milijuna vlastitih  kadrova pomno raspoređenih u politici, diplomaciji, medijima, obrazovanju, znanosti, gospodarstvu, policiji, vojsci, jugoslavenskim tajnim službama i ostalim segmentima društva KPJ je ovu tezu proširila ne samo na ostalih dvadesetak milijuna žitelja nekadašnje države nego i na ostatak svijeta.

Učinci ovakve politike vidljivi su i danas. Od njih ne samo da se ne odustaje nego se u taj davno skrojeni Broz-Rankovićev antihrvatski mozaik svakodnevno slažu i novi „komadići istine“, što izravno udara u temelje opstojnosti moderne Hrvatske države.

Upravo s ciljem slaganja „novih kockica“ u taj ranije složeni Broz-Rankovićev mozaik tužiteljstvo Haškog suda, uz potporu različitih prividno nepovezivih skupina jugonostalgičara s prostora nekadašnje države, grozničavo traži osuđujuću presudu o navodnom zločinačkom pothvatu, kako u predmetu Gotovina – tako i predmetu Herceg Bosna, koji se ovih dana približava svome završetku.

Upravo s tim istim ciljem pritvoreni su Tomislav Merčep, Tihomir Purda i Veljko Marić, a višegodišnje zatvorske kazne robijaju Mirko Norac, Dario Kordić i mnogi drugi hrvatski branitelji.

U svemu ovome nikoga ne trebaju čuditi aktivnosti određenih međunarodnih središta moći, njihovih eksponenata u domaćem nevladinom sektoru, kao niti aktivnosti i pokušaji Srbije da „izgubljenu“ situaciju preokrene u vlastitu korist.

Međutim, svatko tko iole ozbiljnije prati ovu situaciju ne može pronaći ni trun državničkog suverenizma u potezima onih koji su položili prisegu braniti ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Kako inače tumačiti činjenicu da aktualne hrvatske vlasti na zahtjev Haaga oduzeli dio  dokumentacije odvjetničkog tima Ante Gotovine, ne prosvjedujući niti primjenjujući pravne lijekove protiv takvog zahtjeva, na što su imali pravo i obvezu?

Što reći sad kad je taj isti Haški sud, kao navodno neovisna strana u postupku, donio odluku o vraćanju oduzetog materijala njegovim stvarnim vlasnicima?

Sada svi šute. Hoće li se netko ispričati, hoće li netko pojasniti domaćoj javnosti zbog čega je hrvatska vlast šutke pristala otežati situaciju hrvatskom generalu i njegovom odvjetničkom timu?

Naravno, neće! Isto kao što se nitko neće ispričati Tihomiru Purdi i Veljku Mariću zbog svega onoga što su prisiljeni proživljavati.

Na koncu ću čitateljima ponuditi jedan segment razgovora koji sam prije nekoliko dana vodio s jednim hrvatskim političarom, koji je ujedno i član jedne braniteljske udruge. Na moje izravno pitanje zbog  čega država nije u startu onemogućila slučaj Purda dobio sam protupitanje: A, zašto Purda i ostali nisu to na vrijeme riješili ?

-Kako, začuđeno sam ga pitao?!

- Čim su izišli iz zatvora trebali su uzeti odvjetnike i na sudu pobiti iskaze koje su dali pod prisilom, reče moj visokopozicionirani sugovornik.

Ostajući zatečen ovakvim odgovorom shvatio sam da naši političari uopće ne vode procese nego isključivo sudjeluju u procesima u koje ih drugi uključe.

Zato sam se na koncu zapitao: - Jesu li Tihomir Purda, Ante Gotovina, Markač, Praljak, Petković i ostali hrvatski branitelji vodili osobne ratove, kako to neizravno tvrde sljedbenici krvave ostavštine Josipa Broza,  ili su ratovali braneći napadnutu i tek stvorenu Hrvatsku Državu?

Ilija Zovko