Jure Galić za Slobodnu Bosnu: Bio sam očevidac partizanskog pokolja civila u Vrgorcu 15. lipnja 1942.
Sarajevski tjednik Slobodna Bosna ovih je dana objavila intervju s Jurom Galićem, aktualnim predsjednikom SABNOR-a BiH i osobom koju se sumnjiči za sudjelovanje u čitavom nizu komunističkih zločina u trokutu Metković-Biokovo-zapadna Hercegovina.
Jure Galić očevidac partizanskog zločina u Vrgorcu 15. lipnja 1942.
Prema Galićevim riječima, partizanskom je pokretu pristupio u Biokovu 24. veljače 1942. U sastavu bataljuna „Josip Jurčević“ bio je od njegovog utemeljenja, najprije kao običan vojnik a kasnije kao vodni delegat koji je vodio tridesetak ljudi. U spomenutom interviewu Galić je otvoreno priznao kako je bio i očevidcem partizanskog zločina u Vrgorcu 15. lipnja 1942. godine, kada je ubijeno 33 civilnih žitelja ovog mjesta, među kojima je bilo i 9 žena, o čemu je i HRsvijet pisao prije određenog vremena.
>>Ratni zločini u Vrgorcu – uzroci, glavni protagonisti i imena svjedoka
-„Učestovao sam kao podrška u akciji u kojoj je oslobođen Vrgorac polovinom 1942. Nisam učestovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između 20-30 Vrgorčana o čemu su dalmatinski partizani šutili kao ribe. Bila je to osveta komšija-komšiji, koji su na taj način riješili njihove lokalne obračune, i tu je stradalo najmanje 20-30 nevinih ljudi“, kaže Galić.
Na ovakav način Jure Galić otvoreno pokušava očiti primjer komunističko-partizanskog ratnog zločina preimenovati u neku drugu kategoriju, dajući mu oblike nekakvog „seoskog razračunavanja“. Međutim, sama činjenica otvorenog Galićevog priznanja o sudjelovanju u ovom događaju dovoljan je podatak istražnim organima Republike Hrvatske u kojem pravcu trebaju ići ukoliko žele riješiti slučaj ratnog zločina i ubojstva 33 civilne osobe u Vrgorcu 15. lipnja 1942.
Vlasti NDH ga zatvorile a sud oslobodio
Prije odlaska u Biokovo Galić je zajedno sa jednom skupinom ljubuških komunista bio pritvoren u Ljubuškom i Mostaru. Razlog ovog pritvaranja, sudeći prema dostupnim povijesnim izvorima, treba tražiti u izravnoj upletenosti te skupine mladih komunista u pisanje komunističkih parola oko samostana na Humcu, u noći 12/13. lipnja 1941. godine, odnosno uoči patrona te župe - blagdana sv. Ante.
Govoreći o tim danima Galić tvrdi da su „ustaše u Ljubuškom 1941. izvršili zločin, ubijajući sve do posljednjeg Srbina“. Međutim, povijesni pokazatelji kazuju da u toj hercegovačkoj općini, kako tada – tako i danas, uopće nije bilo srpskog pučanstva, što je svakako zanimljiv detalj koji govori o ukupnoj vjerodostojnosti Galićevog medijskog iskaza.
Kad je, pak, u pitanju izlazak Galićeve skupine iz zatvora onda se jako zanimljivim čini podatak da je ta skupina iz zatvora izišla zahvaljujući oslobađajućoj sudskoj presudi, što je u priličnoj kontradiktornosti sa Galićevim izjavama o stanju i uvjetima koji su u tom razdoblju vladali u Hercegovini.
U razgovoru za Slobodnu Bosnu Galić tvrdi da je „veliko zanimanje za njegov slučaj kasnije pokazao i Eugen-Dido Kvaternik, tražeći dostavu sudskog spisa u Zagreb, te kako ga je prelazak u ilegalu i odlazak u Biokovo spasio sigurnog odlaska u Jasenovac“.
Međutim, analitičari koji su se studioznije bavili ovom temom smatraju kako je u ovom slučaju riječ o klasičnom primjeru Galićevog samoreklamerstva. Činjenice i iskazi sudionika tih događaja kazuju sasvim drugačije. Prema tim iskazima, u Ljubuškom su 13. lipnja 1941. godine, odnosno u trenucima kad je Jure Galić već bio pritvoren, boravili Andrija Artuković i Jozo Dumandžić, obadvojica Ljubušaci i visokopozicionirani dužnosnici ustaškog pokreta i tadašnjeg državnog poretka NDH. U Ljubuškom i danas postoje svjedoci koji mogu potvrditi da se Andrija Artuković tom prigodom osobno založio za pravično suđenje utamničenim Ljubušacima. Međutim, da li je osim te izjave postojala i neka druga sprega između tadašnjeg ustaškog ministra i pritvorenika na čelu s Jurom Galićem, nitko ne želi potvrditi niti demantirati.
Dužnosnik KPJ u Hercegovini i partizanski obavještajac
Govoreći o početcima organiziranog političko-obavještajnog rada u Hercegovini Jure Galić u razgovoru za Slobodnu Bosnu navodi i kako je „koncem 1942. godine, od strane Pokrajinskog komiteta KPJ za Dalmaciju imenovan u povjerenstvo partijskog sreskog komiteta za Metković“. Nedugo nakon toga, odnosno početkom 1943. godine, pozvan je od strane Vicka Krstulovića, u to vrijeme sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Dalmaciju, te mu je dodijeljena zadaća „stvaranja organizacije, mreže, uvezivanja, organiziranja i stvaranja partizanskog pokreta na tom području“.
U spomenutom interviewu za Slobodnu Bosnu Galić ne pojašnjava detalje o tom djelu svojih političko-obavještajnih aktivnosti. Međutim, analizirajući ostale Galićeve medijske istupe i njegove do sada objavljene knjige stječe se dojam da je njegova glavna aktivnost vođena na području Biokova, s povremenim ciljanim upadima, pljačkama i ubojstvima na prostoru zapadne Hercegovine. U tom razdoblju Galićevog obavještajno-političkog rada Regionalni komitet KPJ za Hercegovinu i Vaso Miskin-Crni poslali su mu nekolicinu aktivista, koji su do tada bili aktivni u sastavu partizanskih postrojbi na području istočnog djela Hercegovine i Crnoj Gori: Matu Markotića, Marka Šoljića, Petra Jelčića, Mladena Kneževića, Franju Budimira, Halida Mesihovića i Aziza Kudru.
>>SKANDALOZNO: Čelnica SDP-a BiH u vodstvu HKD Napredak
Već ranije Jure Galić uz sebe je vezao svog rođaka Marjana Primorca, koji je zbog ubojstva pobjegao iz sastava 1. dalmatinske brigade, čvrsto ga vezujući za sebe osobno i svoje aktivnosti.
>>Marijan Primorac - Narodni heroj ili Rankovićev egzekutor?
Ovakvim kadrovskim rješenjima ova je skupina komunista postala podjednako vezana za svoje partijske mentore Vasu Miskina-Crnog i Vicka Krstulovića, čelnike KPJ u istočnoj Hercegovini i Dalmaciji sve do konca 1944. godine kada su došli na sve čelne pozicije u Rajonskom komitetu KPJ za zapadnu Hercegovinu, Kotarskom uredu OZN-e u Ljubuškom, KNOJ-u i drugim tijelima novouspostavljene komunističke vlasti na tom području. Stoga, ova skupina na sebi nosi dio odgovornosti u pripremi, podsticanju, organiziranju, izvođenju kao i kasnijem prikrivanju masovnih zločina nad civilnim pučanstvom u Hercegovini.
Galićevi stavovi o pobijenim hercegovačkim franjevcima
„Na Širokom Brijegu je bilo najteže, jer je ustaštvo tamo bilo utjecajno. Pogotovo je bio utjecajan katolički kler koji je bio skoro apsolutno ustaški orijentisan“, kaže Galić u interviewu za Slobodnu Bosnu, naglašavajući kako je do takvog zaključka došao na temelju informacija „koje su dobivali od dvojice-trojice svojih ljudi s kojima su održavali kontakt i od kojih su dobijali obavještenja“, ne navodeći njihova imena.
Međutim, u svojoj knjizi „Vrijeme i ljudi“ Galić na nekoliko mjesta tvrdi kako je održavao redovite kontakte s Petrom Lekom, predakom nekih viđenijih zagrebačkih SDP-ovaca, preko koga je dobivao većinu obavještajnih informacija vezanih za Široki Brijeg, pa tako i saznanja o navodnim ideološkim gledištima tadašnjih širokobrijeških franjevaca.
KRVNIK JURE GALIĆ: Oni su bili naoružani, polijevali su nas vrelim uljem sa zidina crkve
U izvješću Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. godine, pisanom nepuna dva tjedna nakon operacije »Bura« i tjedan dana nakon smaknuća širokobrijeških franjevaca na Galićevom strojopisu, za koji je u svojoj knjizi „Vrijeme i ljudi“ otvoreno napisao da ga je „nabavio“ prilikom jedne pljačke trgovine u Ljubuškom, iznesene su paušalne političke teze o »suradnji franjevaca s Nijemcima i ustašama tijekom pripreme i provedbe operacije "Bura"«, što nije ništa drugo nego loš pokušaj prebacivanja krivnje na franjevce koji su već bili pobijeni.
>>Povijesna analiza: U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg
Međutim, postoji veliki broj dokumenata i svjedočenja „suvremenika“ koji sasvim pouzdana opovrgavaju ovakve Galićeve navode. Naravno, da je kojim slučajem Galić u pravu, što svakako nije, simpatiziranje bilo kakve ideologija nikako nije moglo, niti smjelo, biti razlogom za brutalna masovna smaknuća političkih neistomišljenika bez bilo kakve prethodne istrage i sudskog procesa. To bi Jure Galić nakon 66-godišnjeg odmaka morao znati, bez obzira je li mu to u vrijeme „krvavog komunističkog pira“ na Širokom Brijegu bilo poznato ili ne.
Dakle, Galićeva krivnja u pripremi i zataškavanju zločina nad 12-oricom širokobrijeških franjevaca je očita i vidljiva iz njegovih izjava i knjiga. Galić ne demantira ni da je tog zlokobnog 07. veljače, zajedno s Markom Šoljićem, bio na Širokom Brijegu što je samo po sebi dovoljan razlog za provođenje zakonom predviđenih istražnih radnji. Međutim, čini se da to uopće ne zanima one koji se bave istraživanjem i procesuiranjem ratnih zločina, bez obzira što od njih redovito slušamo priče o tome kako ratni zločin ne zastarijeva.
Galićevi pokušaji svaljivanja isključive krivnje na dalmatinske partizane
U ovom interviewu Jure Galić kazuje o stanju koje je zatekao dolazeći na Široki Brijeg 07. veljače 1945.
- „Naši su tu zaista napravili jedan džumbus. Radnje su bile isprovaljivane“, kazuje Galić, negirajući da je vidio bilo kakve leševe, te naglašavajući kako je to izravna posljedica anarhije čiji je uzročnik bio u tome što „zapovjednici dalmatinskih postrojbi nisu mogli vladati jedinicama i pojedincima“, kaže Galić pozivajući se na svoj razgovor s tadašnjim politkomesarom 11. dalmatinske brigade, inače svojim partijskim drugom iz Metkovića, Grgom Markićem.
Međutim, svjedočenja nekadašnjih pripadnika dalmatinskih brigada u potpunosti opovrgavaju ove Galićeve navode.
Kakve su upute svojim podređenima dali u štabu VIII. dalmatinskog korpusa (zapovjednik Petar Drapšin iz Novog Bečeja, politički komesar Boško Šiljegović iz Bosanske Dubice) i 26. dalmatinske divizije (zapovjednik Božo Božović iz Podgorice, politički komesar Dušan Korać iz Čačka) dali svojim podređenima precizno ilustrira svjedočenje P.P. iz Splita, koji je u to vrijeme bio pripadnik 1. dalmatinske brigade. Spomenuti P.P u svome svjedočenju, naime, tvrdi kako je u vrijema partizanskog napada na Široki Brijeg „vojska imala nalog ubijati sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu“, što se ne može okarakterizirati nikako drugačije nego otvorenim genocidom.
-„ U jednoj kući vidio sam devet mrtvih (među njima bilo je i djece), a tako je bilo i po ostalim kućama. Nalog je bio načiniti što veću štetu tamošnjem pučanstvu…“: tvrdi u svome svjedočenju P.P iz Splita, dodajući kako je taj nalog podređenima prenio zapovjednik 26. divizije Božo Božović, crnogorac iz Podgorice.
>>Komunističko obečašćenje crkve na Širokom Brijegu
To su ujedno vrlo značajni dokazi koji u potpunosti „obaraju“ Galićeve teze o navodnoj anarhiji i isključivoj krivnji dalmatinskih partizana, na kojoj Galić pokušava ustrajavati kako bi čitavu situaciju prikazao kao sporadični unutarhrvatski dalmatinsko-hercegovački incident a ne kao dio plana skovanog vrlo visoko i provedenog preko srpskih oficira u vrhu VIII. dalmatinskog korpusa bliskih Aleksandru Rankoviću i OZN-e BiH.
Na koncu, svaka Galićeva misao iznesena u ovom interviwu zaslužuje pomnu analizu. Kako ona o navodnim „ustašama“ i „antifašistima“ među fratrima i svećenicima općenito, preko njegove tvrdnje da fra Martina Soptu nije ubila OZN-a nakon što je Jure Galić osobno porazgovarao s pokojnim fra Martinom, pa sve do tvrdnje kako OZN-a i KNOJ godinama nakon rata nisu smjela ući u pojedina hrvatska sela u okolici Ljubuškog, Čitluka i Širokog Brijega. Naravno, bolji poznavatelji tadašnjih prilika znaju kako je u ovom slučaju bilo riječi o zločinačkom scenariju OZN-e i tadašnjeg svemoćnog mostarskog tužitelja Jure Galića kojima je to bio unaprijed smišljeni izgovor za masovne likvidacije civilnog pučanstva na tom području o čemu svjedoči više od stotinu do sada evidentiranih masovnih grobnica samo na području relativno malenog Širokog Brijega.
>>Fra Slavko Soldo: Nasilno su im htjeli oduzeti dostojanstvo i čast, jer ga sami nisu imali
>>Fra Miljenko Stojić: Komunisti u Hercegovini ubili 20.000 Hrvata
Ipak, među mnogim neistinama iz vremena brutalnog Galićevog nasilja i represije nad hrvatskim narodom ističe se ona u kojoj govori o sadašnjem stanju na prostoru BiH.
-„ Negira se što je HVO radio po Mostaru, zločini Herceg Bosne, razaranja Mostara i Stoca. To može samo fašistička politika“, kazao je Jure Galić, očito i danas zadojen velikosrpskim tvrdnjama o genocidnosti hrvatskog naroda, ne trudeći se uopće prikriti što misli o bilo kakvom obliku hrvatske slobode.
Damir Šimić