Tonči Matulić, bioetičar i profesor moralne teologije

Kultura je utjelovljenje duha


 

Zašto ste napisali knjigu Metamorfoze kulture?
Karl Jaspers svojevremeno je napisao knjigu Duhovna situacija vremena i činilo mi se jako važnim usustaviti dijagnozu duhovne situacije našega vremena. Na to me navela pastoralna konstitucija Gaudium et spes (Radost i nada) Drugoga vatikanskog koncila, završena 7. prosinca 1965, koja je dijagnosticirala duhovne pa i materijalne situacije onoga vremena, pa sam htio uspostaviti dijagnozu duhovne situacije našega vremena.

Zašto u svemu tome primat dajete kulturi?
Riječ kultura, homo culturalis, dolazi od colo, colere, obrađivati, ali odatle dolazi i kult. Kultura dakle, u samoj svojoj jezgri na neki način obuhvaća ono što se danas u našoj suvremenoj kulturi uvelike potiskuje, čemu se niječe pravo javnosti, a to je transcendentnost, to je upravo ta kultna, vjerska, kršćanska dimenzija. Kultura je odigrala presudnu ulogu u motiviranju mene, koji pokušavam dijagnosticirati situaciju vremena u kojemu su neke stvari pošle krivo, pošle po zlu, jer ih neopravdano zanemarujemo iz perspektive kršćanske vjere, jer danas često dajemo važnost mnogočemu nevažnom.

U uvodu knjige pišete da je knjiga motivirana i „željom da se kroz temeljitije i sustavnije kritičke analize nekih sadašnjih manifestacija povijesnih metamorfoza kulture pokaže mudrost“. Što je mudrost?
To je pitanje iznimno složeno. Danas u ovoj našoj civilizaciji govorimo o društvu znanja, zagovaramo projekte koji će nam omogućiti što ravnomjerniju rasprostranjenost znanja, što bolju učinkovitost znanja, no rijetko se pitamo hoćemo li u času kada ostvarimo društvo znanja biti mirni. Hoćemo li biti ispunjeni? Tvrdim da nećemo.

Zašto?
Zato jer svemu tome nedostaje bitna dimenzija, koja se olako zaboravlja. To je mudrost, ali ne suprotstavljena znanju, nego suprotstavljena ludostima koje znanje proizvodi. To najbolje dokazuje smisao Konferencije u Kopehagenu. Mudrost nije superznanje, nego sposobnost ispravne kontrole i uporabe znanja. Znanje je poznavanje činjenica i njihova interpretacija, a mudrost se tiče smisla.

I obnavljanje pameti?
Mudrost upravo znači obnavljati pamet, ali ne na način kvantitativnoga povećanja znanja, nego na način kvalitativne kritike gomile nepovezanih znanja. Da nam ljudski život ne bi iščezao i ugušio se u ludostima, pomaže mudrost, koja obnavlja pamet kako bismo spoznali gdje smo pogriješili. Pomaže nam srediti silno znanje.

Samokritiku držite visokim stupnjem mudrosti?
Samokritika je plod mudrosti. Gdje postoji volja za samokritikom, već je prisutna mudrost, pokazuje se da ljudima nije jedino stalo do konformizma i zaštite vlastitih interesa, nego do istine, pravednosti i zajedničkoga dobra.

Ima li u nas dovoljno samokritike ?
Nema. Postoji kritika koja je često kritika jednih na račun drugih, koja je često motivirana ideološkim pobudama kojima je svrha uništiti, obezvrijediti, omalovažiti, poniziti neistomišljenika. Samokritika se površno shvaća kao otkrivanje vlastitih slabosti, a nije otkrivanje i služenje istini.

Na jednom mjestu pišete: „Podivljali neokapitalizam razara kulturno tkivo lokalnog identiteta šireći mentalitet tehničkoga prevrjednovanja svih moralnih vrijednosti.“ Znači li to da moralne vrijednosti imaju veze s mentalitetom?
Da. Mentalitet je stanje duha koji je osviješten. U takvu razumijevanju mentaliteta veliku ulogu ima svijest o moralnim vrijednostima, koje upućuju na najbolje u ljudskoj osobi, na ono s pomoću čega se ljudska osoba autentično usavršava.

Je li to identitet?
Identitet pojedinca, skupine, naroda zapravo je priča o mentalitetu, o tome da se mentalitet izražava jezikom, stanjem duha, stanjem svijesti, pulsiranjem savjesti. Ondje gdje je čovjekov duh došao do zrele svijesti u promišljanju o sebi, o svijetu, o društvenim zbivanjima, o pojavama svih mogućih i nemogućih vrsta, nalazi se identitet koji se manifestira u moralnim vrijednostima kao temelju autentične ljudskosti.

U nas se često govori o duhovnoj obnovi, postoji li ona u nas?
Trebamo biti iskreni prema samima sebi pa reći – ako govorimo o sustavnoj, promišljenoj i duhovnoj obnovi hrvatskog naroda i hrvatskog društva u cjelini – ona ipak nije provedena. To naravno ne znači da na duhovnom i pastoralnom planu nismo ništa radili, ali činjenica je da duhovna obnova – kojom je 90-ih godina proteklog stoljeća lansirana druga važna civilizacijska krilatica, koja je kršćanska par excellence, a to je pomirba naroda – nije ostvarena. Istinsko pomirenje „iznuđeno“ ratom, kada svatko brani goli život, nije moguće.

Koliko je u tome zakazala Crkva?
U dijelu u kojem je Crkva prisutna u našoj društvenoj zbilji putem redovite pastoralne djelatnosti nema velikih prigovora. Ali u dijelu u kojem bi pomirenje i temeljita duhovna obnova zahtijevali dodatno pastoralno zauzimanje učinjeno je veoma malo.

Jesmo li stoga danas sve više usredotočeni na znakove Božje odsutnosti nego prisutnosti?
Civilizacijska i kulturna previranja oduzela su dojučerašnju sigurnost. Čak i svjedočku čvrstoću vjere kakvu smo kao vjernici, a ne tek kao puki konformisti, imali u komunističkom vremenu. Nesigurnost nas je sve skupa bacila u pluralnu i dinamičku zbilju u kojoj smo skloniji prepoznavati Božju odsutnost nego Božju prisutnost. No kao što je prije Božja prisutnost često bila lažna, konformistička, tako je i danas Božja odsutnost često lažna, jer odražava našu slabu vjeru, našu nevoljkost da se mijenjamo, dakako, nabolje.

Je li vjera je lice nade, kako to definira Kant, ili je dovoljno reći ja vjerujem?
Nadnaravna vjera i nada izražavaju jednu te istu stvarnost. Vjerujemo u što se nadamo, a nadamo se onomu u što vjerujemo. No nije dovoljno samo reći ja vjerujem. Vjera je eminentno osobni čin. U kršćanskom razumijevanju vjera kao osobni čin eminentno je Božji dar. Vjera je događaj koji je kadar revolucionirati čovjeka iznutra, njegov duh, njegovu svijest i savjest, dakako, na način da ga posve obnovi, usavrši i ohrabri. Kada se čovjek susretne s vjerom, kada je prihvati i zaživi, tada se ispunja pouzdanjem, povjerenjem, nadom. Dimenzioniranje njegova života ne odvija se više po čisto ljudskim nego po božanskim mjerilima, koja pročišćavaju i uzdižu ljudska mjerila na višu razinu.

Vjernik je spreman na veću žrtvu?
Ne samo na veću žrtvu nego i na žrtvu vlastitog života. Vjernik je kadar mijenjati svijet na bolje, polazeći najprije od sebe, od svoga srca i pameti. A najteže je mijenjati sama sebe.

Je li vjera stvar čovjekove privatnosti ili je dio zapadnjačke civilizacije, koja vjeru tjera iz Ustava EU?
Ako polazimo od temeljnoga značenja čina vjere kao eminentno osobnoga čina, onda vjera nije ni privatna ni javna, kao što ni ljudska osoba u biti nije ni privatna ni javna, nego je duhovna i tjelesna veličina. Ljudska osoba u sebi integrira i drži na okupu sve što smo i logički i realno podijelili na: privatno, javno, obiteljsko, društveno, političko, etičko, znanstveno, kulturno, vjersko, umjetničko, športsko... Vjera kao osobni čin duhovno je opredjeljenje osobe u konkretnome tijelu, tj. u povijesti, a ta činjenica nadilazi pravne definicije javnoga i privatnoga.

Je li čovjekova žrtva srž vjere?
Rekao bih prije da je prava srž žrtve u vjeri kao totalnom predanju onomu komu smo povjerovali. Onome tko prihvaća vjeru kao božanski dar spremnost na žrtvu po sebi je razumljiva, jer mu je vjera posredovana i darovana iz jedinstvene žrtve Sina Božjega. Čovjeku prožetu vjerom nije teško žrtvovati i vlastiti ovozemaljski život radi svjedočanstva i zahvalnosti prema Bogu koji je čovjeka na Križu otkupio i darovao mu sama sebe.

Znanstveno-tehnička civilizacija, tvrdite u knjizi, iako donosi napredak, u mnogome unazađuje čovjeka. Kako se vjera može oduprijeti ponudama lagodnoga života?
Kad govorimo o osobnoj vjeri kršćana, tada se ona stalno treba odupirati zavodljivostima svijeta, jer vjernik živi u svijetu, ali nije od svijeta. Zbog toga je pitanje svih pitanja postalo ono o kršćanskom odnosu prema izazovima znanstveno-tehničke civilizacije i odolijevanju zamamnostima znanstveno-tehničkog napretka. Napredak jest omogućio bolju kvalitetu života, viši standard, bolju socijalno-zdravstvenu zaštitu itd., ali zajedno sa svim tim pozitivnim aspektima nadošlo je i mnogo novih problema i stranputica.

Čovjek više nije teonoman nego autonoman... Kamo to vodi čovječanstvo?
To je preteško pitanje, a na njega bi se dalo opširno teološki, filozofski, a onda i povijesno odgovarati. Jasno, nije moje stajalište, a ni stajalište katoličke teologije, da su autonomija i teonomija radikalno suprotstavljene. Teologija razumije čovjekovu autonomiju teonomno, to znači da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku, da mu je dao autonomiju samim stvaranjem. Koncil naglašava da je Bog naumio čovjeka prepustiti rukama njegove odluke.

Gdje onda nastaje problem?
Nastaje kada čovjek svoju autonomiju počne shvaćati apsolutno, to će reći opire se radikalnoj ovisnosti o Stvoritelju. Teonomna autonomija posvješćuje da je čovjek radikalno ovisan o Stvoritelju, dakle da čovjek nije bog. Apsolutna autonomija neizbježno gura čovjeka u zagrljaj radikalne samodostatnosti, koja vodi u samouništenje. Velike ideologije 20. stoljeća odraz su radikalnog obračuna s Bogom kako bi se na njegovo mjesto ustoličio čovjek. Posljedice su nam dobro poznate.

Svijet se stalno mijenja, a mijenjaju li se Crkva i vjera?
Čovjek se mijenja otkad je čovjek, jer je čovjek i povijesno biće. Vjera kao božanska činjenica, kao božanski dar, kao božanska milost, ostaje božanska u povijesti. Ako bismo rekli da se vjera mijenja u sebi, unijeli bismo mijenu u sama Boga, što je neprihvatljivo. Unijeli bismo mijenu u Božji plan spasenja u Isusu Kristu, u narav Crkve kao naroda Božjega, a to je neprihvatljivo. No vjera kao osobna činjenica postaje ujedno povijesna vjera. Bog se u objavi otkriva kao Bog u povijesti. To je sveta ili spasenjska povijest. No povijest je u bitnome povijest promjena, povijest uspona i padova, povijest vjernosti i nevjernosti.

Ali rekli ste i da je Bog čovjeku dao da sam upravlja sobom.
Apsolutno. Kršćanstvo koje je utjelovljeno u povijesnoj Crkvi dokazuje da vjera omogućava kontinuitet vjernosti Bogu unutar svih povijesnih diskontinuiteta, prevrata te velikih i malih promjena. Vjera kao povijesna činjenica osigurava kriterije za vrednovanje povijesti kao smislena događanja spasenja, ona trajno čuva povijest od rasplinuća u besmisleno i kaotično zbivanje.

Znači li to da Crkva priznaje svijet kakav jest?
Crkva najprije priznaje da je ona sama u svijetu, ali da nije od svijeta, nego od Boga. Crkva je stoga u stalnu hodu s jednim jedinim svijetom. Ona sama hodočasti sa svijetom, donoseći tomu svijetu božansko oslobođenje i spasenje. Crkva je na Koncilu posvijestila sebi odgovornost u svijetu za svijet, odgovornost za čovječanstvo s kojim dijeli radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Crkva, kao duhovna veličina, donosi čovječanstvu Boga i spasenje u Isusu Kristu. Crkva je, kao božanska ustanova, duša svijeta, odnosno njegov najbolji dio, koji svijet obasjava Božjom ljubavi, milosrđem i dobrotom.

Svijetu ipak sve više nedostaje duše.
Tako je. Danas je veliko pitanje što se dogodilo s dušom jer su rijetki koji znaju i vide da je duša konkretna stvarnost življenoga života. No duša je i metafora. Kada kažem duša, aludiram na najbolje u čovjeku, na iskru vječnosti u njemu, na ono gdje je sabran integralno, gdje pronalazi sama sebe i svoje dostojanstvo te bitne odgovore o samu sebi – tko je on, koji je njegov položaj u svijetu i svemiru, koji je smisao života. Taj dio čovjeka danas je u krizi jer smo ga zatrpali i ugušili tjelesnim, strojnim, tehničkim, kibernetičkim, determinističkim, materijalističkim. U takvim sveopćim društvenim okolnostima duša se istovremeno guši i prevrednuje u skladu s pomodarskim kriterijima. Najviše ispašta sam čovjek, koji se degradira na status pukoga stroja, činjenice, slučaja...

Jer eksperimentira sam sa sobom?
Jer se pretvorio u svoj eksperiment. Jer prekoračuje granice te stvara novu etiku u kojoj je sve dopušteno čim je tehnički izvedivo. To nepoštivanje zorno dočarava mogućnost reproduktivnoga kloniranja čovjeka, kao i manipulacije ljudskim bićima u osjetljivim egzistencijalnim stanjima. Ono specifično ljudsko u čovjeku, njegova duša kao stvarnost i kao metafora, uzmiče pred čovjekovom samodostatnošću.

Je li kapitalizam religija, jedna od civilnih tržišnih religija?
Walter Benjamin je 20-ih godina proteklog stoljeća u tekstu Kapitalismus als Religion nastojao pokazati upravo to, dakako s ideološkim pobudama. Danas se tržište uistinu može čitati u svjetlu religijskih zakonitosti i dinamika koje podmuklo potkopavaju i preuzimaju zakonitosti i dinamike autentične religije. Veliki su trgovački centri poput hramova te takozvane nove religije. Cijele obitelji odlaze u te centre, zadržavaju se i zadovoljavaju svoje potrebe te prividno izlaze sretni i ispunjeni. To je sreća kratka daha. Ne zbog kredita koji dolazi na naplatu, nego zbog ispraznosti koja nagriza dušu. Religija tržišta nameće se kao svojevrsna sekularna alternativa, koja usisava cijeloga čovjeka. Ne ostavlja ga ni nedjeljom na miru.


I ateizam je bio i ostao religija, zar ne?
Od Kantove Kritike čistoga uma znamo da je razumski, tj. znanstveno dokazati ili opovrgnuti Božju egzistenciju zapravo uzaludan posao. Ali unatoč tomu ateist polazi od toga da Bog ne postoji, da ne može postojati, da je njegova tvrdnja istinita kao što je vjerniku istinita tvrdnja da Bog postoji. Prema tome, teizam i ateizam nisu znanstvene alternative, jer je znanost u tom pogledu bespomoćna. Ateizam se pretvara u religioznu činjenicu na osobnoj razini, kao osobna odluka. Ateist je paradoksalno religiozna osoba. No ako se ateizam nameće represivno kao društvena religija, koja negira sve ono što autentična religija u sebi jest, tada se pretvara u razornu ideologiju. Iza sebe imamo takvo povijesno iskustvo. Tragično.

Hoće li relativizacija istine dovesti do novoga totalitarizma?
Neizbježno. Odricanje od univerzalne istine te nijekanje mogućnosti postojanja objektivno spoznatljive i subjektivno obvezujuće istine po pitanju ljudske naravi, ljudskoga dostojanstva, temeljnih ljudskih prava – a sve to dodiruje i ontološku, i etičku, i socijalnu i pravnu sferu – na duže staze vodi u podmukle oblike totalitarizma. Primjerice, totalitarizam jačih, bogatijih, uspješnijih, snalažljivijih, okretnijih i tome slično. Već smo tu negdje.

Bez istine nema ni slobode, zar ne?
U demokratskom sekulariziranom liberalnom društvu kaže se da sloboda prethodi istini. Jer čovjek se samo u slobodi može okrenuti istini, zaputiti se na put traženja i otkrivanja istine. U tome nema ničega spornog. No problem se preobrazio u ekstremističku i relativističku tezu koja kaže: samo sloboda stvara istinu. Znači da ne postoji istina kao objektivna činjenica koju mi intelektualnim i duhovnim naporom možemo otkriti, spoznati i obvezati se njome, nego je istina zapravo plod subjektivnog ukusa unutar povijesnih mijena. Teza da sloboda proizvodi istinu otkriva svoje pogubno lice pred pitanjem: što je sloboda? Ako nema objektivne istine, onda nema ni objektivne istine o slobodi. Ako nema objektivne istine o slobodi, onda se sve temelji i sve proizlazi iz samovolje koja vodi u anarhiju, a ova vodi u reakcionarne oblike totalitarizma ili nove oblike porobljavanja čovjeka od strane drugog čovjeka. Sloboda bez istine nije sloboda, nego zastrašujuća utvara, upravo utvara relativizma.

Je li taj relativizam doveo do postmoderne?
U literaturi postoji more ponuđenih rješenja o postmoderni, ali ja bih rekao da postmoderna polazi od toga da je snažno mišljenje zapravo dovelo do: tegoba, strahota i velikih društveno etabliranih ideologija 20. stoljeća te da je potrebno ići drugim putem. A to znači putem slaboga mišljenja, jer ono navodno nije podložno ideologiziranju.

Je li to točno?
Nije! I slabo mišljenje podobno je ideologiziranju kao što su to jaka, usustavljena svjetonazorska mišljenja. To je jedan razlog. Drugi aspekt postmoderne je dekonstrukcija, koja nastoji ustanoviti jezično, semantički, povijesno, hermeneutički, što naše tvrdnje, mišljenja i vjerovanja uistinu sadržavaju i znače. Pada mi na pamet sintagma: kršćani ne vjeruju, nego vjeruju da vjeruju. Značila bi da iza moje vjere nema ničega objektivnog, jedino subjektivna korist, utjeha, nadahnuće. To je društveno etabliranje postmodernističke izvedenice nihilističkog zahtjeva za prevrednovanjem svih vrijednosti.

To je Derrida.
Između ostalog i on, pored Lyotarda, Foucaulta, Vattima, da spomenemo samo najbombastičnija imena koja su stvorila jedno duhovno, filozofsko ozračje koje ne osporava svaku mogućnost istine, ali u konačnici ipak dovodi do razaranja njezinih temelja. Dovodi do onoga što čovjeka na kraju stavlja u situaciju sartrovskog očaja pred slobodom, koji čovjeka navodi na misao da je sa slobodom osuđen na prokletstvo. To je zastrašujuće. Nasuprot tomu ističem da je čovjek slobodan jer mu je sloboda darovana. Čovjek je slika Božja. Sloboda je sposobnost za dobro. Ona je oruđe dobrote, ljubavi i bratstva. Ako se sloboda shvaća kao prokletstvo, tada je čovjek upao u provaliju besmisla. Čovjek je ponajprije slobodan za dobro, njime mu je pružena mogućnost da stupi u komunikaciju s Bogom koji mu dolazi ususret i omogućava mu da shvati slobodu kao poziv, kao dar, kao mogućnost samoostvarenja.

U današnjem svijetu, koji sve manje mari za Boga, sve je svedeno na ekonomsku vrijednost, sve je relativizirano.
Itekako. Ne zaboravimo da pojam vrijednosti dolazi iz pradomovine ekonomije. Vrijednost je bila najprije ono što se može ekonomski procijeniti, što ima cijenu. No pojam vrijednosti u aksiologiji, tj. filozofiji i etici, dijametralno je suprotan značenju vrijednosti u ekonomiji, jer tu vrijednost znači upravo ono što je neprocjenjivo, za čim se čezne bezuvjetno.

Danas se sve više piše i govori o renesansi znanosti, a vi pišete o krizi znanosti. Što je dovelo do toga?
Metamorfoze kulture nadahnute su činjenicom da je znanost postala samodostatna, da tjera na brze i velike promjene čovjekovu svijest, koja ne može izdržati sve te promjene. No pokazuje se da, koliko god problema znanost riješi, ona ih još više stvara. To je u čovjeku polučilo rezignaciju i sumnju u znanost. Znanost treba služiti čovjeku, a ne čovjek znanosti.

Znanje dakle nije samo moć, nego i nemoć?
Tako je. Apsolutno sam protiv novovjekovnoga jednostranog bejkonovskog razumijevanja znanosti kao moći, ali sam isto tako i protiv naivnoga kartezijanskog dualizma, u kojem sve polazi od radikalne suprotstavljenosti jastva i prirode. Kad se bejkonovska koncepcija i kartezijanizam civilizacijski ožene, tada najveća žrtva postaje sam čovjek. Znanost, posebno čista znanost, duhovno je djelo čovjeka i pripada onom najboljem što ljudski duh nosi u sebi, a to je sposobnost otkrivanja istine o svijetu. Primijenjena znanost treba služiti čovjeku, a ne obrnuto. U suprotnom se znanost neočekivano pretvara u idol, u kumir.

Je li vjera u tehniku samoubojstvo čovjeka?
Apsolutno! Vjerovati u tehniku kao božanstvo znači odreknuće od pameti. Tehnika je puko sredstvo.

Je li ekskluzivni humanizam opasnost za današnjeg čovjeka?
Ekskluzivni humanizam kako ga je dijagnosticirao kanadski filozof Charles Taylor otkriva samovolju suvremenoga sekulariziranog čovjeka da se posve zatvori prema transcendenciji, a transcendentnu činjenicu smatra bolesnim nedostatkom nezrela čovjeka. Ekskluzivni humanizam zahtijeva preobražavanje čovjeka u samodopadno i samodostatno stvorenje koje vjerujući pokazuje slabost, nezrelost i nedoraslost. No to su priče za malu djecu. Obazrimo se oko sebe i pogledajmo količine stresa, frustracije, rezignacije i dezorijentacije te se zapitajmo odakle to dolazi. Ekskluzivni humanizam kao podmukla ideologija zatvara čovjeka prema onom najboljem što on nosi u sebi.

Što je to kršćanska ljubav?
Kršćanska je ljubav najtemeljnija i najuzvišenija vrijednost koju čovjek može upoznati i primiti. To je darovana ljubav, ona ljubav kojom Bog ljubi sama sebe i preko koje se On daruje i objavljuje ljudima.

Koliko su i kako metamorfoze kulture utjecale na kršćansku ljubav?
Utjecale su utoliko ukoliko je kršćanska ljubav temeljna datost kršćanstva koje se zatječe u povijesti i svijetu koji su se stubokom izmijenili. No ako izuzmemo časne pojedince koji strše kao sveci i blaženici u određenim povijesnim epohama, ipak na društvenoj razini uočavamo da kršćanska ljubav ostaje neostvaren ideal.

Gdje će završiti zapadnjačka kultura s obzirom na sve što govorite?
Nisam sklon špenglerovskom razumijevanju civilizacije, odnosno kulture po modelu organskoga, ali ipak moram reći da zapadnjačka civilizacija ide ususret velikim krizama, ako ne dođe do nagla zaokreta, dakako u ljudskome duhu. Valja poduzeti korake već danas da bismo izbjegli tri ekstremizma, tj. prijetnju nuklearnog holokausta, sveprisutne ekološke krize i radikalni individualizam oženjen ekskluzivnim humanizmom zarobljenim u imanentizam.

Znači li pluralizam kulture manjak ili višak kulture?
Znači višak kulture, ali kvantitativan. Kulturalni pluralizam govori da se različite kulture u vremenu globalizacije, digitalizacije, virtualnih i medijskih tehnologija nameću i zbrajaju te tako nude samo kvantitetu, ali ne i novu kvalitetu. Jedina je kvaliteta nužan i nezaobilazan dijalog. Puko zbrajanje pojedinih kultura vodi u njihovo razaranje. Puko preuzimanje iz svake kulture onoga što se komu sviđa vodi u sinkretizam, u njuejdžovsku relativističku kulturnu tvorbu bez čvrsta identiteta.


Budući da živimo u civilizaciji smeća i kulturi smrti, koliko na kulturu može utjecati vjera?
Može odlučno. Sve što govorim izlazi iz bitnog razumijevanja odnosa između vjere i kulture. Zrela vjera, istinska vjera je ona koja se utjelovila u kulturi, koja se od čisto duhovne preobrazila u konkretnu kulturnu činjenicu. Gdje je vjera u defenzivi, gdje je više znak slabosti nego čovjekova nadahnuća, tu se ne utjelovljuje u kulturu, nego zastaje u nutrini bez izgleda da se pokaže kao svekolika stvaralačka snaga. Kako pojmiti Bacha, Michelangela, Dantea, kako na koncu pojmiti i Kantovu filozofiju ako zaniječete ili odstranite iskustvo vjere u pozadini kao nadahnuće, kritiku, samokritiku.

Znači li to da se kultura jedina može oduprijeti zlu koje je danas sve izraženije i prisutnije u čovjekovu životu?
Da. Kultura je utjelovljenje čovjekova duha u svijetu, a kršćanstvo ljudski duh uzdiže do susreta i dijaloga s Božjim Duhom. Ako polazimo od tvrdnje da je čovjek nositelj specifičnoga duha koji čovjeku omogućava da stupi u odnose, onda je sve ono što čovjek stvara na temelju tih odnosa zapravo utjelovljenje čovjekova duha, a to je kultura. Prema tome, ako danas imamo previše senzacionalizma, sladunjave literature, zabave, užitka, previše trgovačkih centara, previše utrke za materijalnim, to nam govori da čovjek stvara kulturu koja izranja iz specifičnoga duhovnog stanja. Upoznati duhovnu situaciju vremena znači upoznati sama čovjeka, stanje onoga najboljega u njemu, a to je njegov duh.

Je li globalizam bijeg od duhovnosti i izbjegavanje čovjekove odgovornosti za prošlost i budućnost čovječanstva?
Globalizam nije bijeg. Globalizam je posljedica nepotpuna i kriva razumijevanja čovjeka kao kulturnog bića. Čovjek kao utjelovljeni duh, kao kultura može živjeti, može imati jedan materinji jezik, može živjeti jednu specifičnu kulturu, ali nastaje problem kada se takav čovjek konfrontira s bujicom globalizacije, koja je ovaj put uvjetovana ekonomijom i tehnikom. Globalizacija zajedno s tim nosi mnoštvo disparatnih kulturnih elemenata. Problem je što se disparatni elementi ne mogu zbrajati, a redovito ih je teško uskladiti. To razara čovjekov identitet. Neželjene posljedice globalizacije boluju od jednostranosti kao što su svođenje čovjeka na potrošačku jedinicu, srozavanje duha na materiju, demoliranje kulturnog identiteta, doživljaj vrijednosti kao pukog subjektivnog prohtjeva.

S obzirom na sve, jeste li optimist?
Jesam. Kršćanin je optimist po definiciji, jer svoje pouzdanje stavlja u Boga, kao Gospodara povijesti i života.

Iako su mnoge činjenice života i zablude našega doba potkrijepljene upravo crkvenim saznanjima i spoznajama, osobito konstitucijom Gaudium et spes, Crkva kasni u realizaciji takvih zaključaka. Zašto?
Zato jer Crkva nije samo duhovna stvarnost, nije samo stvarnost božanske i osobne vjere, nije samo izgrađena na iskustvu vjere u Božja obećanja ispunjenih u Isusu Kristu. Crkva je i vidljiva stvarnost, a to su živa ljudska bića koja tvore organizam, strukturu, instituciju. Ta dimenzija Crkve ponajprije i ponajviše pokazuje svoje normalno ljudsko lice. A gdje se čovjek pojavljuje sa svojim potrebama, tu se neizbježno javljaju i grijeh, strah, konformizam, ukočenost... Nevoljkost Crkve da zaživi duhovno iskustvo Drugoga vatikanskog koncila, kroz dinamike dijaloga sa svijetom, hoda ususret svijetu, suradnje sa svijetom da bi se svijetu donijelo spasenje, uvjetovano je brzim i često nekontroliranim promjenama koje snažno utječu na tradicionalno shvaćanje vjere. Čim se previše osuđuje i svađa sa svijetom, znači da su kršćansku dušu preplavili strahovi. Budući da istinska vjera uklanja strahove, onda je tu redovito riječ o strahovima uvjetovanim slabljenjem dojučerašnjih vremenitih sigurnosti i privilegija.

„Idealnog rješenja u svijetu nema jer su sva zaražena grijehom“, piše u Gaudium et spes. Dakle, i mi smo grijeh?
Gdje je čovjek, tu je i grijeh. Ipak, sve ovo što činimo u službi je borbe protiv grijeha, a još više u službi borbe protiv napasti na grijeh. Ono temeljno zbog čega smo pokrenuti – a to je dobrobit čovjeka, njegovo istinsko duhovno i moralno blagostanje, ono božansko u čovjeku – a to je čovjek kao slika Božja, uvjetuje samo jedno: služenje čovjeku radi čovjeka sama, a ne radi neke koristi. To je bit kršćanstva od jučer do danas i tako će ostati zauvijek. Ne radi nekog prljavog dobitka, nego radi služenja čovjeku.

matica.hr