Ugledni hrvatski odvjetnik Tomislav Jonjić u ekskluzivnom je interviewu za HRsvijet prokomentirao ključne političke procese koji u znatnoj mjeri usložnjavaju kako unutarnji tako i vanjskopolitički položaj Republike Hrvatske. Istraživanje i kontekst zločina jugoslavenskih komunista, međusobni suodnos nositelja hrvatske vlasti sa srbijanskom politikom i Haškim sudom, moguće posljedice haških presuda, kao i pitanje suverenizma i "Jugosfere", samo su neke od aktualnih tema koje je odvjetnik Jonjić analizirao u interviewu za portal HRsvijet.

HRsvijet: Na tisuće novih dokaza koji govore o surovosti i bestijalnosti  komunističkih  zločina, svakodnevno izviru u javnost. Gdje su po vama ključni motivi planera i nalogodavaca tih zločina?

Odgovor na to pitanje razmjerno je lagan: oni se nalaze u samoj biti komunističke ideologije. Marksistički egalitarizam uključuje nasilje. Bog je sve ljude stvorio jednako vrijednima, ali ne istima: svaki je pojedinac jedinstven i po svome duhovnome i po svome tjelesnom obličju. I ako hoćete da te jedinke izgube individualnost, da postanu istovjetnim i u biti bezvrijednim djelićima jednog mehanizma koji ima vrijednost tek kao cjelina, kao kolektiv, onda tu jedinku, tog pojedinca, morate ubiti. Komunistička je ideologija upravljena izravno na eliminiranje pojedinca i anuliranje njegove neponovljivosti, pa je zato nasilje njezina neizbježna sastavnica. Drugim riječima, samo ograničeni umovi mogu još ograničenijima servirati jeftinu dosjetku da je komunizam «plemenit u ideji», kako se otprilike izrazio npr. nekadašnji predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić.

HRsvijet:  Toliko masovnih grobnica je doslovce napunjeno Hrvatima na koncu Drugoga svjetskog rata i u prvim danima postojanja te Jugoslavije. Istodobno, Hrvati su u vrijeme postojanja te države etiketirani kao genocidan i zločinački narod. Kako tumačite ovakav pokušaj zamjene teza?

Mislim da je lako dokazati kako je kriva postavka da masovni zločini nad Hrvatima počinju «na koncu Drugoga svjetskog rata». Masovni zločini nad Hrvatima u XX. stoljeću počinju puno ranije. Veliki je broj hrvatskih žrtava jugoslavenske ideje pao tijekom Prvoga svjetskog rata, a hrvatskim su leševima 1917./18. punjeni plićaci Crnoga mora. Nemamo o tome, nažalost, do danas znanstvenih istraživanja, ali dostupni podatci i procjene govore o više tisuća pobijenih Hrvata još prije tragičnoga Prvog Prosinca. Središnji se zagrebački trg kupao u hrvatskoj krvi već 5. prosinca 1918. godine, a od toga nadnevka do osovinskog napada na Jugoslaviju (6. travnja 1941.) ubijeno je također više tisuća Hrvata katolika i Muslimana. U svojoj knjizi o nadbiskupu Stepincu, poimence je Ivan Gabelica nabrojio više od 300 hrvatskih žrtava u Travanjskom ratu 1941. godine. Sve su one pale prije nego što su vlasti Nezavisne Države Hrvatske smaknule ijednog Srbina, a nijednu od tih žrtava nisu ubili komunisti, čiji će krvavi pir započeti kasnije. Dakle, nemojmo Jugoslaviji i jugoslavenstvu činiti uslugu time što ćemo sve hrvatske žrtve pripisati komunistima! Jugoslavenstvo je rak-rana hrvatske povijesti, jugoslavenstvo je najkrvavija zabluda kojoj su nasjeli neki od naših sunarodnjaka. A kad smo kod komunista, ni njihovi masovni zločini nisu započeli tek krajem Drugoga svjetskog rata. Naprotiv, i komunisti sudjeluju u masovnim pokoljima Hrvata već od kraja srpnja 1941., kad je došlo do pobune na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Postupno će u tim pokoljima preuzimati vodeću ulogu, i u njoj se ne će umoriti sve do krvavih stranica iz Domovinskog rata. A činjenica da su unatoč tomu Hrvati proglašeni genocidnima, jasno govori o tome jesmo li u svibnju 1945. bili poraženi, ili smo se našli u taboru pobjednika. Ako znademo za onu da «pobjednici pišu povijest», kako to da smo sami o sebi pisali crne legende i dopustili da one postanu sastavnim dijelom školskih udžbenika? Ili će ipak biti točna ocjena kako su oni naši sunarodnjaci u šatoru pobjednika također bili u funkciji okupacije Hrvatske? Za mene nema dvojbe: obnova Jugoslavija jednaka je porazu Hrvatske. To je jednadžba bez nepoznanica.

HRsvijet:  Očekujete li da će doći do sudskog procesa u bilo kojem predmetu komunističkih ratnih zločina s kraja Drugoga svjetskog i poraća ili će sustav pričekati dok osumnjičenici ne pomru, kao što je bilo u slučaju Milke Planinc i nekim drugim slučajevima?

Dok dišem, nadam se, govorili su stari Latini. No, zapravo takvo suđenje ne očekujem. U Hrvatskoj su potisnute hrvatske i demokratske vrijednosti, pa je takvo suđenje nerealno očekivati. Ilustrativan je i najnoviji slučaj s anketom MUP-a o istragama komunističkih zločina. Može na prvi pogled izgledati skandalozno da MUP na vlastitim, službenim stranicama uopće postavlja raspit o tome hoće li istraživati zločine ili ne će. Jer, MUP takvo što nema pitati niti anketirati građane, on to mora činiti, jer ga na to obvezuje zakon! Ali ako smo krajnje dobrohotni, znademo o čemu se zapravo radi: radi se o pokušaju da se za postupanje u skladu sa zakonom dobije politička potpora javnosti, jer će u protivnome prevagnuti protuzakoniti, političkim razlozima motivirani pritisci. A činjenica da je anketa uklonjena nakon kratkog vremena, jasno pokazuje da nas Veliki brat i dalje gleda. I još: tko je taj naš Veliki brat...

HRsvijet: Tzv. hrvatski antifašisti na čelu sa Stjepanom Mesićem redovito ističu da su se hrvatski partizani borili za Hrvatsku. Međutim, povijesne činjenice kazuju, da je iz te njihove borbe protkane mnogobrojnim zločinima nastala Jugoslavija. I to ona, u čije je ime JNA 1991. napala goloruki hrvatski narod. Da je Mesić u pravu, onda Domovinskog rata 1991.-1995., tolikih žrtvi i razaranja ne bi ni bilo?

Moguće je da su i drugi narodi na demokratskim izborima za državne poglavare birali hohštaplere i notorne neznalice, ali se ja takvog primjera – osim u hrvatskome slučaju – ne mogu sjetiti. Imamo, dakle, čast pripadati posebnome (izabranom?) narodu. Može, pak, Mesić govoriti što god hoće, s obzirom na to da glupost nije zakonom zabranjena. No, oružana sila koja je 8. svibnja 1945. umarširala u Zagreb zvala se, ni manje ni više, nego – Jugoslavenska armija. Ta je oružana sila od prvog trenutka, dakle i onda kad se formalno još nije tako zvala, bila u funkciji obnove Jugoslavije. A prvu su Jugoslaviju Hrvati (i ne samo Hrvati!) upamtili kao «tamnicu naroda». Težiti obnovi tamnice naroda, težiti obnovi države u kojoj je tvoj narod bio zarobljen, obespravljen, ponižen, pljačkan i proganjan, može samo luđak ili kvisling. Ne čudi me da Mesić ima ambiciju nositi takav atribut.

HRsvijet: Što današnje vlasti u Beogradu i Zagrebu žele postići kroz slučajeve Tihomira Purde, Veljka Marića, Tromblona, i ostalih optuženika koje traži službeni Beograd?

Mislim da je teza o prljanju uspomene na Domovinski rat samo jedna strana medalje, i da je previše pojednostavljeno sve svoditi na recidive velikosrpskog imperijalizma koji se, nema nikakve sumnje, tek pritajio, ali nije utrnuo. Međutim, slučaj Tihomira Purde bio je, očito, u funkciji demonstracije moći nove hrvatske političke elite koju personificira predsjednik Josipović. Iako se na sva usta zaklinje u neovisno pravosuđe, Josipović i krugovi oko njega su se u konkretnom slučaju poslužili klasičnom političkom nagodbom, kako bi dodatno učvrstili i legitimirali svoju politiku tzv. suradnje u regiji, što se uglavnom svodi na suradnju sa Srbijom. Je li posrijedi samo jedan korak u smjeru stvaranja «Zapadnog Balkana», ili taj cilj uključuje i neke druge, procjene se razilaze. Osobno, ne želim nikakav sukob ni spor s bilo kojim susjedom, samo: povijest nas uči da smo iz «bratstva» sa Srbima uvijek izlazili slabiji i manji. Zato ne bih htio da me iz iste rupe zmija ugrize i treći put.

HRsvijet: Pred Haškim sudom vode se dva sudska procesa u kojima je Republika Hrvatska vrlo ozbiljno optužena. U oba slučaja tužiteljstvo ustrajava na navodnom zločinačkom pothvatu. Gdje su motivi ovakvih optužnica i što su konačni ciljevi?

Nedavno je objavljena inozemna studija o metodama i kriterijima kojima se Tužiteljstvo MKSJ-a služi(lo) pri izboru optuženika. Nisam primijetio da je ona u Hrvatskoj izazvala ikakvu pozornost i reakcije, jer mi, po običaju, sve znademo (ponajviše onda kad ništa ne znamo!). A čak i vrsni hrvatski pravnici potpuno neznalački reagiraju na koncepciju «udruženoga zločinačkog pothvata», polemizirajući s onim što postoji u njihovim predodžbama o tom terminu, a ne s onim kako se on u međunarodnome kaznenom sudovanju doista primjenjuje, pa tako možete vidjeti i sudce najviših sudova u državi, čak i sveučilišne profesore, koji ne znaju je li «udruženi zločinački porhvat» posebno kazneno djelo ili tek oblik izvršenja djela koje je otprije bilo proglašeno kao zabranjeno i kažnjivo (dijelom usporediv sa «zločinačkom organizacijom» iz jugoslavenskoga i hrvatskog zakonodavstva). U tom smislu se hrvatska pravna znanost prema odlukama i praksi MKSJ-a odnosi jednako kao što se odnose vladajuće strukture, promatrajući sve kroz prizmu kratkoročnih političkih probitaka. Važno je ono što se može postići na izborima, i ono što se može očekivati od bruxelleskih mrvica, a nije važno s problemom se uhvatiti na načelnoj razini, koja je u stručnom pogledu opravdana, a s etičkoga i nacionalnoga gledišta jedino prihvatljiva. To je razlog zbog kojega godinama ponavaljam: uza sve nedostatke i zlouporabe u Haagu, ključni hrvatski problem je na Markovu trgu i na Pantovčaku, a ne na haaškome Churchillpleinu.

HRsvijet: Ukoliko u predmetima Gotovina i Hrvati iz BiH dođe do osuđujućih presuda onda se čini sasvim izvjesnim da će sudbene vlasti u Hrvatskoj i BiH dobiti obvezu sudskih progona svih pripadnika Oluje te svih pripadnika HVO-a od razine voda i desetine naviše, što se da iščitati iz optužnica ali i nekih najava o daljim pravosudnim aktivnostima i nakon prestanka rada Haaškog suda?

Takva je interpretacija ipak pretjerana. Štoviše, s apsolutnom se sigurnošću može kazati da takve obveze ne će biti, ali se takva mogućnost ne može isključiti. I upravo ta mogućnost lako može postati ključni instrument «kadrovske politike» u Hrvatskoj i BiH. Napose bosanskohercegovački Hrvati (koji i inače nisu bili osobito sretne ruke sa svojim uglavnom postavljenim, rjeđe izabranim predstavnicima), znaju kako se o njihovim političkim prvacima odlučuje dekretima trećerazrednih inozemnih činovnika. I da stvar bude paradoksalnija, to se proglašava demokracijom, što je nesumnjivo jedan od težih udaraca samoj demokratskoj ideji od kraja Drugoga svjetskog rata i ozbiljan prilog njezinoj kompromitaciji. A možda nije budalasto i heretično pomisliti kako je moguće da ipak netko priželjkuje da oni kojima se priječi upotreba demokratskih metoda borbe, pritisnuti nevoljom, posegnu za onim drugima, pa da ih se sasiječe do korijena?

HRsvijet: Jesu li po vama teze o navodnome zločinačkom pothvatu i najave Jugosfere odnosno zapadnobalkanskog zbližavanja u uzročno-posljedičnoj vezi?

I tu je odgovor jasan: već pri utemeljenju MKSJ-a otvoreno je propisana jedna od njegovih zadaća: tzv. mirenje među narodima. Kazneni sud, inače, ne bi smio imati takvu, eminentno političku zadaću. Njegovo je primjenjivati zakon, a ne određivati sastave parlamenata i vlada odnosno krojiti granice i diktirati odnose među državama i narodima. Onog trenutka kad se počne baviti time, prestaje biti kazneni sud. A plodove vidimo na svakom koraku. Štoviše, navikavamo se na to da spadamo u istu «regiju» npr. s Albanijom ili Makedonijom, ali ne s Mađarskom ili Austrijom. Naša pisana povijest na ovom prostoru traje više od jednog tisućljeća i nikad do XX. stoljeću nismo spadali u istu «regiju» s Makedonijom, Srbijom ili Albanijom, čak ni onda kad su dijelovi Hrvatske bili pod istim osvajačem koji je potpuno okupirao te zemlje. I tada je postojao limes, granica koju nameću geopolitički zakoni, koji su nepromjenljivi i jači od ikakve političke volje. Danas se ponovno hoće postići protuprirodno, nasilno rješenje, a da bi se ono postiglo, potrebno je izjednačiti krivca i žrtvu, s krivom pretpostavkom da će tada doći do pomirenja. No, nemas pomirenja bez istine i pravde, ne može se pjevati pjesma koja istodobno slavi krvnika i časti žrtvu!

HRsvijet: Republika Hrvatska nema više svoje banke, medija i ostale elemente suverenosti. Najavljena je bila, pa povučena, privatizacija Hrvatskih voda. Kako tumačite postupke hrvatskih vlasti u ovim slučajevima?

Suverenost danas, naravno, ne postoji u onom obliku koji je bio uobičajen u XIX. i ranijim stoljećima, pa je u tim ocjenama potrebno biti oprezan. Nisu SAD prestale biti suverenom državom onog trenutka kad su Japanci, navodno, stekli većinski udio u filmskoj industriji, ili kad ruske i kineske oligarhije uzimaju sve veće, mjestimice i većinske dijelove tamošnjega financijskog i gospodarskog tržišta. Tim manje mala Hrvatska u tržišnome gospodarstvi u jednome globaliziranom svijetu može spriječiti prodor stranoga kapitala i stranih utjecaja. Takva bi borba protiv vjetrenjača bila osuđena na neuspjeh. No, problem je u tome što mi sva nacionalna bogatstva dajemo u bescijenje ili posve besplatno, pri čemu naše političke elite tako ne samo ubiru koruptivne provizije, nego istodobno pokušavaju kupiti političku potporu. To je ono što je neprihvatljivo.

HRsvijet: Današnji politička scena u Hrvatskoj podsjeća na nekadašnji Socijalistički savez u nekadašnjoj Jugoslaviji, a stanje u državi na stanje u Jugoslaviji prije raspada. Može li današnja  Hrvatska obnoviti svoj suverenizam ili slijedi i dalje političko-pravosudno-političko rastakanje države?

Priznajem da mi se pojam «suverenizam» ne sviđa iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što on ne znači ništa, i drugo, zato što su ga inaugurirali i inflatorno ga koriste oni koji nekritički veličaju Tuđmanovo doba, uglavnom želeći tako post festum pristaviti svoje lončiće uz vatru koja još gori iz simboličnog značenja prvoga hrvatskog predsjednika. To je doba bilo veliko, pače veličanstveno, po uspostavi i obrani države. No, u tom su dobu začeti procesi koji su nas doveli do današnjeg stanja (uključujući i tzv. proces stabilizacije i pridruživanja!). I bez najnovijih priznanja Hrvoja Šarinića, Mate Granića i sl., lako je bilo zaključiti da se izborom koncesionara za izgradnju autocesta prosila politička potpora, da je odluka o izboru Airbusa (a ne Boeinga) bila motivirana političkim, a ne gospodarskim razlozima, da smo Istarskim ipsilonom htjeli kupiti Francuze itd. Drugim riječima, izbor privatizacijskog modela i sam proces privatizacije te privlačenja stranoga kapitala, imali su i političke, a ne samo kriminalne motive. O tome, jesmo li za plaćenu cijenu u Tuđmanovo doba dobili premalo ili previše, može se raspravljati i naše ocjene uglavnom će ovisiti o našim političkim afinitetima. Neku znanstvenu, objektivnu verifikaciju nije moguće postići. No, zato nemojmo biti neozbiljni, pa previđati da su negativni procesi započeli puno ranije i da njihove korijene – opet se vraćam na početak – valja tražiti u onim kvislinškim snagama koje su Hrvatsku gurnule u Jugoslaviju, učinivši nužnim sva stradanja, žrtve i ustupke koje smo morali podnijeti za oslobođenje. Drugim riječima, želim vjerovati da je cijena koju smo platili ustupcima inozemnim čimbenicima moći ipak manja od vrijednosti koju smu dobili: hrvatske države. Kakve-takve, ali ipak – hrvatske! Eto, iz toga se vidi da sam ipak optimist, i da su mi i nakon toliko godina ostali ne samo ideali, nego i nešto idealizma.

HRsvijet: Koje su to snage koje nas mogu vratiti suverenizmu?

S obzirom na obiteljski odgoj i svoj intelektualni razvitak, ja izvan pravaštva ne vidim budućnost Hrvatske i Hrvata. Dugo sam gajio nadu da će Hrvatska stranka prava zauzeti mjesto koje joj logički pripada, da postane okosnicom okupljanja snaga što se ne srame ni danas nazivati se državotvornima. No, za to je potrebno vodstvo koje je intelektualno zrelo, ideološki izgrađeno i etički doraslo ovomu složenom povijesnom trenutku. HSP se, međutim, dugo bavi nečim drugim, onim čemu je dorastao: trgovinom na malo javnim poduzećima i sinekurama u saborskim foteljama. S obzirom na razjedinjenost i raspršenost pravaških skupina, realno je očekivati da će glavninu vrhnja opet pokupiti HDZ. Drugim riječima, tonut ćemo i dalje.

HRsvijet