U Vijencu (br. 443, str. 3) sam prikazao prva dva sveska Hrvatske književne enciklopedije, koju je uredio Velimir Visković. Iznio sam ukratko koncepcijske i stručne manjkavosti toga djela, upozorio tek na neke (od mnogih) po ideološkoj matrici is­puštenih hrvatskih pisaca, pohvalio brojne vrijedne, a pokudio tek ma­lobrojne od često loše obrađenih pri­loga.

Zaključio sam da bi trojica od doista upućenih stručnjaka morali žurno još jednom pregledati cijelu gradu, pa u četvrtom svesku, koji još nije u tisku, dodati ispravke i pokoju novu natuknicu. Samo tako bi ,,Vi-skovićeva enciklopedija" ipak mogla izbjeći konačnu sudbinu tzv. „Vujićeve enciklopedije". Na tu moju doista nježnu kritiku i benigni prijedlog da štogod ispravi Visković se silno uvri­jedio (Vijenac, 444, str. 15), pa se jed­va udostojao odgovoriti, a i to, kako reče, ne zbog mojih prigovora, nego tek „iz poštovanja prema čitateljima". Viskovićev otužni odgovor pokazao je da njegov rad ne trpi kritike i da se ponaša kao komesar enciklopedije, a ne kao leksikograf. Inače bi znao da svaki leksikograf radi prema načelu da „čovik i tovar više znaju nego sam čovik", da on svaki savjet rado prima, a novi podatak zapisuje. Konačno, enciklopedije su uvijek bile work in progress. Osim toga, Visković je cijelu stvar iz čista mira najprije prebacio na političko polje, biva dosada su ga napadali slije­va, sada ja udaram zdesna, dočim je on negdje u sredini, dakle u pravu. Suviše prozirno da bi bilo točno. On je naime sam preko svojih drugova iz „klase kolumnist" inscenirao hinjeni napad „slijeva", eda bi unaprijed otupio već očekivanu oštricu „zdesna".

Što se prigovara?

1. Od konkretnih prigovora Visković uopće ne odgovara na one najhitnije, a u sadržajnom smi­slu, ni na jedan jedini činjenični prigovor. Ipak, od sedam Viskovićevih odgovora, prvi je meni donekle prihvatljiv, iako mu upravo to, zbog predmeta svjetske književnosti, nisam ni prika­zao kao prigovor. Solženjicinovi i Pasternakovi romani, kao i djela Herte Miiller, s pravom dakle zbog koncepta enciklopedije, nisu dobili poseb­nu jedinicu, uz uvjet, naravno, da ti autori dobiju vlastitu natuknicu. Upravo su ti nobelovci imali neke veze sa Zagrebom pa ih nisam slučajno na­veo. HKE je mogla, dosljedno koncepciji, zabi­lježiti natuknice „Afera Solženjicin u Zagrebu" ili .Afera Pasternak". Te su afere bile čak među­narodnoga karaktera, daleko prije beogradske afere s Danilom Kišom, jer je sovjetski konzul, uz podršku SUBNOR-a i nekih sivih eminencija hrvatske književnosti, spriječio tisak Arhipelaga GULAG-a i Doktora Živoga u Zagrebu. Ta činje­nica pripada u hrvatsku književnu povjesnicu, isto tako logor Đakovo (zapravo kraj Đakova), koji spominje nobelovka Herta Miiller, a gdje su zaglavile tisuće podunavskih Švaba.

2. Prigovorio sam navodno da su srpski pisci „zastupljeni u prevelikom broju", te da je HKE „srbofilna". Ne, to nisam prigovorio, o srbofiliz-mu uopće nisam zborio, to me u prvom javlja­nju uopće nije zanimalo. Jedino nisam znao da li u onih ,3000" hrvatskih pisaca valja ubrojiti i tisuću srpskih ili ne. To još uvijek ne znam, pa tako ne mogu zaključiti zauzima li hrvatska gra­da jednu trećinu, jednu polovinu ili dvije trećine tzv. „kroatocentrične" HKE.

3. Visković tvrdi da se njegova enciklopedija ne bavi logorskim usudima hrvatskih književ­nika, da to ne pripada u književnost, iako je ta tema čvrsti topos u modernim enciklopedijama ruske, njemačke, poljske, češke, rumunjske i inih književnosti. Već tu se vidi koji ekskluzivni ide­ološki mućak i anakronistički koncept Visković podmeće hrvatskoj javnosti, krivotvoreći usput i moj prigovor. U stvari, kada HKE već tematizira nezavidnu sudbinu oborenih srpskih pilota JNA, niskih padobranaca i topčiderskih gardijaca u „vojnom pritvoru Lora", onda ne bi bilo nimalo strano, zaključio sam, barem u smislu navodne kroatocentrićnosti enciklopedije, spomenuti po­stojanje brojnih logora po Srbiji i po okupiranim krajevima Hrvatske za ljude hrvatskoga podri­jetla. Naravno, relativno brojna književnost po­stoji i o tome, ali u HKE, nimalo slučajno, nema natuknice Domovinski rat (u književnosti, filmu ,itd.). Poruka je jasna: kada nema Domovinskog rata, nema ni pripadajuće književnosti. Iz toga tamnog, zaboravljenog vremena, u HKE „svije­tle" Pjesme oLori (2003) Bore Dežulovića, pisane nekim kričastim ikičastim stilom (postsocreali-stički promenadni mješanac između Ode drugu Staljinu Oskara Daviča i Lamenta nad Beogra-dom Miloša Crnjanskog).

4. Natuknicu 0 Krleži, zbori Visković okom ne trepnuvši, nije pisao adoracijskim stilom nego „neutralno". Ja sam opet mišljenja da on ni najmanje ne bi umanjio veličinu Kriežina knji­ževnog djela da je bio spomenuo, kako je isti, iz­među ostaloga, dao uništiti Zbornik Marka Ma­rulića (1950), izbacio Josipa Badalića iz JAZU, cenzurirao brojne tekstove i sudbine hrvatskih pisaca, uključujući i Tina Ujevića Ovo je Andrić kartom iz Beograda dopustio „drugu Ujeviću" da opet smije objavljivati, ne Krleža). Isto tako ne bi umanjilo vrijednost HKE da se u njoj nađu pobrojani svi hrvatski pisci koji su bili izlože­ni cenzuri, zatvoru, mučenju, nezaposlenosti i gladovanju, i u ono vrijeme kada je odlučivao Krleža. Valjalo je staviti i natuknice „SUBNOR i hrvatska književnost", „Bijela knjiga", „Franjo Butorac", „Stipe Šuvar", „Hrvatski biografski leksikon" (i to kao žrtva režima, ali te natuknice nema uopće!!!), itd. N. Mihaljević je, hvalevrijed­no, zapisao natuknicu „Agitprop" i neke pisce u toj strukturi (Jure Franičević-Pločar, Marin Fra-ničević, Joža Horvat, itd.).

5. opet: hrvatski jezik. Ja tvrdim da nema po­sebne jedinice, Visković veli ti prigovori dolaze s desnice. Ma nema, čovječe, to veze s desnicom i ljevicom, pitanje je ima li hrvatskoga jezika ili nema U HKE ga nema. Postoji kajkavica, čaka-vica, štokavica, uporan je Visković. Znam već, odgovaram ali upravo to i jest problem. Postoje dakle neke „regionalne" književnosti i jezični dijalekti u hrvatskoj tradiciji, ali ona standar­dna forma utvrđena je bratski tek u 19. stoljeću po Vuku i Gaju na jednoj, sveštokavskoj osno­vi. Stoga, navodno, kao hrvatski imamo jedino standardni hrvatski jezik (HKE), i to tek kao varijetet utemeljen na istoj štokavskoj osnovici kao i drugi standardnojezični varijeteti štokav­skoga narječja (srpski, bošnjački, crnogorski). Na tu dijalektiku, koju onomad ponavlja Ivo Pranjković (Svjđlo riječi, 2011, siječanj, posebni prilog), međutim, ne će pasti Miloš Kovačević iz Srpskoga Sarajeva. Upitat će, s pravom nažalost otprilike ovako: Čuj, Ivo, pa kod Tebe rastu četiri posve različite vrste lišća na jednome dubu! Kako se ono zvaše ta Tvoja lingvistička metodal Inače, imaš pravo, nije da nemaš, slažem se, dub jeste istorijski jedan, i jezik je štokavski jedan, ali da znaš, samo srpski. Stoga mene neće čuditi ako taj konstrukt standardnoga varijeteta hrvatskoga, a jednoga jezika štokavskoga, za HKE potpiše Ivo Pranjković, ili pak Snježana Kordić, koju sa sličnim stavovima (jedan jedini, srpskohrvatski, policentrični), godinama u Književ­noj Republici, kud će suza već na oko, protežira sám Visković, a u no­vije vrijeme i „od režima progonjeni" Nenad Popović. Tako će hrvatski je­zik u tzv. HKE ostati bez svoje legiti­mne jedinice, jer, biva, nema vlastite povijesne protežnice.

6. Upravo protiv te znanstvene i književnopovijesne stranputice go­vore djela Divkovića, Kašica, Mikalje i Bandulavića, koji svoje najutjecajni­je knjige pišu za sve hrvatske katoli­ke, ma gdje bili. Te štokavske knjige s početka 17. stoljeća, i danas svima razumljive, stoljećima čitaju i slušaju svi katolički Hrvati od Istre do Olova i Temišvara, ali ne i Srbi muslimani i Crnogorci, kako bi to htjeli Visković, Pranjković i Kordićeva. Zbog toga već odavno istražujem i objavljujem ta i takva djela, to su svjedoci povi­jesnoga jezičnog stabla hrvatskoga jezika na štokavskom narodnom je­ziku, i to daleko prije Vuka.

Visković veli da „izbjegava(m)" na­vesti autore natuknica koje (iako tek benigno) kritiziram, s kojima se on inače solidarizira, a što mene uop­će ne smeta (prije će smetati njih same). Mislio sam da je dovoljno da zabilježim problem, a ne i autora. O Pranjkoviću (Divković, Kašić) sam već nešto zapisao, iako sam bio pomislio da se on nakon dvadeset godina dubokih razmišljanja napokon i emocionalno privikao na činjenicu da ireverzibilno postoji hrvatski jezik i u svojoj povijesnoj protežnici, a ne tek u „standardu". M. Stojević oskudno je opisao i sadržaj i značaj prve hrvatske gramatike Bartula Kašica, iako spomi­nje moje izdanje, dočim je Davor Dukić napisao članak 0 Bandulavićevu lekcionaru (1613.), a da ga nije vidio (postoji jedino u pretisku, Koln, 1997), ili, što je vjerojatnije, čitao ga je, ali ga je „zaboravio" zabilježiti u literaturi

7. Andrea je Zlatar priču o Marulićevoj Davidijadi mogla započeti s postavljanjem Michelangelova Davida 1504. na Piazza della Signoria u Firenci. Na istom mjestu je od 1495. stajala Donatellova plastika Judita i Holoferno, koja je bila uklonjena jer je za nove vlastodršce postala un segno mortífero. Marulić je dobro poznavao svađu oko tih plastika, poznavala ju je konačno átava Italija, pa je, kada se vratio s hodočašća iz Rima i Italije (Godina sveta 1500), dobivši opći oprost grijeha svojih, napisao Juditu u korizmi 1501. i posvetio je svom kumu; a nekoliko go­dina kasnije, kada je postavljen Michelangelov David, i latinsku Davidias. Ovo je motivacijska i početna povijesna potka Marulićevih epova koju ne poznaju Zlatarova i Tomasović.

Na početku i koncu njegova odgovora naziva me komesar Visković neznalicom i pretencio­znim diletantom, iako eto nijedan od njegovih odgovora ne pije vode. (Slučajno ili ne, u istom broju Vijenca, Mirko Tomasovićbira sličan na­slov, II pasticcio prđenzioso, da bi kritizirao jed­nu talijansku književnu enciklopediju). Nadalje će Visković rezerviranost koju prema Pandžićevu radu pokazuju naši stručnjaci za stariju književnost i latinizam te jezikoslovci pokazala se posve opravdanom".

Visković me dakle, kojeg li kompli­menta, ne ubraja u „naše" stručnjake, pa sam, dosljedno, radije jedan od „vaših" ili „njihovih" diletanata. Kako u znanosti opet nema „naših" i „vaših" (to je doista terminologija ideološki zadrtih diletanta i(H) partijskih zbirova), nego ima „jest" ili „nije", nisam bio posve siguran čiji su ti „naši" kod Viskovića. Usput, meni je dovoljno da svoje nalaze i analize mogu objavljivati u američkim i njemačkim znanstvenim časopisima (pa mi HKE kao medij uopće nije potrebna), ne manje i u hrvatskim (Rblogija, HAZU), ali ti oči­to nisu Viskovićevi „naši". Dakle, da je mislio na naše hrvatske stručnjake, sum­njam da bi me isključio, jer me inače ubra­ja u hrvatsku desnicu (iako mi neki drugi zamjeraju da sam po stilu pisanja za novi­ne njemački ljevičar). On stoga vjerojatno misli na naše općejugoslavenske stručnja­ke, što je opet apsurdno, jer su mi upravo neki srbijanski profesori izravno iz Beo­grada čestitali na knjizi Nepoznata proza Marka Mar ulica (Zagreb, 2009), dočim to nisu učinili marulolozi iz Zagreba, oni su se bili vrlo prestrašili da bih mogao biti u pravu. Ostaje dakle treća, najizglednija mogućnost: Visković pod „naši" misli na određene drugove koji su zajedno s njim bili kooptirani u istu partijsku ćeliju, a svi i danas, moguće, konspirativno surađuju, uređujući, tj. cenzurirajući hrvatsku knji­ževnu tradiciju za tzv. HKE.

Možda se ipak varaš?, pita me perma­nentno uključena metodologijska samo-kontrola. Ali, kako bih ja, odgovaram, inače i uopće mogao razumjeti činjenicu da je Visković uspio okupiti toliki broj stručnjaka za „stariju književnost i latini­zam, te jezikoslovce", dočim sam nije ni­kakav stručnjak nizašto (tekKrležin hagi-ograf, bez ikakvih znanstvenih radova), a koji bi, navodno, „pokazali rezerviranost" prema Pandžićevu radu? Nitko naime od tih navodnih „naših stručnjaka" nigdje nikada o Pandžiću i njegovu djelu ni ri­ječi nije objavio. Odakle onda Viskoviću taj podatak? Očito je on usmenim putem od starih drugova dobro informiran, mo­guće po zakonima resavske škole, omerte ili, radije, nekadašnje Kominterne, pa se tu doista i nemam čemu čuditi. Za svaki slučaj, ako Visković ima bolji odgovor na ovo moje pitanje o njegovu sveznanju, rado ću ga prihvatiti, pa se ne mora bojati da ću „provaliti u njegovu ćeliju".

Partijska vizija i hrvatska revizija

Ali opet, čuj ovo: „pokazali rezerviranost"! Pa rezerviranost može pokazati svaki neznalica, upravo onaj kop nema ništa drugo zaponuditi! I to je to. Valja im se ipak suočiti s „književnopo­vijesnim činjenicama", što naši vrli marulolozi, da spomenem samo njih, još izbjegavaju. Reci­mo da se suoče s činjenicom da postoji desetak proznih rukopisa Marka Marulića s početka 16. stoljeća, jedinstveno blago hrvatskoga jezika i književnosti, jedinstveno dapače u čitavom sla­venskom svijetu, što u HKE, zahvaljujući njima, neće biti zabilježeno (ali već jest u nekim svjet­skim enciklopedijama, što je posve dostatno). Oni su naime već odavno zgotovili Sabrana dje­la Marka Marulića („karta je vu žepu..."), pa ne može biti novootkrivenih djela. A i zašto bi dalje istraživali, kada jedan naš „ugledni marulolog", na tragu komesara Marina Franičevića i Miro­slava Krleže, ustvrdi: Zašto škoditi ugledu Marka Marulića? On je konačno renesansni a ne „vjer­ski pisac", a u renesansi nema mjesta Bogu... E tu su, izgleda, zajedničku nit našli Visković, neki marulolozi i ini kooptirani urednici, pa na opću  sramotu izbaciše brojne „vjerske pisce", najutje­cajnije stoljetne pučke pjesme, a na koncu i pro­zne sadržaje iz Marulićeva djela: reče komesar... Tako je zaglavio himan Te Deum laudamus u brojnim glagoljskim prijepisima i u prekrasnom prepjevu Marka Marulića, Magnificat, crkvena poezija opća i autorska, sve izbačeno. U natuknici „Himna [!!!]" nalazimo samo latinske autore, bez hrvatskih prijevoda i utjecaja na hrvatsku poeziju.

S druge strane žaluje urednik Zoran Kravar da Jamal. G. Kovačića, iako joj daje golem prostor s istim Murtićevim ilustracijama na više mjesta, nakon 1990. u javnosti gubi na značenju. Za to on nalazi dva razloga: postmodernu transideolo-gičnost i ideološki revizionizam. Naravno, dok je Partija imala jedinu viziju, ideologiziranje Jame bilo je samo sebi svrhom Danas opet imamo pluraliziranje tumačenja, a ne tek reviziju jedine spasonosne partijske interpretacije, kako to vidi Kravar, pa većinu ljudi neće ni zanimati kakvu je to viziju imala Partija s Jamom. Čitat će je tko i ako bude htio, bez ikakve partijske vizije i hr­vatske revizije.

U svakom slučaju, utješno je primijetiti da „hr­vatski revizionizam" nije ni zavirio u HKE, ali je ipak dobio po prstima. Vjerojatno je stoga izba­čena, već sada je predvidljivo iako četvrti svezak još nije objavljen, i autorska pjesma, „minorne kvalitete" na Viskovićevoj i Kravarovoj vrijed­nosnoj skali, isusovca Petra Perice: Rajska Djevo, koju već puno stoljeće pjevaju milijuni Hrvata, navlastito u svibnju i kolovozu, a pjevat će je i kroz buduća stoljeća bez ikakve rezerviranosti i revizionizma, ne primijetivši uopće da je nema u HKE. Jedna zbiljski HKE svakako bi zabilje­žila da je Petar Perica iz Kotišine, najvjerojatnije upravo zbog ove i još jedne druge popularne pje­sme, 24. listopada 1944. bio zatučen na Daksi, te da su mu tek nedavno pronađeni zemni ostaci. Međutim, otočić Daksa, kao i ostala topografi­ja terora, iako je predmet hrvatske književnosti, nije za spominjanje u HKE, pouči nas Visković.

Kriptojugoslavenska revizija hrvatske književnosti

Na koncu samo opći zaključak. Ne, HKE nije srbofilna, iako su u njoj, bez ikakve potrebe, bezbrojni srpski pisci, a nedostaju brojni hrvat­ski. Međutim, mnoge, inače dobro obrađene natuknice o hrvatskim književnicima i djelima, urednik je na taj način izmiksao i rekontekstu-alizirao, bitne stvari pritom ispustio, da čitatelj ima dojam kako je vrijeme u redakciji stalo tamo negdje kada je Plavi vlak vozio mrtvoga Tita iz Ljubljane prema Beogradu. Alijenska mirnoća je vladala u književnoj arkadiji sve vrijeme socija­lizma, bogata književnost hrvatska i srpska, kul­turni prosperitet, napredna omladina, brojni ča­sopisi, nigdje Ozne i Udbe, nigdje porcija i racija papira, tek tu i tamo pokoja ideološka devijacija i diverzija, uz nježan, razumije se, partijski ukor, zatvora nigdje. Pa zašto onda spominjati da je, recimo, stotinjak hrvatskih književnika bilo za­glavilo u zatvoru i kvariti idilu u HKE?

Obračun na ljevici između dva rata glavna je ideološka hrana i perspektiva ove književne enciklopedije, Partija ima viziju, ali Krleža je u pravu i konačno pobjeđuje, Davičo i Zogović se skitaju po Zagrebu, Krleža je na relaciji Zagreb-Beograd, „Ljubljanski referat" i ostala mitologija još su uvijek ugaoni kamen svekolike HKE. Broj­ni okovani kovčezi Krležine književne ostavšti­ne izgleda da ni za HKE još nisu otvoreni, ali to s nestrpljenjem očekuje čitava nacija. Umjesto svega toga HKE zaboravlja, za takve spoznaje valjalo je ipak između osta­loga, čitati i Pandžićeve knjige, desetak svezaka Ujevićevih neobjavljenih prije­voda i skica (iako imamo tzv. Sabrana djela Tina Ujevića), desetak najstarijih svezaka uopće hrvatske književnosti u prozi Marka Marulića, dvadesetak ru­kopisa i kodeksa Frane Petrića, desetak latinskih filozofskih djela Jure Dragiši-ća te velik broj jezično najutjecajnijih djela hrvatskih „vjerskih pisaca" od ra­noga novog vijeka do danas.

Domovinskog rata za HKE nije bilo, hrvatskoga jezika nema ni danas, Hr­vatske države kao da i nema, ima tek ponešto oštroga humora i filmova

zarobljenicima iz ratne luke Lora. Godine 1990. dolaze nam ne sloboda, pluralizam, hrvatska država, nego tek revizionizam, Tudmanov režim i kato­lička propaganda. Vrijeme je u HKE doista davno stalo, a ako se i kreće, to onda kroz vremensku i ideološku prizmu, i to iz dubinske perspektive onih krasnih osamdesetih. Vjerujem da se nigdje u novooslobođenoj Eu­ropi nakon 1990. nije pojavila nacio­nalna književna enciklopedija s toliko uredničkog žara za kriptorestitucijom jedne ekstremno Ijevičarske, jezične, književne i uopće kulturno-vrijednosne prošlosti, ali i s toliko prešutnih „re­zervi" i podcjenjivanja („ima sistema") svega onoga što je nekoć iz perspektive jugokomunističke pseudoutopije bilo sumnjivo, tj. sve vjersko, nacionalno, autohtono, posebno (jezik), u našem slučaju - sve ono stoje bilo i ostalo is­ključivo hrvatsko.

Kriteriji i kompetentnost

Za kraj, nakon iscrpne lektire i anali­ze, samo jedna sjetna, reklo bi se ,,kri-vovjernička" pomisao: Iz moje, moram reći prije svega njemačke, ali ne manje hrvatske perspektive, nikako mi nije postalo razvidno kako je to uopće bilo moguće da hrvatsku nacionalnu knji­ževnu enciklopediju ureduje čovjek bez ijedne znanstvene ili literarne pu­blikacije (doduše, uz brojne epigonske, hagiografske i nazdravičarske priče o Krleži). Za takav posao se traži čovjek koji je kritičan i prema sebi i prema drugima i znalac književne tradicije, a navlastito kritičan prema autorima enciklopedije. Čak ni sam Mi­roslav Krleža, duboko sam uvjeren, usprkos svim mojim ogradama prema njegovu karakte­ru, nikada ne bi dopustio da ova tiskovina napu­sti (Hrvatski) Leksikografski zavod pod imenom Hrvatska književna enciklopedija.

Još gore, i za mene još bolnije, ali to moram zaključiti, znanstvene korektnosti radi: da je kojom srećom Leksikografski zavod Miroslav Krleža, kada već u Hrvatskoj nije uspio prona­ći nikoga kompetentnijeg za ovaj posao od Vi­skovića, još dok je to zbog starosti bilo moguće, platio velikosrbinu Miroslavu Pantiću (mjeseč­no nikako više nego je dobio Visković) i rekao mu da po određenim kriterijima profesionalno ustroji i uredi HKE, danas bismo zacijelo imali daleko bolju HKE, odnosno tisućljetnu hrvatsku književnost prikazanu - i dijakrono i sinkrono, i sadržajno i formalno - iz daleko prodornije znanstveno-metodičke perspektive. Sada pak kada je dijete već palo u bunar, pa se rezultata moramo stidjeti, valjat će o HKE i sličnim pro­jektima, a u interesu primjerenoga prikazivanja hrvatske kulturne, književne i jezične tradicije u sve važnijem sveeuropskom kontekstu, razglabati na nekim drugim razinama.

 

Zvonko Pandžić / Vijenac

Share
0