Na najstarijem hrvatskom pjesničkom festivalu „Goranovo proljeće“, koji se na rođendan velikoga hrvatskog pjesnika, ali nažalost i velikoga partizanskog pjesničkog monstruma, Ivana Gorana Kovačića, 48. put održao u njegovu rodnom Lukovdolu, jučer su kao i inače u toj prigodi uručene „prestižne“ nagrade.

Nije primarni cilj ovoga osvrta informacija tko su ovogodišnji laureati „Goranova proljeća“, odnosno tko je osvojio „Goranov vijenac“, a tko „Gorana“, ali je red da i njih spomenemo. „Goranov vijenac“ kao glavnu nagradu za najbolja pjesnička ostvarenja u tekućoj godini, ove je godine ponio najistaknutiji pjesnik kvorumaške generacije Delimir Rešicki, kojemu će nagrada biti naknadno uručena u njegovom rodnom Osijeku. U Lukovdolu se svake godine dodjeljuje i nagrada „Goran“ za pjesničku nadu godine, odnosno pobjednika natječaja za mlade pjesnike, a tu je nagradu ove godine odnijela mlada profesorica hrvatske književnosti, Zadranka Martina Vidaić (po šesti put zaredom laureat u ovoj kategoriji je pjesnikinja), koja je nagradu zaradila za pjesnički rukopis „Tikva“, a kojoj će ova nagrada omogućiti tiskanje njezine prve zbirke pjesama.

Ovogodišnji ocjenjivački sud koji je odlučivao o dobitniku „Goranova vijenca“ radio je u sastavu: Evelina Rudan, Branko Čegec, Miroslav Kirin, Miloš Đurđević i Tvrtko Vuković. A ocjenjivački sud za dodjelu nagrade „Goran“ radio je u sastavu Marko Pogačar, Ana Brnardić i Miroslav Mićanović. Aktualni predsjednik „Goranova proljeća“ još uvijek je Ivica Prtenjača. Držim kako nije naodmet znati sve pobrojane jer oni su glavni ljudi upriličenja ovogodišnjeg Goranova proljeća.

Nakon dodjele nagrada u Lukovdolu pjesnička karavana krenula je put Rijeke, a završit će mini-festivalom pod naslovom „Svatko može pet minuta, nitko ne može dva puta“. U svim programima ukupno sudjeluje tridesetak domaćih i desetak inozemnih pjesnika iz Španjolske, Mađarske i Slovenije, te kao lijek za teški oblik jugo-nostalgije organizatora, i iz Srbije, Crne Gore i Makedonije. Ne mogu hrvatska „guzolizna deca komunizma“ ni sata izdržati bez svoje „srbijanske bratije“ iz vremena 45-godišnjega jugoslavenskog primirja. I to me, priznajem, strašno iritira. Do bijesa i nepodnošljivosti! Ali koga brigaju i koga zanimaju moje frustracije!

No, nije to razlog ovom tekstu, niti poanta koju želim naglasiti njime. Želim, naime, postaviti pitanje: tko je zapravo Ivan Goran Kovačić kojemu se klanjamo i po čijem imenu dodjeljujemo prestižne nagrade? Veliki pjesnik! Naravno, pa to svi znamo! Ali što ne znamo o Ivanu Goranu Kovačiću? Većina mlađeg svijeta, na primjer, ne zna da je naša širokobriješka Gimnazija samo jedna od stotine raznih ustanova u Hrvata koje su po njemu nosile ili još uvijek nose ime. A pogotovu mladi svijet ne zna ništa o drugoj strani Goranove poetske veličine, koja se ne spominje ili se možda planski ne spominje.

Glavni medijski i politički kreatori i provoditelji „demokratskoga“ nasilja manjine nad ogromnom, nemoćnom i ušutkanom većinom danas u Republici Hrvatskoj bivši su isprani komunistički kadrovi. Zločinački komunistički sustav proizveo je kastu nesposobnih, ali beskompromisnih karijerista koji su tada za Tita i partiju, a danas za liberalnu demokraciju spremni pregaziti ili ubiti i rođenoga oca (sjetite se: „Partizani sa tri roga, što se bore protiv Boga“)… Mnoštvo je svježih primjera poticanja mržnje i nasilja prema neistomišljenicima od strane komunističkih pravovjernika iz medija i dirigiranih nevladinih „sarnavka“ udruga. Za ilustraciju komunističke mržnje koja i dalje dominira, evo primjera poznatoga i velikoga hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, po kojemu se i dalje diljem Hrvatske zovu škole (moja širokobriješka gimnazija od '90.-te se srećom više ne zove po njemu), ulice i trgovi, a s kojim se navješćuje i dolazak najljepšega godišnjeg doba proljeća. Ovako je pisao veliki hrvatski „humanist“ Ivan Goran Kovačić pod naslovom „Mrzimo vas!“

Mrzimo vas!

Mrzimo vas, hulje,

Mrzimo, krvnici,

Vi, pljačkaške rulje!

U majčinoj klici

Kunu vašu djecu

Utrobe svih žena.

Naše ljute guje

Kroz kosti će vam gmizat,

Pobješnjele kuje

Crijeva će vam lizat

Muhe zukavice i smrdljivi crvi

Osvetu će množit

U crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli

Pogano vam meso

Na lešine sjeli

I kliktali bijesno

Smrdežima vašim punili bi pluća

Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ako ste pomislili da su ovo napisali Gebels ili Hitler, prevarili ste se! Nisu to napisali ni Budak ni Pavelić, za koje su nam u školi govorili da su ljudožderi! Autor nije ni hrvatski branitelj ni nacionalist. Ovo je pravi jezik mržnje tipičan za komuniste i partizane o kojima su morali pjevati i pioniri maleni. Bez lustracije, bez dekomunizacije i bez ozbiljnoga liječenja, hrvatsko društvo neće izdržati nedaće koje mu predstoje, a mučno da će ikada i ozdraviti. Hrvatska je zatrovana komunističkim sjemenom nasilja, mržnje i civilizacije smrti. Ove godine 48. put imali su priliku i na potezu su bili „pravdoljupci i humanisti“, koji su i ovih dana, kao i svake godine u ovo proljetno vrijeme, došli na „Goranovo proljeće“ i dodjeljujući „prestižne“ nagrade kreštali, urlali i kokodakali protiv jezika mržnje. Ili će prije biti da su ti samoproklamirani „pravdoljupci i humanisti“ ustvari veliki licemjeri, dvoličnjaci i konvertiti. Ako nisu, neka dokažu! A to je vrlo jednostavno izvedivo. Neka pročitaju ovu „himnu ljubavi“ Ivana Gorana Kovačića na početku „Goranova proljeća“ i neka nakon toga upitaju laureate i hrvatsku javnost što misle o nagradi i imenu manifestacije. Evo im prilike za očitovanje tako grlato proklamirane vlastite humanosti!

Velimir Mabić

 

Vezani članci:

Share
0