U rano jutro, 10. travnja 2011. godine, ispred dvorane "Lisinski" u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva, krenuo je autobus ispunjen hodočasnicima u pravcu Bjelovara.

Toga dana, općina Kapela, u suradnji sa gradom Bjelovarom i Maticom Hrvatskom, Ogranak Bjelovar, priredila je u mjestu Donji Mosti, kod spomen obilježja na mjesnom groblju, u 10 sati, spomen na sedamdesetu obljetnicu prvog ratnog zločina u Drugom svjetskom ratu na području NDH, koji se dogodio u selu Donji Mosti, 10. travnja 1941. godine, a žrtve četnika su bili 11 hrvatskih seljaka i na 64 prešućene hrvatske žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća iz sela Donji, Srednji i Gornji Mosti.

>>Prešućivane žrtve II. svjetskog rata i poraća iz sela Donji, Gornji i Srednji Mosti

U programu su sudjelovali učenici Osnovne škole Mirka Pereša, sa svojim pjevačkim zborom i sa prigodnim skladbama i recitacijama. Prigodne riječi izrekli su dužnosnici Općine Kapela, Grada Bjelovara i Županije Bjelovarsko-Bilogorske, te predstavnici više udruga proisteklih iz Drugog svjetskog i Domovinskog obrambenog rata, te položili mnogobrojne vijence i upalili svijeće.

Blagoslov i molitvu predvodio je varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak.

Koncelebriranu svetu misu u župnoj crkvi Sv. Benedikta u Donjim Mostima, u 11:30 sati, predvodili su biskupi Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije, mons. Josip Mrzljak i mons. Vjekoslav Huzjak.

Iza svete mise pripremljen je objed i druženje za sve sudionike u Vatrogasnom domu u Donjim Mostima.

Kako su na monumentalnom spomen obilježju uklesana imena prvih žrtava, 11 seljaka, kao i svih ostalih žrtava sa godinama rođenja, dirljive riječi sjećanja potomaka, hrvatska himna, recitacije i skladbe iz usta dječice, uz lijepi i sunčani dan i plavo vedro hrvatsko nebo, mnogima nama sudionicima ovlažile su oči.

Sve te velike žrtve hrvatskoga naroda, na svakoj stopi hrvatske zemlje, koje su pale iz ljubavi, u obrani svoga naroda i domovine, sigurno zaslužuju najveće poštovanje i bolno sjećanje svih današnjih i budućih hrvatskih naraštaja, ako ćemo te naraštaje odgajati u zdravom moralnom, nacionalnom i obiteljskome duhu katoličke vjere, koja nas je održala u najtežim uvjetima, kroz stoljeća i tisućljeća na prostorima naše drage domovine Hrvatske.

Tko je i zašto izvršio zločin nad 11 hrvatskih nenaoružanih seljaka, 10. travnja 1941. godine

Naime, nakon što je Hitler bio uspostavio sporazum o miru i savezu sa kraljevskom vladom prve Jugoslavije, a kako to nije odgovaralo britanskim interesima, oni su potaknuli i organizirali, uz pomoć komunista, nemire i puč u Beogradu, na što je Hitler odgovorio bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. godine.

Svi ti događaji izazvali su šok i rasulo jugoslavenske vojske diljem stare Jugoslavije.

To su u svim hrvatskim krajevima iskoristili nacionalno svjesni Hrvati u jugoslavenskoj vojsci i hrvatske snage Mačekove Seljačke zaštite na terenu, te počeli odmah razoružavati i raspuštati jugoslavensku vojsku.

Tako je bilo i na bjelovarskom području. Razoružano je nekoliko stotina vojnika i oko stotinu oficira. Otpušteni su kućama, a da nitko od njih nije bio ubijen.

Gradonačelnik Bjelovara, dr. Julije Makanac, član HSS-a, uz svoje suradnike, na veliko oduševljenje naroda, proglasio je u Bjelovaru hrvatsku državu 8. travnja 1941. godine.

Neki srpski vojnici i pročetnički oficiri su pobjegli sa oružjem i odmah se povezali sa organiziranim četničkim elementima u srpskim naseljima u blizini Bjelovara. Ubili su ili zaklali nekoliko pobunjenih hrvatskih vojnika.

Devetoga travnja 1941. godine kod Peteranca, Drugi konjički puk jugoslavenske vojske "Car Dušan silni" sukobljava se sa Nijemcima, te se nakon nekoliko poginulih povlači i kreće prema Bjelovaru sa zadatkom ugušenja hrvatske pobune i rušenja proglašene hrvatske države. Usput zastaju na prenoćištu u selu Donji Mosti. Tu su ujutro, 10. travnja, iz čista mira pobili i poklali 11 nenaoružanih seljaka, uz uzvike "Kolji, pali sve!". Njihova imena su: Josip Kovačić, Bolto Pavlović, Ludvig Rupić, Stjepan Herceg, Josip Bugarin, Bolto Seđak, Franjo Rupić, Martin Blažeković, Andrija Pevec, Josip Rožmarić i Stjepan Šifkorn.

Nakon toga zločina, krenuli su na Bjelovar. Usput su zaklali vojnika Ivana Blažekovića, koji se, napustivši jugoslavensku vojsku, vraćao kući. Te konjanike dočekali su Nijemci sa tenkovima. Razbijeni su, neki poginuli, neki pobjegli, a neki bili i zarobljeni. Sve je to bilo prije nego je u Zagrebu, istoga dana, 10. travnja, bila proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Logično je da je novonastala država trebala mir i red. Nije joj bilo u interesu da progoni i ubija bilo koga u državi. Ali mir nije odgovarao neprijateljima hrvatske države i hrvatskoga naroda, pa su odmah krenuli protiv te države, naravno klanjem i ubijanjem nedužnih i nenaoružanih seljaka, posebno u krajevima Hrvatske gdje su činili većinu, kao što smo vidjeli i 1990. godine na dalje.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, iz sva tri sela Mosti smrtno je stradala 71 prešućena žrtva, a među njima i svećenik Viktor Müller, kojega su partizani u ožujku 1945. godine odveli i ubili na nepoznatom mjestu. Imena sve 71 žrtve upisana su na spomen obilježju. U cijeloj Bjelovarsko-Bilogorskoj županiji u tome strašnome razdoblju stradalo je oko 6.000 osoba. O svim ovim žrtvama u bivšoj državi, kao što znamo, nije se smjelo ni govoriti, kao ni o svim drugim hrvatskim žrtvama zločinačkog komunističkog sustava.

Na žalost, sustavno se nastoji prešućivati hrvatske žrtve u samostalnoj Republici Hrvatskoj, a ne pobijaju se ni megalomanske laži protiv hrvatskoga naroda.

Na obilježavanje spomena ovih bjelovarskih žrtava nikada se ne odazivaju državni dužnosnici Republike Hrvatske, a utjecajni mediji o tim sjećanjima ne donose ni riječi, a pogotovo nema ni spomena na televizijskim programima na državnoj razini, iako takozvana HTV redovno snima ta sjećanja.

Hodali smo stopama pobijenih sa križnih puteva u bjelovarskom kraju

Na povratku u Zagreb, toga 10. travnja 2011. godine, zaustavili smo se i kod šume Lug u bjelovarskom kraju. Odmah blizu ceste je veliki križ i spomen obilježje za 293 žrtve ekshumirane iz tri grobišta toga stratišta hrvatskih vojnika sa obližnje poljane unutar te šume.

Išli smo uskim šumskim putem oko 1,5 km do toga gubilišta, gdje su ubijani zarobljenici sa Bleiburga, u vrijeme kada je u tome kraju strah i trepet bio Josip Manolić, partizanski major, a i danas snažni 90-godišnjak.

U mislima na te strašne dane, kada su iscrpljeni hrvatski zarobljenici vezani žicom, tim putem zadnjim koracima išli u susret užasnoj smrti, u duhu s njima i molitvi, zavjetovali smo se u sebi da ih nikada ne smijemo zaboraviti. Stopama tih mučenika došli smo do puste livade okružene šumom. Tu zemlju nitko ne obrađuje, jer bi samo na kosti nailazio. Tak manji dio je istražen i ekshumiran. Tko zna iz kojih su sve krajeva hrvatske domovine?

Isti dan, u Zagrebu, u 18 sati, tribina hrvatskoga PEN centra pod naslovom "Neslavna obljetnica: 10. travnja 1941. - 10. travnja 2011."

U knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, nastupili su: Ivo Goldstein, Goran Hutinec, Žarko Puhovski i Vjeran Zuppa.

Te tribine nisu zamišljene za veći broj posjetitelja, nego kao nedjeljni talk-show, kava i kolači unutar niza "Kultura i prošlost".

Budući da je tema te "neslavne obljetnice" bila NDH, ja to nisam htjela propustiti. Došla sam na vrijeme, nakon povratka autobusom u Zagreb.

Pozorno sam slušala svu četvoricu izlagača. Prvi je o NDH govorio Ivo Goldstein, kao i ostala trojica izlagača, sve u duhu poznatih klišeja iz vremena totalitarnog komunističkoga sustava, u smislu da NDH nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska. Uglavnom, da je bila zločinačka, koljačka, progoniteljska, genocidna, jasenovačka itd.

Spomenuli su i činjenicu da je u Bjelovaru hrvatska država proglašena već 8. travnja.

Razmišljala sam o svim tim lažima koje desetljećima šire nesmetano protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države, dok je u isto vrijeme hrvatski narod zapravo najveća žrtva toga nasilnog i zločinačkog sustava, kao i prve Jugoslavije, dakle velikih zala, kao što je govorio i blaženi kardinal Alojzije Stepinac.

Prežalosno je da se i danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nakon obrane od strašne velikosrpske agresije i pobjede u Domovinskom ratu, opet progone hrvatski branitelji i opet optužuju za izmišljene zločine, kao što se desetljećima zločincima proglašavaju i branitelji NDH.

S obzirom da smo Domovinski obrambeni rat svi doživjeli i gledali očima, a čujemo što se govori i kako se sudi, jasno nam je koliko ima istine i o braniteljima NDH.

Ja sam se prva javila za riječ i rekla da sam se upravo vratila iz Bjelovara, gdje smo sudjelovali u programu sjećanja na prve žrtve zločina, prije proglašenja NDH, te pitala kako predavači to "ne znaju" i ne spominju te žrtve.

Ivo Goldstein je rekao da to što ja govorim nije istina, nego da su tada u Bjelovaru odmah uhitili i ubili 190 Srba.

Tada sam ja njemu rekla da je sramotno što on i ostali govore, i zar hoće reći da obitelji ne znaju kako su njihovi članovi stradali, kao da je se to dogodilo prije 200 godina, a ne prije 70, kada su i danas živi toliki potomci tih žrtava. Većina nazočnih je bila na mojoj strani i nastao je veliki okršaj riječima, tako da se situacija jedva smirila. Na kraju sam ja predavačima dala autentične pisane materijale o tim događajima, rekavši, sa ironijom, da očito nisu dobro informirani.

U biti mi nije jasno od kuda tolika mržnja u tih ljudi, koja im zasljepljuje srce i razum. Najžalosnije je da su oni sveučilišni profesori koji odgajaju mlade ljude.

U duhu sam molila i vapila Bogu da spasi Hrvatsku i da se zmije u našim njedrima pretvore u golubove!

Dr. Ružica Ćavar,

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Share
0