Sve je zapravo počelo još u II. svj. ratu kad je moju babu, ratnu zločinku, partizanska dalmatinska brigada, inače, po dobru čuvena, slučajno i nenamjerno zapalila u njenoj kući, u kojoj se s njom namjerno u udruženom zločinačkom pothvatu našla i jedna nepokretna 80-godišnja susjeda.

Ako nisu imale zločinački naum, zašto bi se uopće sastajale?! A susjeda k tome još i nepokretna, no u svojem zločinačkom umu, obitelj joj poduze zločinački pothvat i prenese je k mojoj babi, podalje od ceste kojom je čuvena dalmatinska brigada prolazila. Valjda da im ova ne zakrči put!

Ostali mještani, svi odreda ratni zločinci, udruženim zločinačkim pothvatom zdimili u brda i posakrivali se kud koji. Druga mi baba, s kolijevkom, skrivajući u njoj malog ratnog zločinca, isto uspjela namjerno umaći dalmatinskoj brigadi. Trudna susjeda pak, u svojem zločinačkom naumu, naleti baš na dalmatinsku udarnu i to trbuhom. Te joj ga slučajno rasporiše! Pronađena je, namjerno, prošlog ljeta u jednoj jami zajedno sa brojnim drugim ženama, djecom, svećenicima, sve redom ratnim zločincima, koji su isto, slučajno naletili na noževe i metke pripadnika navedene dalmatinske brigade!

Dakle, baba mi, tvrdoglavo, svojim zločinačkim umom odluči da NIJE KRIVA i da neće bježati! Pa je slučajno, kako rekoh, susretoše, u njenom vlastitom domu i nenamjerno zapališe partizani.

Nju i susjedu, nepokretnu zločinku! Udružene tako u zajedničke zločinačke krikove, zaključane, kašlju gušeći se u dimu, dok im partizani spašavaju imovinu ponijevši je sa sobom, pjevajući. Nađe se jedan, nedovoljno dobar drug, nikakav antifašist, dapače, loš partizan, koji je namjerno suosjećao sa ratnim zločincima, pa tako spasi ove dvije udružene zločinke! Što mu je bila fatalna greška! Na žalost, nisu pobili sve koje su trebali, što je ovih dana potvrdio i Titov unuk osobno! Djed mu priznao! Ta valjda on zna!

Dalje se stvar razvijala sama od sebe: roditelji mi se sastali, vođeni udruženim zločinačkim naumom da me naprave, a zločinački im je pothvat, kao što ste već naslutili – USPIO! Prvo što me otac naučio je da je ?Zagreb?? glavni grad svih Hrvata, iliti ZLOČINACA! Čak mi je u svom zločinačkom naumu pokazao sliku Katedrale! U prvi razred poslao me sa HRVATSKOM ZLOČINAČKOM ZASTAVOM! Još je podlo stavio zvijezdu na nju da ga ne strpaju u Hag! Htjedoh reći na Goli Otok!

Kao da je jučer bilo: stojim pred drugovima i predsjednicima komiteta, općine, mjesne zajednice i ne znam čega još, na proslavi 29. novembra, Dana republike, a oni u šoku – bulje u moju zastavu! Crvena, bijela, pa plava, pa protrljaju oči, pa opet bulje, pa se došaptavaju, a ja ih svojim zločinačkim pogledom siječem, onako kako samo sedmogodišnjaci znaju. Došapnuli su nešto učiteljici, pa se ona zaleti na moju zastavu i brzinski ju preokrene. Gledaju drugovi, zakreću glave, pa se opet uskomešali, no, no sad je plav, pa bijel, pa crven, baš kako treba, ali – PETOKRAKA JE NAOPAKO! Sukne se učiteljica, trgne moju zastavu i baci ju u kut! Pa su u moje zločinačke ruke tutnuli drugu, koju je donijela neka djevojčica čiji je otac bio pravi, iskren, vjeran drug i komunist i koji nije kovao zločinački pothvat kao moj! Kad je završio nastup, pristupiše mi drugovi pitajući me tko je crtao zastavu, ja ili tata?

Pa tata, a di je moja zastava? – zatražih je, opako u svom naumu! Učiteljica ju je zgužvala, i bacila, objašnjavajući mi da ta zastava ne valja i da će ju oni UNIŠTITI! Rasplakoh se, priznajem, i napadoh oca kako mi je mogao pogrešno obojiti zastavu, a on, shvativši da je njegov zločinački pothvat uspio, izložio mi je detaljno naše daljnje zločinačke planove! Naročito je guštao dok je po sedmi put slušao kako su užasnuto-zgroženi Drugovi buljili u mene. Tog dana, u meni je planula ona iskonska ognjištarska vatra i probudila se do tad prikrivena zločinačka ideja, te postadoh svijesnim Hrvatom – zločincem! No ratni zločinac još ne postadoh, iz jednostavnog razloga – jer još nismo izazvali rat! Uskoro će se i to promijeniti!

Za početak, skovah zločinački plan, kako se dočepati Zagreba – vjerujući tada, glavnog grada svih Hrvata! Sve o 1971. i hrvatskom proljeću imam u malom prstu, jer kako inače očekivati 1991. Uostalom, bez proljeća ne bi bilo ni Ljeta!
Mojem čuđenju nije bilo kraja, kad u glavnom gradu svih Hrvata, vidjeh prve Srbe u živo! Moja me zločinačka obitelj dobro uputila kako da biram osobu koja mi je nužna za idući zločinački pothvat koji moram sprovesti! Četnike zaobilazim u velikom luku, jer oni jesu luk i voda, a ja trebam zločinca koji će sa mnom provesti najveći zločinački plan – plan radi kojeg postojim!

Sastali smo se na trajektu Prizna – Žigljen (na Brijunima nismo mogli) u zločinačkom naumu da spojimo, tada na dvoje rascijepljenu zločinačku domovinu. Zločinačko djelo sproveli smo prije Oluje.

Operacija je trajala 9 mjeseci i onda je na ovaj svijet PravDE stigao još jedan ?mali Hrvat - zločinac.

Morali smo novom zločincu, ratnom (nije morao čekati tu titulu - rođen je u ratu), osmisliti dolično ime.
Prvi uvjet je da ime ne smije zvučati engleski, niti srpski! Isključili smo i sva ruska imena, a kineska nisu ni dolazila u obzir, kao ni europske unije! Moralo je biti neko čisto zločinačko (čitaj hrvatsko) ime!

Srbi su recimo toliko dobri da im to iz imena odmah vidiš, npr. Dobrica kao Ćosić, slobodoljubivi, npr. Slobodan kao Milošević, pametni, npr. Toša kao Dabac, lijepi, npr. Lepa kao Brena, bore se, npr. Boris kao Tadić, mili su, npr. Milorad kao Dodik ili Milanka kao Opačić ili Milica kao Josipović, neki čak toliko vole Hrvatsku i daju joj puse, npr. Pusić kao Vesna, neki vole samo čokoladu "milka", npr. Milka kao Mesić, a neki samo silno vole naše more, npr. Jadranka kao Kosor!

Mi pak, zločinački nastrojeni Hrvati, opakog uma i još opakijeg nauma, nismo ništa važnijim smatrali od borbe ZA DOM, za domovinu - tu jedinu lijepu, zločinačku tvorevinu! Stoga na brzinu prekopasmo po svim precima: Trpimir - NE, Zvonimir - NE, Krešimir - NE, Branimir - NE i stigosmo do DOMAGOJA, "najgoreg kneza u Hrvata", kako ga prozva sam rimski papa!       Nije trpio da ga gaze, nije se branio, već se borio protiv svih, od njegovih lađa i vojnika svi su strepili. Doma gojen, takoreći, u vrtlu, ZA DOM – spremno prihvatismo: DOMAGOJ! Opako i zločinačko ime! I to je to!

Priznajem, ratni sam zločinac i udružih se radi počinjenja zajedničkog zločinačkog pothvata, a sve navedeno prethodilo je Oluji! Vrhunac svega je da znam još puno takvih i svi uspjeli sprovesti svoj zločinački naum prije, tijekom ili nakon Oluje! Provjerite slobodno po školama, tamo Vam sjede rezultati naših zločinačkih nauma, a ako ih ne zaustavite poduzimat će daljnje zločinačke pothvate!

Konačno, ovo zločinačko priznanje pišem u škripu, ne u škripcu, već u - ŠKRIPU! Djedovom, dakako! Koji smo na brzinu adaptirali za 21. stoljeće! Te moderne tehnologije, internet, mobitel, nisu ni škripi što su nekad bili...

Samo su Škripari isti! Ista zločinačka krv teče nam u venama, istim zločinačkim umovima nove zločinačke pothvate krojimo! Na salveti - ako treba! Udruženi i jedinstveni u zločinačkom naumu, imamo šanse preživjeti samo u našoj, zločinački lijepoj državi, pa šta ako nam je uništena i ovaj put! U škrip! U škrip! Samo ne na put - Križni!

Naši zločinački umovi već kuju nove zločinačke planove - poglavlje ćemo zatvorit i tražit - TREĆU SREĆU!

Stoga me locirajte, identificirajte, uhitite i transferirajte!

Ma jednostavno pošaljite Vladu po mene - Šeksa ili onu drugu - Vladu!

Ne uspije li najnoviji zločinački pothvat, radije ću skončat u haškom novom mjestu, nego da u Zagrebu ostarim uz unuke koje će se zvati Tuga i Buga!

Politička scena