Da nas nisu tuzemni kočničari dobrih djela i napredka, i „pučisti“ o kojima piše N.Mihanović,  onemogućili postići puno više, u poslijeolujnoj Hrvatskoj,  na polju reeuropeizacije društva i moderne duhovne integracije hrvatskoga naroda i hrvatske kulture, vjerojatno si takozvano vrhovništvo  i vladateljstvo ne bi dopustilo nastupati prema svemu narodu (kao što si je to prečesto  dopuštalo i bez prekida  si olako dopušta, kao da u tomu gušta),  tisućljetnomu povijestnomu jezično-civilizacijskomu entitetu i Božjemu stvorenju,  kao da je taj narod tek skupnim „podanikom“, balkan-malovaroškim „građaninom“, a ne suveren, a ne živom mediteransko-dinarsko-panonskom harmonijom i memorijom postignuća milijuna pojedinaca ugrađenih u nacionalnu zgradu jedinstva u mnogoglasju i raznolikosti. Da je, u vladateljskih državnih i institucijskih struktura naših,  osjećanje istinske zahvalnosti prema dragocjenomu i presudnomu doprinosu hrvatstva i Hrvata iz Hercegovine i Bosne u stvaranju države Republike Hrvatske i njezinu oslobođenju u Domovinskom ratu 1990.-1995. i obveza visokoga državničkoga deržanstva prema životu i sudbini narodnoga bitka i svakoga državljanina neovisno o njegovu podrijetlu, odgurnulo u nepostojanje nametljivu nezahvalnost, samozaborav i neizvršavanje ustavnih obveza, ne bi se nad hrvatstvom i državnošću Bosne i Hercegovine (u kojoj je bio  u X. stoljeću okrunjen veliki hrvatski kralj Tomislav, a hrvatski jezik  standardiziran u knjigama i spisima franjevaca Bosne Srebrene još u 17. stoljeću na razini suvremena nam  standarda)  tek tako lako nadvila opasnost „izginuća“ i, slijedom toga,  nad cijelom Herceg-Bosnom  prijetnja njezina „komadanja“ ili potonuća kao samostojna entiteta s trima jednakopravnim narodima i slobodnim građanima.

Navodno napredujemo na putu prema Europi (koja izgubi dio svoje duše nakon svoje neslavne „promatračke“ uloge u tragediji Vukovara, Sarajeva, Srebrenice i Banja Luke izloženima  na milost i nemilost jugotopništvu i četništvu), udaljavajući se od sebe i od slobode, sve otuđeniji od zajedništa ljubavi u solidarnosti, a da nije istinoljubiva glasa Crkve u Hrvata, nitko s autoritetom ne bi izustio jednu istinu nad istinama, a ona glasi da je formulacija u haaškoj optužnici o hrvatskom oslobođenju vlastite domovine od okupatora i njihova terora  kao „udruženomu zločinačkom pothvatu“ i, temeljem nje izrečene,  presude generalima osloboditeljima „teška uvrjeda hrvatskom narodu, kao i pravdi uopće“ te da ta „presuda može postati opasna i indirektna potpora novom nasilju, kao i izvorima drugih nepravdi u svijetu“ . Jest da neki zaplotnjački pametari crkvenu gestu omalovažuju držeći je „pilatovskim pranjem ruku“, i pri tom podsjećaju na činjenicu da je tužiteljska  omča od difamacije o demokratskomu nastanku i junačkom opstanku nezavisne Hrvatske  objavljena pet-šest godina prije same presude (čak je, u istome kontekstu,  u hrvatskim medijima objelodanjen 25. svibnja 2005. neki popis od 600 hrvatskih najodgovornijih „osumnjičenih zločinaca“, cijeli vrh vlasti hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice - od  sabornika  Stipe Mesića i predsjednika Tuđmana i njegove savjetnice Željke Čorak do Sanadera i braće Granić), koji je navodno sastavila glavna haaška tužiteljica  Carla del Ponte.  Jalnuški prigovarači međutim  previđaju bit stvari: u diktiranomu ozračju postmemorandumskoga novojugoslavlja i antidemokratizma, biskupska „Izjava“ po svemu jest dostojanstvenim svjedočkim činom svih onih koji žive puninu Logosa, istinu Riječi. A ona, ta zabranjena i progonjena Istina, svoj zlatni sjaj zadobija upravo pod udarcima sve te zemaljske zlosile usmjerene protiv hrvatstva kao mironosna ljudstva, postavljena kao civilizacijski ethos suprotiva onomu sofisticiranomu „malju“ nečovještva u kojega se je, primjerice,  bio dragovoljno pretvorio dr.Viktor Novak (r. 1889. u Donjoj Stubici, u Hrvatskoj), inače jedan od 500-tinjak  srpskih „rodoljubnih“  intelektualaca, predvođenih trojicom episkopa Srpske pravoslavne crkve, potpisnika pronacističkoga i antikomunističkoga  „Apela srpskom narodu“ 13.VIII.1941., objavivši svoju kroatocidnu knjigu  Magnum crimen g.1948. u Zagrebu te, kao pouzdanik jugoboljševizma, godine 1971. na nekom beogradskom međunarodnom skupu nastavio prokazivati zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, simbol hrvatskoga kršćanskoga otpora totalitarizmu i rasizmu i mučeništva za prava čovjeka i slobodu naroda, kao „prvoborca protiv komunizma i masonerije“. (Ivan Mužić, Katolička crkva i Stepinac, str. 238., 4. izdanje, Split, 2003.)

Politička pamflet-knjiga  Viktora Novaka, „masonskoga antiklerikalca“ (M.Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, 2010.),  protiv istine i slobodne Hrvatske  poslužila je Beogradu i Komunističkoj partiji Jugoslavije za opravdavanje monstruoznih zločina koje su počinili nad čovjekom, nad hrvatskom nacijom i Državom, nad  Rimokatoličkom Crkvom i inteligencijom, a nadasve za skretanje pozornosti svijeta s genocida nad Hrvatima i umorstva, iz mržnje prema katolištvu i hrvatskim duhovnicima,  više od 600 nevinih hrvatskih  svećenika, redovnika i redovnica. Zapad i Europa, kojima su ususret Hrvati s povjerenjem hrlili, ponijeli su se  g. 1945. prema njima kao pola stoljeća poslije prema Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici – prepustili ih krvnicima. I dok se naš drevni europski narod, ne hrleći napokon nikamo, zadržava u paradoksalnomu stanju čekanja  Europe, bez  velikih očekivanja na priliku onih u času svibanjsko-marijanskoga izlaska u svijet iz jugotamnice crnorukaške ortodoksije i „antifašističke“ Jazovke kao sistema, možda se na vrijemne uspravi u svojoj suverenosti i dostojanstvu slobode, okrenuvši se licem i prema dubljinama prosvjetliteljske riječi biskupa, i prema svim svojim čistim i nepresahlim izvorima Duha, znači i prema Bosni Srebrenoj, u kojoj hrvatskim jezikom, neprekinuto već više od sedam stoljeća,  stvaraju naši franjevci, koji, prema riječima uzora  Ive Andrića (koji je, prisjetimo se, odbio potpisati „Apel“!) A.G.Matoša, „nisu licemjerni bogomoljci odbijeni od svog plemena, već junaci i narodnjaci“.

Mile Pešorda (Eurogledi, Hrvatsko slovo br. 836., Zagreb, petak, 29. travnja 2011.)