Govor prof. dr. Branimira Lukšića na obilježavanju 20. obljetnice povijesnog prosvjeda pred „Banovinom" u Splitu 6.svibnja 1991.



Ruši se crveni imperij

Tijekom 80-tih godina prošloga stoljeća narodi Europe koji su bili pod komunizmom osjetili su da je došao povijesni čas za oslobođenje od toga totalitarizma, da je sazrelo vrijeme za uspostavu nacionalne i osobne slobode.

Ta želja je kulminirala rušenjem berlinskoga zida 9. studenoga 1989., za koji je Honecker izjavio samo desetak mjeseci ranije, da će taj zid stajati na svome mjestu još daljnjih 100 godina, jer da on Istočnu Njemačku štiti od razbojnika i fašista. Prije nego li je podignut taj 136 km dugi „antifašistički zaštitni zid" 3,5 milijuna istočnih Nijemaca je prebjeglo iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Kad ih je kasnije oko 5000 i preko zida uteklo na Zapad, njemačke su komunističke vlasti izdale svojoj graničnoj policiji zloglasnu „zapovijed za pucanje" („Schiessbefehl") koja je glasila:"Ne oklijevajte koristiti svoje vatreno oružje niti tada, kada se bježi preko granice u društvu žena i djece, što je taktika koju izdajice često rabe:" U skladu s ovom naredbom ubijeno je oko 200 osoba kod pokušaja bijega iz „zemlje realnog socijalizma".

Jugoslavija kao tamnica hrvatskoga naroda

Ova nostalgija za slobodom zahvaća u isto vrijeme intenzivnije i hrvatski narod. Nakon Bleiburga i Križnoga puta u Titovoj Jugoslaviji je ubijeno više od 20.000 Hrvata dok su pokušali uteći iz zemlje „socijalizma sa ljudskim licem" na Zapad. Od 1981. do 1985. godine , dakle samo u razdoblju od 5 godina, u komunističkoj Jugoslaviji su osuđene 522 osobe po zloglasnom članku 133. KZ zbog verbalnog delikta i inkriminiranog mišljenja. U komunističkoj je Jugoslaviji bilo više od 100.000 političkih zatvorenika, uglavnom Hrvata, sa prosječnom kaznom zatvora od 4,2 godine po zatvoreniku. Nakon Staljinove smrti jedino u Jugoslaviji od svih europskih zemalja pod komunizmom nije došlo do sudskih postupaka za kaznena djela počinjena za vrijeme Staljina, nego je staljinistička struktura upravne vlasti, gospodarstva i osobito organa prisile ostala postojana, samo što je u međuvremenu mijenjala i nadopunjavala oblike i nazivlje („demokratski centralizam", „radničko samoupravljanje", „socijalizam s ljudskim licem", „samoupravni pluralizam" itd.). I upravo ta Titova genijalnost u taktiziranju, koja nije riješila ni jedan gospodarski, politički ili nacionalni problem u komunističkoj Jugoslaviji, nego ga je pomela pod tepih i odgodila za buduće naraštaje,odgovorna je za kasnije krvoproliće prilikom osamostaljivanja jugoslavenskih republika, do kojega krvoprolića nije moralo doći da nije bilo oportuniranja i improviziranja toga genijalnog glumca, „koji je uspio umrijeti, a da nije morao položiti račune za svoje zločine i neuspjehe" (Ivo Korsky, „Hrvatski nacionalizam", Zagreb 1991.,str.114.).

Osim nametnutog ideološkog jednoumlja komunističku Jugoslaviju je opterećivalo i neriješeno nacionalno pitanje, koje se očitovalo kako u gospodarskom izrabljivanju nesrpskih naroda, tako i u centralizaciji vojne, političke i financijske moći u rukama Srbije. Uzmimo samo jedan primjer. Od 1965. do 1970., dakle neposredno do pred „Hrvatskim proljećem", 50% deviznog prihoda Jugoslavije ostvarivala je Hrvatska, od čega je ona smjela zadržati samo 7%. Hrvatska je od federalne vlade dobivala 16,5% sredstava iz pričuve, a Srbija 46,6%.

Što se tiče nacionalnih i osobnih sloboda i prava obje su Jugoslavije, kako ona monarhistička, tako i komunistička koja ju je slijedila, bile tamnice hrvatskoga naroda. U monarhističkoj Jugoslaviji, čiji nastanak nikada nije odobrio hrvatski Sabor, niti ga je prihvatio hrvatski narod, samo pet dana nakon njezina utemeljenja hrvatski je prosvjed protiv tako nametnute velikosrpske države ugušen u Zagrebu u krvi. Nakon toga Srbi po Hrvatskoj provode teror, batinanje, zatvaranje i zastrašivanje hrvatskog pučanstva. Nerealnim tečajem razmjene austrougarske novčanice za jugoslavenski dinar Hrvati su bili doslovno opljačkani. Prisjetimo se atentata u beogradskoj skupštini na hrvatske zastupnike Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka, atentata na eminentne osobe hrvatskog kulturnog i znanstvenog života, „šestojanuarske diktature" despotskoga kralja Aleksandra. Sjetimo se događaja, kada u svibnju 1937. u Senju žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi, sjetimo se Sibinjskih žrtava, sjetimo se terora nad ličkim Hrvatima poslije Velebitskog ustanka. Nabrajanje srpskih okrutnosti moglo bi se nastaviti na nekoliko stranica. Zar se onda treba pitati, odakle neprijateljstvo Hrvata prema njihovim tlačiteljima, koji su provodili prema nesrpskim narodima Jugoslavije teror imperijalne politike?

Ni u komunističkoj Jugoslaviji Hrvati nisu prošli bolje. O tomu svjedoče zločini na Bleiburgu i Križnome putu, bezbrojne jame po cijeloj Hrvatskoj u koje su komunisti bacali ubijene, a ponekad i žive, muškarce, žene i djecu, komunistički zatvori i koncentracijski logori, poput onoga na Golom otoku, u koje je Tito slao na „prevaspitanje" one koji nisu prihvaćali njegovu partijsku diktaturu. Možemo, dakle, ustvrditi, da je komunističko jugoslavenstvo, pod kojim se vrlo često skrivao velikosrpski šovinizam, bilo krvni neprijatelj hrvatske državne samostalnosti. Stoga ne odgovara povijesnoj istini, da su temelji samostalne hrvatske državnosti bili postavljeni na 2. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine, niti da su odluke ZAVNOH-a u Otočcu 1943. godine jedna od izvorišnih osnova hrvatske državnosti.

Zbog ovih gorkih iskustava u jednoj i drugoj Jugoslaviji, i hrvatski je narod u doba slobodarskih strujanja koja su zahvatila europske narode što su bili pod komunizmom čeznuo za vlastitom nacionalnom državom, bez koje je svaki narod objekt, a ne subjekt povijesti. Hrvatima je bilo jasno, da je državna samostalnost jamstvo, da oni mogu slobodno i neovisno od drugih naroda sudjelovati svojim političkim, kulturnim, vjerskim i gospodarskim identitetom u međunarodnoj suradnji kako hoće i s kim hoće. Nakon Bleiburga Hrvati su postali svjesni, da ako se kao narod žele održati, ne smiju misliti kao prije da će ih Zapad braniti samo zato jer oni civilizacijski pripadaju Zapadu."U Bleiburgu je pokopano hrvatsko idejno donkihotstvo, pa ako se tamo rodio hrvatski politički realizam, žrtva toliko tisuća hrvatskih sinova i kćeri ne će biti uzaludna".(Ivo Korsky, „Vjesnik" 11.9.1999.). No upravo stoga što je hrvatski nacionalizam ljubav prema svome domu, svojoj tradiciji i svojoj kulturi, a ne mržnja na druge narode, zbog toga što je taj nacionalizam isključivo obrambenog karaktera kojemu Hrvati duguju svoj opstanak kroz stoljeća na ovim vjetrometinama, hrvatski nacionalizam nije nikada bio šovinizam, niti obožavanje rase ili države. On je jačao kad je prijetila hrvatskim duhovnim vrijednostima veća ugroženost, kao što je to bio slučaj u komunističkoj Jugoslaviji, da bi nezaustavljivo provalio u obrambenome Domovinskom ratu i neposredno prije njega.

Vojni udar u generalštabu JNA

Posljednji pokušaj stvaranja Velike Srbije bilo je Miloševićevo osvajačko širenje Srbije na štetu cijele Jugoslavije. Milošević je tu bitku najavio već u Gazi Mestanu. Naivno je bilo očekivati, da će izjašnjavanje goleme većine hrvatskoga naroda za samostalnu hrvatsku državu poštovati srpski političari i vrhuška JNA, i da će dopustiti miran , demokratski razlaz. Rijetko se koja kolonijalna sila mirno odriče svoje kolonije, a Srbija je kroz dvije Jugoslavije potpuno bila kolonizirala Hrvatsku. Stoga su ujedinjene velikosrpske i komunističko-jugoslavenske snage bile spremne krenuti u krvavi pir i pobiti dio naroda vlastite države, radije nego dopustiti raspad Jugoslavije.

Nedugo nakon provedbe demokratskih izbora u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH došlo je do nesporazuma između generala Kadijevića i admirala Broveta, s jedne strane, i generala Adžića s grupom visokih oficira, s druge. Ova je druga strana bila pobornik oružane vojne intervencije u Hrvatskoj, jer da su nakon izbora grubo narušeni Ustav SFRJ i Ustav RH. Na sjednicama Štaba vrhovne komande, koji se ilegalno sastajao, stvoreni su planovi za „spašavanje socijalizma". Presudnom sastanku generalštaba u srpnju 1990. bio je nazočan i pukovnik Vasiljević zadužen za rad organa sigurnosti za Hrvatsku, ali Kadijević nije bio pozvan. Borisav Jović je u srpnju 1990. godine potpisao interni dokument po kojem operativne dužnosti u zapovijedanju jedinicama jugoslavenske armije preuzima Blagoje Adžić. U tijelima generalštaba sva su izvješća iz Hrvatske tako obrađivana, da se stekne dojam da se u Hrvatskoj pripremaju pogrom Srba, napadi na JNA i ubojstva oficira i njihovih obitelji. Ti su dokumenti dostavljani predsjedništvu Jugoslavije, i na temelju njih su predsjedništvo i SSNO donijeli odluku o razoružanju hrvatske policije, iako su barem Milošević i Jović znali da su ilegalno naoružani zapravo pripadnici Martićeve milicije i pročetničke grupe.

Napad na Kijevo

Na temelju Ustava SFRJ i Ustava RH Hrvatska je imala pravo organizirati policijske postaje i poduzimati sve druge potrebne mjere na svom teritoriju, da bi osigurala zaštitu ustavnih prava i sloboda svojih građana.Kad je u Kijevu, mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Knina u smjeru Sinja i napučenom skoro isključivo Hrvatima, MUP Hrvatske osnovao policijsku postaju , kninski su milicionari postavili MUP-u ultimatum da se postaja zatvori, jer će je u protivnom napasti. General Adžić je naredio vojnim postrojbama u Kninu i nekim drugim mjestima oko Kijeva da podignu pripravnost na najviši stupanj. Prije uspostave policijske postaje Kijevo je bilo deset mjeseci skoro neprekidno izolirano od ostale Hrvatske, a mještani su bili zlostavljani, zastrašivani i ponižavani. Nakon uspostave policijske postaje u Kijevu sa svrhom da mještane štiti od terorista, pripadnici jugoslavenske armije u dosluhu s Martićevim odmetnicima upali su u Kijevo , te blokirali pristup u to i u druga obližnja mjesta. Oni su imali nalog, ako hrvatske redarstvene snage otvore vatru, da napadnu Kijevo i težim oružjem. Time što je uperila cijevi mitraljeza sa svojih vojnih transportera u mirni i goloruki narod, jugoslavenska vojska je izvršila napad na slobodu građana Hrvatske, i time se stavila u ulogu agresora na pučanstvo vlastite države. Istodobno je sve bilo spremno da vojska zatvori Split, Sinj i Zadar, a vojne jedinice iz Slavonije su bile usmjerene prema Zagrebu. Što se pak Kijeva tiče situacija je bila slijedeća. Dok su naselje Kijevo kontrolirale jedinice MUP-a Hrvatske, na prilazima u Kijevo su bile postavljene oklopne jedinice JNA, iza njih su dežurali Martićevi milicionari, a iza ovih su promet kontrolirali jugoslavenski vojnici. Mještani Kijeva su bili, dakle, u dvostrukom okruženju, bez mogućnosti da im se dopreme hrana i lijekovi. No usprkos toj dvostrukoj barikadi u Kijevo su se velikom odvažnošću helikopterom probili neki hrvatski političari, među kojima i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i gradonačelnik Splita prof. Onesin Cvitan, da bi ohrabrili prestrašene i iscrpljene mještane. Zbog svega ovoga Kijevo je postalo jedan od simbola otpora Hrvata protiv jugokomunističke i četničke agresije na suverenitet i integritet Hrvatske.

„Sve je dobro dok Split ne poludi"

Uoči proslave zaštitnika grada Splita sv. Duje 6.svibnja 1991. tisuće i tisuće radnika iz Brodosplita, Jugoplastike, Bobisa, Mesoprometa, Auto-Hrvatske i brojnih drugih poduzeća, kretali su splitskim ulicama prema zgradi Banovine, jer Splićani nikada nisu prihvatili da tu zgradu nazovu „komanda vojno-pomorske oblasti". Njima se pridružilo mnoštvo ostalih građana, mladih i starih, žena i muškaraca.U mirnoj demonstraciji prosvjednici su zahtijevali, da jugovojska spriječi divljanje Martićevih milicionara i da izvrši deblokadu Kijeva, kako bi se njegovim izmučenim mještanima mogli dostaviti hrana i lijekovi. Slike sa splitskih ulica su toga jutra bile nezaboravne. Marmontovom ulicom se polako kretao vojni transporter na kojemu je bilo desetak mladića s hrvatskim zastavama, a pred njim su bili hrvatski specijalci u maskirnim odorama. Ispred i iza transportera kretala je povorka naroda. Rivom, Prokurativom, Pjacom iz pedesetak tisuća grla odjekivalo je skandiranje „ u boj, u boj , za narod svoj", „Hrvatska, Hrvatska", „pusti Kijevo, bando crvena". Hodajući prema zgradi Banovine u uzavreloj masi prosvjednika, mlađih i starijih, muškaraca i žena, radnika i intelektualaca, prisjetio sam se slijedeće kitice što su je studenti pjevali u Zagrebu za vrijeme „Hrvatskoga proljeća":

„Druže Tito primi to na znanje,

sila masi daje ubrzanje".

Kad su prosvjednici došli pred zgradu Banovine jedan se mladić popeo konopcem na desetak metara visoko pročelje zgrade i razvio hrvatsku zastavu. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenutaka, kad su jugooficiri u zgradi postali svjesni da se nalaze u Hrvatskoj. I dok su iza prozora u zgradi bili upereni mitraljezi na okupljene Splićane izvan nje, saborski zastupnik dr.Zvonimir Marković, gradonačelnik Splita dr.Onesin Cvitan, potpredsjednik splitske općine Marin Mihanović i predsjednik Hrvatske unije sindikata Jure Šundov obraćali su se u više navrata okupljenima apelirajući na mirno i dostojanstveno ponašanje. Za vrijeme dok su se u zgradi vodili pregovori sa vojnim vlastima, narod ispred zgrade je upućivao poruku oficirima u njoj povicima „neka izađu, neka izađu", no oficiri su ostali u zgradi i raspoređivali po njezinom stubištu vojnike s mitraljezima, dajući im naredbu da „pucaju u meso"ako prosvjednici uđu u zgradu. U pregovorima s admiralom Josipom Ercegom tada se saznaje , da je uspostavljena veza između Vrlike i opkoljenoga Kijeva, i da vojska ne će pucati u prosvjednike pred Banovinom. Također je obećano, da će se osigurati nesmetan prolaz hrane i lijekova do Kijeva, te da će sve ceste prema Kijevu biti otvorene.Tom je prilikom nažalost poginuo 19-godišnji vojnik Saša Gešovski, Makedonac, dok je čuvao dva transportera JNA koja su se nalazila pred Banovinom. Ostalo je nerazjašnjeno tko je ispalio metak od kojega je on poginuo. Znakovito je, da hrvatskoj strani nije bilo odobreno sudjelovanje u obdukciji tijela poginuloga, niti u uviđaju glede tragova metaka na vratima iza kojih je on stajao, tako da je pitanje jeli kobni pucanj ispaljen iz zgrade ili izvan nje, ostalo bez pouzdana odgovora. Četvorica sudionika u prosvjedu su slijedećih dana doslovno kidnapirana u Splitu na povratku sa posla, nemilosrdno pretučena i zatvorena.

Komentirajući događaje pred zgradom Banovine toga dana novinar „Slobodnog tjednika" („ST") je napisao:" Nikoga ne bi trebao iznenađivati silni bunt Splićana."Sve je dobro dok Split ne poludi", govorili su odavno mudri prognozeri.Vijest o stravičnom masakru hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, opsada i mučenje staraca i djece u Kijevu, te drskost srpskih oficira koji su desetljećima polako zauzimali grad pod Marjanom potpomognuti uvijek prisutnim grupicama komunista i orjunaša, utjecali su na to da srdžba opravdano eksplodira".

Umjesto zaključka

Ako se dublje uđe u razloge i motive neljudskih, nasilničkih i nedemokratskih postupaka jugokomunističkih vojnih i civilnih vlasti prema Hrvatskoj koja je htjela miran izlazak iz jugoslavenske federacije, onda možemo doći do slijedećeg zaključka.

Osamostaljenje jugoslavenskih republika je bilo načelno dopušteno Ustavom Jugoslavije i onima republika, stoga osamostaljenje Hrvatske nije bilo protuustavno. A da je ono bila želja goleme većine građana Hrvatske dokazao je i referendum održan u svibnju 1991. godine komu je pristupilo 82,97% od ukupnog broja birača u Hrvatskoj. Od onih koji su pristupili referendumu 94,17% se izjasnilo da Hrvatska bude suverena i samostalna država, dok ih je samo 4,18% bilo protiv toga. Nisu svi komunisti bili protiv osamostaljenja Hrvatske, jer su bili svjesni, s obzirom na propast komunizma u cijeloj Europi, da ni daljnje postojanje Jugoslavije nije jamstvo da će u njoj ostati komunističko uređenje. Neki su od njih čak pristupili hrvatskim političkim strankama, možda u većini slučajeva iz instinkta samoodržanja, da iskoče iz broda koji tone u onaj koji će prispjeti na odredište. No postojao je stanovit broj komunista, među njima i Hrvata, koji su uporno bili za Titovu Jugoslaviju. jer su u njoj imali unosne položaje, luksuzne stanove, visoke plaće sa povlasticama, koristili besplatna ljetovanja i zimovanja u domaćim i stranim hotelima, i jer su njihova djeca imala osigurana radna mjesta još prije završetka školovanja. Stoga ne čudi, da su neki od ovih još nakon pada berlinskoga zida i rušenja crvenog imperija u Europi pozivali preko javnih medija na svečanu proslavu „rođendana naše republike" 29. studenoga, i tom prilikom razdragani plesali kozaračko kolo.

Međutim, najljući su protivnici mirnog razlaza jugoslavenskih republika bili pobornici Velike Srbije, a ovi su tvorili veliku većinu u vojnim i civilnim strukturama jugoslavenske vlasti. Njima je Jugoslavija bila potrebna radi velikosrpske etnocentričke ekspanzije, koja je bila programski razrađena od Jovana Rajića, Ilije Garašanina, Vase Čubrilovića, Stevana Moljevića i mnogih drugih, sve do „Memoranduma" SANU. Ta ideja, da su Srbi od povijesti izabran narod koji mora biti na čelu ostalih susjednih naroda, idejni je začetnik zlodjela koja su Srbi tijekom stoljeća počinili nad svojim susjedima. A najteže je iskorijeniti zlodjela koja potječu iz uvjerenja da smo pripadnici elitne skupine čovječanstva, bilo kao izabrani narod, ili kao izabrana rasa, ili kao od hoda povijesti privilegirana klasa. U ovakvim se slučajevima sebičnost kolektiva hrani nesebičnošću pojedinaca u njemu. Stoga dok god Srbi u Hrvatskoj ne shvate da ne mogu živjeti u njoj kao eksponenti Hrvatima tuđinske vlasti, nego jedino kao lojalni građani Hrvatske, dok god se ne odreknu protuhrvatske politike koja je bila kod njih očigledna kako za vrijeme Khuen Hedervaryja, austrougarske vladavine u Dalmaciji, za vrijeme talijansko-fašističke okupacije Hrvatske, tako i za vrijeme obiju Jugoslavija, dotle će uvijek postojati opasnost da se Hrvati ponovno moraju boriti u svome domu za svoj dom. Samo jaka hrvatska država može biti jamstvo da se to u budućnosti ne će dogoditi, nego da će mirno teći suživot Srba i Hrvata u zajedničkoj hrvatskoj domovini.

 

Prof. dr. Branimir Lukšić

Share
0