Svjedočanstva preživjelih s Bleiburga i KRIŽNOG PUTA
Svjedočanstva preživjelih s Bleiburga i KRIŽNOG PUTA, koja je prikupio i objavio Mato Njavro u knjizi „STRADANJA 1941. – 1953.“...
U ovom tužnom tjednu, prisjećamo se bleiburške tragedije, koja je bila zapravo početak kraja za nekoliko stotina tisuća Hrvata, a ovdje ćemo navesti svjedočanstva nekoliko preživjelih.
Miho Menalo, rođen je 25. siječnja 1924. u selu Cerovo (Neum), BiH, od oca Pavla i majke Božice, koja je umrla pri porodu. Imao je teško djetinjstvo, uz oca i starijeg brata, te živio u siromaštvu i neimaštini koja je tada vladala Hercegovinom. Završio je četverogodišnju pučku školu 1936. godine. Otac mu se ponovno oženio i dobio još troje djece, pa ih je u kući živjelo sedmero. Vrlo mlad je počeo raditi, da bi se mogli prehraniti.
Kao 19-godišnjaka pozvali su ga u Mostar u hrvatsku vojsku i odmah su odvezeni u Karlovac, gdje su ih Talijani htjeli mobilizirati, ali je on s još nekolicinom pobjegao u Zagreb. Bilo je ljeto i sproveli su ih u Maksimir, a uskoro s Glavnog kolodvora poslani su u Bečko Novo Mjesto. Tamo su stigli sredinom srpnja i tada su dobili njemačke uniforme, a do tad su bili civili. Nakon 2 dana su otputovali, a noć nakon njihovog odlaska Saveznici su bombardirali grad. Raspoređen je u protuzračno topništvo i upućen u Poljsku (Radom), gdje je proveo tri mjeseca i završio njemačku vojnu izobrazbu. Bio je pod zapovjedništvom generala Schtruma u „Hrvatskom dragovoljačkom topničkom puku“. Zatim odlaze u Njemačku (Essen) na 9 mjeseci, pa u Dortmund gdje su bili do siječnja 1945. Kraj rata dočekao je u blizini Leipziga, Rusi su nadirali, nastalo je rasulo, pa on s još dvojicom Hrvata bježi u Prag, zatim u Austriju (Linc). Tamo susreću već izbjeglu hrvatsku vojsku i civile, koji su ih odvraćali da ne idu u Hrvatsku, no oni su ipak 05. svibnja stigli u Zagreb. Nakon tri dana, kreću s ostalima preko Zidanog Mosta i Celja prema Bleiburgu, gdje su stigli 15. svibnja. Kaže da samo Bog zna koliko je bilo kola, žena, djece, ljudi...Predali su se Englezima dok ih je neprestano nadlijetalo 12 engleskih zrakoplova, a tenkovi su im bili raspoređeni okolo. Preko Maribora vraća se natrag u koloni gladi, maltretiranja i smrti. Pukim slučajem je ostao živ, jer su kolonu prekinuli baš u redu ispred njega i one ispred odveli na smaknuće, prije Maribora. U Mariboru su im oduzeli dokumente, novac i nakit. Prenoćili su jednu noć u logoru, tijekom koje su mnoge likvidirali, a među njima i njegove rođake i neke prijatelje. Preživjeli idu dalje do Dugog Sela, gdje su zanoćili, pa prema Bjelovaru. U Slatini su opet prenoćili, pa preko Papuka za Požegu. Kolona je bivala sve manja... U Požeškom logoru ostali su oko mjesec dana, a cijelo vrijeme su mučeni, mnogi ubijeni ili pomrli od gladi ili dizenterije.
Jedan dan su izdvojili sve koji su stupii u vojsku 1941. i 1942, obećavajući im da će ih pustiti kući, jer da je za njih bilo već dosta rata. Vjerujući u to i mnogi mlađi su poletili, pa i Miho. Jedan oficir ga je pod prijetnjom da laže i da je sigurno mlađi, vratio u logor! Tada je odvedeno i pet njegovih rođaka: Frano, Đuro, Anđelko, Nikola i Ilija Menalo, koji se NIKAD nisu vratili, niti ih je itko više ikad vidio!
Nakon nekog vremena, preostale mladiće logoraše uključili su u svoju vojsku (JNA). Miho je raspoređen u X. krajišku diviziju u Požegi. Uskoro je pristupio „Križarskoj organizaciji“, koju je organizirao Pero Čanić. 1946. prebačeni su u Bjelovar, a uskoro ih je pripadnik njihove organizacije Krešimir Domačinović IZDAO i uhapšeni su, saslušavani i premlaćivani. Njih 25 su poslali u Zagreb, a njihova X. divizija i zloglasni zapovjednik pukovnik Mile Uzelac, odlaze u Kragujevac. Kako u Zagrebu na ispitivanju nitko ništa nije priznao, vraćeni su u diviziju i poslani u Kragujevac. Tamo su saslušavani i premlaćivani dok ne bi pali u nesvijest. Vukajlo Vukičević oba je puta bio na saslušanju, psujući im majku hrvatsku. Saslušanje se održavalo u Vojno-tehničkom zavodu u kojem je bila OZNA, i to uvijek u isto vrijeme od 23 noću do 3h ujutro. Jedna od metoda bila je da ga stave na sredinu prostorije, ruku vezanih na leđima, a na suprotnom zidu bi nacrtali krug u koji mora gledati. Dok je jednom tako stajao, s leđa mu je prišao taj Vukajlo i rekao da se okrene, a zatim ga snažno nogom udario u testise. Miho se srušio na pod, a Vukajlo ga je nogama u vojničkim čizmama udarao po bubrezima. Miho je tada ostao bez lijevog bubrega! Ničeg se više ne sjeća, već da se drugi dan probudio sav krvav, krv mu se niz noge slijevala u cipele, a odjeća se slijepila i zaudarao je. Molio je vodu, ali mu je nisu dali, a oprali su ga tek kad su ga poveli na suđenje.
Svi su osuđeni na SMRT STRIJELJANJEM! Tako su bili izobličeni da, kad su se vidjeli na sudu jedan drugoga nisu mogli raspoznati. Bili su okovani u lance i kugle, teške 16kg. Armijski sud iz Niša potvrdio im je presude. Žalili su se Vrhovnom sudu, a on je za 19 njih potvrdio presude, a petorici je preinačio kazne na 20 godina prinudnog rada i gubitak političkih i građanskih prava! (Kao da je netko u Jugoslaviji imao politička prava!?) Miho je bio najmlađi i najmanje školovan, pa smatra da je zato izbjegao smrt. Konačnu presudu donijeli su noću, nakon čega su njima petorici skinuli okove, a devetnaestorici na smrt osuđenih saopćili su da se mogu žaliti još Ustavotvornoj skupštini, no, nikad se ni jedan nije žalio, jer su prije smaknuti!
Idućih 13 godina Miho je proveo u Sremskoj Mitrovici, od čega prva dva mjeseca na liječenju, gdje su mu jedan stari liječnik i jedan ljekarnik (oba zatvorenici) uspjeli zaustaviti krvarenje nekim travama. Zatim je radio u ciglani, norma je bila 183 cigle izvesti vani i tko ne bi uspio čekala ga je samica. U ciglani je proveo 11 godina, potom dvije u pilani. Tri je godine bio u samici. Jednom je za pokušaj bijega dobio 6 mjeseci. Na Dan republike 1958. kazna mu je smanjena, te je 23. ožujka 1959. pušten.
Tako je Miho Menalo otišao od kuće sa 19 godina, a vratio se sa punih 35! Oženio se 1960. i ima jednu kćer. 1961. pozvan je na dosluženje vojnog roka, pa je proveo još tri mjeseca u Leskovcu.
Mato Njavro u „Stradanjima“ navodi i svjedočanstvo svog ujaka Ivana, koji mu je 1990. rekao: „Želim ti ispričati što još nikome nisam rekao, pa te molim sve to zapiši i prema potrebi objavi. Bilo bi mi žao umrijeti, a da taj dio svog života nikome ne ispričam i da to što ću ti reći ostane nezabilježeno.“
Ivan Krešić je rođen 1925. u Vininama. Završio je samo 4 razreda osnovne škole, kao i većina hercegovačkih dječaka u to doba. Bez oca je ostao s 4 godine, s majkom Katom i dvije sestre. Škrtu hercegovačku zemlju nije imao tko obrađivati, pa su se više bavili uzgojem stoke. Ivo je imao 16 godina kada je tragičnog 29. travnja 1941. sav hrvatski hercegovački puk, do željezničke pruge Gabela – Hrasno – Dubrovnik, morao izbjeći pred četnicima sa svojih stoljetnih ognjišta i raseliti se diljem Hrvatske. Neki su se zadržali u Metkoviću i okolici, u namjeri da se vrate, ali bi zaticali svoja spaljena ognjišta, susjedi Srbi su im odmah pokrali sve što se moglo odnijeti (stoku, crijep, ogrijev), a svakodnevno se događalo da četnici nekog uhvate i ubiju na najstrašniji način (bilo da su ih klali ili žive pekli). Ni u Metkoviću ih lokalno stanovništvo nije blagonaklono gledalo, jer su imali simpatije prema partizanima (i četnicima, koji će uskoro zajedno haračiti), pa im je 1942. preostalo otići trbuhom za kruhom u Slavoniju, Srijem...nastaniše se tako u Vukovaru, Županji, Sremskoj Mitrovici, Šidu, Zemunu, Iloku, Požegi, N. Gradiški, Pakracu, Bjelovaru... Ivanova obitelj ode u jedno selo pokraj Križevaca. Najprije su bili u vagonima, a zatim su raspoređeni po obiteljima, koje nisu bile nimalo sretne da sad i njih moraju hraniti. S gnušanjem su ih gledali, tako prljave, jadne i gladne, ali uskoro su se oprali, oporavili i počeli sve poslove raditi, da su se domaćini čudili kako su vrijedni. Za rad su ih plaćali u hrani, žitu, mlijeku... Ivanova sestra se uskoro udala u okolicu Bjelovara, te ju je on pošao posjetiti. U Bjelovaru su ga zaustavili njemački vojnici i strpali u neko sabiralište, te se nikome nije mogao javiti. Nakon nekoliko dana, u stočnim vagonima su ih odvezli preko Zagreba u Bečko Novo Mjesto, odakle se uspio javiti svojima. Odmah su ih regrutirali kao hrvatske vojnike pod njemačkim zapovjedništvom. Prošao je 6 mjeseci obuke i raspoređen u protuzračno topništvo, te poslan u Munchen. Nikog nije poznavao, a bio je s njim još samo jedan Hercegovac (Ante Marić sa Š. Brijega).
Raspadom postrojbe, Ivo se vratio u Zagreb početkom svibnja 1945. Zapovjedništvo grada rasporedilo ih je u sličnu postrojbu, no, već nakon dva dana počelo je povlačenje. Zapovjednici, domobranski časnici rekli su im da najprije svi idu do Lagvića čekati partizane da im se predaju. Postojala je veza između partizana i hrvatskih časnika. S partizanima su krenuli prema Sloveniji, a pred Dravogradom je došlo naređenje da ih razoružaju i oni su najprvi razoružani, te vraćeni prema Zagrebu. Ivina skupina prva je došla u novoosnovani logor Prečko, koji je do tada bio konjušnica njemačke vojske. Tu je ostao 18 dana. Bilo je mnogo vojske, žena, djece, staraca... Bili su umorni, gladni, pa su uspjeli skupiti po jaslama ostatke žita kojim su Nijemci hranili konje. Svaki dan je bivalo sve gore. Za komadić kruha davalo se zlatno prstenje, satovi, čak i zlatni zubi, tko je imao! Zamjene su obavljali stražari! Stalno su pristizale nove kolone... Tu se sačinjavao raspored nakon popisa, ispitivanja i skidanja. Noću su ih postrojavali po nekoliko puta. Jedne noći morali su zamjeniti svoja odijela s partizanskom brigadom s Kosova. Ivo je svoje dobro očuvano odijelo dao za šalvare od domaćeg sukna i bijelu šiptarsku kapu, koju nije htio nositi. Glad, žeđ, uši, malaksakost, iscrpljenost, dizenterija i poljski zahodi koje su svakodnevno zatrpavali, a druge iskopavali... Jedne noći, dok je Ivo slučajno izišao, u baraku su došla tri stražara i uzeli njegov ruksak, te ga prekopali i unutra zašiveno našli zlatni prsten, koji je njegov otac donio kad se vratio iz Amerike i sat koji je on kupio u Njemačkoj. Galamili su čije je to i kako to tako dugo skriva, te ostale pitali je li njihovo i naravno odnijeli. Ivan je čuo galamu, pa se pritajio vani dok nisu otišli. Kad bi ih noću postrojili, upirali su prstom: „Ti van, ti van, ti van, penji se u kamion!“ Govorili su im da idu na rad. Pretežno su utovarali na kamione one u dobi 25-35 godina. Kamioni su se za nekoliko sati vraćali po druge. Trojicu Ivanovih kolega i sumještana jedne su noći utovarili na kamione. Bili su to: Miško Maslać (Martina) iz Cerovice, Mato Obradović (Martina) iz Svitave i Niko Krešić, brat Jozepov, inače Ivin prvi susjed! Na odlasku se pozdravio s njima i svi su zaplakali. Nekoliko dana kasnije, Ivo je kao mlađe godište, prebačen u logor na Kanalu (Autobusni kolodvor Zg). Kasnije je poslan u podoficirsku školu u Sisak u mornaričku kasarnu. Iako je školu završio, čin nikad nije dobio. Kasnije je prebačen u Kragujevac, u vojno-tehnički zavod i tri mjeseca doslužio. Ivo se vratio doma u ljeto 1946, a siguran je da su njegovi prijatelji s kamiona ostali u jednoj od tisuće Jazovki. Neka im je vječni spokoj!
Video prilozi i svjedočanstva o komunističko-partizanskim masovnim zločinima:
Komunističko-partizanski zločini - priznanje Branka Mulića pripadnika KNOJ-a
