Do Bleiburga i natrag
Od svega izrečenog, najviše su me se dojmile svećenikove riječi: „Molim te Bože prosvijetli pamet svima nama koji ćemo glasovati, pa da više nikad u Hrvatskoj komunisti ne dođu na vlast!“...
Izrekao ih je na groblju, pred spomenikom ubijenim Hrvatima u Bleiburgu, na početku procesije, koju, na žalost, HTV ne snima...
Putovanje kroz Sloveniju, nije se puno razlikovalo od onog prije 66 godina. Odmah na granici, pretresli su nas i istjerali iz busa van ko stoku, dok se drski policajac izderavao na nas, pa su neki upitali da nismo zabunom stigli u DDR ili kakvu drugu, bivšu rusku republiku? Ovo vam je EU – reče slovenski policajac!
Dok se vozimo pored mutno-zelene Drave, zamišljam kako se te 1945. sve nesretno poklopilo protiv tih ljudi, pa čak i okoliš i rijeka, sve je išlo na ruku ubojica, bolje reći na nogu – lako su ih mogli šutnuti, gurnuti u kakav kanal ili u Dravu. Znate li da je u Hercegovini najgori grad – Dravograd!
Istražit ćemo... osnovat ćemo komisiju... utvrdit ćemo... popisati žrtve... priča Karamarko! Moraju se pronaći nalogodavci i izvršitelji zločina – kao da je to moj, ili nečiji drugi posao, a ne njegov! Ako mu ga ne daju raditi, neka napusti mjesto i kaže javno tko ga to spriječava, imenom i prezimenom!
„Komunizam postaje najveće svjetsko zlo, jer se pretvara u sustav ubijanja onih koji misle drugačije.“ Izgovorio je Andrija Hebrang i ostao živ na Bleiburgu! A otac mu se valjda u grobu preokrenuo! On, sin Hebranga, koji je član komunističke partije postao odmah nakon ruske oktobarske revolucije i zapravo donio komunističke ideje u Hrvatsku! Kad su mu između dva svjetska rata, prijetili u zatvoru da nijedan komunist neće živ izaći, ako ne promjeni svoje stavove, tata Hebrang je proročanski odgovorio da će i „ostaviti kosti ovdje, ali vi s time nećete spriječiti komunizam“. Na Hebrangov prijedlog ZAVNOH 1944. odlučuje da latinica i ćirilica u Hrvatskoj budu ravnopravne! „Makar su sve dokaze uništili...“ kako reče dr Hebrang, za pretpostaviti je da ni tata Hebrang nije sjedio doma, dok su svi ostali Titovi partizani bili na Bleiburgu! Ljubav s Titom pukla je 1948. nakon što je Tito raskinuo sa Staljinom, a Hebrang osumnjičen da kao Židov održava tajne kontakte s ruskim veleposlanstvom. Staljin je želio da Hebrang preuzme od Tita vodstvo KPJ. Kad ga je Tito uhitio, ruski veleposlanik je prosvjedovao i tražio da bude nazočan saslušanju. No, Tito je i ovaj put postupio kao i na Bleiburgu: „što se tiče izdajnika... ruka pravde, ruka osvetnica dostigla ih je“. Ne čudi stoga, da je dr Hebrang, govoreći na Bleiburgu, citirao upravo te Titove riječi, izgovorene 1945, a pri tom mu je glas zadrhtao.
Karamarko je očito namjerno želio izmjeriti puls javnosti prema Premijerki, pa ju je spomenuo, a na urlanje i povike „izdaja“, brzinski izgovara čarobnu riječ „Tuđman“ i masa plješće, zaboravljajući pri tom da dr Franjo Tuđman u svojih gotovo 10 godina NIKAD nije našao za shodno doći na Bleiburg! Ni kao Predsjednik, ni kao povjesničar! Josipović je to učinio na najuvredljiviji način, slaveći Dan borca, odnosno likujući, a preostalog predsjednika bilo bi uvredljivo na ovom mjestu uopće spominjati.
Hebrang koristi priliku da makne omraženog mu Broza iz Zagreba, a Hebrangova ulica bi kao, trebala ostati!? Ta nije Hebrang bio ništa manje komunist od Broza?! To je isto kao kad u mafijaškom obračunu jedan mafijaš ubije drugog – nećete valjda zato pomisliti da je ovaj ubijeni dobar?!
No, dr Hebrang nema ništa s tim obračunom, dapače, žao mi je da je morao odrastati bez oca! Začudo, ipak je postao uspješan liječnik u državi koja mu je ubila oca, što se recimo, NIKAD ne bi moglo dogoditi sinu nekog Hercegovca koji je nestao na Bleiburgu! Ti sinovi bili su osuđeni otići „trbuhom za kruhom“ ili su ovdje živjeli progonjeni kao zvijeri. Izbacivali su ih i iz gimnazija, a kamo li da završe fakultet. Najviše što su mogli napredovati je da se uklope i postanu – suradnici UDBE!
Nisu sinovi krivi za ideologije svojih očeva, ali je činjenica da se djeci komunista i partizana opraštalo i kad bi im očevi „zgriješili“, a djeci državotvornih Hrvata i domoljuba NIKADA! Do dana današnjega! Dr Franjo Tuđman oprostio je svima, i Manoliću, i Boljkovcu, i Mesiću i svim četnicima, samo nije Anti Paradžiku! Preciznije rečeno: nije istražio ubojstvo!
Obično se na blajburškim komemoracijama najviše očekuje od biskupa, odnosno što će on poručiti u svojoj propovijedi. Ove je godine bio manje poznat biskup, a i po govoru je ostao nekako u sjeni ostalih govornika.
Posebice u sjeni svojeg „kolege“ muslimanskog vjerskog predstavnika: „Muslimani se danas srame, a Hrvati im ne priznaju!... ovo je najveći genocid nad muslimanima u Europi, nakon II. svjetskog rata, daleko veći od Srebrenice!“ Da, komunizam je i tu učinio svoje: gotovo svi muslimani se okrenuli jugoslavenstvu, a na žalost, i većina Hrvata! Vrhunac je međusobni rat, na sreću Srba koji su zahvaljujući tome uspješno oprali ruke. A mi se osramotili: i jedni i drugi! Rezultat je: generali Gotovina i Praljak u Hagu, a Mladić i kompanija na slobodi! Rezultat je Srebrenica – novi Bleiburg! I kao da to nije dovoljno – oni se sramote i dalje, ne dajući nam danas nikakva prava u našoj zajedničkoj domovini, moram li reći, opet na sreću Srba, koji nam je pooolako, ali sigurno oboma preoteše!
„Siguran je bio Jusuf, dok je na straži bio Josip i obrnuto“ – reče Idriz efendija Bešić. Većina muslimana su se osjećali tada Hrvatima, a Hrvati su se ponosili njima! E moj efendija, da je danas tako, ne bi bio upitan opstanak BiH. Na žalost, muslimani nas danas žele izgurati, ne razmišljajući da će, ako im EU i dodijeli vlastitu državu, cijelu je moći vidjeti s jedne od sarajevskih džamija. Po onoj, pusti ruku-ode sve, Srbi neće prestati, dok i mi cijelu Hrvatsku ne budemo mogli gledati s vrha zagrebačke katedrale! A mogli su se Jusuf i Josip lijepo izmjenjivati na straži. Na Drini! Dok Jovan spava mirno!
Jednako zamjeram Hrvatima koji su potpali bilo pod udbaški, bilo pod zapadnjački način svrstavanja svih muslimana u jedan koš. I dalje vjerujem da su bosanski muslimani svjesni da s afganistanskim imaju zajedničku samo vjeru, kao i mi s Meksikancima, a s nama sve ostalo! Istina je da su 2 najveće tragedije u hrvatskoj povijesti: dolazak Turaka i Bleiburg, ali zar ni iz jedne nećemo ama baš NIŠTA naučiti?!
I da, neki su mogli ostati gangati i doma, a ne sramotit se „nalivene tikve“, tamo u pola mise, na koju smo došli oplakivati svoje likvidirane i prisjećati se njihove žrtve za Hrvatsku!
U povratku nas Slovenci nekako olako pustiše, kao da su jedva čekali da odemo, ali zato umalo ne zaglavišmo na ničijoj zemlji. Naša policija nas nije pustila, dok nas nije temeljito prekopala. Kako bi onda stigli prekopavati Jazovke?!
Odahnuli smo kad zasjajiše svjetla Zagreba. Molimo te Bože, prosvjetli pamet svima, pa da više NIKAD komunisti ne dođu na vlast. Ali najprije učini da odu!