Smrt je ljudska sudbina, koja nas čeka na posljednjem času života, ali  na koju ne mislimo, stoga  obično kažemo, kad netko umre, da je nenadano (!) preminuo. Smrt nije nenadana, nego mi smo nenadano zatečeni kada čujemo tužnu vijest o smrti drage osobe, rodbine ili prijatelja.

Smrt Drage Sudara zatekla me je doista  nenadano, jer smo imali u planu  još mnogo čega  učiniti za osvješćenje hrvatskog naroda, koji se guši u zabludama, a kojem je on sebe nesebično predao u radu i žrtvovanju do konačnog odlaska na drugi svijet.  Smrt, ipak, nije odnijela Sudara u cijelosti - ostala su nam njegova djela i sjećanja na mukotrpni život.

Drago Sudar rođen je 11. listopada 1930. u Brušanima, čuvenom ustaničkom mjestu u Lici, a preminuo je, blago u Gospodinu, 30. travnja 2011. u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica.  U osam desetljeća života - tri četvrtine proveo je u jugoslavenskim i američkim zatvorima i u emigraciji. Životni put malog (po stasu) Drage bio je ispunjen mukama, patnjama, neizvjesnostima, samoćom, usamljenošću, sumnjama, optužbama, nerazumijevanju sredine u kojoj je obitavao, jer mnogima nije bio jasan zbog svojih političkih stavova.

Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske 1945. u petnaestoj godini života, Sudar osniva osloboditeljsku organizaciju ''Velebitski vukovi'' , koju je uspješno vodio u diverzantskim akcijama  u narušavanju partizanske vlasti u ličkim selima. Uhićen  je 6. svibnja 1949. i po Čl 3 točka 8. jugoslavenskog Zakona o krivičnom djelu protiv naroda i države, osuđen na 13 godina robije i prisilnog rada. Kaznu je izdržao do posljednjeg dana u zloglasnoj Staroj Gradiški.

U svojim sjećanjima, jedan od metoda koji je opisan u njegovoj knjizi Coming of Age in Tito's Perons, (izdanje Hrvatske republikanske stranke) je postupak sa zatvorenicima koji su dovedeni u Staru Gradišku, u sobu broj 51, gdje su bili fizički i duševno dotučeni i prinuđeni priznati ''urotu'' protiv države i onda bili ''obraćani'' za prihvaćanje ideje jugoslavenske države. Na vratima sobe 51 ''… (zatvorenici) su dočekani od izabranih specijalaca koji zatvore vrata i navale na novodošlog tako, da drugi zatvorenici ne čuju vikanje i zapomaganje. Zatvoreniku su ruke bile zavezane iza leđa i tako bi bespomoćan bio udaran i prebijan sve dok ne izgubi prisebnost. Poslije toga, prebijen i polumrtav, bio bi bačen u jedan kutak. Nekoliko dana kasnije, nakon što se iznakažen i prebijen zatvorenik malo osvijesti, dana  mu je batina i  bio bi prisiljen da udara nove zatvorenike koji su u međuvremenu pristizali.''

Oni koji su preživjeli Staru Gradišku i druge jugoslavenske zatvore, imaju trajne posljedice od slabe ishrane, teškog i mučnog prisilnog rada, prenatrpanosti, zagađenog zraka, uznemirivanja u ćelijama, nevjerojatno lošim higijenskim uvjetima i pojava zaraznih bolesti kao što je tuberkuloza. Sudar dalje kaže da je najteža kazna bila boravak u samici u trajanju od 14 dana i pritom biti vezan u lance. Zbog toga što samice nemaju kreveta, pokrivača, ni grijanja, ovakva je kazna bila skoro neizdrživa za vrijeme zimskih dana.

''Ljudska izdržljivost ima svoje granice i poslije obično slijedi samoubojstvo ili predaja. A predaja je u većini slučajeva, kako su mnogi iskusili, mnogo gora od same fizičke smrti…'', kaže Sudar.

Iz zatočeništva u emigraciju

Nakon izlaska iz zatvora Sudar  1957. bježi iz Hrvatske. Odmah po dolasku u Austriju postao je član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a nakon Austrije došao je u Kanadu, gdje je živio s prekidom do 1990. i bio je vezan uz Ujedinjene kanadske Hrvaste i godinama je obavljao dužnost tajnika, a bio je i urednik društvenog glasila ''Nezavisna država Hrvatska''

Sudar se nije mogao suživjeti u stagniraloj ''ustaškoj'' sredini, u kojoj su bili ljudi umorni od ratnih stradanja i teškog emigrantskog života, koji su prihvatili novu domovinu kao konačno rješenje, a  proslave 10. Travnja kao duhovna nadahnuća hrvatske državotvorne ideje.

Sudar je bio revolucionarno dinamičan, pa je pronalazio suborce u drugim hrvatskim političkim organizacijama, u kojima je također bio aktivan, ali nezamjetljiv zbog svoje skromnosti, suzdržanosti i samozatajnosti. Doduše, Drago nije bio govorljive naravi, mada je imao veliko bogatstvo pamćenja datuma važnih zbivanja, imena značajnih ljudi i sposobnost rasuđivanja i predviđanja događaja.

UDB-a je znala njegove sposobnosti, pa je uvijek tražila ljude iz podzemlja s kojima bi ga mogli identificirati za anti-jugoslavensku aktivnost. Optužen je na temelju jednog anonimnog američkog doušnika, kao i jednog Hrvata koji tvrdi da ga je  Sudar učio kako se prave bombe. Bio je zatvoren u Torontu 25. lipnja 1981. godine, a u siječnju 1982. je izručen u SAD (nije bio legalno izručen, nego ga je CIA pod krivim imenom dopremila u SAD), te za vrijeme suđenja u New Yorku, gdje je bilo još devet Hrvata na suđenju, Sudar je raznim dokazima dokazao gdje je bio za vrijeme izručivanja bombi, tako da je bilo očevidno da on nije mogao imati nikakve veze sa subverzivnim aktivnostima  nekih Hrvata. Optužba je bila namještena i ''pronađen je krivim za konspiraciju i ucjene.'' Osuđen je na 10 godina zatvora bez pomilovanja. Kaznu je izdržao  u najzloglasnijem američkom zatvoru u Alabami.

Hrvatska mladež u Kanadi  tiskala je brošuru 1988. Profil  krivo optuženog čovjeka , u nakladi Hrvatskog puta, u kojoj je objavljeno pismo Drage Sudara kanadskom veleposlanstvu u Washingtonu, gdje su izneseni podaci o ljudima i bombama, čije su žrtve bili dva mlada Hrvata u Kaliforniji (SAD) i dva  druga Hrvata u Mississauga (Kanada).

Kad je počeo osloboditeljski Domovinski rat  Sudar se vratio u Hrvatsku i radio je više godina  u odjelu obavještajne službe na poslovima analitike. Najbolje je iznio svoje mišljenje o ljudima koji su bili u UDB-i i KOS-u, a ostali su na vlasti u Hrvatskoj nakon  njenog oslobođenja, u razgovoru ''OČI U OČI'' u Slobodnoj Dalmaciji (28. 09. 2000.)

Čast tebi poradi vrlina!

Drago Sudar je bio čovjek velikih vrlina, bogatog životnog iskustva, veliki poznavalac povijesnih zbivanja, iskusni analitičar i političar, revolucionar, rodoljub i vjernik. On nije nikoga mrzio, čak je oprostio svima koji su ga mučili i zlostavljali, kao i onima koji su ga bez dokaza optuživali. Drago je izdržao desetgodišnju zatvorsku kaznu u Americi samo zato što nije htio odati Hrvata koji je počinio zločin, jer taj je čovjek imao ženu i djecu, koji i danas živi u Torontu sa svojom obitelji. To je veliko djelo.

Budući da nije bio nametljiv u govoru, puno je toga progutao u sebi, jer nije se mogao povjeriti ljudima ni u najbližoj sredini. Vido je kako je radila hrvatska politička emigracija, koja se je iživljavala u međusobnim svađama i optužbama; vidio jer također kako su ljudi u Vladi i na položajima u Hrvatskoj neiskreni, sebični i zavidni, da  mnogi nisu ni svjesni koliko je ostalo partizanskih, komunističkih i srpskih natruha u svim segmentima državnog rukovodstva i društvenog usmjeravanja. Posebice je bio razočaran zbog rasprodaje hrvatskih poduzeća, industrije i banaka, koko bi se s tim novcem pokrivala raskošnost vladajuće vrhuške. Mediji u Hrvatskoj su  anti-hrvatski, jer su u rukama stranaca kojima je samo stalo do senzacija i provokacija, jer to privlači znatiželjnost publike i donosi profit. Često je pisao osvrte, ali mnogi nisu bili objavljeni,  izuzev u Hrvatskom Fokusu.

Bio je razočaran zbog ne organiziranja dolaska Hrvata iz iseljeništva, koji su mogli pomoći novčano i stručno Hrvatskoj u razvoju gospodarstva. Međutim, shvatio je razloge zbog čega nije došlo do masovnog  dolaska iz dijaspore, jer su se vlastodršci bojali da će doći ''ustaška emigracija'' i uništiti njihov ''antifašizam'' iza kojeg se skrivaju komunisti, jugo-nostalgičari i kriminalci.

Sve ove navedene probleme, o kojima smo razgovarali prilikom njegovog dolaska u Kanadu, ostali su nažalost neriješeni nakon njegovog odlaska s ovog svijeta. Drago nije imao osobnih problema, naime, nikad se nije žalo da ga nešto boli ili da mu nešto fali! On je, mogli bismo pouzdano reći, živio za Hrvatsku, pa sam bio oduševljen pročitavši da su mu njegovi suborci, uznici, rodbina i susjedi odali dosljednu počast prigodom sahrane.

Od pokojnog su se oprostili Ivan Vukić u ime Hrvatskog društva političkih uznika podružnice Gospić i Dragin dugogodišnji prijatelj iz emigracije Marijan Buconjić. Biskup dr. Mile Bogović nije mogao predvoditi misu i sprovod, ali je vlč. Nikola Turkelj u propovjedi prenio pozdrave i zahvalnost preuzvišenog  biskupa za Dragino djelo na službi Bogu, domu i narodu. (Ličke novine, 3. svibnja 2911.)

S Dragom sam proveo polovicu stoljeća u radu za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu samostalne i slobodne Republike Hrvatske. Bili smo sretni da smo dočekali taj veliki događaj, u čije smo temelje uložili dio sebe. Drago je posebno sretan da je konačni  počinak našao u najdražem mjestu na svijetu, u svojim Brušanima. Nije na ovome svijetu našao pravdu i pravednost, do koje mu je  toliko stalo da je bio  spreman umrijeti za te ideale, što će Svevišnji uzeti u obzir i nagraditi svojom pravednošću u Kraljevstvu Nebeskom.

Macte vitute esto! – Čast tebi poradi vrlina!  Neka ti bude laka rodna gruda za izmučeno i napaćeno tijelo, a tvoj život i djela su jedan od značajnih djelovanja, koja na svoj način: svjesno ili nesvjesno, dobrovoljno ili slučajno sudjelovat će u pisanju  jednog dijela povijesti hrvatske osloboditeljske borbe.

Rudi Tomić