U svojstvu promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca najdragocjeniji dokumenti bili su mi oni koje sam pronašao u arhivu CKKPH ili CKKPJ ili drugih arhiva međunarodnih ustanova; koje bezrazložno prikrivaju dokumente koji svjedoče o kršćanskoj dobrotvornosti na području NDH, a sve radi toga da se ne sazna cjelovita istina o nadbiskupu Stepincu, o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu i poraću, ili pak da se trajno drži u zaptu cijeli hrvatski narod kao „ustašoidan"


Crkvena godina započela je velikim doga­đajima u Katoličkoj crkvi. Uz beatifikaciju sada blaženoga pape Ivana Pavía II., u Va­tikanu se priprema i proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Uoči dolaska pape Benedikta XVI. u Hrvatsku razgovarali smo s postulatorom postulature za proglašenje svetim bi. Alojzija Ste­pinca, monsinjorom Jurjem Bateljom.

Ova nam je godina započela s iznimnim djelom krašićkoga župnika Josipa Vranekoviča Dnevnik - Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Kolika je važnost Vranekovićeve knjige s obzirom na još uvijek prisutne kontroverze u hrvatskom društvu o životu i smrti blaženog kardinala?

Kontroverze kojima se pokušava zasjeniti oso­bu bi. Alojzija Stepinca, kojega je blaženik Ivan Pavao II. prozvao „najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata", besmislene su i zlonamjerne. Njegova osoba i djelo podložni su proučavanju i kritici, ali ne zlonamjernoj i klevetničkoj. U to nas uvje­rava i 900 stranica Vranekovičeva dnevnika koji nam predočuju lik bi. Stepinca od 24. studenoga 1951. do 27. siječnja 1960. Iz njega mogu crpsti gradu, pouzdanu i autentičnu, svi ljudi i staleži, teolozi i povjesnici (naročito crkvene povijesti), politolozi i sociolozi, filozofi i komunikolozi, pedagozi i etnolozi, pravnici i psiholozi, antro­polozi, medicinari, prirodoznanstvenici, i drugi. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanič je u Pozdravnom slovu napisao: „Dnevnik je zna­čajno povijesno, duhovno i literarno djelo koje čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim, a ujedno je i svjedočanstvo jednog povijesnog razdoblja, svjedočanstvo u kojem se oslikava lik vjernog pastira Crkve, ali i pisca ovog djela župnika Vra­nekoviča, poniznog svećenika u službi Krista i njegove Crkve."

Vranekovićev dnevnik pripada među najvjero­dostojniju dokumentaciju za poznavanje Stepin- čeve duhovnosti i prosudbe vremenitog života i zbilje vječnosti. Dnevnik nije ciljano objavljen uoči pohoda Benedikta XVI. hrvatskom puku, ali ima mnogo dodirnih točaka s ciljevima nje­gova dolaska, osobito gledom na očuvanje i pro­micanje kršćanskih vrijednosti, od kojih obitelj i vjera u zagovor nebesnika imaju prevažno mje­sto. U tom je vidu Vranekovićev Dnevnik vrelo jasnih spoznaja i ohrabrenja, osobito za pozna­vanje i učvršćivanje katoličke baštine u narodu i zemlji Hrvata. Njegovo je značenje presudno za bolje poznavanje duhovnoga uspona, mo­ralne veličine i značaja bi. Alojzija Stepinca, koji nam po sadržaju Dnevnika postaje bliži i draži, uči nas kako je, unatoč protivštinama, u zgodno i nezgodno vrijeme moguće čuvati, promicati i posvetiti se u vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.

Kao postulator Postulature za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca dnevno »živite* s ostavštinom, dokumentima, slikama, pismima i knjigama o nadbiskupu Stepincu. Možete li nam izdvojiti neke od prikupljenih dokumenata, koja su se djela vašim zalaganjem zasad objavila, a koja još čekaju na objavu?

Počašćen sam što mi je povjereno istraživati i proučavati pismenu baštinu bi. Alojzija Stepinca. S njome se doista živi. Proučavanje je u službi ži­vota, jer svaka Stepinčeva riječ ima svoje duboko izvorište u životu i uvir u vječnost. U svojstvu promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca uspio sam istražiti arhive državnih, partijskih, svjetovnih i crkve­nih ustanova u kojima sam predmnijevao, ili su me dobronamjerni ljudi upozorili da bi mogli posjedovati, vrijedne dokumente. Plod takvo­ga rada jest 42.500 prikupljenih dokumenata. Bilo bi previše ustvrditi da sam te dokumen­te sam pronašao. Mnoge od njih zatekao sam prikupljene u uredu što ga je kardinal Kuharić bio uspostavio u vidu proglašenja blaženim kar­dinala Stepinca. Želim ipak napomenuti da su mi najdragocjeniji dokumenti bih baš oni koje sam pronašao u arhivu CK KPH ili CK KPJ ili drugih arhiva međunarodnih ustanova, koje bezrazložno prikrivaju dokumente koji svjedoče o kršćanskoj dobrotvornosti na području NDH kao i na cijelom području Kraljevine Jugoslavi­je, a sve radi toga da se ne sazna cjelovita istina o nadbiskupu Stepincu, o ulozi katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu i poraću, ili pak da se trajno drži u zaptu cijeli hrvatski narod kao „ustašoidan", što sobom nosi dalekosežne poslje­dice za narod i njegovu državu.

Što se sve nalazi u Stepinčevoj ostavštini?

Stepinčeva ostavština sadrži desetke albuma slika, stotine pisama, te knjiga koje je on sastavio ili koje su o njemu napisane. Zato je potrebno sustavno i nadalje prikupljati dokumentaciju da bi se ona jednoga dana mogla u cijelosti pružiti hrvatskoj i svjetskoj javnosti. Naime, dosadašnji uradci pojedinih znanstvenika, osobito političa­ra i pristranih povjesničara, nisu ni domaćoj ni svjetskoj javnosti otkrili cjelovitu istinu, ni isti­nitu ni pravednu ni objektivnu, kako o samom nadbiskupu Stepincu tako ni o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu u 20. stoljeću. Nedav­no je u Jutarnjem listu (2. travnja 2011.) objavljen članak „U Jugoslaviji je ubijeno najviše Židova, 95 posto?!", u kojem člankopisac iznosi čuđenje povjesničara Tvrtka Jakovine da bi „najveći po­stotak Židova stradao u Kraljevini Jugoslaviji". Povod tom čuđenju dao je njemački tjednik Der Spiegel, koji je progovorio o čišćenju Zidova baš u Srbiji, u Kraljevini Jugoslaviji. Jakovinino ču­đenje je doista pljuska povijesti nakon spoznaje da nigdje u Europi nije tako drastično bio pri­mijenjen protužidovski zakon kao u Beogradu i u Srbiji, gdje su pobijeni gotovo svi Židovi, i da su prvi protužidovski zakoni doneseni baš u Beogradu. Naime, između Berlina i Beograda vladala je vrlo prisna politička suradnja, a vlada Kraljevine Jugoslavije nije prosvjedovala kad je u ožujku 1938. Njemačka pripojila Austriju i u rujnu Sudete. Bilo je očito da je Njemačka tada trebala jaku Jugoslaviju. Tako se Jugoslavija u predratnom vihoru sve više priklanjala Njemač­koj i 5. listopada 1940. izdala prvi antižidovski zakon. Srpski su vođe dali odvesti u logore i po­ubijati gotovo sve Zidove nastanjene u Beogradu, a dobivši od Njemačke potom povoljna politička obećanja, Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristu­pila Trojnom paktu, tj. vojnom savezu zvanom sile osovine.

O tome je brojna svjedočanstva objavila spisa­teljica Ljubica Štefan u knjigama: Pregled srpskog antisemitizma, Od bajke do holokausta, Mitovi i zatajena povijest. Svoja istraživanja i spoznaje o nadbiskupu Stepincu i načinu njegove pomoći Židovima i njihovu spašavanju objavila je u knji­zi Stepinac i Židovi. Svjedočanstva i dokumente o pojavi antisemitizma i rasnih progona u Kra­ljevini Jugoslavije prikupio je i objavio Tomislav Vuković u knjizi Mozaik izdaje. Svaki se dobro­namjerni čovjek s pravom pita zašto te istinite činjenice proizvoditelji pamfleta i neprijatelji Katoličke crkve sustavno ignoriraju i prešućuju, pa se čudom čude kad stranci otkrivaju straho­te grobova i žrtava koje nisu napunile „ustaške" ruke.

Imali još dokaza o sustavnim progonima?

O komunističkom bezakonju govori i 9.800 stranica dokumenata iz arhiva UDBE, svje­dočeći o montiranju sudskog postupka protiv nadbiskupa Stepinca, progonu Katoličke crkve i progonu svih dobronamjernih ljudi koji su vo­ljeli svoj hrvatski narod i željeli dobrobit njego­voj domovini. U tom kontekstu valja promatrati i djelovanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je ljubav prema narodu držao ne samo vrlinom, nego i dužnošću, ustanovljenom Božjom objavom. Od te brojne dokumentacije do sada sam, u knjizi Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok evanđelja ljubavi (Zagreb, 2010., tro- knjižje) uspio objaviti 691 dokument, koji govore na koje je sve način nadbiskup Stepinac spaša­vao Židove, Srbe, Slovence, Hrvate nepoćudne vlasti, komuniste i druge stradalnike rata, ali i o zloći komunističkog režima kojemu nadbiskup Stepinac nije želio podložiti ni svoj vjernički stav ni Katoličku crkvu. Pozivam gospodu profesore Goldsteina, Jakovinu i sve druge koji pišu o bL Stepincu, da uzmu u ruke sav taj 691 dokument pa onda neka donose svoje sudove!

Iz brojne dokumentacije izdvajam i Propovije­di, poruke, govori 1934.-1940, te Propovijedi, po­ruke, govori 1941.-1946., u kojima je on naviještao istine katoličke vjere i osuđivao bezakonja kojima su obespravljeni narod tlačili nacistički, fašistički i komunistički ideolozi i njihovi trabanti.

Uz te propovijedi svakako su značajne i one koje je kao zatvorenik u Lepoglavi i sužanj u Kra­šiću napisao za sve nedjelje i blagdane u godini, na različite vrste litanija ili tumačeći pojedine knjige Svetoga pisma. Rijetko je koji teološki pi­sac u Hrvata ostavio tako raznovrsnu literarnu i plodnu teološku baštinu kao Alojzije Stepinac, a odlikuje se ne samo znanstvenim postavkama nego i snažnim porukama za kršćanski život i kulturno stvaralaštvo.

Cilj Postulature čini se sve bližim. U javnosti se nagađa da će se tijekom posjeta Svetog Oca, pape Benedikta XVI., Hrvatskoj dogoditi kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Jesmo li doista blizu tom anu?

U najavi pohoda Benedikta XVI. Republici Hrvatskoj i Crkvi u Hrvata jasno je rečeno da on dolazi dati potporu hrvatskim obiteljima i pomo­liti se na grobu bi. Alojzija Stepinca. Prema tome, nigdje se ne spominje čin proglašenja svetim bi. Alojzija Stepinca. Kao promicatelj postupka za Stepinčevu kanonizaciju učinio sam sve što je potrebno i u skladu sa crkvenim propisima glede postupaka koji su usmjereni k tome veličanstve­nome činu. A on će se sigurno dogoditi, jer kako reče i sam „đavlov" odvjetnik; „Stepinčeve vrline sjaju kao sunce." Duboko nam je u svijesti i veli­ka ideja blaženoga Ivana Pavía II., koji je kardi­nala Stepinca želio proglasiti blaženim na Trgu sv. Petra u Rimu, i na pragu trećega tisućljeća postaviti ga za portal kroz koje će čovječanstvo ući u novo tisućljetno razdoblje svoje povijesti.

Kako izgleda proces beatifikacije i čime Stepinac dobija položaj sveca ?

Proces proglašenja blaženim i svetim vrlo je zahtjevan i dugotrajan. U postupku proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca saslušano je 88 svjedoka, medu kojima su bih kardinali, bi­skupi, svećenici, redovnici i redovnice, Kristovi vjernici laici, predstavnici komunističkih vlasti, predstavnici Nadbiskupovih stražara iz Lepogla-ve i Krašića te predstavnici srpskog, slovenskog, njemačkog, mađarskog, talijanskog, židovskog naroda. Dakle, nije se išlo za pristranim doka­zivanjem povijesnih činjenica nego za njihovim istinitim, pravednim i objektivnim predočava­njem. Osim toga u postupku je prikupljena sva dokumentacija koja može pridonijeti objektiv­noj posudbi osobe bi. Alojzija Stepinca i njego­va djelovanja. Osim svjedoka, arhivsku građu je tijekom biskupijskog dijela postupka proučila posebna povijesna komisija te po dvojica teološ­kih stručnjaka, a tijekom rimskoga dijela po­stupka svoje su mišljenje očitovali povjesničari, teolozi i komisija kardinala. Riječ je dakle o vrlo složenom postupku u koji je bilo uključeno 10 prevoditelja s hrvatskog ili drugih stranih jezika na talijanski, te stručnjaci s područja medicine, kaznenog prava i dr.

Iz rečenoga je vidljivo da je postupak progla­šenja blaženim utemeljen na pomnu istraživa­nju dokumenata i očitovanjima svjedoka, te na zajamčenom glasu svetosti ili mučeništva. Dok su brojni svjedoci govorili da se u Nadbiskupovu držanju i nastupu vidjelo da on Boga traži i da mu Bog pomaže, dotle su to isto njegovi nepri­jatelji posvjedočili riječima da je u ćeliji stvari držao potpuno u redu, da je naizvan bio uvi­jek skladan, obučen u reverendu i s krunicom u ruci. Tako su ga vidjeli Josip Manolić, Josip Špiranec, stražar Juraj Petrović i toliki drugi, pa zar onda da mi posumnjamo u vjerodostojnost osobe bL Alojzija? Kardinal Kuharić napisao je za nj 15. kolovoza 1998. da je „živio svoje vrijeme i u svim okolnostima vremena sav predan Bogu, sav oduševljen za Isusa Krista i njegovo Evanđe­lje, sav zaljubljen u Crkvu Božju, sav založan za dostojanstvo ljudske osobe, sav odlučan da brani prava čovjeka, slobodu svakog naroda i slobodu Crkve, uvijek hrabar zaštitnik progonjenih i obespravljenih u svakom političkom sustavu, protiv svakog totalitarizma i protiv svake bez- božne ideologije."

Takva svjedočanstava legitimacija su naše vje­rodostojnosti. A za proglašenje bL Stepinca sve­tim dužni smo svi biti na koljenima i moliti da Bog na njegov zagovor učini čudo, milosno usli- šanje ih fizičko ozdravljenje po kojem će se pre­poznati osobito Božje djelovanje u životu usliša­noga ih ozdravljenoga. Netočan je svaki govor koji bi nijekao postojanje takvih očitovanja, kao što bi bio povreda ljubavi prema Crkvi svaki po­stupak koji s tom kanonskom odredbom o čudu ne bi bio suglasan.

Malo se čuje u široj javnosti o zaslugama kardinala, ani se da je izostao njegov utjecaj među Hrvatima danas. Koji je najbolji pristup svjedočenju Stepinčevih djela?

Cilj Postulature čini se sve bližim. U javnosti se nagađa da će se tijekom posjeta Svetog Oca, pape Benedikta XVI., Hrvatskoj dogoditi kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Jesmo li doista blizu tom anu?

U najavi pohoda Benedikta XVI. Republici Hrvatskoj i Crkvi u Hrvata jasno je rečeno da on dolazi dati potporu hrvatskim obiteljima i pomo­liti se na grobu bi. Alojzija Stepinca. Prema tome, nigdje se ne spominje čin proglašenja svetim bi. Alojzija Stepinca. Kao promicatelj postupka za Stepinčevu kanonizaciju učinio sam sve što je potrebno i u skladu sa crkvenim propisima glede postupaka koji su usmjereni k tome veličanstve­nome činu. A on će se sigurno dogoditi, jer kako reče i sam „đavlov" odvjetnik; „Stepinčeve vrline sjaju kao sunce." Duboko nam je u svijesti i veli­ka ideja blaženoga Ivana Pavía II., koji je kardi­nala Stepinca želio proglasiti blaženim na Trgu sv. Petra u Rimu, i na pragu trećega tisućljeća postaviti ga za portal kroz koje će čovječanstvo ući u novo tisućljetno razdoblje svoje povijesti.

Doista su značajna djela bi. Alojzija Stepinca za hrvatsku katoličku i kulturnu povijest Spomeni­mo samo obnovu crkve Majke Božje u Biskupiji kod Knina (1938.), pokretanje i izdavanje hrvat­ske enciklopedije, povratak u domovinu Više- slavove krstionice iz Venecije, popravak tornjeva zagrebačke katedrale, uređenje Marije Bistrice kao hrvatskog nacionalnog svetišta, nastojanja oko podizanja zavjetne kapele u čast Predra- gocjene Krvi Kristove u Ludbregu, osnivanje 14 župa u Zagrebu, koji bi nakon dolaska ko­munističkih vlasti, koje nisu dopuštale gradnju crkvenih objekata, postao bezbožni grad kakve su bezbošci priželjkivali. Valja napomenuti da su te župe ustanovljene, i župne crkve sagrađene, u vrijeme teške ekonomske krize uz protivljenje izvana i iznutra, ali je on sagradio jednostavne prostore za veličajna bogoslužja, kojima su i da­nas građani grada Zagreba svjedoci.

Treba imati na umu da nadbiskup Stepinac nije bio samo graditelj i podupiratelj izgradnje dječ­jih domova, bolnica (Rebro), željezničkih pruga, mostova, đačkih domova i škola, čemu je rado podjeljivao svoj blagoslov, nego su puno značaj­nija njegova nastojanja u moralnom i duhovnom pridizanju naroda. Ta su nastojanja vidljiva u borbi protiv nekulture psovanja i Bogu mrske psovke, pijančevanja i moralne razularenosti, nepoštivanja bračnoga života i rađanja djece, nesvetkovanja nedjelje kao dana Gospodnjega, a osobito protiv kvarenja mladeži kao uzdanice Crkve i naroda. Stoga bi, radi zdravijeg i istini- tijeg pristupa povijesnim spoznajama i smjerni­cama za sigurniju budućnost, valjalo u školski program uvrstiti predmet ih barem nastavnu jedinicu o bi. Alojziju Stepincu kao zastupniku, kao borcu za ljudska prava i pronositelja kršćan­ske uljudbe na prostoru koji se diči nazivom „na­rod svetoga Petra".

Nije to restauracija srednjovjekovlja, nego pre­duvjet za bolje i dublje poznavanje hrvatske knji­ževnosti, umjetnosti, svekolikih vidova znanosti kojoj su svećenici dah svoj nepobitan prinos. U skladu s vašim pitanjem i sam se čudim što hr­vatska televizija i tisak pridonose različitim kon­troverzama muteći vodu da bi močvara zadržala zadah. Stoga mi se čini da bi školski predmet i kolegij na sveučilištu bio dobar iskorak prema objektivnijim spoznajama i tumačenju hrvat­ske povijesti 20. stoljeća. Ne ulazeći u pogubne posljedice što ih je po hrvatsko nacionalno biće prouzročila Austro-Ugarska Monarhija, treba što prije hrvatskoj javnosti otvoriti oči za stra­hotne posljedice što ih je po hrvatski nacionalni i katolički identitet prouzročila srpska diktatura od 1918. godine pa sve do stvaranja samostalne hrvatske države 1991. godine, ah čini se da i da­nas ima snažne pipke u RH.

Nedavno je u Sankt Peterburgu predstavljena knjiga u kojoj se opisuju „zločinačka" djela koja je Stepinac navodno počinio tijekom Drugoga svjetskog rata prema Sitima, Židovima i komunistima. Zašto se želi ocrniti Stepinca?

Kad govorite o knjizi predstavljenoj u Sankt Peterburgu, pomislim na knjigu L'aravescovo del genocidio koju je napisao Marco Aurelio Ri- velli, predmnijevam po narudžbi ljudi bliskih četništvu i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Knjiga ne donosi ništa novo što već nismo čuli u propa­gandi što su je srbočetnici i komunisti ponavljali tijekom desetljeća, i tom propagandom napunili arhive ministarstava vanjskih poslova gotovo svih država na svijetu. Budući da je spomenuto predstavljanje te knjige u Sankt Peterburgu or­ganizirala Srpska pravoslavna Crkva vremenski podudarno s napadom na hrvatske generale i po­jačanu dekriminalizaciju Srbije u Domovinsko­me ratu, ne isključujem da je i to predstavljanje imalo za cilj podgrijavanje starih optužbi da bi se prekrila vlastita zloća i zločin u provedbi veli­kosrpske politike. Spomenuta knjiga podudarna je s onom II silenzio di Pio XII. koju je napisao Carlo Falconi uz financijsku i udbašku pomoć Titovoga režima s ciljem da se oblati Katolička crkva i papa Pio XII. U tu svrhu su trebah poslu­žiti i dnevnici zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, a u toj su raboti sudjelovali publicisti Frane Barbieri i Ive Mihovilović, "drugovi Sejanović i Cvrije", te potpredsjednik Savezne ko­misije za vjerska pitanja Mato Radulović. Koliko bezočnosti u tom poslu! Nisu znali kako strancu dati dokumente (coji pobijaju njihove laži i kon­strukcije, pa su ga umjesto izvornim dokumen­tima nastojali udovoljiti lažiranim „mikrofilmo­vima" i s „nekoliko ustaških žurnala Hrvatska u riječi i slici".

Zaboravih su drugovi da je nadbiskup Stepi­nac spasio mnogu komunističku i partizansku glavu. Prisjetimo se ovdje samo činjenice da je on, nakon što su vlasti NDH uhitile komuni­stičkog „proroka" i novinara Ivu Mihovilovića, zamolio dr. Andriju Artukovića, ministra unu­tarnjih poslova, da ga oslobodi. „Nadbiskupe", reče Artuković, „Vi ne znate za koga se zauzi­mate. Kad bi on mogao ubio bi Vas i mene. Na Vašu ću ga zamolbu pustiti." Po završetku rata Mihovilović je bezobzirno novinskim člancima i govorima vrijeđao Crkvu, osobito Majku Božju, koju je nazivao javnom ženom, bludnicom. To je duboko diralo Nadbiskupa, koji je i na sudu o tome govorio.

No, ni ta Falconijeva knjiga nije prilog ni isti­ni ni pravednosti, već komunističkoj promidžbi, kojoj je bilo svojstveno sijanje laži. Šteta što se u vrijeme, barem naizvan, obnovljena i iskrena području ekumenizma događaju predstavljanja knjiga poput Rivellijevog pamfleta, i ponavljaju klevete.

S druge strane, povjesničarka Esther Gitman u svojim djelima piše da je Stepinac spašavao pravoslavne svećenike, crkve i crkvena blaga Srpske pravoslavne crkve na podruju nekadašnje NDH...

Točno, razotkrivanju spomenutih kleveta pridonosi svojim člancima i knjigama Esther Gitman, kojoj bismo željeli da u hrvatskom medijskom programu ima minutažu i prostor koje su zauzimali ili zauzimaju dr. Slavko i dr. Ivan Goldstein, Stipe Mesić, dr. Tvrtko Jakovina. Doista bi hrvatska javnost trebala shvatiti, da se povijest ne može pisati iz „škartiranja" ili zaobilaženja dokumenata, nego na činjenicama koje zavrjeđuju objektivan pristup. Spomenimo knjigu povjesničarke dr. Gitman When Courage Prevailed {Kad je prevladavala hrabrost), koju je ove godine objavio Paragon House u SAD, u kojoj ona dokazuje kako je nadbiskup Stepinac živio sa svojim narodom, te kao svećenik, inte­lektualac i čovjekoljub duboko suosjećao sa svim žrtvama. Sve njegove misli i djela bili su usmjereni prema spašavanju ratnih stradalnika bez obzira na vjeru i narodnost, pa se ona čudi što Hrvati do danas nisu znanstveno proučili i či­njenicu da su mnogi Hrvati tijekom NDH spaša­vah predstavnike židovskog, srpskog, slovenskog naroda i svoje sunarodnjake. Budući daje nadbi­skup Stepinac pomagao u spašavanju i nje same i njezine majke, i tolikih Zidova, ona je iskazala radost koju će podijeliti sa svim dobronamjer­nim ljudima koji će „proglašenje Stepinca sve­tim dočekati s odobravanjem". Zar takve izjave i svjedočanstva spašenih i živih osoba nisu jasna pobijanja tvrdnji poput onih što ih je u članku Uloga zagrebačkog Nadbiskupa u savezničkim napadima u Drugom svjetskom ratu predočio drug dr. Darko Bekić, u Jutarnjem listu 3. ožuj­ka 2011., ili gosp. Zoran Ferić u članku Stepinac. Alojzije Stepinac u Nacionalu 1. ožujka 2011.?

Ti su članci napisani strašću netrpeljivosti pre­ma Katoličkoj crkvi i bi. Alojziju Stepincu, čije proglašenje svetim se ozbiljno priprema i dogo­dit će se usprkos njihovoj zluradosti i klevetama, nalik onima što proizađoše iz komunističke pro­midžbe i širene svijetom po tajnim službama i ju- gokomunističkim diplomatskim predstavništvi­ma. Naime, bi. Alojzije Stepinac neće završiti „na smetištu II. sv. rata kao kvisling i suradnik oku­patora", nego kao svetac i pravednik, zastupnik božanskih i ljudskih prava u vremenima koja su strahom, mržnjom i smrću protkali očevi sinova koji bi se i danas htjeli služiti istom rabotom.

Zbog čega Stepinac već nije proglašen pravednikom među narodima?

Činjenica je da je nekoliko svjetovnih ustano­va, i dr. Shomrony, nekoć tajnik zagrebačkog na- drabina Freibergera, predlagalo da se kardinala Stepinca proglasi pravednikom među narodima. Brojni Zidovi javili su se i posvjedočili da im je nadbiskup Stepinac, uz opasnost života, spasio život, ali to u ovom slučaju nije dovoljno. Ni sto­tine spašenih u Stepinčevu primjeru nisu dosta­tan broj za tu medalju. Njemu je doista mjesto među stotinu Hrvata koji su primili to priznaje od države Izrael za spašavanje Židova za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Iz osobnog razgovora s ljudima iz Yad Vashema, osobito s Reuvenom Dafnijem, došao sam do zaključka da je ovdje umiješano više politike, nego pravde. Nadbiskup Stepinac je učinio što mu je po kršćanskom mo­ralu bila dužnost učiniti - spasiti ugrožene ljude i to je spremno učinio. Kad bi Crkva tražila od­likovanje za taj čin ljubavi, tražila bi da on bude nagrađen za ono što mu je bila dužnost učiniti. A ako oni, kojima je učinjeno dobro, kojima su spašeni životi, za tu gestu žele reći hvala, to je pi­tanje njihove časti i uljudbe.

Odnos Stepinca i NDH je oduvijek bio kamen smutnje među Hrvatima, a komunističke vlasti su ga optuživale i za širenje klerofašizma kao u vrijeme kvislinške države. Zašto se to uvjerenje još može čuti i u našoj zemlji, i to nakon što su podastrti dokazi o otvorenom stavu Crkve prema ustaškom režimu, o nebrojenim pismima i protestima koje je nadbiskup slao ustaškim vlastima?

Odnos nadbiskupa Stepinca prema NDH bio je „kamen smutnje" samo među onim ljudima koji su bih pod izravnim pritiskom komunistič­ke vlasti. Narod je znao i dobro razlikovao što znači poštivati zakonitu vlast, a što su pojedine političke stranke ili strukture vlasti. Neupitno je da je nadbiskup Stepinac tijekom cijeloga svoga života, ovdje govorimo o njemu kao nadbiskupu, poštivao javnu vlast. Iskazao je lojalnost kralju Aleksandru i državnicima Kraljevine Jugoslavi­je, poštivao je NDH i nosioce vlasti u njoj, što je bio dužan činiti po savjesti, prema odredbama Kanonskoga zakonika i po općim odredbama civilnog zakonodavstva koje obvezuje poštivati aktualnu vlast, a jednako je tako postupio i pre­ma komunističkoj vlasti, kojoj je iskazao lojal­nost po Marku Beliniću koga je Tito s tim zadat­kom poslao Nadbiskupu, a i sam Nadbiskup je u razgovoru s Utom očitovao svoje priznanje nove vlasti. No, on Titu kao ni bilo kojem vlastodršcu prije njega nije dopustio miješanje državne vla­sti u crkvena pitanja. Stoga je nepravedna svaka tvrdnja koja bi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca povezivala uz državotvornost NDH, koju je nadbiskup Stepinac morao poštivati jer je bila stvarna vlast u Zagrebu, a nije mogao pošti­vati, kako sam reče na sudu, partizansku u šumi ih onu kralja Petra u Londonu. Činjenica da mu je srce zaigralo na uspostavu hrvatske države samo je znak da je bio istinski rodoljub koji se veseli probitku svojega naroda, kao i svaki drugi narod. Ali je jednako tako neupitno da je želio da ta država bude zastupnica istine i pravde i susretljiva prema svakom čovjeku. Kako su smi­ješne tvrdnje kojima je komunistička vlast željela izbaciti iz države nadbiskupa Stepinca, ne zbog neke njegove krivnje nego, kako reče javni tuži­telj Jakov Blažević, da je bio fleksibilniji mi ga ne bismo sudili. Tko je to mi? Zar javni tužitelj ima tu vlast da si preuzima odgovornost osuditi Nad­biskupa ili ga osloboditi? U čemu je Nadbisku­pova nepopustljivost? Svakom dobronamjernom čovjeku je jasno da su to zahtjevi slobode Crkve i pravo na ispovijedanje vjere, koju je komunistič­ki režim pokušao iskorijeniti mačem i ognjem.

Nijekanje ondašnjih činjenica progona Crkve istovjetne su onima koje danas čujemo iz usta aktualnog predsjednika države kad govori da je u komunističkom sustavu vjerovao kao i danas, tko je htio, a zaboravlja kolike su tisuće ljudi za­vršile u zatvorima, logorima i u grobovima, iz­gubili radna mjesta i bih ponižavani samo zato što se nisu htjeli odreći vjere u Boga. Uostalom, da se nadbiskup Stepinac upustio u igru stvara­nja nacionalne Crkve, „stajao bi na počasnim tri­binama i primao državna odlikovanja", ali je on bio vjernik u pravoga Boga sučelice krvožedne vlasti koja se nije poput njega skrbila za ostvare­nje Isusovih riječi: „Sto bi vrijedilo sav svijet za­dobiti, a dušu svoju upropastiti." (usp. Mt 16,26)

U nekim medijima pojavile su s informacije da Je Stepinac bio u dogovoru sa Saveznirima, kojima je odavao položaje ustaške vojske u gradovima ne bi li tako spasio od ubijanja civilno stanovništvo…

To su smiješne i zlonamjerne tvrdnje, o neka­kvoj povezanosti nadbiskupa Stepinca sa špiju­nažom i dogovoru sa Saveznicima i američkom tajnom službom (CIA) ne može biti govora. Nadbiskup Stepinac nikad nije radio protiv svo­ga naroda pa niti protiv njegove države, a besmi­sao tvrdnji koje su se pojavile u hrvatskoj javno­sti obeskrjepljuju posljedice bombardiranja, jer su stradah najviše crkveni objekti te svećenici, redovnici i šezdesetak civila.

Kad god se koristi termin klerofašizma, uvijek se spominje Hrvatska, a ne i Slovačka, koja je doista imala klerofašistički režim, budući daje na čelu slovačke kvislinške tvorevine bio svećenik Jozef Tiso. Zbog čega?

Što se toga tiče, neumjesno je uspoređivati Hr­vatsku i Slovačku, premda su slovački i hrvatski narod često u povijesti imah shčnu stradalničku povijest i oslonac na Kristovo evanđelje. Nikada nisam mogao pojmiti da bi jedan svećenik bio nositelj javne vlasti. Žalostan je slučaj ne samo Tiso nego i dr. Anton Korošec, koji je bio ministar unutarnjih poslova i školstva u Kraljevini Jugoslaviji, a blijedu sliku u povijesti učinili su i neki drugi svećenici koji su pokušali surađujući s, političkom vlašću ostvariti neke vremenite ci­ljeve. Znajući to, nadbiskup Stepinac je zabranio svećenicima kandidirati se na listama pojedinih stranaka i javno političko djelovanje. Neke je sve­ćenike zbog toga suspendirao od službe, a zbog nekih je imao i neugodnih prijepora s nosiocima vlasti. Ne zaboravljamo da je komunistička vlast veličala svećenike koji su trubili u njihove diple, a progonili i ponižavali svećenike koji su bili vjerni Kristu Gospodinu. To je predmet za pro­učavanje hrvatske nacionalne povijesti, i otuda ideološke postavke javne vlasti i ideološki opre­dijeljenih znanstvenika, koji ne žele znati činje­nice nego polučiti svoj politički cilj ne ustežući se od iskrivljavanja činjenica, laži pa i klevete.

Zašto se komunistički režim toliko okomio na Stepinca?

Moje je mišljenje da su Srbi tražili Stepinčevu glavu kao ustupak za likvidaciju Draže Mihajlo- vića. U tom mišljenju me podržava i tvrdnja Jo­sipa Manolića, koji je na crkvenom sudu izjavio da su Stepinčevu smrt tražili predstavnici Srba u Hrvatskoj, istaknuvši poimence Ćanicu Opačića, Duška Brkića i dr. Naime, moramo imati na umu da je Aleksandar Ranković, ministar FNRJ 17. svibnja 1945., uputio dr. Ivanu Krajačiću, mi­nistru Federalne Republike Hrvatske, zahtjev da se uhiti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepin­ca i da mu se dokaže suradnja s okupatorom i protudržavna djelatnost, a u vidu njegove elimi­nacije. Jednom će spomenutim piscima i ideolo­zima postati jasno ono što je bilo i drugu Stjepanu Biberu, koji je nakon istražnih postupaka prove­denih nad nadbiskupom Stepincem zabilježio da se „nije uspjelo dokazati Stepinčevu suradnju s okupatorom i protudržavnu djelatnost, dapače da se uspostavilo da je spašavao Židove, Srbe pa i neke iz naših redova". Sto to vrijedi današnjim sluganima koji provode zavjeru protiv povijesne istine i protiv dobrobiti hrvatskog naroda i nje­gove države, kad ne poštuju snagu dokumenata, a ustraju u laži i klevetama? Baš u tom vidu su značajne Stepinčeve riječi: „Mi se njih nemamo zašto bojati. Tko se Boga boji ne treba strepiti pred ljudima!" Njegova odvažnost i dosljednost te život sav usmjeren prema Bogu učinile se ga ari-arhom: predvodnikom i uzorom naroda Božjega..Zato se i na njemu obistinjuje uzrečica Fjodora Dostojevskog: „U narodnom sjećanju ostaje samo onaj koga voli narod."

A što se tiče Nadbiskupova razmišljanja o sud­skoj presudi on sdm je, prema svjedočanstvu žu­pnika Josipa Vranekovića, kao sužanj u Krašiću o tome rekao 20. studenoga 1954. sljedeće: „Ja amnestije ne primam. Tražim poništenje razboj­ničke presude. Oni to odmah ne bi učinili i ja bih se amnestijom morao poslužiti, kao što sam mo­rao u Lepoglavu i poslije u Krašić. Ali tu se radi o časti katoličke Crkve - i ja ostajem kod svoga - kod istine. Jednog dana, u to sam uvjeren, ma­kar iza moje smrti, ova će presuda biti poništena. Sjećam se kao danas, kad mije Borić u Lepoglavi pokazao izrezak iz novina, gdje Tito govori, da su preko Mačeka i mene prešli točkovi histori­je. Ali moj Maršal, uvjeren sam, jedno govori, a drugo osjeća."

Ti točkovi povijesti pomeli su već mnoge Božje protivnike. Nažalost, svjedoci smo kako mnogi i danas trpe zbog pritiska i špijuniranja, koje je bi. Stepinac osudio 16. veljače 1955. ovim riječima: „Smatram jednim od najnemoralnijih poteza Partije, što unosi među ljude nepovjerenje i tako čini društveni život gotovo nemogućim." Dr. Franjo Tuđman, shvaćajući i dobro poznavajući baš tu značajku komunističkoga vladanja, pora­dio je na svenarodnom pomirenju, koje nažalost i dan danas Srbi ne žele i kojemu se komunistički sljedbenici protive.

U Hrvatskoj nije bilo lustracije za ustaške i partizanske zločine, ali ipak se u javnosti počinje govoriti i o krivnji komunista. Kako će se, po vama, riješiti taj problem?

Glede lustracije držim da nikoga ne valja una­prijed osuđivati, ali ni oslobađati od krivnje. Zločini su se dogodili i krivci se znaju. Da se dogodila lustracija, hrvatsko bi društvo danas bilo poštenije, odgovornije, na višem životnom standardu i na kulturno višem stupnju. Svi koji su protiv lustracije protive se poznavanju povi­jesne stvarnosti. Oni su protiv istine i pomažu u ideološkoj pokornosti držati čitav jedan narod, a za sebe ostvarivati životne pogodnosti i „po­dobnosti".

Smrt kardinala Stepinca je i u knjizi s početka našeg razgovora, i u drugim knjigama i ispovijestima napisanim od 1960. do danas opisana kao posljedica sustavnog trovanja. Raspolaže li Postulatura nepobitnim dokazima o tome?

Kardinal Stepinac proglašen je blaženim- mučenikom na temelju „patnji zatvora" („ex aerumna carceris"). U to se ubrajaju sustavni progoni, montirani sudski postupak i neuteme­ljena sudska presuda koju je Nadbiskup nazvao „razbojničkom" i „pravnim ubojstvom nevina čovjeka", te na sustavnim ponižavanjima koja su nepobitno utjecala na njegovo psihičko stanje i tjelesno zdravlje. On je to očitovao riječima: „Da sam slobodan ja bih bio zdrav!" Spomenimo isto tako da je vlast sustavno odbijala mogućnost njegova liječenja u primjerenijim uvjetima, kao npr. bolnici u Zagrebu. Liječilo ga se pogrješnim dijagnozama, liječnici su bili pod stalnom pri­smotrom UDBE i pozivani na saslušanja. UDBA je čak otvarala bočice s lijekovima i krivotvorila liječnička izvješća koja je dr. Bogičević odašiljao dr. Lawrenceu u Los Angeles.

Drug Miha Marinko je na upit zašto je nadbi­skup Stepinac pušten iz Lepoglave u Krašić odgo­vorio: „Ne će dugo, do proljeća i nestat će!" Nad­biskup Stepinac bi doista bio umro ubrzo nakon premještaja iz Lepoglave u Krašić da jugoslaven­ska vlada nije na pritisak Američkog kongresa dopustila američkim medicinskim stručnjacima doći u Krašić. Ti su liječnici uspijevah produži­ti Nadbiskupov život, ah nisu mogli pridonijeti njegovom ozdravljenju. Da je Nadbiskup u Le­poglavi imao ozbiljnih tegoba sa zdravljem po­svjedočili su njegova sestra Štefanija i dr. Antun Ivandija, koji su mu u Lepoglavu nosili tablete za ublažavanje bolova u želucu i protiv otjeca- nja nogu. Ne ulazeći ovdje u detaljnije opisiva­nje svih tih utjecaja na Nadbiskupovo zdravlje i požurivanje njegove smrti, želim reći da mrtvo tijelo nadbiskupa Stepinca nije bilo balzamirano kako je to apostolski administrator Franjo Šeper bio zaiskao i što je jugoslavenska vlast obećala učiniti, i potvrdila da je učinila. Balzamiranje je zabilježeno u literaturi, a radilo se o uništenju mrtva Nadbiskupova tijela. Valjalo bi pomno proučiti razloge uhićenja i uništenja Kardinalo­va srca te zapljena svih instrumenata koji su bili u doticaju s mrtvim Kardinalovim tijelom. Ovih se dana u Zagrebu priprema knjiga čiji su si auto­ri uzeh za cilj isključiti svaku pomisao na nasilnu komunističku eliminaciju nadbiskupa Stepinca. Nadamo se da će istražiti ulogu dr. B. Ileja, dr. M. Medura i drugih koji su imali zadatak budno bdjeti nad obdukcijom i prikriti činjenice s njom povezane. Dok je na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu utvrđeno godine 1993. da nadbiskup Stepinac nije u svom organizmu imao tragove zračenja, sudska medicina La sapienza u Rimu ustanovila je da je takvog zračenja bilo i da je ono posve različito od radiofosforne injekcije P-32, dakle, to zračenje nije bilo rabljeno u terapeutske svrhe.

Na koje je sve načine Stepinac bio progonjen?

Svakako u progon ubrajam i nestanak cjelo­vite korespondencije, tisuće pisama koja su Nadbiskupu upućena u Lepoglavu, koja su iz Lepoglave slana na II. odjel UDBE u Zagreb i nakon što ih je drug Muiler pregledao vraćena su u Lepoglavu, ah Nadbiskupu niti jedno pismo nije bilo uručeno. Ta korespondencija je, prema očitovanju dr. Kovača, s liječničkim kartonom zatočenog Nadbiskupa godine 1994. odnesena iz Lepoglave u Petrinjsku ulicu u Zagrebu. Nakon što mi je 1994. drug K. posvjedočio da se radi o četiri do pet kutija dokumentacije, zatražio sam, i predsjednik Tuđman je naredio, da se ta pisma pronađu. Nažalost, komisija za to nikad nije us­postavljena, a pisma do danas nisu pronađena, jer su prema očitovanju mjerodavne osobe „deč­ki" u Ministarstvu pravosuđa to „sprčkali" ih su je neki drugi djelatnici uništili.

Zbog tih malverzacija ne znamo ni potpunu sudbinu onih ljudi koji su Nadbiskupu čestitali Božić, Uskrs, imendan ih koju drugu obljetnicu, a znamo da je neke od njih UDBA nakon toga uhodila. Upiti koji su ostali nerazjašnjeni odno­se se i na prisutnost toksičkih supstancija kad- mija, kroma, olova i arsena u Nadbiskupovim kostima. Osobno sam razgovarao s čovjekom za kojega je u pismenoj formi bilo dojavljeno da je pridonosio unošenju tih supstanci u Nadbisku­pov organizam.

Kongregacija za proglašenje svetih uzela je u obzir zloću progonitelja i načine eliminiranja žr­tve, ali se i osvjedočila da je nad zatočenim Kar­dinalom, živim i mrtvim, izvršeno nasilje rijetko zabilježeno u svjetskoj literaturi kao i svjedočan­stvo njegove nepokolebljive vjere, nade, ljubavi i kršćanskih krjeposti pravednosti, umjerenosti, razboritosti i kršćanske jakosti. Kršćanskim vjernicima to svjedočanstvo vrlina i oslanjanje na Boga doziva u svijest osvjedočenje nadbisku­pa Stepinca da na svijetu „sve prolazi, a Bog naš ostaje". Ta misao na njemu je prepoznatljiva i u odnosu na progonitelje. Naime, kršćanski muče­nik trpi i umire s ljubavlju prema Bogu i prema svojim progoniteljima. Stoga ne čudi da su mno­ge njegove pisane i usmene poruke pozivale na opraštanje, na molitvu za progonitelje, na ljubav prema njima, unatoč njihovoj zloći i njihovim zabludama.

Baš zbog te vjerničke osnove bilo bi dobro kad bi se o bi. Stepincu pisalo polazeći od dokume­nata i vjerodostojnosti njegova života, a ne od ideološkog stava partije ili politike. Neka Stepin- čevo svjedočanstvo bude zalog uskrsnog mira i radosti koje Bog daje onima koji ga ljube i svim ljudima koji otvorena srca iščekuju dolazak Be­nedikta XVI. u RH.


Vedran Obućina / Vijenac

Share
0