Hrvatsko slovo je nedavno objavilo razgovor s Ivanom Aralicom i nekoliko mišljjenja o četnišlvu u
Hrvatskoj što je povod tekstu Ozrena Žamića koji donosimo u nekoliko nastavaka. Autor nam piše:
S time u svezi moram spomenuti da je krajem prošle godine izašla knjiga najvećega otpadnika od domovine u hrvatskoj povijesti, katolčkog raspopa Đure Vilovita, člana stožera Draže Mihailovića, rodom iz rnoga rodnog mjesta 8rela. Knjiga nosi naslov .Picukare·, a izdavač je V.B.Z. d.o.o. iz Zagreba (za izdavača 8oško Zatezalo), i to kao hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje(s CIP zapisima). Ne rnogu si objasniti da o tome u "našem· tisku nisam rnogao ništa pročitati. Kao da je sasvim normalno da se 53 godine od smrti jednog četnika u Hrvatskoj objavijuje njegova knjiga.
Iako u 86. godini života, nisam rnogao odoljeti da ne napišem ovaj osvrt na tu knjigu, dokazujući da
je navedeni autor nije napisao i da je njegovo ime uporabljeno u sasvim druge svrhe. Bez obzira na gnusobe koje tamo pišu o 8relima i njegovim ljudima, to je zapravo prvi korak ili, kako bi se kod nas reklo "punat naprid", u rehabilitaciji četništva u Hrvatskoj.


Na str. 6. u  Ljetopisu župe Brela, pod datumom 3. kolovoza 1913. zabiljžio je don Bone Donelli, župnik Brela slijedeće: "Na 3. kolovoza, kada je dernek u selu, prvu svoju svetu Misu, prikazao ie Bogu don Jure Vilović, sin Jurin i Šime Šošić. iz ove župe. Od župske kuće pa do crkve sve je okićeno bilo zelenilom, cvijećem i barjacima. Tolikog naroda i takvog veselja i uzhita, ne pamti se. Narod je izlio svoju ljubav prema mladomisniku, sakupivši mu baš lijepu jabuku. Misni kum, bio je prečasni kan. don Ivan Žanić, koji je držao zanosni govor. VeIečasni don Niko Mimica bio đakonom, a mjesni župnik pod dakonom pri sv. Misi.

Prisutni su bili i veleč. don Stipe Tomašević župnik Zadvarja, o. Božidar Bušelić župnik Baške Vode, don Mate Luketa (župnik O.Ž.) Slimena, O. VjekosIav Doelli (župnik O.Ž.) Velikog Brda.

Gostiju pri objedu, u župnoj kući, bilo je preko 50. Mladomisnik zaključio je zdravi­ce, najpri Bogu dobromu zahvaljujuć na milosti, prikazujuć mu svega sebe za Nje­gov otar. Dugi njegov govor dojmio se svakoga, da neosta oka neokvašena. Bože ga podrži!"

Na kraju iste stranice, nekoliko godina kas­nije, župnik Donelli dopisa: „Ali sve nade i obećanja propadoše, iznevjerio se. Žalo­sna mu majka! Donelli" Navod iz knjige Josipa Horvata „Živjeti u Hrvatskoj, Zapisci iz nepovrata 1900.- 1941.", Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1984., str. 233

"Druga, kasnija akvizicija „Obzorova" iz redakcije „Hrvata" bio je Gjuro Vilović. Oko 1920. bio je on u redakciji „Hrvata" jedini novinar-profesionalac, istina, s vrlo kratkom novinarskom karijerom. No već je bio postao novinarski „star" „Hrvata" sa svojim subotnjim feuilletonima pod šifrom Dja-Va. „Hrvat" organ „purgera" nije bio pravo mjesto za te feuilletone, zamišljeni očito kao nastavak nekadašnjih Matoševih subotnjih feuilletona u pravaškim listovi­ma, tradicionalnim nasljednikom kojih se je smatrao „Hrvat" nisu dosegli svoj uzor. U njima nije bilo ni zere Matoševe lakoće, s kojom je umio biti i zanimljivo drzak i duhovit. Bili su teška lektira već glomaz­nim, kvrgavim stilom, forsiranim izletima u ekpresionizam, nategnutom ironijom i olovnom misaonošću. Bili su ti feuilletoni zorni primjer lutanja pisca-početnika za svojim izražajem. Neki su i uspjeli. Jedan bar ulazi i u političku socijalnu kroniku. U jednom svojem feuilletonu Vilović je naime lansirao nadimak ,rasice" za Dal­matince, pretežnom većinom jugoslaven­ski orijentirane, dakle najgorljivije protiv­nike zajedničara i „Hrvata".

I tad, kao uvi­jek u Hrvatskoj, zemlji bez tolerancije, po­litičkog se protivnika nije nikad moglo dovoljno omalovažiti i navrijeđati. Možda je potrebno, već uza filologe, pribilježiti da „rasica" nije deminutiv od „rasa", već da u narječju nekih krajeva Dalmacije znači najgori talog dobiven kod tiještenja masli­na, ono što uvijek pliva na površini.

Po niskoj staturi, okrugloj lubanji, prćastom nosu s dostojanstvenim prince-nezom (tip naočala, bez držača za ušima. Nosio ih i Aleksandar Karađorđević, O.Ž.), propi­sno dugačkoj bujnoj kosi bohema iz sati­ričkih listova, crnoj leptirastoj kravati, pri­lično neurednoj nošnji, pogotovo pak po oskudnoj, tihoj besjedi i suspregnutim mir­nim gestama malo tko bi bio zaključio da je i Gjuro Vilović - Dalmatinac.

Takvim ga jamačno formirali klerikat i pri­lično duga svećenička služba. Kadetska škola i klerikat ostavljaju neizbrisive trago­ve na ljudima, makoliko puta promijenili zvanje, zaostaju oni barem u gestama ruku. I u izrazu tijela i u oblicima mišljenja. Vilović se bio raspopio tek 1918. za vrije­me prevrata u Međimurju gdje je služio kao župnik.

Impresije o prevratu 1918. i likvidaciji madžarskog režima zabilježio je u svojoj knjizi Tri dana (treba biti Tri sata, O.Ž.) Negdje oko 1920. objelodanio je svoj prvijenac, roman Esteta. Po toj se knjizi nije mogao naslutiti pisac Međimuija rijetke knjige trajne književne vrijedno­sti iz onog decenija. Još manje se mogla naslutiti buduća burna linija njegovog života.

Izmjenično je mijenjao zvanja, naglo pre­skakao ograde političkih tabora, za nj nisu bile važne. Nije ih možda ni vidio u svom gledanju na život. Kako je zapravo gledao intimno na političko zbivanje nije se moglo razabrati iz razgovora s njim. Radio je kao novinar i kod Tripografije i kod Jugoštampe i kod beogradskih listova, bio je rep­orter i urednik (kao kratkotrajni urednik „Večeri" prilično je zatajio). Čini se pozna­vao je dvije, ili točnije jednu ambiciju: postići književnu slavu koja nosi i položaj u društvu i imetak. Neko vrijeme bio je favorizirani autor „Matice hrvatske", koja mu je izdala knjigu novela s naglašenom socijalnom notom pod naslovom Zagaljeni životi? Autor je svoju knjigu nazvao Ogoljeni životi, no tadašnji svemoćni taj­nik „Matičin prof. Fran Jelašić, smatrao je da je riječ „ogoljen" nepristojna, promije­nio joj naslov.

Neko je vrijeme bio utjecajan funkcionar novinarskog udruženja u Beogradu. Za udruženje je ishodio koncesiju za kockar­nicu kojoj je bio direktor. Poduzeće je pro­palo u zabašurenom skandalu s nestalim velikim svotama. Onda se dao na naklad­ničke poslove, bio jedan od osnivača ,Binoze" (Biblioteke novinarske zadruge), pisac izvrsnog opernog libreta Dorica pleše za Odakovu međimursku operu. Us­pio je postići karijeru novinara s jamačno najvišim prihodima, da kratko vrijeme zatim opet služi kao reporter. Bio je jak, surov talent, kojem su duhovne ambicije bile stalno isprepletene sa žudnjom primi­tivca za sticanjem. Ni katolički klerikat, ni bečko kratkotrajno đakovanje nisu uspjeli dati ravnotežu, ma i približnu, između inte­lekta i nagona.

Pod talijanskom okupacijom u Splitu 1941. Vilović redigira neku antologijsku čitanku sasvim u jugoslavenskom duhu. Svršetak rata zatekao ga je kao šefa propa­gande Draže Mihajlovića."

***

Prvi sudbonosni korak u svome životu, napuštanje svećeničke službe, napravio je Đuro Vilović u najnezgodnije vrijeme. Vrijeme nezamisliva preokreta koji ga je zatekao u 29. godini života: propast jedne velike Carevine u okviru koje smo mi Hrvati stoljećima živjeli i s njom se civili­zacijski, ekonomski i kulturno suživjeli.

Neizvjesnost novih događanja i planiranje novih zajednica koje su neki dočekali ap­lauzima a neki krvavim prosvjedima (po­kolj 1918. na Jelačićevu trgu u Zagrebu) nisu pružah mogućnost sigurnih odluka. Lutanja i preskakanja ograda Dure Vilovi­ća o kojima govori Horvat upravo na to ukazuju. Dapače, Horvat ističe da se iz raz­govora s njim nije moglo razabrati kako je intimno gledao na politička zbivanja. U „Bilješci o piscu" na str. 311. knjige Picu­kare piše da je za vrijeme nastavnikovanja na protestantskoj školi u Staroj Pazovi po­stao ,luteranom", a da bi se oženio pravoslavkom želio je promijeniti vjeru, ali ga je Sveti sinod u Beogradu odbio. U Vilovića je sudbonosan bio i odnos prema ranijoj svećeničkoj službi. U svojim preskakanjima ograda on je počeo gajiti mržnju prema katolicizmu kojega je odba­cio, a usporedo s time i prema narodu iz kojega je potekao. To kod otpadnika nije tako rijedak slučaj, pa je takav bio i kod Đure Vidovića, koji ga je odveo do velik­osrpskoga ideologa kao i do ateista i maso­na. (I. Mužić: Masonstvo u Hrvata, Split, 1963., str. 305, 307.). Split, 1963., str. 305, 307.) Konačno se oženio gospođom Natalijom, iz Velikog Trojstva kraj Bjelovara. Iz braka s Natalijom rodio se sin Vojko, koji je odgojen kao Srbin, a odrastanjem je, u ekstremnoj konzekvenciji mladenačkog odgoja postao orjunašem i četnikom. Oso­bno sam ga poznavao, zanemarujući nje­gova politička stajališta, kao duhovita i zabavna mladića. Vilovićevi su ljeti bo­ravili u svojoj kući u Brelima koju su izgraditi na predjelu Dugi rat, vrlo ugod­nom za odmor.

Proglašenje NDH zateklo je Vilovićeve u Brelima, a da Đuri, bez obzira na njegovo političko gledište ni dlaka s glave nije pala. Pa ipak bilo mu je jasno da tu gdje se nala­zi ne može više politički djelovati. I tako se je jedne noći, u organizaciji splitskih orjunaša i četnika, pred njegovom kućom usi­drila jahta, koja je cijelu obitelj Vilović po­kupila i odvezla u Split pod zaštitu Talij­ana, četničkih saveznika. Sin Vojko se ubrzo uključio u četničke po­strojbe opskrbljene, plaćene i naoružane od Talijana. Tako su jednom prilikom Talij­ani, kako su to već običavali, tobože zbog uništenja partizanskih odmetnika, naglo upali u Brela. Zajedno s Talijanima bila je i jedna četnička postrojba ali u talijanskim uniformama, tako da se nije moglo razliko­vati četnike od Talijana. Među njima je bio i Vojko Vilović kojega su prepoznati ljudi. Sutradan se po selu raspredalo o toj četnič­koj avanturi Vilovićeva sina. Daljnje nje­gove vojevanje nije mi poznato, sve dok se nije pronio glas daje Vojko umro u Sinju, navodno od tifusa!

Kako navodi gospođa Gordana Vilović (Makarska kronika od 1. lipnja 2010.) ona o svome prastricu Đuri nije znala ništa, jer se njega u obitelji uopće nije spominjalo. Ti strahovi i te šutnje iz onih vremena do­bro su poznate, pa ipak se njegov život i sudbina ne mogu svesti na pojednostavlje­ni iskaz daje sve izgubio zbog, loših političkih odluka". Kad bi tome bilo tako, svijet bi bio pun apostata i renegata, s obzi­rom na to koliko se loših političkih odluka donosi! Bilo je tu mnogo odluka koje su proizlazile iz stanja duha, glasa savjesti, poticane mržnje i tko bi znao čega još, ali ovdje nije mjesto za takve prosudbe.

Obitelj Vilović bila je za vrijeme rata zai­sta "raspolućena", kako to kaže gospođa Gordana: sinovi jednoga brata bih su prvi komunisti i partizani u Brelima, dok se brat Ivan uspješno odupirao svrstavanju na bilo koju stranu, hodajući utabanim putovima odanosti obitelji, radu i naziranju duhovno­ga ozračja u takvoj postojanosti. Možda je to bilo ono što je privlačilo Đuru tome dobrome čovjeku, jer je u njemu vidio ono što je i on sam, u dubini duše, možda želio biti.

Njegovi ljevičarski orijentirani nećaci, navodno su ga nagovarali da se priključi partizanima, ali je Đuro to odbio, jer nije mogao vjerovati da će njemačku silu slo­miti neki šumari". Taj je razlog malo vje­rojatan i ne odgovara rasudbi jednoga intelektualca, jer se ni u jednom sukobu ne može sve svesti isključivo na jedan čimbe­nik - kvantifikaciju, a zanemariti sve osta­le. Kad bi tako bilo ne bismo imali uspješ­nu francusku revoluciju niti uspješan rat SAD za samostalnost. Faktički se tu radilo o dvije nepomirljive deologije. Za vrijeme suđenja Draži Mihailoviću i njegovu stožeru, među kojima je bio i Đuro Vilović, on je osuđen na 7 godina robije. Bio je to kraj literarne i političke karijere Đure Vilovića, a ubrzo i života!


Ozren Žamić / Hrvatsko slovo

 

Vezani članci:

Share
0