Stari Latini tvrdili su da je povijest učiteljica života. Za svjesne pojedince i narode ona to doista i jest. Ne, dakako, zato što bi nam davala gotova rješenja za budućnost, nego zato da nam – kao što je pisao Ortega y Gasset – kaže «što trebamo izbjegavati». Hrvatski narod u svim je dosadašnjim višenacionalnim državnim tvorevinama bio objekt tuđeg ugnjetavanja, ponižavanja i izrabljivanja. U Jugoslaviji je bilo trenutaka kad je bio doveden u pitanje biološki opstanak hrvatskog naroda. Ubojstva i premlaćivanja hrvatskih seljaka i intelektualaca i oko 300 000 prebjega na pravoslavlje tijekom prve Jugoslavije, likvidacije na desetke, vjerojatno i stotine tisuća Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata (ne računajući ovdje divovske žrtve tijekom rata), iseljavanje nekoliko stotina tisuća Hrvata u inozemstvo nakon rata (tzv. «tihi Bleiburg»), vjerne su slike jugoslavenskoga bratstva i jedinstva. Vukovar i Škabrnja samo su krvavo finale zločinačke jugoslavenske ideje.

Svoj povijesni pohod jugoslavenstvo je započelo je još za vrijeme Prvoga svjetskog rata na obalama Crnoga mora, koje su se punile leševima hrvatskih vojnika. Prema stručnjacima za vojnu povijest dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10 000 hrvatskih vojnika, koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji, u kojoj ih se je tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i postanu Srbi [1]. Prije toga mnogi su bili nabijeni na kolce ili su im odrezani dijelovi tijela. Prema tvrdnji jednoga grobara u Odesi, Srbi su mu «jedne noći dovezli 18 mrtvih Hrvata da ih ukopa», a kada ih je on zatražio imena mrtvih, kako su to nalagali propisi, Srbi su mu odgovorili:»To su Hrvati, pa ne morate znati». [2]

S «grozotama u Odesi» hrvatsku je političku i intelektualnu javnost upoznao tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava, dr. Aleksandar Horvat, interpelacijom u Hrvatskome državnom saboru od 6. srpnja 1918. Dakle, politička je elita prije 1.12. 1918. bila vrlo dobro upoznata s time što bi nas moglo čekati ako sa Srbima uđemo u zajedničku državu. Slična je situacija bila i s tadašnjim katoličkim klerom. Josip Juraj Strossmayer još je 1884. u jednom pismu Franji Račkome zapisao:»Srbi su nam krvavi neprijatelji».[3] Međutim, unatoč saznanjima što bi nas moglo dočekati u zajedničkoj državi sa Srbima, 1.12. 1918. apsolutno su svi  hrvatski političari (uključujući i «frankovce») podržali ulazak Hrvatske (koja je tada bila dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba) u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. [4] Tadašnji katolički kler, pogotovo tzv. Hrvatski katolički pokret, predvođen seniorima, također je u velikom postotku podržavao ulazak Hrvatske u Jugoslaviju, što je korespondiralo s tadašnjom tzv. Istočnom politikom Vatikana, koja je preko katoličkih Hrvata pravoslavne Srbe željela preobratiti s pravoslavlja natrag na katolicizam. [5]  Posljedice takvih zabluda i naivnosti dobro su nam poznate: već je krvavi 5. prosinca 1918. pokazao da Hrvate u jugoslavenskoj tvorevini čeka borba za goli opstanak, dok je Katolička crkva u Hrvata izgubila nekoliko stotina tisuća vjernika, koji su postali pravoslavnim vjernicima.

Zašto na sve ovo podsjećam? Zato što situacija danas u mnogome podsjeća na onu iz 1918. Kao što su 1918. svi hrvatski političari u Saboru podržavali ulazak Hrvatske u Jugoslaviju, tako i danas sve parlamentarne stranke, ako ne računamo HSP, podržavaju ulazak Hrvatske u EU-ropsku uniju . Iako su se Katolička crkva (ovdje mislim isključivo na visoki kler, ne i na nas vjernike, koji također činimo Crkvu, kao mistično tijelo Kristovo) i Vatikan opekli s ekumenskom politikom prema Srbima, čini se da iz toga nisu izvukli dovoljne pouke. Ekumensku politiku prema Srbima danas je zamijenilo uvjerenje kako će ulazak Hrvatske, kao katoličke zemlje, u EU tobože promijeniti EU na bolje tj. u njoj pridonijeti obnovi kršćanstva.

Srbi su nam još za vrijeme Prvoga svjetskog rata pokazali što misle o nama, kad su poubijali tisuće hrvatskih vojnika. Unatoč tome, poslovična hrvatska naivnost odvela nas je u tamnicu prve Jugoslavije. Što pak EU-ropska unija misli o nama, pokazala nam je za vrijeme Domovinskog rata, kada ne samo da nije intervenirala kako bi nas spasila od genocidne velikosrpske politike i njezina tadašnjeg vožda Slobodana Miloševića, nego su mnoge članice otvoreno podržavale velikosrpsku agresiju. I sva kasnija politika EU prema Hrvatskoj samo je nastavak one iz vrijeme rata drugim sredstvima. Ako je povijest učiteljica života, onda bi nas trebala poučiti da će EU-ropska unija prema Hrvatskoj postupati, a i već sada postupa, jednako kao i Srbija za vrijeme Jugoslavije. Štoviše, s obzirom da je riječ o jednome ne posve određenom konglomeratu političkih i ekonomskih interesa - gdje je teško prepoznati prema Carlu Schmittu osnovnu političku kategoriju tj. tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj – nije isključeno da bi ulazak u EU za Hrvatsku mogao biti i još pogubniji. Dakako, EU-ropska ideja za Hrvate možda ne bi završila u topografiji Vukovara i Škabrnje, ali bi nas putem diktature stranoga kapitala – koji već danas upravlja lijepom našom kolonijom i o kojemu sam pisao u prikazu izvrsne knjige Marjana Bošnjaka «EU?- Ne hvala» [6]  – mogao izbrisati s lica zemlje, pa bi prethodno spomenuta topografija mogla obuhvatiti čitavu Hrvatsku, o kojoj će sutrašnji pisci pisati kao o zemlji u kojoj su nekada prije živjeli naivni Hrvati koji su sami potpisali vlastitu osmrtnicu.

Ideja kako će Hrvati-katolici svojim ulaskom poboljšati EU-ropsku uniju, također je pogrješna. Ako ulazak jedne Poljske, koja broji gotovo 40 milijuna stanovnika i koja je prema nekim analitičarima najkatoličkija zemlja Europe, nije uspio promijeniti EU-ropsku uniju - a nema sumnje da ju nije promijenio, s obzirom da je kršćanstvo izbačeno iz njezinih temeljnih dokumenata – po kojem bi to kriteriju Hrvati, kojih je deset puta manje, mogli učiniti EU više katoličkom? Mnogo je realnije da će pogubni potrošački mentalitet i antikršćanske ideje ulaskom u Uniju još dodatno ojačati, i da će, kao i ulaskom u Jugoslaviju, broj vjernika u Hrvatskoj biti smanjen. Ne moramo se, stoga, nužno složiti s papinom preporukom da uđemo u EU. Papu, naime, kao katolički vjernici, moramo slušati kad govori ex cathedra, tj. kad govori o vjerskim pitanjima, no ne i kad govori o političkim pitanjima. Istaknuti katolički intelektualac dr. Ivo Korsky 1966. vrlo je dobro objasnio tu razliku:»Vatikan je samo vidljivi, upravni organ Crkve, te prema tome niti je nepogrešiv u političkim pitanjima, niti su ljudi obvezani slijediti sve njegove diplomatske poteze. Hrvatski katolici dužni su slijediti nauk sv. Oca Pape samo u pitanjima vjere i morala, dakle kad govori kao Kristov Namjesnik na zemlji, ali ne i ono što Papa, kao najviši  upravni činovnik Crkve, smatra potrebnim da uredi na političkom području. Na političkom području svaki je Hrvat slobodan da vodi onu politiku koja koristi Hrvatskoj kao takvoj, bez obzira na vatikanska priznanja». [7] Od preporuke da uđemo u EU mnogo važnijom držim papinu potporu hrvatskim katoličkim obiteljima u vidu poziva da budu otvorene prema životu. Ako ne dođe do kopernikanskog obrata u svijesti hrvatskih žena i muževa, Hrvatima zbog katastrofalne demografske situacije prijeti biološki nestanak.

«Ali za Hrvatsku nema alternative; ako ne uđemo u EU strpat će nas na Zapadni Balkan; vidite da je Velika Britanija protiv hrvatskog ulaska u EU, ako su oni protiv, znači da je EU dobra za nas» - zadnji je «argument» koji ističu zagovornici Hrvatskog ulaska u EU (mahom, među desničarima – umjerenjacima). Riječ je o još jednoj pogrješnoj postavci. Naime, kreatori projekta «Zapadni Balkan» odnosno «Jugosfera» i jesu EU-ropski političari. Ako danas zagovaraju taj projekt, zašto ga onda ne bi zagovarali i ako Hrvatska uđe u EU? Tko nam garantira da projekt «Zapadni Balkan» tj. projekt nove Jugoslavije u ovom ili onom obliku, može zaživjeti ne samo neulaskom Hrvatske i Srbije u EU, nego i tako da i jedna druga uđu u EU? Znaju li oni koji tvrde da nas ulazak u EU spašava od Zapadnog Balkana za EU-ropske projekte euroregija? Znaju li da postoji projekt EU-ropske unije o prekograničnoj suradnji između Hrvatske i BiH, koji  obuhvaća područje od oko 70 000 kvadratnih kilometara i 4,4 milijuna ljudi, a cilj mu je povezati povezati cjelokupnu «Republiku Srpsku» s nekadašnjom hrvatskom Krajinom te s cijelom Dalmacijom i Hercegovinom? Riječ je o jugosferskome projektu koji odgovora jedino zagovornicima «Velike Srbije», a vrlo teško Hrvatima. Samo velikosrbima može odgovarati integracija tih krajeva.

Tvrdnja pak kako je EU za Hrvatsku dobra samo zato što se Britanci protive tome ulasku, također ne stoji. Velika Britanija ne samo da nikada nije rekla da se protivi ulasku Hrvatske u EU, nego su svi njezini vladajući političari davali potpore hrvatskom ulasku. Dakako, sad će većina reći da nas je Britanija u tome ulasku usporavala. To je, naravno, točno. Ali, ponavljam, ona nikada nije rekla da se tome ulasku protivi. Nije li stoga realnije da Britanija zapravo podržava ulazak Hrvatske u EU – jer svaki protuhrvatski potez, a takav je ulazak u EU, Britaniji odgovara – ali nas prije toga ulaska svojim zahtjevima želi potpuno oslabiti i uništiti? Drugim riječima, Britanija podržava ulazak Hrvatske u EU, ali želi da Hrvatska uđe u EU potpuno oslabljena, na koljenima, što će njoj i drugim hrvatski nesklonim snagama omogućiti da u potpunosti i na lakši način ostvare svoje interese. Tomu valja dodati da i one zemlje koje snažno podržavaju ulazak Hrvatske u EU, kao što su recimo Njemačka, Mađarska ili Italija, to ne čine zato što Hrvatsku naročito obožavaju – jer u politici ne postoji ljubav, nego samo interesi – nego zbog svojih ekonomskih interesa. Te, naime, zemlje u Hrvatskoj imaju ogroman kapital – banke, poduzeća, trgovački centri itd. – kojemu bi odgovaralo da Hrvatska postane dio jedinstvenog EU tržišta, jer bi ju tada i dalje mogli lakše ekonomski, pa i ljudstveno, kolonizirati. Interesi Britanije i njezinih satelita s jedne strane i Njemačke, Italije, Mađarske i dr. zemalja s druge strane, zapravo su u konačnici konvergentni. Razlika je tek u tome što se potonjim zemljama iz ekonomskih razloga isplati hrvatski što skoriji ulazak, dok je Britaniji u interesu da se taj ulazak što više oduži kako bi se Hrvatska putem zahtjeva i ucjena što više oslabila i tako učinila što ranjivijom na kasnije jugosferske projekte, u čijem financiranju već danas sudjeluje EU-ropska unija.

Za Hrvatsku – «o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci (bili oni EU-ropske ili jugosferske provenijencije, moja nap.) kao za roba afrikanskoga» (Matoš) – najbolje je rješenje da ne uđe u EU i da se istovremeno suprotstavi svim zapadnobalkanskim i jugosferskim projektima. I EU-ropska i jugosferska opcija za Hrvatsku su pogubne. Alternativa tim dvjema opcijama ne postoji jedino za sluge. Za svjesne pojedince ta alternativa je uvijek i jedno suverena i samostalna Hrvatska, koja bi mogla postati raj na zemlji ako se zagovornici prve dvije opcije transferiraju tamo gdje im je mjesto: neki u Remetinec, a neki u ropotarnicu povijesti. Da je Tuđman 1991. rekao da nema alternative srpskoj okupaciji Hrvatske – a situacija je 1991. ipak bila mnogo gora nego 2011., jer je protiv hrvatske samostalnosti bio gotovo sav svijet, dok je Milošević imao sve uvjete da Hrvatsku pregazi - Hrvatske danas ne bi bilo na karti svijeta, dok bi hrvatski narod doživio dekapitaciju. Povijest ne stvaraju sluge, nego hrabri i odvažni pojedinci i narodi, koji vjeruju u vlastite snage. Hrvatski je narod u svibnju 1991. rekao da više ne želi biti srpski sluga. A sudeći prema objektivnim anketama reći će i da ne želi biti sluga EU-ropskih glavešina. Ostaje samo s vlasti svrgnuti strane sluge i plaćenike, zaustaviti petokolonaško djelovanje protuhrvatskih struja unutar Hrvatske i obnoviti jedinstvo hrvatskog naroda. Svjestan narod, koji je jedinstven oko nacionalnih ciljeva, koji brani svoje i ne napada tuđe i koji ne dopušta intrašovinistima i stranim plaćenicima da mu upravljaju državom jednostavno ne može izgubiti, što je, uostalom, pokazao i Domovinski rat. Jaka nacionalna svijest i jedinstvo naroda nepremostiva su brana protiv svih stranih geopolitičkih jednažbi, mako jake zagovornike one imale. A hrvatske političare, intelektualce i dr. pro-europske i pro-jugosferske struje u tom kontekstu treba podsjetiti na riječi bl. Alojzija Stepinca koji je pred jugokomunističkim sudom rekao:» Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji». Doista, samo ništarija ili, alternativno, naivna budala, umjesto slobodan čovjek želi biti rob. Svjestan pak čovjek ne želi biti ničiji rob. Jer, ropski okovi  jednako su teški, bili oni beogradske ili bruxellske proizvodnje. Ako nas zagovornici EU-ropske unije (među kojima je, nažalost, i mnogo dobrih ljudi, ali prevladavaju nekadašnji jugovići, kojima je bila koja tvorevina dobra, samo da nije Hrvatska) i «Jugosfere» strpaju u bilo koju od tih tvorevina, čekaju nas nova desetljeća terora i neslobode. Tada će uživati samo sužanjska pasmina, izdajice kojih – kao što reče Matoš – imamo više nego cijela ostala Europa zajedno. Ostalima će trnuti zubi. Povijest nam za to daje jasne dokaze. A «tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Starčević).

Davor Dijanović


[1] Dr. Slavko Pavičić – ing. Franjo Perše:»Hrvatska vojna poviest», Zbornik «Naša domovina», sv.1, Zagreb, 1943., str. 200.

[2] Aleksandar Horvat, «Grozote u Odesi», interpelacija u Hrvatskom državnom saboru, Zagreb, 6. srpnja 1918., passim.

[3] Jere Jareb, «Pola stoljeća hrvatske politike 1895-1945.», Hrvatski institut za povijest, pretisak, Zagreb 1995., V.

[4] Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918-1919. Izabrani dokumenti. Izabrali i priredili: Marina Štambuk-Škalić i Zlatko Matijević, Fontes, izvori za hrvatsku povijest, sv. 14. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2008.

[5]  Zlatko Matijević, «Slom politike katoličkog jugoslavenstva», Zagreb, 1998.

[6] http://www.hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=8443:eu-ne-hvala&catid=138:davor-dijanovi&Itemid=76

[7] Cit. prema: «Nekoji nazori i zapovijedi sv. Otaca papa glede nepravednog proganjanja Izraelićana», ur. Tomislav Jonjić, naklada Trpimir, Zagreb, 2010., XX.