Zašto je Papina osuda komunističkog totalitarizma ostala prešućena u hrvatskim medijima? Postoji više razloga, a jedan od glavnih svakako je to što u hrvatskom kulturnom i političkom životu nedostaje ozbiljna i sustavna kritika, ne postoji interes za temeljitom analizom i razložnom raspravom.

Možemo samo konstatirati da živimo u vremenu najveće recesije duha od mlađeg kamenog doba koje zasigurno predstavlja najveću revoluciju u povijesti čovječanstva jer čovjek počinje živjeti od svoga rada. Recesija duha zahvatila je naše medijsko društvo u kojem dominira nova univerzalna religija konzuma i konzumiranja u svim segmentima društvenoga života. Stranice za kulturu u dnevnim novinama popunjene su temama vezanim uz reality show, manekenke i starlete preuzele su glavne uloge ne samo na sajmovima i promocijama knjiga, one vode glavnu riječ na televizijskim kanalima, internetskim portalima i novinama. Čak ni Papin posjet nije mogao proći bez dojmova prominentnih starleta.   Mediji su naprosto postali inficirani senzacionalizmom i neminovnim izokretanjem činjeničnoga stanja stvari po uzoru na reportere najčitanijih NOVINA (aluzija na Bild Zeitung) u proslavljenom romanu njemačkoga nobelovca i promicatelja humanizma, Heinricha Bölla „Izgubljena čast Katharine Blum“.

Pogledamo li koje je štivo uredništvo Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije najviše preporučivalo ovih dana svojim čitateljima, primijetit ćemo da uvjerljivo strši kao plašilo u vinogradu žaoka bivšeg feralovca o besmislenom rasipanju novca na Papin odlazak iz Zagreba specijalno uređenim zrakoplovom Croatia airlinesa. Slijedi je zastrašujuća i prozirno dekontekstualizirna prognoza bivšega obavještajca o neminovnom, novom ratu između Bošnjaka i Hrvata u BiH.

Za razliku od plitkih i nepromišljenih dojmova naših novinara britanskim medijima najviše je smetalo što je Papa tijekom posjeta Hrvatskoj rezolutno stao u obranu kardinala Stepinca rekavši da se odlučno usprotivio nacističkoj i komunističkoj diktaturi te stao u obranu „realnog humanizma“. U Papinim očima Stepinac očito predstavlja moralnu vertikalu jer je u vremenima totalitarnih sustava dosljedno ustrajao u poštivanju temeljnih etičkih i kršćanskih vrednota. Osobe koje predstavljaju moralnu vertikalu ravnaju se prema općem dobru kao temeljnoj vrijednosti tako da u vremenima nesigurnosti i nepovjerenja, spletkarenja i mešetarenja, u razdobljima kada vlada strah i nepovjerenje, kada posvemašnja erozija moralnih vrednota zahvaća sve slojeve društva, osobe koje predstavljaju moralnu vertikalu društva uzdižu se iznad svih oblika narušavanja humanosti i postaju egzemplarni uzori svojim suvremenicima i budućim naraštajima. Papin nepromijenjeni stav o Stepincu izravna je osuda jedne totalitarističke slike svijeta koju na ovim prostorima ne simbolizira samo TMT, kao jedan od najljepših trgova u Zagrebu koji je za sebe još 1946. godine uzurpirao diktator s Dedinja, nego i svi ovi orkestralni napadi u medijima, u političkom životu koji podsjećaju na «Gleichschaltung», neovisno o boji zastave. «Gleichschaltung», ili kao što bi rekli Rusi iz Staljinovih vremena uravnilovka, izvorno je označavao dokidanje svakog oblika pluralizma u društvu i državi, zatiranje individualnosti i transformaciju demokratskih stranaka u blokovske partije u kojima kritika i pravo na individualno mišljenje postaju nepoželjne pojave. Primjenjivan je u nacističkoj Njemačkoj od 1933. pa do 1945., a nakon toga u svim zemljama totalitarnog «realnog socijalizma» sve do pada Berlinskoga zida. Papino podsjećanje da je u vremenu «realnog socijalizma» živio čovjek koji je platio životom jer se zdušno borio za očuvanje «realnog humanizma», zapravo je poziv da promislimo kakvo je stanje stvari trenutačno u Hrvatskoj u pogledu ova dva svjetonazora. Složena tranzicija totalitarnih režima u demokratske sustave u bivšim komunističkim zemljama pokazuje da totalitarističko jednoumlje nije preko noći nestalo iz političkog i društvenoga života. Umjesto demokratskoga pluralizma na našim prostorima uspješno se etablirao novi oblik partitokratskog sustava koji će na sljedećim izborima kulminirati u blokovskoj podjeli po uzoru na onu iz vremena «hladnoga rata» pri čemu se za protivnika iz drugoga tabora konstantno koristi, kao što je dobro primijetio Derrida, metafora hulje. Pseudodemokratska borba za položaje dviju frakcija jedne komunističke partije. Orkestralni napad na organizatora Papina posjeta Hrvatskoj, pod izlikom rasipanja državnoga novca, samo je potvrdio da na ovim prostorima koji naši «prijatelji» iz britanskih medija i diplomacija nazivaju «Zapadnim Balkanom», još uvijek caruje «Gleichschaltung». Uravnilovka.

Jure Zovko / komentar.hr