Gospodine Vukman, u nekoliko posljednih kolumni pisali ste o neredima koji su proteklog vikenda izbili u Splitu povodom parade homoseksualnih udruga. Iako niste pobornik takvih manifestacija, oštro ste osudili divljanja s druge strane, koja ste nazvali «barbarskim nasiljem». Riječ je o stavu koji donekle odudara od onoga kojega zastupa dio komentatora i promatrača na tzv. desnici, od kojih su mnogi s užitkom dočekali ovakav ishod parade, smatrajući kako su homoseksualci «dobili što su tražili»?

Prvi komentar o tim događanjima napisao sam na blagdan Duhova uvečer. U molitvi i sabranosti, stavio sam svoja promišljanja u svjetlo Duha Svetoga. Uvjeren sam da je nadahnuće bilo pravo jer su moje srce, duh i misli bili očišćeni od bilo kakvih negativnih emocija. Bilo je to rasvjetljenje: shvatio sam da se moram baviti najprije nama samima, katolicima, kako se mi ponašamo, kako mi živimo, kako mi djelujemo...našao sam se u duhu izvan rovova jednih i drugih, i uvidio kako je to jedan besmislen rat. Buka i bijes. Gdje je tu Isus, pitao sam se. Gdje smo mi? Nisam se mogao identificirati ni s jednima ni s drugima. Ne pripadam u povorku ponosa, ali ni u ljutitu masu koja je reagirala kao bik na crvenu krpu. Strana mi je ta vrsta spontane reakcije, o kojoj jedan svećenik govori kao o normalnoj, da na provokaciju reagiram tako što ću zgrabiti kamen pa udariti...to nije moja kultura, moja svijest, a ne bi smjela biti ni hrvatska, katolička...Ni kao dijete nisam imao taj refleks uzeti kamen u ruku....takve sam doživljavao kao najgore divljake i primitivce. Sjetite se početka Kubrickova filma „Odiseja 2001." i one scene majmuna koji uzima kost i s njom mlati....valjda smo nadišli tu fazu. Htio sam reći: ljudi Božji, mi smo kršćani, mi imamo svoje dostojanstvo! Ono se ne brani urlanjem i nasiljem!

Ne znam kako se može likovati nad tim da je rulja napala nekoliko slabašnih lezbejki i gayeva. Ta upravo likuju oni kojima je to dokaz da su katolici nasilni i primitivni! Neki novinski komentatori čak su izražavali svoju kulturalnu i intelektualnu superiornost nad masom koju su identificirali s tradicionalnim katoličanstvom. A meni je to porazno! Da smo tako glupi, da nas gledaju kao budalaše kojima se samo pokaže crvena krpa i mi podivljamo! Progovorio sam u obranu katoličke pameti i dostojanstva. Pokažimo što je katolička kultura, duh i um, pokažimo to na drugi način a ne bukačenjem, hukanjem i urlanjem! Dosta je stadionskog duha na našim ulicama, navijačkog infantilizma! Moj katolički identitet ne uvjetuje i ne predodređuje samo jedan aspekt, pa tako ni moralni stav prema homoseksualizmu. Trebamo katoličke mislioce koji će domisliti mnoge suvremene fenomene i naći pravi odgovor na njih u novim okolnostima, trebamo vratiti katoličkom duhu njegovu snagu, oštroumnost i profinjenost. Sada se mnogi pozivaju na Papu, a ja sam davno pisao o tomu kako je Joseph Ratzinger jedan otmjeni, profinjeni duh, čovjek blagosti i teološke pronicljivosti, kako ga treba čitati i razumjeti.

Još jednu stvar sam htio naglasiti u svojih nekoliko komentara o događanjima vezanih uz gay-pride. Da ne smijemo dopustiti da nas trenutno okupira problem koji je minoran u odnosu na puno važnije stvari koje nas tište, a to se upravo i dogodilo. Organizatori su uspjeli: svoju ideju su nametnuli kao hrvatski i europski problem. Da je toga dana bilo mudrosti, na rivi bi bila tišina, mir, a oni koji su baš isprovocirani, koje to iritira, mogli su bojkotirati taj događaj i ići svojim putem. I sve bi prošlo u miru, ali ne – Split je takav, temperamentan, „velo misto", treba mu cirkus, trebaju mu senzacije...Ispričat ću vam jedan moj dojam. Prošle godine u lipnju na dan održavanja zagrebačkog gay-pridea, zatekao sam se u našoj metropoli. Tog popodneva vraćao sam se tramvajem s Maksimira prema središtu grada. Bio sam iznenađen kad sam vidio da je promet prema Jelačić placu blokiran, i da smo skrenuli do željezničkog kolodvora, dalje se moralo pješice...bio sam u nekom svom poslu čitavog dana, tako da sam smetnuo s uma da se održava gay-pride. Prošao sam pokraj Zrinjevca taman kad su u perivoju nekoliko stotina sudionika održavali svoj skup unutar policijskog kordona. Zastao sam, poslušao što govore, i nakon nekog vremena krenuo svojim putem. Niti sam bio iziritiran, niti ljut, ništa, ravnodušan, jedino što mi je išlo na živce je to da je promet u središtu grada blokiran, ali i to je prošlo, išao sam dalje za svojim poslom...i to je demokracija. Ako netko drži da ne može biti ravnodušan na takva okupljanja, onda neka javno izrazi vlastiti stav, ali na miran način, i s malo duha, vica, pameti...Znate što sam pomislio dok sam slušao samouvjerene govorancije gay-aktivista? Bože moj, zašto kršćani u Hrvatskoj tako gorljivo i javno ne zastupaju svoje ideje? Zašto su tako tihi, čega se boje? Zašto nisu tako organizirani i aktivni? Mi se žalimo da manjina nadglasava većinu. Jesmo li se zapitali koliko smo sami krivi? Zašto ta većina kukavički šuti? A možda i nismo, zapravo, većina?

Smatrate li je da slučajno da se je ovaj nemili događaj zbio baš tjedan dana nakon dolaska u Hrvatsku pape Benedikta XVI., koji je hrvatske obitelji pozvao da budu otvorene prema životu? Nemoguće je ne primijetiti kako su neki pojedinci i mediji i ovaj događaj nastojali iskoristiti u protukatoličke svrhe.

Mislim da ta dva događaja nisu u nekom neposrednom kauzalitetu. Homoseksualne parade održavaju se obično u lipnju, i možda se to organizatorima zgodno poklopilo. No mi trebamo dublje iščitati kontekst i Papina posjeta, i parade u Splitu. Neki pojedinci i mediji iskoristit će sve što mogu da bi ocrnili katolike i Crkvu, ali ovako im dati povoda s izljevima nasilja, i loptu na volej da je zakucaju u nebranjena vrata, da se izrazim svima razumljivim nogometnim rječnikom, mogu samo – budale! Kad govorim o dubljem iščitavanju, onda mislim na ovo: moj pogled na svijet, moju obitelj, moj moral ne može ugroziti jedna gay parada, ako sam utemeljen u vlastitoj vjeri, ako sam zreo čovjek, izgrađena osoba, ali me itekako može ugroziti vlastita grješnost. Slobodno mogu reći: na neki način propovjedam nužnost osobnoga obraćenja, mi se moramo u sebi mijenjati, pa ćemo tako promijeniti i Hrvatsku. U ljutitoj masi na Rivi bilo je mnogo onih kojima je vrijeđanje homoseksualaca bila potvrda njihovog macho identiteta. A sada, budimo realni, kako bi rekao jedan lik: prosječan macho, galebarski tip u Dalmaciji, katolik je samo na papiru, nakon krizme, do vjenčanja, Crkvi kaže laku noć... promiskuitetan je, dangubi po štekatima i kafićima, u kladionicama s olovkom zataknutom za uho rješava parove, svraća u kazino, djeca su mu tlaka, ženu vara nakon nekoliko godina braka, neki i prije, a ako je nasilan i mrzovoljan nanijet će joj po koju modricu i bubotak...Hajduk mu je važniji i od obitelji, od svega na svijetu, vjera mu je ideologija, a idol dobar automobil...preko ljeta će defilirati rivom i plažama na skuteru, golog torza, obrijane glave, s piratskim naušnicama i tamnim naočalama koje povremeno podigne na čelo, ako eventualno čita kladioničarski glasnik ili gleda kakve dobre sise u žutim novinama. Eto, to vam je naša „katolička" stvarnost. Takvi obično ne čitaju ništa, gledaju akcijske filmove, psuju i preživaju na suncu, planiraju kakve šverc-komerc poslove, raspravljaju o ligi prvaka i novim modelima mobitela... to bi bio ukratko, fotorobot prosječnog macho anti-gay tipa. S takvima se ne mogu identificirati. Sve što se događalo u Splitu bilo je prije svega stvar kulture i psihologije, naša psihosocijalna klima....

Nakon završetka papinog posjeta Hrvatskoj, napisali ste kolumnu u kojoj ste vrlo kritički progovorili o organizaciji samog posjeta, koji prema Vašem sudu papi nije dao realnu sliku današnje Hrvatske. Na čemu temeljite takvo mišljenje?

Ne, nisam kritički pisao o organizaciji Papina posjeta. Organizacija je bila normalna i uobičajena u takvim prigodama. Kritički sam govorio o licemjerju elita koje zatvaraju oči pred našom stvarnošću. A ona je takva kakva jest. Znao sam da će Papin posjet i oni najsnažniji dojmovi u njegovu susretu s mladima i hrvatskim obiteljima, nekima poslužiti kao zavjesa kojom će skriti vlastite grijehe propusta. To nema veze ni s organizacijom, ni s Papom, ni s mnoštvom vjernika koji su bili na trgu i hipodromu. Tamo je svoje učinio Duh Sveti, narod i Papa. A to je Crkva! No upravo je tjedan dana kasnije gay-pride pokazao da sam, na žalost, bio u pravu, da je naličje našega katolicizma nešto drugo od onoga što smo vidjeli i što je Papa mogao doživjeti. Odnosno, da su atavizmi u našem narodu preveliki i da ponovno zasjenjuju dojam kojega su vjernici pokazali! I moji tekstovi su išli u tom pravcu: htio sam reći, sigurno nitko od tih mladih koji su bili na klanjanju s Papom nije uzelo kamen u ruke i krenulo u obračune! Ali oni su se raspršili po Hrvatskoj, koja se utapa u sivilu, nedostatku samopoštovanja i najviše, karizme i uma koji bi je vodio! Nikako da shvatimo: nasilje je simptom da u našem društvu nešto nije u redu, i da se ne zanosimo časovitom euforijom! Pape su u Hrvatskoj bili četiri puta, mi smo bili u deliriju, a nakon toga dopuštali da nam konzervativna, demokršćanska elita besramno opljačka zemlju! Snaga duha koju smo osjetili u susretu mladih i Pape mora postati vidljiva u društvu, mora postati snaga koja će uistinu preobraziti našu budućnost. Budimo očevi te budućnosti, a ne taoci prošlosti.

Većina tzv. mainstream medija papin je posjet tumačila u kontekstu potpore ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Kakav je Vaš osobni stav glede Hrvatskog ulaska u Uniju?

Nije samo stvar u tumačenju medija. Tako je Papin posjet shvatila i državna i crkvena elita. Papa nas je podržao kao narod, našu vjeru i kulturu, želio nas je pred europskom i svjetskom javnošću afirmirati kao zrele i ravnopravne. Međutim, oni koji nas vode pokazuju sve suprotno, kao da nismo zreli biti rame uz rame s drugim europskim nacijama, a još manje biti neutralni i samosvojni. Nalazimo se u nekom jadnom stanju: inferiorni u odnosu na EU, jer način na koji ulazimo u Uniju je ponižavajući, a s druge strane, toliko smo ekonomski i politički slabi da ne znam što je gore – ući u Uniju, ili ostati izvan nje u balkanskom okruženju. Neki komentatori kao argument ulaska u EU ističu činjenicu da bismo tako pobjegli s Balkana. Razmotrimo pobliže tu priču. Od početka su naše eurointegracije uvjetovane približavanjem Beogradu, što je kontradikcija. Govorili su nam da idemo na Zapad, a privodili su nas na Balkan. Radni naslov naših eurointegracija je „Zapadni Balkan", u vrijeme račanizma skrivan od naroda. Ušao je u uporabu u novije vrijeme, nakon što je Haag Hrvatskoj gotovo slomio kralježnicu. Mislim da arhitekti Novog svjetskog poretka nisu odustali od Jugosfere i da im Hrvatska u EU, bez Balkana remeti planove. No moguće je i ovo: da se našim ulaskom u EU zatvaraju vrata na neko vrijeme, ali će se nuditi posebne veze Srbiji s Unijom preko naših leđa. Hrvatska ima funkciju privući Srbiju što je više moguće, čak i na štetu vlastitih interesa. Postoji i drugi problem: kad granica EU dođe na Unu, što će biti s našim Hrvatima u BiH koji ostaju s onu stranu? Može se dogoditi da granica svjetova koja je bila nekada na Drini, sada se utvrdi na Uni, da u BiH dođe do novih napetosti, pogotovo u vezi Republike Srpske, da se konfrontiraju velesile, a mi postanemo poput neke nove Vojne krajine, opet neko novo predziđe. Tako da je teško tu biti pametan, mnoge opcije su u igri.

Treba dobro odvagnuti. Naša djeca u EU imat će više mogućnosti nego mi, naš narod ima u sebi rezerve snage za afirmaciju i unutar Unije, poput Iraca, Poljaka...Mogli bi naći mnoge prijatelje....govorim iz perspektive Europljanina, ja volim Europu, volim njezine nacije i kulture, volim i Irce, i Poljake, i Nijemce, i Francuze, i Čehe, i Slovake, i Mađare i ostale...u pogledu kulture i komunikacije, to je naše društvo, jedino se pribojavam naših političkih elita koje su bez mašte, bez odvažnosti, tako servilne, koje u biti, podcjenjuju vlastiti narod. Oni koji nas vode sami misle da nam treba monitoring, oslanjaju se na Bruxelles kao što se nekad hrvatska komunistička elita oslanjala na Beograd a zanemarivala svoj narod. Pribojavam se i naše ekonomske nekonkurentnosti, do kraja su nas uništile banke sustavom lihve koji je opet ovjerovljen s vrha države! Dakle, stvari nisu jednoznačne, sve je to vrlo kompleksno. Ako u Uniji možemo biti ravnopravni građani, Hrvati, koji imaju sva prava kao i drugi, onda prihvatimo taj izazov. Ako mislimo da ne možemo, razmislimo zašto i što nam je činiti. Ne zaboravimo i migracijski aspekt. Naša obala je atraktivna, hoće li biti u stanju podnijeti pritisak ne samo turista nego i onih koji će, recimo, iz Rumunjske, Bugarske i drugih zemalja navaliti kao imigranti, sezonci, avanturisti i slično? Velik dio naše zemlje je polupust, tko će se tu naseliti? Imamo li ikakvu projekciju i viziju što nas čeka u EU? Kako se nositi s praktičnim problemima? Činjenica je da u ovakvom stanju, s vlasti kakvu imamo, nismo u stanju ostati neutralni i odolijevati pritiscima s Balkana.

Uz europske integracije neminovno se vežu i one jugosferskog predznaka. Smatrate li da se iza projekta «Jugosfera», o kojemu ste dosta pisali u svojim kolumnama početkom o.g., skrivaju pokušaji obnove bivše Jugoslavije? O ponovnim pokušajima svrstavanja Hrvatske na Balkan napisali ste i knjigu...

Dijelom sam već odgovorio na pitanje o Jugosferi i Balkaniji. Sumnjam da će Srbija u dogledno vrijeme biti spremna za ulazak u EU. Srbija je politički vrlo iracionalna i nepredvidljiva zemlja. Valjda su to shvatili i njezini britanski mentori pa su pristali popustiti i otvoriti vrata Hrvatskoj. Još ne znamo pravu cijenu trgovine. Uhićenje Mladića upućuje na nešto skriveno u tom pogledu. Srbija će dobiti neke ustupke od EU, vjerujem i neke posebne veze, kako sam već rekao. O Balkaniji sam puno pisao, ona je trenutno više aktualna kao duhovni i kulturalni prostor revitalizacije bivšeg jugoslavenskog prostora. Uporno se pokušava sintetizirati kao jedna kultura iako je to nemoguće. Nemam ništa protiv suradnje i komunikacije, ali sam protiv neokolonizacije u bilo kojim oblicima.

Nedavne presude hrvatskim generalima mnogi također smatraju dijelom jugosferske (geo)politike. Kako ste Vi osobno doživjeli presude generalima od strane haaškoga Suda, na čiju ste zločinačku narav upozoravali još pred više od desetak godina, što Vas je, među ostalim, dovelo u nemilost tadašnjeg trećejanuarskog režima?

Vrlo emotivno. Presude sam doživio vrlo osobno, kao i većina Hrvata i hrvatskih građana. Osjetili smo ih kao nepravdu koja je nanesena svima nama, jer je udarila na naše sjećanje, iskustvo i istinu. Na narav Suda u Haagu upozoravao sam još sredinom devedesetih. I to me nije samo dovelo u nemilost Račanova režima, nego i pod udar Sanaderove kleptokracije. Ono što je načeo Račan, dovršio je Sanader.

Većina objektivnih analitičara, kojima je na srcu dobrobit Hrvatske i svih njezinih građana, slažu se da je situacija u zemlji loša u svakom pogledu i kako nema realnih pokazatelja da bi se skoro mogla promijeniti na bolje. Gdje je prema Vama izlaz iz takve situacije potpune apatije i beznađa? U jednoj kolumni pisali ste o teologiji nade koja «nikada nije bila potrebnija svijetu koji nije svjestan vlastitoga očaja».

Osobna promjena života, loših navika i negativnih pogleda, osobno usavršavanje, duhovno i profesionalno, i ustrajan rad, uz vjeru i obitelj. O radu nitko ne govori. Elite ne kažu: rad, znanje, obrazovanje, novi projekti, osobna inicijativa, to će nas izvući! Nego predpristupni fondovi, inozemna pomoć! Nama trebaju velika ulaganja, ali ona koja će uistinu donijeti novu vrijednost i radna mjesta. Naš ključ je jednostavan: ulaganje u visokosofisticirano znanje i projekte, plus agrar i turizam. Mogli bismo postati zeleni val i tržnica Europe, imamo toliko klimatsklih i agrarnih potencijala. Imamo vodu, more i polja, a ne možemo živjeti! Nešto ne štima u našem pristupu životu i domovini. Banke kontroliraju sve, naše živote i šoping, tržište nekretnina, poduzetništvo, kolanje kapitala i novca, postale su moloh koji će pojesti svu našu zdravu supstancu. Moramo iznova otkriti skromnost, jednostavnost i snagu duha, moramo biti brzi, pokretljivi, učinkoviti i solidarni. Mediji i elite žive u svom glamuru, mi moramo pokazati što je istinsko stvaralaštvo. Ovaj narod je uvijek bio domišljat, mora se samo osloboditi neuroza prošlosti, zbaciti sa sebe reketare i ucjenjivače, i iskoristiti svoje potencijale!

Vidite li trenutno na političkoj sceni opciju koja bi Hrvatsku mogla izvući iz posvemašnje krize u kojoj se nalazi? Odnosno – da se poslužimo naslovom jedne Vaše kolumne – ima li Hrvatska svoga Orbana?

Ne, Hrvatska u etabliranim političkim elitama nema svoga Orbana. Neće ga iznjedriti ni jedna od vodećih stranaka. Može li ga iznjedriti neka nova opcija, to ćemo vidjeti. HRAST mi je simpatičan, tu su se okupili čestiti ljudi i domoljubi, imaju entuzijazam, ali ne bih ništa prognozirao, to je nezahvalno. Kad bi HRAST ušao u Sabor bio bi to veliki uspjeh, imao bi otvorenu mogućnost za širenje prostora svoga utjecaja kao ozbiljna alternativa vladajućem koruptivnom mentalitetu. Ništa se neće dogoditi preko noći. Čeka nas rudarski posao.

Iako se u Hrvatskoj često vode prepucavanja između različitih političkih opcija, «partizana» i «ustaša», ljevičara i desničara, liberala i konzervativaca, nacionalista i Jugoslavena... ponekad mi se čini da sve te podjele u suštini nestaju pred sveprisutnijom ideologijom materijalizma, koja teži niveliranju svih razlika među ljudima u ime božanstva novca. I sami u jednoj kolumni pišete kako je sve manje ljudi koji imaju vremena i sklonosti za duhovno-filozofska razmatranja o životu i smislu.

U pravu ste, ponekad mi se čini da živimo u duhovno opustošenom svijetu, i da je sve manje pametnih i razboritih ljudi koji slobodno i neopterećeno misle, jer su mnogi u nekim svojim predrasudama i paranojama. Na globalnom planu imamo stanje kontrolirane paranoje. Više ne znate što je istina. Pojavi se neki novi virus ili bakterija, već u virtualnom svijetu imate mnoštvo teorija za i protiv, i ne znate je li lobi, koji je progurao svoj interes, zbunjuje ljude i sa suprotnim informacijama. Ljudi žive u strahovima, višak informacija ih dovodi u konfuziju, opredjeljuju se za određene ideološke obrasce i teško ih napuštaju. Rekao bih da suvremena zapadna društva pate od kolektivne kompulzivne neuroze, imaju svoje rituale koje beskrajno ponavljaju da bi ispunili prazninu: od šopingmanije do mentaliteta Big Brothera. Dobri stari Orwell bi bio zapanjen da vidi naš svijet. Nadmašio je sve njegove vizije. Život je postao reality show, a mi smo statisti i epizodisti u toj velikoj sapunici.

Kako se prema Vašem sudu u kolopletima i bespućima hrvatske političke, kulturne, gospodarske i ine zbilje snalazi Katolička crkva? Pritom ne mislim samo na biskupe i kler, nego i nas nas vjernike.

Crkva je danas poput starog admiralskog jedrenjaka, koji je spor i glomazan, raskošan i izvana pompozan, i trebala bi se renovirati u brzu, učinkovitu, suvremenu fregatu. Namjerno sam uzeo ovu pomorsku simboliku jer Crkva je korablja, arka u kojoj plovimo prema raspletu povijesti. Nosila nas je preko svih potopa i tsunamija, pa će tako biti i ubuduće. Ali da se nešto mora iznutra preobraziti i u njoj samoj, to je jasno i Papi, koji je na početku svog pontifikata dao do znanja kako je svjestan da crkvena lađa propušta vodu na mnogim mjestima. Smeta me kod nekih naših pastira što po uzoru na Papu realnije ne promišljaju stvarnost naše Crkve, kod njih je sve još ceremonijalno, kruto, sve mora izvana biti izglancano, besprijekorno, da se ne vidi prašina iznutra. Smeta me i to što su u drugi plan gurnuti katolički intelektualci koji dublje promišljaju našu i svjetsku stvarnost. Umjesto da neki pastiri pa i sami vjernici, zatvaraju oči, moraju se suočiti sa svim izazovima suvremenog društva i svijeta. Mi smo samo statistički većina, duhovno smo manjina. Nema više vidljive crte razgraničenja. Nema više Berlinskoga zida. Dim Sotonin je odavno ušao u Crkvu kako je rekao papa Pavao VI. Općenito, katolički duh u ovome društvu je suviše inertan, kasno reagira, i nije praktično razvio metodu nove evangelizacije. Crkva u Hrvata ima puno više potencijala nego što ih je iskoristila. Laici su još uvijek u drugom planu, a bez njih Crkva budućnosti neće moći normalno funkcionirati. Crkvene strukture danas moraju brže i jasnije reagirati na društvene fenomene, na socijalnu i političku stvarnost. Pastiri se moraju staviti u odlučniju zaštitu svoga naroda, i obitelji u koje se toliko zaklinjemo. Nije samo stvar u javnim istupima nego i u mreži djelovanja u društvu, komunikacije i širenja ideja, nade, kulture, izgradnje duhovnosti...

Koliko je za današnje stanje u Hrvatskoj kriva i šutnja hrvatskih intelektualaca i ustanova kao što HAZU, Matica, strukovna udruženja pisaca, umjetnika itd.? Matoš je u svoje vrijeme pisao o hrvatskoj inteligenciji kao jednom od ključnih uzroka hrvatske nesreće.

Hrvatska inteligencija je uvijek bila oportuna. No problem je i u našoj psihologiji: protivnici su postigli cilj, satjerali su nas u medijski i kulturalni geto, i najtragičnije je što smo počeli razmišljati iz pozicije geta. Moramo vratiti širinu pogleda, moramo ići iza obzorja i pogledati što je tamo. Moramo vidjeti dalje. Sve udruge i institucije koje ste nabrojili sabijene su na minimum novinskog i medijskog prostora. Nije samo problem u njihovoj neprezentnosti ili šutnji, kad i pokrenu nešto značajno, kad djeluju, kad se javljaju, unaprijed su osuđeni na ignoranciju javnosti koju godinama formiraju mediji pod utjecajem lijevih koncerna.

Poznato je u da svojim tekstovima dosljedno zastupate katoličke vrijednosti i svjetonazor. Je li danas u tzv. mainstream medijima moguće zastupati istinske katoličke, a samim time i hrvatske vrijednosti, i pritom ne ostati bez posla? Sudeći po Vašem primjeru, za istinske katolike u tiražnim medijima «Novoga svjetskog poretka» više nema mjesta. Najbolje prosperiraju klimavci, puzavci i mrzitelji svega što ima veze s Hrvatskom i Katoličkom crkvom.

Da, teško je zastupati katoličke vrednote u mainstream medijima. Oni su postali neprobojni za takvu opciju. Imaju velike predrasude. Ali za mene osobno je bolnija činjenica da nemam prostora ni u katoličkim medijima! Da nisam dobio angažman na portalu vlč. Zlatka Sudca gdje već godinu dana pišem dnevnu, prilično čitanu kolumnu, teško da biste igdje mogli čitati moje tekstove! Nakon gotovo dva desetljeća u novinarstvu, nakon šest knjiga, i mnoštva eseja i tekstova, u jeku ustrajnog laičkog apostolata, predavanja, tribina, svjedočenja, otkrio sam da kao takav nisam potreban Crkvi u Hrvata! Živim na rubu egzistencije godinama, nosim svoj križ odbačenja. Ako sam beskoristan, onda neka tako bude. Ali znate što je rekao padre Pio iz Pietrelcine kad mu je jedan monsinjor prezirno rekao da takvi poput njega nisu potrebni Crkvi. Pio je tiho odgovorio: „Ali ja trebam Crkvu!" I dakako, nije mislio na Crkvu kao ljudsku instituciju, nego na Crkvu u kojoj je prisutan sam Gospodin Isus Krist! Ja trebam Crkvu zbog Krista, a ne zbog probitaka i fasade od oniksa. Kad to shvate i mnogi u samim crkvenim strukturama, onda ćemo doći s Isusom na vrh brda Tabor i shvatiti bit preobraženja! Naši biskupi su poput apostola koji bi na Taboru izgradili sjenicu i tu ostali. Njima je fino, nikada im nije bilo bolje, i to je ono što ih zavarava. Nada ne može biti utemeljena na trenutnom obilju, ona mora biti pročišćena na križu! Svima nam treba Crkva, trebaju nam oni koji će nas duhovno voditi, i kad bi smo imali tu obnovljenu snagu, što bi nam mogli svi ti mrzitelji!

Koji su Vaši daljnji planovi? Možemo li uskoro očekivati neku novu knjigu?

Moj plan je naći posao. Naći svoje mjesto pod suncem u ovoj zemlji, ili otresti prašinu s cipela i otići. Postići potpuni unutarnji mir. I svjedočiti Isusa, u svojoj konkretnoj kršćanskoj egzistenciji, sada i ovdje. A nove knjige su tu, neke su sazrele, neke tek sazrijevaju. Zamislite, uvjeren sam da moje vrijeme tek dolazi. Moj novi život u Kristu tek počinje.


Davor Dijanović / Hakave.org