Obilježavanje Dana antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj 22. lipnja svake je godine događaj vrijedan pozornosti, i to ne samo zbog središnje svečanosti kod spomenika u šumi Brezovica kod Siska nego i zbog svega onoga što taj dan i tu svečanost prati.

Pritom hrvatska javnost može biti sretna zbog toga što HTV kao javna dalekovidnica ne samo da izvješćuje o tome događaju, nego ga prati kao što to čine punokrvne komercijalne televizije. One se pak vole hvaliti da su daleko od „dosadnog“ izvješćivanja o tome što se je dogodilo. Zbog toga u svojim prilozima žele prenijeti atmosferu koja je pratila događaje, a njihovi visokonaobraženi istraživački novinari svojim mudrim prilozima obrazuju neuk puk.

>>Što slavimo: Je li Sisački partizanski odred uopće postojao?

>>Velika povijesna podvala i laž: Hrvatske kosti u Šaranovoj jami pretvorili u srpske

>>Nikakve Brezovice ni partizanskog odreda nije bilo!

Tako nam je i središnji Dnevnik HTV-a prikazan uvečer toga 22. lipnja 2011. priredio nešto dotad neviđeno. U prilogu o tom događaju prvo je korektno preneseno što su govorili glavni govornici, no prenesena su i razmišljanja nekih nazočnih drugova partizana. Jedan od njih, „borac NOB-a“ Nikola Uzelac čija su junačka prsa okićena brojnim odličjima koja je možda dodijelio i sam drug Tito, ushićeno je i nadasve u europskom duhu uskliknuo „da ću vam ja bez velike filozofije reć: Tito, Partija, Staljin, Armija“. Tko zna, možda su mu na usnama još uvijek stihovi poznate Nazorove pjesme iz vremena rata, u kojoj se je pjevalo: „Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest.“ Navedeni će usklik druga Uzelca u najmanju ruku biti neobičan onim mladim ljudima koji nisu imali „sreću“ odrastati i živjeti u Titovoj Jugoslaviji, a mediji i samoproglašeni „čisti antifašisti“ im već cijelo jedno desetljeće u ružičastim tonovima pripovijedaju samo o djevičanski čistom „hrvatskom antifašističkom pokretu“ kao istinskom demokratskom pokretu koji je ponajprije utemeljen na domoljublju i slobodarstvu, i o hrvatskim antifašistima kojima je na pameti bila jedino demokratska i slobodna Hrvatska. Pa što naši slavni antifašisti imaju s takvim tipovima kao što je Staljin? Nije li on ozloglašeni totalitarni diktator koji je odgovoran za smrt nekoliko milijuna ljudi? Što naš drug Tito, ljubičica bijela, ima s drugom Staljinom? Nije li Tito bio nešto kao glavna „faca“ u svijetu i celebrity kakav zaslužuje puno poštovanje kao „najcool“ lik s „ovih“ prostora? Kakva je to Armija? Istodobno vrijedi izreka da se dio starijih ljudi u svojim poznim godinama mentalno vraća u djetinjstvo i mladost, pa se čini da se je i drug Uzelac iz HTV-ova priloga vratio u davno proživljene junačke dane partizanskog ratovanja u Drugom svjetskom ratu. A ono se je u mnogome odvijalo, da parafraziram druga iz priloga HTV-a, bez ikakve filozofije u znaku Partije (Komunističke partije Jugoslavije), druga Tita i druga Staljina. Nema dvojbe da se je ono odvijalo i u znaku borbe protiv fašizma, no raščlamba partizanskih ciljeva pokazuje da su spomenuti drugovi i božanstvo Partija ipak bili na prvom mjestu. A što je Partija željela ipak je dobro poznato, provedbu komunističke revolucije po uzoru upravo na Staljinov Sovjetski Savez. Sve su to pratili i brojni zločini koje je ta ista Partija i na hrvatskom području učinila protiv svih onih koje je označila „narodnim neprijateljima“. Iako to dežurni „antifašisti“ u Hrvatskoj izbjegavaju priznati, takav pristup nema ničeg zajedničkog s europskim demokratskim vrijednostima kojima teže hrvatsko društvo i Republika Hrvatska. Takve bi trebalo podsjetiti na rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz godine 2006. i sličnu rezoluciju Hrvatskoga sabora iz iste godine. Treba ih podsjetiti i na rezoluciju Europskog parlamenta iz travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu, kojom je određen 23. kolovoza kao dan za komemoraciju svim žrtvama totalitarnih režima. Toga su dana godine 1939. njemački ministar Joachim von Ribbentrop i sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Mihailovič Molotov u ime svojih vođa Hitlera i Staljina potpisali poznati Sporazum Ribbentrop-Molotov kojim su se te dvije totalitarne sile dogovorile o uništenju Poljske te stavljanju pod svoj nadzor područja Istočne Europe koja su ih dijelila. To je Hitleru omogućilo da agresijom na Poljsku započne Drugi svjetski rat, a tim dvjema silama da u sljedećim godinama svojoj vlasti podvrgnu milijune nesretnika na tim područjima koji su bili izvrgnuti njihovom teroru. Poznati slučaj ubojstva oko 14.000 poljskih časnika i dočasnika (dio je ubijen u Katynskoj šumi na zapadu Rusije) dobro ilustrira kakva je bila sudbina onih koji su bili izvrgnuti vlasti druga Staljina i njegove Partije.

Kada se zna za sve ono što se veže uz Staljinovo ime, upravo je nevjerojatno da nitko u javnosti nije našao za potrebno osuditi takvu izjavu „bez filozofije“, no koja je očito iskrena i utemeljena na onome što dotični drug misli, a bojim se da nije i jedini u Hrvatskoj koji dijeli takva razmišljanja. Kako protumačiti šutnju onih koji i na najmanji znak, kao u Pavlovljevu eksperimentu, skaču i na najmanju naznaku onoga što bi se moglo protumačiti prenaglašenim izražavanjem hrvatskoga domoljublja, što se u javnosti često prikazuje kao iskazivanje nesnošljivosti. Zar junačko kliktanje drugu Staljinu ne zaslužuje pozornost navodnih branitelja snošljivosti i ljudskih prava?

No odgovor o stajalištima nekih od takvih istaknutih branitelja ljudskih prava i demokracije dao nam je već sljedeći prilog u istom dnevniku, onaj o devastaciji spomen-obilježja koja su označena isključivo kao „antifašistički spomenici“. Takvi prilozi već su godinama vjerni pratitelji priloga o proslavama kao što je ona u Sisku. U njima, pa tako i u spomenutom u Dnevniku od 22. lipnja, gledatelji se redovito upoznaju s činjenicom da je početkom devedesetih godina (najviše ratne 1991. godine) u Hrvatskoj uništeno oko 3.000 obilježja koja se označavaju kao isključivo „antifašistička“. Nedvojbeno je da su mnoga od njih imala i te odlike, no oni koji o njima govore reduciraju njihov sadržaj isključivo na njih. U stvarnosti je sadržaj mnogih (ili većine) tih spomen-obilježja bio puno kompleksniji. Zaboravlja se primjerice da je velik broj spomenika ponajprije slavio komunizam i Partiju te poslijeratni komunistički režim. Mnogi koji su slavili ili obilježavali događaje iz antifašističke borbe bili su istodobno i spomenici u slavu Partije i njezinih „velebnih“ djela, kao što su sastanci i odluke raznih komiteta i drugova. Daleko bi me odveo pokušaj analize sadržaja svakog od takvih spomenika, no već i površni uvid u mnoge od njih pokazao bi da su često oni sadržaji koje bi mogli označiti „čisto“ antifašističkima bili u sjeni očito kudikamo „veličanstvenijih“ djela Partije. Uz to je kao česti sadržaj takvih obilježja bilo i veličanje Jugoslavije kao nečeg sudbonosnog i spasonosnog za sve „naše“ narode i narodnosti, što se godine 1991. pokazalo u najmanju ruku netočnim. Nedvojbeno je da je prigodom rušenja i uklanjanja bilo i stihije, primitivizma i samovolje koji nisu znali razlikovati ono što je prihvatljivo od onoga što je ponajprije simboliziralo jedan totalitarni režim i njegovu ideologiju. Ipak se zanemaruje činjenica da su mnogi od tih spomenika srušeni ili maknuti na područjima koja su bila izvrgnuta agresiji nekadašnje Titove armije i simbola koje je nosila. Istodobno je velika većina (ako ne i svi) tih spomenika bila „ukrašena“ istim takvim simbolima i slavila je preteče onih koji su u tom trenutku predstavljajući se kao nasljednici partizana odlučno razarali mjesta koja su željeli „osloboditi“. Pretpostavljam da su u mnogim slučajevima to učinili ljudi izvrgnuti zvuku granata koje im je svakodnevno slala JNA (ljubljena „Armija“ druga Uzelca iz HTV-ova priloga) i suočeni s prijetnjom „oslobođenja“. Zbog toga nisu imali baš prevelikog smisla za umjetnička dostignuća tih spomenika i njihove antifašističke poruke, pa su se odlučili obračunati sa simbolima koje su nosili oni koji su iz veće ili manje udaljenosti razarali njihove domove i ubijali i ranjavali njihove sugrađane. Također treba podsjetiti da u ostalim dijelovima dotadašnje „socijalističke“ Istočne Europe nije nakon pada komunističkih režima bilo rata, no bili smo svjedoci obračuna građana tih zemalja s velikim brojem spomenika koji su slavili nedvojbeno antifašističku Crvenu armiju. Ona je oslobodila istočnoeuropske zemlje nacističke okupacije i terora, no istodobno im je donijela sve strahote komunističkog totalitarizma (u početku onog s potpisom vodećeg antifašista – Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina).

No branitelje takvih spomen-obilježja takve stvari ne zanimaju. Oni nekritički sva ta obilježja smatraju antifašističkima, i spremni su stati u njihovu obranu te optuživati društvo zbog njihova zanemarivanja. O tome „antifašističkom“ pristupu govori i spomenuti prilog iz HTV-ova dnevnika od 22. lipnja 2011. U njegovu je središtu bila nadasve smjela akcija „multimedijskog umjetnika“ Igora Grubića. On je želio „hrvatsku javnost suočiti s bolnom činjenicom“, odnosno upozoriti na uništavanje kako ih je sam nazvao „antifašističkih spomenika“. Naš je junak zabrinuta lica pronašao jednu oštećenu spomen ploču koja, kako očito misli, pripada toj kategoriji. Ona se nalazi u zagrebačkoj Primorskoj ulici, a naš je junak tu nesretnu ploču patnicu prekrio „crnim florom“ (što se je na TV prijamnicima vidjelo kao crna vreća za smeće), da bi je nakon otkrivanja prekrio papirom na kojem je otisnut faksimil njezina izvornog izgleda. Njegovu je akciju, kao poklopac svakom takvom loncu, podržala poznata suočavateljica s prošlošću Vesna Teršelič. Bez dvojbe junački podvig, no pozorniji pogled na sadržaj natpisa pokazuje da ta ploča sa antifašizmom nema baš nikakve veze i da je povezana isključivo s poviješću nekadašnje Komunističke partije Jugoslavije. Riječ je naime o ploči postavljenoj u spomen na osnivanje Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). To se je dogodilo 10. listopada 1919. u zgradi na kojoj je ploča postavljena. Da bi svima bilo jasno o čemu je riječ, iznad natpisa na ploči uklesana je komunistička zvijezda petokraka sa srpom i čekićem. Uz to je riječ o događaju koji se je dogodio puna dva desetljeća prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Te 1919. godine je fašizam bio tek u povojima i nije bio poznat ni u svim krajevima Italije, a kamoli izvan njezinih granica. Borbeni Fascio – Fascio di Combattimento osnovao je sa šačicom suradnika Benito Mussolini u Milanu potkraj ožujka te godine. Zbog svega toga vrli skojevci neko vrijeme nisu ni mogli biti antifašisti, no od početka su propovijedali potrebu provođenja komunističke revolucije kakva se je odvijala u Rusiji. Dostupni podaci pokazuju da su se Komunistička partija Jugoslavije i njezin prirepak SKOJ iskreno slagali s krvavim metodama (i zalagali se za njih) koje su Lenjin i njegovi suradnici koristili u obračunu sa svim neprijateljima „radničke klase“, što je u povijesti ostalo zapamćeno kao crveni teror. Prema tome ploča koju je u svojemu očitom neznanju suvremene povijesti multimedijski umjetnik Igor Grubić označio antifašističkom s antifašizmom nema veze, no njegov čin ukazuje na stanje svijesti mnogih koji u javnosti istupaju kao grlati antifašisti. Takvi naime stvarno poistovjećuju antifašizam i totalitarni komunizam, čime antifašizmu čine nemjerljivu štetu. Sadržaj pak natpisa spomenute ploče slavi tek osnivanje organizacije koja je zastupala totalitarnu komunističku ideologiju, pa uistinu nema potrebe da ona i dalje zagađuje javne prostore glavnog hrvatskoga grada. Držim dakako da tu ploču i slična obilježja nije trebalo oštećivati i uništavati, nego civilizirano ukloniti i pohraniti u muzeje gdje bi svjedočili o vremenu u kojemu su bili postavljeni. Istodobno treba povesti ozbiljnu raspravu o tome kako obilježiti antifašističko djelovanje partizanskoga pokreta u Hrvatskoj kao onaj aspekt njegova djelovanja koji uistinu treba afirmirati. Pritom tu ne bi trebalo biti mjesta afirmaciji i slavljenju totalitarne komunističke ideologije. Za takvo nešto trebalo bi imati konsenzus o neprihvatljivosti svih totalitarnih ideologija i režima. To nažalost nije moguće u današnjoj Hrvatskoj gdje neki nekritički upozoravaju na navodne antifašističke spomenike, a neki javno i „bez filozofije“ slave Partiju i Staljina.


Dr. sc. Mario Jareb / Bumerang prošlosti

Share
0