O Domovinskome ratu napisan je prilično veliki broj knjiga, članaka i brošura, kako historiografskog, tako i publicističkog i memoarskog karaktera. No, sve do nedavno nije postojalo djelo koje bi davalo sveobuhvatnu analizu Domovinskog rata sa stajališta strategije. Tu prazninu odlično upotpunjava knjiga admirala Davora Domazete Loše pod nazivom Hrvatski domovinski rat 1991.-1995. strateški pogled“, koja je u nakladi Udruge HIP i Matice Hrvatske Sinj izdana krajem prošle godine. Knjiga je podijeljena na deset poglavlja, a na kraju je dodan popis rabljene literature.

U prvome poglavlju autor razmatra postavke suvremenoga informacijskog rata, koji je krajem 20 st. postao dominantni oblik za ostvarivanje strateških ciljeva država i interesnih skupina. Osnovno pravilo toga rata – koji se ponajviše vodi u javnoj diplomaciji i medijima - je pravilo da „pobjeđuje ona država koja iza sebe ima bolju prošlost“, pri čemu uopće nije nužno da je ta percepcija nečije prošlosti istinita i stvarna. U bitci na informacijskoj bojišnici protivnik je poražen onda kada u „kolektivnom znanju prevlada percepcija njegove 'loše prošlosti'“. Ako  pak druga strana istodobno uspije spriječiti da „tamna strana vlastite povijesti postane javno znanje“, tada je cilj u potpunosti ostvaren.

U drugome poglavlju obrađuju se geopolitičke pretpostavke i odrednice rata na području zvanom bivša Jugoslavija. Autor razmatra geopolitičke zamisli britanskog geopolitičara Harolda Johna Mackindera, a posebice njegovu misao da onaj „tko vlada Srednjom Europom, vlada središnjim kopnom. Onaj tko vlada središnjim kopnom, vlada 'svjetskim otokom'. Onaj tko vlada 'svjetskim otokom', vlada svijetom“. Slijedom toga, anglosaksonska geopolitička misao i u 21. st., jednako kao i u 20., poduzima sve kako europske zemlje na čelu s Njemačkom i pridruženom Francuskom, ne bi zavladale 'svjetskim otokom', s Rusijom kao glavnom silom. Prema njihovu mišljenju, takav bi savez imao moć, sredstva i geografske mogućnosti da postane ozbiljna svjetska velesila, koja bi mogla ugroziti današnju anglosaksonsku svjetsku prevlast. Sukobljavanje Rusije i Njemačke tijekom 20 st. idealno je poslužilo anglosaksonskoj zamisli, jer je onemogućilo formiranje spomenutog saveza, tj. stvaranje „velikog kontinentalnog područja“. Svjetski otok, tj. njemačko-rusko „veliko kontinentalno područje“, krajem 20 st. prošireno je i na naftom bogate zemlje Bliskog istoka, industrijske potencijale Europe i Japana te na prirodna bogatstva Kine i Indije.

Padom Berlinskog zida i ujedinjenjem Njemačke, osnovni cilj anglosaksonske geopolitičke škole postaje pod svaku cijenu spriječiti povezivanje Njemačke s Rusijom. Da bi se Njemačku držalo pod kontrolom, najjednostavnije ju je bilo optužiti da se vratila u prošlost od prije pedeset godina, tj. u Hitlerovo doba, čime će se pak onemogućiti njezina neostvarena želja da proširi utjecaj prema jugoistoku Europe. Hrvati će u tome planu smišljeno i planski prozivati kao „bivši njemački saveznici“. Ako pak u nadolazećoj, godinama planiranoj agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku, Njemačka odluči intervenirati na strani Hrvatske, optužit će se za obnovu „četvrtog Reicha“.

U trećem poglavlju razmatraju se višedesetljetne srpske pripreme za rat. Daje se kratki povijesni pregled prve i druge Jugoslavije, uključujući i tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa u svijetu i odnos velesila prema Jugoslaviji. Početkom osamdesetih godina u vrhu JNA počinje gotovo u potpunosti prevladavati srpski kadar, što pak omogućuje da se krene u razradu plana agresije na Hrvatsku i ostvarivanje velikosrpskih ciljeva. Vojni vrh JNA, pozivajući se na iskustva Hrvatske iz 1971. (Hrvatsko proljeće) i na nemire na Kosovu iz 1981., donosi odluku da se republička vodstva isključe iz sustava zapovijedanja, s obrazloženjem da u slučaju ozbiljne unutarnje krize ova komponenta oružanih snaga može biti uporabljena „protiv zajedničke države i njezine vojske“. A kako bi se na republička vodstva izvršio dodatni pritisak i dovelo do razoružavanja teritorijalne obrane – na što republike, osim dakako Srbije, nisu željele pristati – vojni vrh odlučuje pozvati vanjski vojni autoritet koji će dati svoje stručno mišljenje. Od svih mogućih europskih i svjetskih stručnjaka izabran je britanski načelnik Glavnoga stožera, koji je, dakako, dao ocijenu koja je odgovarala srbiziranome vrhu JNA.

Nedugo zatim, 1985. g., general pukovnik JNA Radovan Radinović, a na prijedlog saveznog sekretara za obranu admirala Branka Mamule koji je dobio zadaću obaviti preustroj oružanih snaga JNA, napisao je generalsku radnju pod nazivom „Bitka u prostoru“. „U izvedbenom smislu, što će pokazati agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bitka i prostor, kako ih je zamislio autor, u biti su značili povezivanje otpornih točaka, to jest srpskih enklava, ili vojarni i vojnih poligona prometnicama koje nadziru manevarske snage (stalno spremne snage) Jugoslavenske narodne armije, da bi se, pod izgovorom razdvajanja strana i sprječavanja međunacionalnih sukoba, okupiralo određeno područje“. Kako bi se prikrile prave namjere, izmjenu sustava zapovijedanja kao i preustroj oružanih snaga JNA, vojni je vrh opravdavao mogućnošću iznenadne agresije NATO-a, prema novoj doktrini NATO-a, dok je drugi „problem“ na koji se je pozivao bila „problematičnost strategijske razine vođenja oružane borbe, koja bi se izgubila u mnoštvu operacija“, s obzirom da je ocijenjeno da bi se u slučaju napada snaga NATO-a, odnosno Varšavskog pakta, izvodilo i do deset operacija istodobno. Ukratko, pravi cilj reorganizacije i preustroja oružanih snaga, bio je paralizirati teritorijalnu obranu te vojno-teritorijalnom podjelom i rasporedom snaga što približnije iscrtati, odnosno zaposjesti područje za koje se može reći da u njemu žive Srbi.

Pod ruku s djelovanjem srbiziranog vrha JNA išlo je i postupanje tadašnje slovenske inteligencije i političara. Tako je u jesen 1985. održan razgovor između srpskih i slovenskih intelektualaca o prekrajanju Jugoslavije. Slovenci su Srbima preporučili da je za njih jedino rješenje očuvanje Jugoslavije, za razliku od homogene Slovenije. Drugim riječima: radilo se je o pogodbi:„Slovenija van, a ostatak 'velika Srbija' ili krnja Jugoslavija“. Ne treba posebno napominjati da su Srbi objeručke prihvatili ponudu. Takvim programom Slovenija je zabila prvi klin u ono što se  je nazivalo Jugoslavija. Prema dogovoru, Srbija će „antibirokratskom revolucijom“ tim istim klinom usmrtiti Jugoslaviju.

Već sljedeće godine objavljen je poznati Memorandum Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU). Dokument je napisan 1985. u Šibeniku u kući srpskog psihijatra akademika Jovana Raškovića, a sadržavao je analizu društvenih prilika u Jugoslaviji i položaj Srbije i srpskog naroda u njoj. Predloženo je poduzimanje sljedećih mjera: Prvo, pronaći novoga vođu srpskih komunista; vođa ne mora nužno biti inteligentan, ali treba imati visoko obrazovanje i biti sklon povezivanju sa Srpskom pravoslavnom crkvom te sposoban pokrenuti srpski narod da bi se mogla obnoviti „veličina Srbije“. Drugo, osim vođe, za obnovu srpske veličine nužni su ukinuće autonomije Vojvodine i Kosova, povratak Crne Gore u okrilje srpstva, mobilizacija Srba u Srbiji, a srpsku manjinu u Hrvatskoj i Srbe u BiH potaknuti na put pobune. Treće, Srbi se trebaju nametnuti u Savezu komunista Jugoslavije, vojsci, policiji, diplomaciji, te postići da tome projektu pristupi što više komunista i jugoslavena iz drugih republika. Četvrto, uspješnom propagandom na jugoslavenskoj i međunarodnoj razini treba postići „proizvodnju pristanka“ da je projekt „velike Srbije“ jedino rješenje za spas „nebeskog naroda“. Ako se propagandnim ratom ne postigne željeni rezultat, onda to treba riješiti oružanim bitkama.

Prvi korak podrazumijevao je izbor novoga vođe srpskih komunista. Za tu ulogu, sukladno prethodno navedenim poželjenim karakteristikama, bio je idealan Slobodan Milošević. Admiral Mamula, koji je u raspletu jugoslavenske drame, u okolnostima izvanrednih prilika, imao namjeru postati novim Titom, svoga prethodnika na mjestu ministra obrane, generala Nikolu Ljubičića, neizravno je označio odgovornim za pripremanje Miloševićevog dolaska na vlast, uz napomenu da se ipak o „pripremi inauguracije Miloševića malo zna“. Pozivajući se na Williama Engdahla, Domazet zasluge za uspon Miloševića pripisuje glavnom savjetniku američkog predsjednika Georga Busha starijeg Lawrenceu Eagleburgeru.

Istodobno, u Srbiji započinje velikosrpska propaganda neviđenih razmjera. Tiskaju se knjige, članci i brošure o Jasenovcu, genocidnim Hrvatima, uroti Vatikana protiv Srbije i „ugroženosti srpskog naroda“. Za propagandne svrhe koriste se i kazališne predstave, dokumentarni i igrani filmovi, izglaganja, predavanja itd. Intenziviraju se slovenske aktivnosti oko ostvarivanja plana odcjepljenja od Jugoslavije.

Sva ta događanja pobuđuju zanimanje i u inozemnim krugovima. Tako britanski veleposlanik u Turskoj Jeremy Thomas jugoslavenskom veleposlaniku u Ankari Sultanoviću izražava stav Londona o zabrinutosti kretanjima u Jugoslaviji, uz želju za čvrstom, nezavisnom i nesvrstanom Jugoslavijom, kakvom je bila i u Titovo doba. U nastavku je razgovora britanski diplomat objasnio svom jugoslavenskom kolegi da se „u Velikoj Britaniji pomno prati, ne toliko zbog Jugoslavije, koliko zbog sličnih ideja o 'alpskim državama ili republikama'. Radi se o staroj 'austrijskoj' vezi. Britanci imaju kompleks prema germanskom duhu zbog negativnih povijesnih iskustava i a priori ih ne mogu prihvatiti“. Svoju poruku, tj. tada službeni stav Londona, Thomas je završio riječima da „sve ljude u Jugoslaviji treba uvjeriti da ništa nije realno što dovodi u pitanje sadašnje granice, cjelinu i poziciju Jugoslavije“. Drugim riječima, londonski je diplomat poručio: bit će onako kako kažu Srbi, pa ako to podrazumijeva i „veliku Srbiju“.

Nekako u isto vrijeme, vrativši se iz Jugoslavije, ministar vanjskih poslova Nizozemske rekao je sljedeće:“ Nepremostiva je dubina političkih podjela, republike su se potpuno osamostalile i ponašaju se kao suverene države. Federalno kolektivno rukovodstvo nije u stanju riješiti nijedan ozbiljniji problem“. Vrlo skoro uslijedile su slične ocjene SAD-a, Velike Britanije, Savezne Republike Njemačke, Italije, Francuske, Kanade i Japana. Na sastanku veleposlanika tih zemalja u listopadu 1988. dana je opća ocjena o političkoj situaciji u Jugoslaviji; Srbija je u sukobu sa saveznim državama i partijskim vodstvom; nijedna republika ne odustaje od svojih stavova; Srbija u pričuvi drži mogućnost pritisaka održavanjem masovnih mitinga; u Jugoslaviji je eksplodirao srpski nacionalizam, a Slovenci i Hrvati su se zbog toga digli na pobunu. Iz ovih je zaključaka posve jasno vidljivo da su europske zemlje tri godine prije izbijanja rata vrlo dobro znale da prijeti rat u Jugoslaviji, ali nisu učinile ništa da ga spriječe. Očuvanje Jugoslavije za njih je bio „sveti cilj“, pa i ako ta Jugoslavija značila „veliku Srbiju“.

Nakon takve prešutne podrške „osmorice veličanstvenih“, a posebice Velike Britanije velikosrpskim ciljevima, Miloševiću nije ostalo ništa drugo nego da krene u plan ostvarivanja velikosrpskih planova. Tim više što je do tada već uživao podršku vojnoga vrha, dok je „novi Tito“ Mamula, nakon obavljanja svoje dionice preustroja JNA sukladno srpskim ciljevima, otišao s dužnosti ministra obrane. Uslijedila je tzv. antibirokratska revolucija, koja je zadala konačan udarac SFRJ.

Sukladno Miloševićevim planovima radi i novi ministar obrane Veljko Kadijević, koji u ožujku 1988. daje zaključak da se vodi specijalan rat radi rušenja Jugoslavije, i da to čine „antikomunisti i nacionalisti Hrvatske, Kosova i Slovenije“. Velikosrpski nacionalizam, dakako, nije bio spomenut. Dne 20. siječnja 1990. započeo je poznati 14. kongres SKJ, kad  je Slovenija – u biti, sukladno spomenutim dogovorima iz 1985. – napustila Kongres, a nakon njega i Hrvatska. Raspad Jugoslavije bio je neminovan.

Predmet četvrtog poglavlja je 1990 g. Na početku poglavlja autor razmatra tadašnje odnose među svjetskim velesilama. Nakon pada Berlinskog zida i nestanka bipolarne podjele svijeta, a kako bi zadržala svjetsku prevlast, SAD razrađuje plan kako pokoriti Rusiju, Japan i istočnoazijske „tigrove“, uz istodobno stavljanje pod nadzor najvažnijih nalazišta svjetske nafte. Japanska je opasnost uspješno eliminirana finacijskim operacijama koje su uništile japansko gospodarstvo, a na isti je način, putem moći dolara, pod nadzor stavljena i Rusija. U srpskim se i britanskim krugovima podgrijava teza o „njemačkoj opasnosti“, koja bi mogla dovesti do rušenja Jugoslavije, što je, naravno, bila obična izmišljotina, jer Njemačka 1990. nije mogla kontrolirati niti svoje bliže okružje, a kamoli da je imala snage upustiti se u rušenje anglosaksonske tvorevine zvane Jugoslavija. Štoviše, u uvjetima „slobodnog tržišta“ gospodarski moćnoj Njemačkoj odgovarala je cjelovita Jugoslavija, kao važno područje utjecaja njezine marke.

Demokratska gibanja u tadašnjoj Hrvatskoj, nisu mogla proći bez povišenih velikosrpskih tonova. I prije nego što su bili održani slobodni i demokratski izbori, srpska propaganda HDZ proglašava ustaškom strankom, Tuđmanu se prijeti smrću, uz neizostavno izvlačenje „leševa iz ormara“ i svakodnevno propagiranje jasenovačkog mita. Vidjevši da će komunisti na izborima izgubiti vlast, a da će pobijediti snaga koja je za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, vojni vrh donosi zapovijed da se oduzme oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Već prije toga, bile su odigrane dvije od četiri faze velikosrpskog plana koji je smislila SANU – ukidanje autonomije Vojvodine i Kosova te politički prepad u Crnoj Gori i razbijanje Saveza komunista na 14. kongresu. Treća je faza krenula nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj, tj. nakon oduzimanja oružja TO. Riječ je o – kako se je izrazio dr. Jovan Rašković – „spontanoj pobuni srpskog naroda u Hrvatskoj“, koju će pomoći mitingaši iz BiH, ali i militantne četničke skupine kako bi „goloruki srpski narod“ obranile od „povampirenog ustaštva“. Ta će pobuna prema beogradskim scenaristima neizbježno dovesti do inicidenata, na što će reagirati hrvatska vlast, a kada ona to učini, uslijedit će intervencija JNA radi „razdvajanja snaga“, čime će politička situacija u Hrvatskoj postati neodrživa, što bi pak moralo rezultirati padom nove „fašističke vlasti“. Poslije toga BiH i Makedonija ne bi imale izbora, osim predaje Miloševićevoj vlasti, bilo milom, bilo silom, a Slovenija bi prema dogovoru, mogla slobodno otići. Srbi bi, dakako, svi ostali živjeti u istoj državi.  Ako treća faza ne bi uspjela, slijedila bi četvrta – oružanom silom odnosno združenim snaga JA, srpskim paravojnim postrojbama i naoružanim pobunjenim Srbima osvojiti teritorije u Hrvatskoj do crte Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag te cijelu BiH, a potom ih pripojiti Srbiji.

Početkom lipnja 1990. u Kninu se donosi odluka da se taj grad izdvaja iz zajednica općina dalmatinskog područja, što praktično znači da više ne pripada Hrvatskoj. Dvadesetak dana kasnije u mjestu Kosovu kod Knina službeno je objelodanjeno da  je osnovana „autonomna srpska krajina“. Dne 17. kolovoza 1990. Srbi presijecaju prometnice u Dalmaciji i Lici i željezničku prugu Split-Zagreb, pucajući na novinare i na turiste koji se vraćaju s mora u svoje matične zemlje.  JNA sprječava akciju helikoptera MUP-a koji nastoje uvesti red i javnu sigurnost na mjestima pobune.

Vojni vrh JNA u isto vrijeme ozbiljno priprema vojni udar. Osniva se stranka Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, „generalska stranka“, kojom se „željelo naći politički okvir za izvršenje vojnog udara, u korist Slobodana Miloševića i njegova projekta 'velike Srbije'“. Kako bi vojni vrh znao što o udaru misli London, admiral Mamula krajem studenog na poziv odlazi u London. Zaključak razgovora s predstavnicima ministarstva vanjskih poslova, te visokim vojnim i političkim predstavnicima Velike Britanije bio je jasan: Jugoslaviju treba očuvati. Bila je to nesumnjivo dobra glazba za uši Slobodana Miloševića, koji se je tada nastojao prikazati kao „čuvar Jugoslavije“…

Peto poglavlje obuhvaća 1991 g. – godinu otvorene agresije Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku. Da su Srbija i JNA imale prešutnu podršku stranih centara moći za agresiju na Hrvatsku, može se iščitati i iz riječi američkog veleposlanika u Jugoslaviji, Warena Zimmermanna-a, koji je u studenom 1991. ustvrdio:“Željeli smo očuvati jedinstvenu Jugoslaviju. Analize su govorile da će, ako se ona raspadne, biti rata, pa smo se držali tih analiza, što je bilo pogrješno. Srbi su nas dobro pročitali.  Bili su spremni ići koliko god mogu, dok ih nitko ne zaustavi“. Da su Srbi doista išli „koliko god mogu“, pokazala je budućnost, a u tome ih nisu zaustavile mirovne snage niti koja od svjetskih velesila, nego snaga hrvatske vojske.

Siječanj 1991. za Hrvatsku je bio iznimno buran. U noći 21. na 22. siječnja bio je planiran vojni udar, no do njega srećom po Hrvatsku nije došlo. Vojni vrh u tome trenutku nije bio spreman izvesti vojni udar jer mu je za taj čin nedostajao „legalitet“. Kako bi se ishodio „legalitet“ za vojni udar 26. siječnja 1991., po nalogu vojnoga vrha, na televiziji se u udarnome terminu prikazuje film koji je pripremila vojna Kontraobavještajna služba (KOS), a u kojemu „glavnu ulogu“ ima general Martin Špegelj. U filmu se govori o tajnome naružavanju hrvatske policije, te o Špegeljovu planu da se napadnu vojarne JNA, a ako je potrebno da se obračuna i s „obitelji i djecom“ pripadnika JNA. Taj plan napada na vojarne zapravo nikada nije bio donesen od strane vojnoga vrha Hrvatske vojske, tako da je do danas ostalo nejasno što je Špegelj njegovim spominjanjem – a spominjao ga je, zanimljivo, u razgovoru sa svojim rođakom, agentom KOS-a -  kao i spominjanjem obitelji i djece pripadnika JNA, želio postići (spominjanje žene i djece pripadnika JNA tada je moglo goditi jedino britansko-srpskim ušima i ustima koja su uvijek bila prepuna fašističkih, genocidnih Hrvata).  Da je hrvatska vojska tada, a riječ je o vremenu kad za oslobađanje vojarni nije bilo niti minimalnih uvjeta, napala vojarne, vojska bi dobila legalitet za djelovanje, a Hrvatska bi vrlo vjerojatno bila okupirana u nekoliko dana. Odbijanje takvog plana prva je velika ključna strateška pobjeda Tuđmana u Domovinskome ratu.

Druga velika pobjeda hrvatske politike 1991. bilo je ta što nije nasjela na podvalu i uključila se u rat u Sloveniji. Stvarna namjera vojnoga vrha u tzv. slovenskom ratu je bila uvući Hrvatsku u rat, i tako JNA dati „legitimitet“ i „legalitet“ za djelovanje. „Sa stajališta njegova utjecaja na Hrvatsku, i općenito strateškoga stajališta, on se bez zadrške, pored naziva 'opteretni' može, okvalificirati kao simulirani rat ili 'rat protiv trećeg'. Slovenski je rat, prema postavkama ratovanja o kojima podučava vojno umijeće, nedvojbeno simuliran i po snagama koje su u njemu sudjelovale, i po vremenu trajanja, ali i po brzom dogovoru o njegovu prekidu. Nije to bio rat slovenskih Teritorijalnih snaga protiv snaga Jugoslavenske narodne armije, ili obrnuto, nego je to bio 'rat' koji je trebao Hrvatsku uvući u igru, odnosno kako od nje učiniti agresora“.

Dakako, međunarodna zajednice pod vodstvom Velike Britanije i dalje čvrsto stoji na poziciji održanja Jugoslavije i u svakoj prilici ide na ruku velikosrpskoj politici. Tako britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u srpnju 1991. daje izjavu da neka „sami jugoslavenski čimbenici odluče o budućim vojnim angažmanima u svojoj zemlji“. Drugim riječima: Britanija daje zeleno svjetlo JNA da može krenuti u agresiju na RH. U međuvremenu se snage JNA povlače iz Slovenije, te 15. srpnja počinje otvorena agresija na Hrvatsku. Unatoč tome, Europska zajednica i njezini predstavnici ne osjećaju se pozvanim intervenirati. Velika Britanija stavlja veto na prijedlog Njemačke i Francuske da se u Hrvatsku uputi „misija za održavanje mira“. Britaniju neizravno podupire i Rusija, odnosno njezin ministar vanjskih poslova Pavel Gračov izjavom „da bi vojna intervencija značila početak rata u Europi“.

Otvorena agresija na Hrvatsku imala je dvije faze. Prva faza je trajala od 25. lipnja 1991., tj. od odluke Hrvatskoga sabora o samostalnosti i neovisnosti Hrvatske, do 14. rujna 1991. i operacije „Alat“, to jest blokade svih vojarni JNA u Hrvatskoj. Cilj JNA u prvoj fazi bio je zauzeti što više hrvatskog teritorija pod izgovorom „zaštite srpskog naroda od napada hrvatskih oružanih formacija“, da bi mu se „omogućilo konsolidiranje i vojno samoorganiziranje za obranu“. Istodobno s ovom zadaćom JNA priprema i drugu fazu, odnosno „rat s Hrvatskom kada ga Hrvatska otpočne protiv JNA“. Druga faza otvorene agresije počela je blokadom svih vojarni u RH, a trajala je do potpisivanja Sporazuma o prekidu vatre 2. siječnja 1992. u Sarajevu.

Odnos međunarodne zajednice prema agresiji na RH, možda i ponajbolje pokazuje držanje lorda Petera Carringtona. Taj Britanac, koga je 3. rujna 1991. Ministarsko vijeće EZ imenovalo predsjedateljem Mirovne konferencije o Jugoslaviji, u jednom je od svojih susreta sa Slobodanom Miloševićem ovome preporučio da agresija bude izvedena „brzo i bez mnogo prolijevanja krvi“. Britanska potpora velikosrpskoj politici ostat će konstantna tijekom cijeloga rata, pa je tako pod odlučujućim utjecajem gore spomenutoga lorda bilo onemogućeno slanje mirovnih snaga u Hrvatsku početkom rata. Komentiravši mogućnost da mirovne snage budu poslane u Hrvatsku Carrington je rekao:“ Vi živite na nekom drugom planetu“. Štoviše, u razgovoru s nizozemskim ministrom vanjskih poslova Van den Broekom izrazio je mišljenje da je Hrvatska u tome trenutku – kad je, inače, Hrvatska vojska bila oboružana superteškim lovačkim puškama i praćkama – „bila agresivnija strana“.

Kako bi se mogući otpor Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine, u potpunosti skršio, na zahtjev Velike Britanije i jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara – inače kasnijeg savjetnika predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića – Vijeće sigurnosti 26. rujna 1991. izglasava rezoluciju broj 713, kojim se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“. Tim udruženim zločinačkim pothvatom Velike Britanije, Budimira Lončara i međunarodne zajednice – a s obzirom na činjenicu da su Srbi iza sebe imali četvrtu vojnu silu u u Europi,  a Hrvati lovačke puške i nešto zaplijenjenog oružja – Srbima su dane otvorene ruke da unište Hrvatsku i počine genocid na hrvatskim, a kasnije i muslimanskim narodom. Po drugi put u dvadesetom stoljeću (prvi je, dakako, bio Bleiburg), Velika Britanija i „zapadni demokrati“ Hrvatsku su izručili na nož velikosrpskim koljačima, kojima su i jedan i drugi put asistirali domaći izrodi.

Uslijedit će granatiranje Dubrovnika, razaranje Vukovara i brojni drugi zločinački zulumi četnika i JNA diljem Hrvatske. Američki predsjednik Georg Bush stariji 9. studenog 1991. daje ciničan komentar o ratu Jugoslaviji, koji, međutim, vrlo dobro opisuje tadašnji odnos cjelokupne međunarodne zajednice prema ratu u Jugoslaviji:“ U Jugoslaviji vidimo kako ta ponosna riječ nacionalizam može zemlju strovaliti u krvavi građanski rat“. Prevedeno, za Busha i međunarodnu zajednicu ne postoji agresija na Hrvatsku, nego „građanski rat“ nekih tamo podivljalih plemena na „brdovitom Balkanu“.

Dne 24. studenog, dakle šest dana nakon pada Vukovara, održana je sastanak o mogućem slanju mirovnih snaga u Jugoslaviju, na kojemu su sudjelovali Peter Carrington, David Vance, Marrack Goulding, Slobdan Milošević, Franjo Tuđman i Veljko Kadijević. Početni plan je iznio Marrack Goulding, koji je predložio da se „u zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda ne uključi kninsko područje“. Takav britanski stav je polazio od ocjene da su „Jugoslavenska i srpska vlast u Kninu osigurali mir tako da tamo nema potrebe za snagama Ujedinjenih naroda“. Takav prijedlog je grubo narušavao suverenitet RH, jer je tvrdio da je na jednom dijelu njezina državnog teritorija agresor uspostavio mir. Tuđman se je usprotivio takvome prijedlogu, tako da je na kraju bio odbijen. No, dolazak mirovnih snaga i ovako je imao sasvim drugu svrhu od one koja se je službeno proklamirala. Glavna svrha dolaska mirovnih snaga, prema riječima britanske povjesničarke Carole Hodge je „bila trajno zamrzuti srpska osvajanja, a istodobno osloboditi postrojbe Jugoslavenske nardone armije za planirana srpska zauzimanja dijelova Bosne i Hercegovine“.

Jedan od rijetkih britanskih diplomata koji  nije išao na ruku velikosrpskim interesima, britanski veleposlanik pri UN-u Antony Parsons, iznio je mišljenje  da se „cijela zbrka“ u Hrvatskoj „mogla okončati tako da američka Šesta flota na Sredozemlju provede pola sata, i uništi traljavu jugoslavensku mornaricu što je bombardirala Dubrovnik, ili da NATO zračnim napadima razbije srpsko topništvo koje je razaralo Vukovar“. Dakle, stravične žrtve u Hrvatskoj, a time vjerojatno i u BiH, mogle su se izbjeći da tadašnja međunarodna zajednica nije zažmirila na brutalne srpske zločine i agresiju.

Šesto se poglavlje bavi 1992. g. Na globalnoj razini, riječ je o godini u kojoj krojači „Novoga svjetskog poretka“ nacionalizam označavaju kao ključnu prijetnju njihovim interesima. U tu svrhu potrebno je nacionalne autonomije i identitete diskreditirati i(li) ih „kanalizirati da bi bili spojivi s globalizmom i potpomagali ga“. Svijetu je trebalo na jednom zornom događaju dokazati „pogubnost nacionalizma“. Kao idealan pologon za tako nešto nudila se Bosna i Hercegovina, kao multietnička i multikonfesionalna država u kojoj žive tri naroda i tri vjere. Da bi se što prije zaboravio Vukovar i Dubrovnik, za krojače „Novoga svjetskog poretka“ bilo je nužno rat prebaciti u BiH, pa ako se „pogubnost nacionalizma“ nije dokazala u prvoj dionici rata u Hrvatskoj, dokazat će se u BiH. S obzirom da je rat u BiH bio odavno pripremljen, bilo je samo pitanje dana kada će započeti.

Komentirajući mogući rat u BiH, lord Peter Carrington rekao je kako bi bilo kakva pomoć toj jugoslavenskoj republici značila „jednostavno olakšavanje nastavka borbe“ pa je zato bolje „ostaviti ih da gladuju i pomru od rana i bolesti“. Za takav zločinački recept dao je sljedeće cinično opravdanje:“ Moraš biti okrutan da bi bio dobar. Nekad je okrutno sjediti i gledati kako drugi pate, ali ispravno je“.

U međuvremenu Hrvatska je uspjela ishoditi međunarodno priznanje. Bosna i Hercegovina nije dobila priznanje kad i Hrvatska, a razloge za takav postupak možemo tražiti u interesima tadašnjih krojača „Novoga svjetskog poretka“ kojima taj čin nije odgovarao, jer bi priznanjem BiH postala međunarodni subjekt, pa bi srpski napad na nju bio otvoreni čin agresije,  a ne „građanski rat“ u kojemu „ratuju svi protiv svih“, i kojim je trebalo dokazati „pogubnost nacionalizama“. O borbi protiv nacionalizama prije početka rata u BiH oglasit će se i američki predsjednik Bush tvrdnjom da je „cijela Europa postala svjesna opasnosti od jednog starog neprijatelja – nacionalizma, koji pokreće mržnja, a ne plemeniti ciljevi. Taj se nacionalizam hrani starim otrcanim predrasudama, propovijeda nesnošnjivost i sumnju, čak rasizam i antisemitizam“. Ovom izjavom ne samo da je borba Hrvatske za neovisnost izjednačena s rasizmom i antisemitizmom – što je najveći crimen koji se nekome može prišiti – nego je ona sadržavala i prešutno upozorenje Njemačkoj da ne pritječe u pomoć Hrvatskoj i BiH, jer bi se takvi postupci mogli izjednačiti s „nacizmom“.

U međuvremenu, međunarodna zajednica kroji planove o podjeli BiH. U Lisabonu su tako 23. veljače 1992. Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban prihvatili prijedlog Europske zajednice o konfederaciji podjeljenoj u tri etničke jedinice. Prema pisanju Warrena Zimmermana, Radovan je Karadžić ovim planom, iza kojega je stajao Carrington, ali koji se kolokvijalno naziva „Cutilierov plan“, bio „ushićen“. Sukladno tome planu 29. veljače i 1. ožujka 1992. održan je referendum o neovisnosti BiH, na kojemu se 65,31 % stanovništva BiH izjasnilo za samostalnost BiH.

Dne 7. travnja 1992. srpske snage krenule su u sveobuhvatni napad na BiH, nakon što je na taj isti dan srpski predstavnik istupio iz bosanskohercegovačkog Predsjedništva, a bosanski su Srbi proglasili „srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu“. Vojni je vrh za stožerne točke okupacije BiH na strateškoj razini odredio jugozapadni dio – Hercegovinu, točnije područje od Livna do Mostara, i Sarajevo – glavni grad. To su bila strategijske gravitacijske  točke, koje su morala biti branjene da BiH ne bi „šaptom pala“. Obrana jugozapadnog dijela BiH značila je istodobno i spas ne samo BiH, nego i cjelokupne južne  Hrvatske, a time u konačnici i hrvatske države. To nam pak pokazuje kako nisu postojala dva rata, jedan u RH, drugi u BiH, koji bi jedan drugoga isključivali, nego jedan rat na „velikome ratištu“.

Od dvije gravitacijske točke, bosanskohercegovački Hrvati uz pomoć Hrvatske od združenih su srpskih snaga realno mogli braniti samo prvu stožernu točku, područje od Livna do Mostara. Svjestan te činjenice vojni je vrh JNA početak rata u BiH nastojao prikazati kao sukob Srba i Hrvata, što je se pak dalje željelo prikazati kao rezulat „dogovora u Karađorđevu“. Hrvatska se je tako našla u dvojbi: pomoći Hrvatima u BiH u obrani, a time i u obrani te susjedne države, kad to već nije htjelo muslimansko vodstvo (Izetbegović je još 1991. nakon sravnjivanja hrvatskog sela Ravno jasno rekao:“Ovo nije naš rat“), i biti optužena za agresiju i podjelu BiH, ili ne učiniti ništa, što bi, međutim, u perspektivi značilo izgubiti državni teritorij južno od Velebita pa sve do Prevlake. Ne imajući izbora, hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman odlučuju se za drugu mogućnost. Hrvatska je tim činom u biti spasila Bosnu i Hercegovinu, a nije, kao što su to kasnije tvrdili kojekakvi britanski poslušnici u RH, izvršila agresiju na BiH.

Otpor bosanskohercegovačkih Hrvata, uz pomoć Hrvatske u zapovjednoj strukturi i naoružanju, dovelo je do neuspjeha prve dionice srpske strategijske napadne operacije. Na blagdan sv. Jurja, 23. travnja 1992., hrvatski su branitelji zaustavili oba kraka srpskog napada, onaj u Livanjskom polju na crti Rujani-Čelebić-Korićina, i onaj na Stolovima i u dolini Neretve. „Kliješta“ su time ostala otvorena, a time i slobodna operacijska osnovica u južnoj Hrvatskoj i zapadnoj BiH. Ova pobjeda bosanskohercegovačkih Hrvata pokazala se je kao ključni čimbenik u kasnijem oslobađanju okupiranih područja BiH i za izvođenje napadnih operacija u zapadnoj i središnjoj BiH na svršetku rata. Uspjeh hrvatskih branitelja naravno da nije mogao proći bez otpužaba iz Srbije i Velike Britanije, pa su tako nakon ovih vojnih operacija britanski zastupnici Julian Amnery i Bernard Braine izricali hvalospjeve Srbima kao „viteškim saveznicima“, i upozoravali da se u ovome ratu Britanija ne smije staviti na pogrješnu stranu,  a to za njih nikako nisu Srbi i Srbija. Komentirajući rat u BiH, u kojemu su etničkim čišćenjem i brutalnim zločinima Srbi nastojali okupirati što veći dio teritorija, lord Carrington u svom je stilu rekao:“Ako se ljudi žele tući, postoje samo dvije mogućnosti. Ili ih pustite neka se tuku, ili ih na silu razdvojite“. Iz toga stava jasno proizlazi da su BiH i Hrvatska krive zato što su se odlučile boriti protiv srpske agresije.

Dne 30. svibnja 1991., u situaciji kad se JNA preustrojava u dvije nove srpske vojske, zapadno i istočno od Drine, i kada topničke granate ispaljene sa srpskih položaja oko Sarajeva svakodnevno odnose civilne žrtve, Vijeće sigurnosti prihvaća Rezoluciju 757 kojom se propisuju sankcije protiv Srbije i Crne gore. Sankcije nisu dovele do nikakvih rezultata; jedina im je svrha bila lažno umirenje savjesti i javnoga mnijenja. U stvarnosti nisu imale nikakvu djelotvornost.

Preustrojivši JNA u dvije nove  srpske vojske, Srbi sredinom 1992. kreću u osvajanje što većeg bosanskohercegovačkog područja. Preoblikovani plan je podrazumijevao preko Posavine spojiti zapadnu i istočnu Bosnu, okupirati Sarajevo, a dolinom Neretve prodrijeti do mora.  Stožerna točka osvajanja, u toj drugoj dionici rata, bila je Posavina. Srbi su relativno brzo osvojili Posavinu, a razloge relativno brzom uspjehu srpskih snaga treba potražiti u „slabosti branitelja bosanske Posavine, prije svega u organizaciji obrane, usklađivanju djelovanja, obučenosti, pripremljenosti postrojbi i zapovjedništva, te ponajviše u planiranju i provedbi bojnih djelovanja“.  Pored toga, umjesto da se provedu stečena iskustva iz obrane Vukovara i modularna struktura snaga, hrvatske su se snage u Posavini vratile u doktrinarnom smislu na retrogradna načela uporabe snaga JNA, tj. na linearni postroj snaga, što je u ondašnjem odnosu snaga moralo rezultirati porazom.

U međuvremenu, HVO operacijom „Čagalj“ 11. lipnja razbija srpsku obranu na Humu, Orlovcu i Vardi, čime se prekida obruč srpskih snaga oko Mostara. Slijedi prebacivanje snaga na istočnu obalu Neretve i usklađeni napad prema Stocu. I Mostar i Stolac oslobođeni su 14. lipnja, a srpske su snage potisnute na Podveležje. Tom je operacijom HVO-a, uz potporu HV, za duže vrijeme onemogućen srpski plan o izbijanju na Jadransko more, a operacijska osnovica u Hercegovini i Južnoj Dalmaciji je znatno proširena. Istodobno s napadnom operacijom u Hercegovini Hrvatska vojska oslobađa Slano i prilaze Pelješcu. Operacija „Tigar“", kao cjelovita operacija oslobađanja hrvatskoga juga, bit će okončana u drugoj polovici listopada 1992. iskrcavanjem hrvatskih snaga morskim putem u Cavtat i oslobađanjem Konavala, uključujući i Prevlaku, te izbijanjem hrvatskih snaga na granicu prema BiH i Crnoj Gori.

Krajem kolovoza 1992. održana je u Londonu mirovna konferencija. Lorda Carringtona zamijenio je drugi Britanac, lord David Owen. Ta je britansko-britanska zamjena izazvala nezadovoljstvo u Europi jer je Velika Britanija tim činom gotovo posve monopolizirala mirovnu konferenciju. A sama konferecnija je zapravo „poslužila zamagljivanju odgovornosti takozvane međunarodne zajednice“.  O učincima konferencije možda i najbolje govori izjava tadašnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije Ilije Đukića, koji je nastup Srbije u Londonu opisao impresivnim, pohvalivši međunarodnu zajednicu jer je „Srbiji pomogla izići iz teškog stanja u koje je zapala“.

Sedmo poglavlje prikazuje 1993 g. Svakako najvažnija operacija Hrvatske vojske te godina bila je operacija „Maslenica“.  Riječ je o prvoj operaciji u kojoj je primijenjen neposredni poluprstenasti sustav obavještajnog osiguranja, njegova elektronska komponenta i posredni po velikoj dubini uključujući i praćenje Vojske Jugoslavije. Operacijom je oslobođeno zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovna luka Zemunik, a kasnije i brana Peruča, te je tako ponovno spojena južna i sjeverna Hrvatska. Uslijedili su žestoki srpski protuudari, tako da je stabilizacija bojišnice traja gotovo tri mjeseca. Iako su iz politikantskih razloga određeni političari i generali u Hrvatskoj, konkretno Stjepan Mesić i general Tus, tvrdili da je ta operacija bila slabo pripremljena, sam je Mladić pobio takve konfabulacije ustvrdivši da se poslije operacije „Maslenica“ srpska vojska „raspala, a Arkan zauvijek otišao s područja Like i Dalmacije“.

Kako bi se proturila teza o građanskome ratu i „pogubnosti nacionalizama“, u situaciji kad su Srbi koji kontroliraju 70 % BiH percipirani kao jedini agresor, anglosaksonskoj je politici bilo nužno na određeni način izazvati sukob Hrvata i i Muslimana. U tu je svrhu poslužio tzv. Vance-Owenov plan. Prema tome planu BiH bi bila podijeljena na deset  autonomnih pokrajina u sklopu jedne decentralizirane države s postotkom od 42,2 Srbima, 25,9 Hrvatima i 26,4 Muslimanima i gradu Sarajevu 5,5. Tim je planom bilo posijano sjeme velikoga sukoba u središnjoj Bosni. Taj je plan, u ulozi „trojanskog konja“, svojom neravnopravnom podjelom pojačao napetosti između muslimanske i hrvatske zajednice,  a Srbima omogućio daljnja osvajanja, i to isključivo na račun Muslimana. S obzirom da je Armija BiH bila preslaba i nemoćna pred srpskom vojnom silom, između ostaloga i zbog embarga na uvoz oružja, Alija Izetbegović i muslimanski vojni vrh su prosudili da je ona ipak dovoljno jaka da nadjača dojučerašnjega saveznika u središnjoj Bosni. Donijeta je odluka da se napadnu Hrvati i HVO. Od toga nauma nije ih odvratila niti činjenica da je oružje ABiH stizalo kroz Hrvatsku, odnosno kroz otvorena „kliješta“ Dalmacije i Hercegovine.

Muslimanski strategijski napadni plan protiv Hrvatskog vijeća obrane bio je predviđen u tri dionice. Prva je podrazumijevala uspostavu nadzora nad promentim pravcem sjever-jug kroz srednjobosanske hrvatske enklave te njih povezati s istočnim Mostarom, a odatle nastaviti pritisak prema Jadranskom moru.  Druga se dionica sastojala od preuzimanja vojnoindustrijskih postrojenja u srednjoj Bosni, tvornice eksploziva u Vitezu te tvornica u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Rami, Jablanici, Konjicu i Haržićima, da bi se ABiH naoružala. Treća dionica muslimanskog strategijskog napadnog plana je bila opkoliti enklavu Hrvata u Lašvanskoj dolini i podijeliti je na manje dijelove, da bi se oni lakše pojedinačno likvidirali. Plan je bio izrađen nakon pada Jajca u Glavnom stožeru ABiH pod vodstvom načelnika stožera generala Sefera Halilovića, a za srednju Bosnu  detaljiziran je plan u stožeru 3. korpusa, kojim je zapovijedao Enver Hadžihasanović.

Tako su početkom 1993. planeri „rata svih protiv svih“ konačno došli na svoje. „Sukob snaga Armije BiH i Hrvatskoga vijeća u operativnom smislu značio je da i ono malo napadne moći kod muslimanskih i hrvatskih snaga više nije okrenuto prema srpskim snagama, nego se trošilo u međusobnom sukobu. U percepcijskom smislu, taj je njihov sukob više nego dobro došao za dokaz teze o 'građanskom ratu'. Nedostajali su još zločini na jednoj i drugoj strani da bi se, kako to doktrina upravljane krize nalaže,  svi na 'velikom ratištu' mogli proglasiti jednako krivima, i Srbi, i Hrvati, i Muslimani“.

Dne 25. ožujka predsjednik vojnog odbora NATO-a Richard Vincent dao je izjavu da je – s obzirom da postupke Srba – Vance-Owenov plan neostvariv. Umjesto da je u toj situaciji muslimanski vrh poduzeo sve što je u njegovoj moći da spasi Muslimane u istočnoj Bosni, na sarajevskoj se televiziji i radiju pokreće propaganda protiv Hrvata Bosne i Hercegovine, poistovjećujući ih sa srpskim okupatorom.

Uslijedit će napad HVO-a na Ahmiće, prije čega su, međutim, snage Armije BiH pokrenule operaciju presijecanja ceste Travnik-Busovača kod Kaonika, Ahmića i Stare Bile te čišćenja hrvatskih sela u tom području. Kao protumjera toj operaciji izdana je zapovijed za „neočekivani protunapad“ na selo Ahmići. Daljnji scenarij je poznat: ubijeno je stotinu civila, bosanskih Muslimana. Prema riječima američkog časnika Charlesa Shradera, „takav napad u sklopu obrambene operacije nije ratni zločin, premda je razvoj događaja u Ahmićima dostigao takav stupanj koji odgovara toj razini krivnje“. Pokolj u Ahmićima – u kojemu britanska obavještajna služba i Vance-Owenov plan svakako imaju svoje prste – preko noći je promijenio predodžbu rata u BiH u očima međunarodne javnosti. „On je medijski uspješno iskorišen u prilog tvrdnji o izjednačenosti krivnje Srba i Hrvata, a taj su dojam svojim istupima dodatno pojačavali britanski časnici i političari, koji su, u svakoj prilici i neprilici osuđivali 'krvavi HVO'. Kao što je sigurno da tragedija Ahmića nije rezultat više razine zapovijedanja Hrvatskoga vijeća obrane, tako je sigurno da je ona jedino štetila Hrvatima, u  britanskoj kampanji za uvođenje sankcija protiv Hrvatske, i u ofenzivi Armije BiH, što je slijedila nakon Ahmića u kojoj je hrvatska strana izgubila znatne dijelove tetirorija“.

Za vrijeme operacija Armije BiH protiv HVO-a, u proljeće i ljeto 1993., izbjeglo je i prognano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a poginula su i 644 vojnika HVO-a. Rat je u svakom slučaju za Hrvate BiH bio poguban.

Nakon što je Vance-Owenov plan odigrao ulogu „trojanskog konja“, razrađen je drugi plan, ovaj put nazvan Owen-Stoltenbergov plan. Obznanjen je na Ženevskoj konferenciji 16. lipnja 1993., a predlagao je novi ustroj bosanskohercegovačke države, koju bi činile tri republike utemeljene na etničkom načelu. O prijedlogu  je dovoljno reći da je Milošević na njega gledao kao „na doista golem napredak“.  Dakako, to što je međunarodna zajednica, predvođena Velikom Britanijom, svojim planovima podjele BiH izazvala sukob Hrvata i Muslimana, kasnije ju ne će sprječavati da Tuđmana otpužuje za podjelu Bosne, iako o tome da je Tuđman dijelio Bosnu ne postoji apsolutno niti jedan dokaz. Prešućuje se, naravno, i to da Izetbegović Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu, što je ovaj odbio. U svakoj je prilici potrebno optužiti Tuđmana i Hrvatsku, a drugu strani amnestirati – prešućeno je pravilo britanske „diplomacije prijevarom“.

Početkom 1994. g., koja je predmet osmoga poglavlja, operativna situacija na „velikom ratišu“ išla je u prilog srpskim snagama i srpskoj politici općenito. Uspostavljen je čvrst vojni nadzor nad područjima RH pod nadzorom UN-a, i na više od 70 posto BiH. Na tim je okupiranim područjima uspostavljen kakav takav sustav vlasti, pa su time osigurani uvjeti za provedbu političkih odluka i mjera radi stvaranja privida o tome da je to volja srpskog naroda. Treće, ostvarene su dosta sigurne kopnene prometnice, i šire područje oko njih, između Srbije i zapadne Bosne, što je bio temeljni preduvjet za čvrstu povezanost sa „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Četvrto, muslimansko-hrvatski sukob doveo je srpske snage u položaj osiguravanja nadmoći i na određenim dijelovima, i na cijelom „velikom ratištu“. Ta se nadmoć učitovala u činjenici da  je vojni vrh bosanskohercegovačkih Srba mogao odvojiti znatne pričuvne snage, i to na području sjeverne i zapadne Bosne. Peto, uz  naklonost Velike Britanije i Francuske, postojali su uvjeti za prelazak u diplomatsku akciju s ciljem osiguranja političkoga priznanja agresijom uspostavljenoga faktičkoga stanja.

Za vraćanje povjerenja između Hrvata i Muslimana, a time i jačanje njihovih budućih odnosa, 14. svibnja 1994. u Ženevi se potpisuje sporazum o vanjskim granicama hrvatsko-muslimanske federacije. Uz stvaranje pretpostavki za hrvatsko-muslimansko savezništvo, Hrvatska je prisiljena povući snažnije političke i diplomatske poteze. Tako je 17. srpnja 1994. Usvojena Rezolucija o mandatu mirovnih snaga UN-a u kojoj stoji da „mirovne snage nisu ispunile gotovo nijedan od ciljeva zbog kojih su razmještene u Hrvatsku, nisu razoružale paravojne formacije lokalnih Srba, nisu osigurale povratak nijednog prognanika, nisu osigurale i zaštitile hrvatske granice, niti su stvorile uvjete za integraciju privremeno zaposjednutih područja u ustavno-pravni i gospodarski sustav Republike Hrvatske, uz nastavak etničkog čišćenja i rušenja civilnih, kulturnih i vjerskih objekata na tim područjima“.

Početkom lipnja u najužem krugu, u Glavnom stožeru OSRH razrađena je „Strategijska napadna operacija za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom snaga Ujedinjenih naroda“. Ona će se početkom svibnja i kolovoza 1995. očitovati kao operacije „Bljesak“ i „Oluja“.

Dne 23. rujna 1994. pred Općom skupštinom i u Vijeću sigurnosti UN-a izneseno je odlučno stajalište Sabora RH, da će biti otkazan mandat Mirovnih snaga ako one ne omoguće povratak okupiranih područja. Ta su nastojanja postigla rezultat i Vijeće sigurnosti 30. rujna 1994. usvaja Rezoluciju 947 koja je obuhvatila i potvrdila sve dotadašnje rezolucije i dala temelje za posljednji pokušaj mirnog rješavanja oružanog sukoba. Od posebne je važnosti bilo stajalište izneseno u Rezoluciji da su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite.  No, britanska diplomacija ne miruje. Pet dana prije izglasavanja spomenute Rezolucije supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen u londonskom „The Royal Geographical“ daje izjavu da je rat u Hrvatskoj građanski rat, a ne srpski osvajački rat. Njegove pak teze da je međunarodno priznanje Hrvatske „potaklo ratne operacije“ i da je „Jugoslavenska narodna armija štitila postojeću državu protiv odcjepljenja Hrvatske“,, značilo je ne samo otvoreno svrstavanje na srpsku stranu, nego i to da za raspad Jugoslavije glavnu krivnju snosi hrvatska težnja i pravo na samostalnu i nezavisnu državu.

Nakon potpisivanja Washingtonskoga sporazima, 18. ožujka 1994., kojime su završeni ratni sukobi Hrvata i Muslimana, bili su stvoreni kakvi takvi uvjeti za zajedničke vojne akcije.  Znajući za srpske planove o napadu na Bihać, i vidjevši što se je dogodilo sa Sarajevom  i Goraždom, zapovjednik 5. Korpusa ABiH general Atif Dudaković 26. listopada iznenadno je napao izrazito nadmoćnijeg srpskog neprijatelja. U pet dana snage 5. Korpusa ABiH prodrle su preko Ripača sve do Kulen Vakufa. Taj uspjeh ABiH koristi HVO te, uz sudjelovanje snaga ABiH na desnom krilu napada, nakon dva dana oslobađa šire područje Kupresa, površine 600 kilometara kvadratnih. „U strateškom smislu područje Kupresa ima težinu gravitacijske stožerne točke. Naime, on je zemljopisno središte 'velikog ratišta' i predstavlja najjaču točku s koje se može projicirati vojna moć, bilo prema Hrvatskoj, bilo u dubinu bosanskohercegovačkog područja“.

U međuvremenu se razmatraju mogućnosti napada snaga NATO-a na srpske položaje, no njih u svakome slučaju sprječava britanski general Michael Rose, bilo izmišljotinama da su Srbi raketnim sustavom zračne obrane već oborili nekoliko britanskih lovaca, bilo izmišljanjem da postoje teškoće u lociranju srpskih radarskih sustava zračne obrane, bilo tako što srpskim snagama dostavlja obavještajne podatke o metama napada.

U ranim jutarnjim satima 29. studenoga 1994. , kad je prijetio pad Bihaća i prava humanitarna katastrofa, a s obzirom da je bilo očigledno da snage NATO-a i međunarodna zajednica ne žele intervenirati,   započinje operacija HV-a i HVO-a „Zima 94“ na Dinari i u Livanjskom polju, usklađenim udarom topničkih, oklopnih i pješačkih snaga. Borba je u nemogućim vremenskim uvjetima trajala oko 27 h. Najveći dio Livanjskoga polja te izvišenja Starine i Dinare stavljena su pod nadzor hrvatskih snaga. Srpske snage koje su napadale „zaštićeno područje“ Bihaća bile su prisiljene stati jer im je prijetio udar s leđa. Hrvatske su snage tako učinile ono što nisu htjeli učiniti niti UN niti moćne snage NATO saveza.

Deseto poglavlje obrađuje 1995. g. – godinu hrvatske pobjede. Kako je bilo izvjesno da se jugoslavenska drama bliži kraju, u Hrvatskoj i inozemstvu jačaju pritisci na Hrvatsku i Vrhovnika dr. Franju Tuđmana. Najprije Miko Tripalo, predsjednik Soroševa „Otvorenog društva“ u beogradskom tjedniku „Vreme“ početkom siječnja 1995. Tuđmana optužuje za gubitak trećine državnog teritorija,  da bi zatim, petnaestak dan kasnije, ministar vanjskih poslova Jugoslavije Vladislav Jovanović u intervjuu milanskom dnevniku „Il Giornale“ pozvao Italiju da oduzme Istru Hrvatskoj jer je prema njegovim riječima, „Hrvatska okupirala teritorij koji je po svemu talijanski“. Nakon toga slijedit će novi pritisak. Naime, 30. siječnja 1995. veleposlanici Peter Galbraith, Jean Jacques Gaillarde, Geer Ahrens i Alfred Mattacotu Cordell predsjedniku Tuđmanu u ime Europske zajednice, SAD-a, Rusije i Međunarodne ženevske konvencije službeno uručuju nacrt plana „Z4“, koji je Srbima praktički osiguravao državu u državi, s obzirom da bi „Republika Srpska Krajina“ imala sve elemente državnosti. Srećom, predstavnici Srba taj su dokument odbili. Da je kojim slučajem bio prihvaćen, on ne samo da bi faktički značio gubitak 1/3 Hrvatske, nego  bi otvorio put daljnoj fragmentaciji i federalizaciji Hrvatske. To najbolje dokazuju izjave i potezi čelnika IDS-a. Nakon što je „Z4“ ugledao svjetlo dana, oni su izjavljivali da „neće poštovati odluke hrvatskog Sabora“, da „neće živjeti u državi pod sankcijama“, odnosno zauzimali su se za trojni istrijansko-slovensko-talijanski parlament. Destruktivni učinak „Z4“ vidljiv je i po tome što je stranka Dalmatinska akcija dva mjeseca kasnije, nakon njegove objave, istupila sa zahtjevom o posebnom dalmatinskom regionalnom saboru.

Kakvim se je sve perfidnim i pokvarenim postupcima služila britanska politika kako bi spriječila odlazak „mirovnih snaga“ iz Hrvatske , koje su za cijeloga mandata radile u korist Srba, pokazuje nam i izmišljotina koju je 10. travnja (slučajno baš tada?) u „The Guardianu“ napisao Julian Borger. On je, naime, napisao u članak čiji naslov sve govori – „Hrvatska će zahtijevati samo bijelce u snagama Ujedinjenih naroda“. Potpuno je jasno što se je ovakvim člankom željelo postići. I dalje podgrijavati tezu o genocidnim rasistima Hrvatima.

U proljeće 1995. napadna operacija snaga ABiH na širem području središnje Bosne doživjela je krah i pokazala da ABiH nema mogućnosti povratiti okupirana područja i stvoriti preduvjete za prekid rata. Krojači „Novoga svjetskog poretka“, prvensteno SAD koje su odlučile „nadziranu jugoslavensku krizu“ privesti kraju, tada donose odluku da dalje treba igrati na kartu hrvatske oružane sile. To će Hrvatskoj otvoriti put prema oslobođenju okupiranih krajeva.

Uslijedila je 1. svibnja 1995. napadna operacija „Bljesak“, kojom je oslobođena Zapadna Slavonija. O uspješnosti te vojno-redarstvene akcije najbolji svjedoči ocjena srpske ratne zločinke Biljane Plavšić, koja je u razgovoru sa zastupnikom „srpske skupštine“ iz Zapadne Slavonije rekla sljedeće:“ Hrvatska vojska savršeno je odradila zadaću, izuzetno je dobra bila koordinacija topništva, zrakoplovstva i pješaštva, prije samog napada i tijekom napada Hrvatska vojska blokirala je sve veze, tako da je vojska ostala bez komande,  sve vojne osobe koje su pobjegle u Bosnu odmah su mobilizirane i upućene u Vlašić i koridor“.

Nakon poraza u operaciji „Bljesak“, Generalštab Vojske Jugoslavije i Glavni štab „vojske republike Srpske“ aktiviraju planove po kojima je trebalo riješiti „zaštićena područja“ u BiH, a ako se pruži prilika na istočnom dijelu Hrvatske proširiti okupirano područje. S obzirom da se je Orašje uspjelo obraniti, planirana srpska okupacija Županje nije mogla biti ostvarena. Politički vrh u Beogradu i Banja Luci odlučuje stoga konačno riješiti pitanje „zaštićenih područja u BiH“.

Posljedica takve srpske odluke bio je genocid u Srebrenici, koji  je velika mrlja tadašnje međunarodne zajednice, koja – unatoč tom što je znala što bi se moglo dogoditi - nije prstom pomakla kako bi ga spriječila. Narednik britanskog SAS-a, tajanstveni „Nick Cameron“ sedam godina nakon pokolja u intervjuu za „The Sundy Times“, dao je izjavu da „nikada nije bilo nikakvog plana za obranu Srebrenice“. Još je dodao da mu je njegov zapovjednik rekao „da bi zračni napadi na srpske položaje, da ih je UN ikada naredio, bili uspješni i da se srebrenički masakr nikad ne bi dogodio“. Ministarstvo obrane Velike Britanije, Cameronu je zaprijetilo da  ako nastavi sa objavljivanjem takvih materijala, da će protiv njega biti pokrenut sudski postupak. Ovakav potez britanskog ministarstva govori dovoljno sam za sebe.

Nakon masakra u Srebrenici, združene snage dviju srpskih država „zapadno od Drine“ 19. srpnja 1995. započinju napadnu operaciju na „zaštićeno područje“ Bihaća.  Prema planu operacija se, osvajanjem grada Bihaća, trebala okončati najkasnije do 15. kolovoza.  Hrvatske je Vlada brzo reagirala i već sutradan 20. srpnja najavila Vijeću sigurnosti da bi zauzimanje Bihaća i protjerivanje 180 000 pripadnika ne-srpskih etničkih zajednnica značilo ugroženost Hrvatske ta da će Hrvatska biti „primorana poduzeti odgovarajuće mjere“ da bi obranila to „zaštićeno područje“. Konkretizacija te odluke uslijedila je 22. srpnja 1995., kada predsjednici Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju, to jest sporazum o „zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Koliko je osvajanje „zaštićenog područja“ Bihaća bilo važno srpskoj politici potvrđuje činjenica da je u Generalštabu Vojske Jugoslavije donesena odluka da se otpor snaga 5. korpusa ABiH, osim oprimjenom vojne sile, slomi i „biološkim sredstvima metodom trovanja artikala široke potrošnje“. Prije pomno planirane operacije „Mač-1“ ili „masovno oboljenje boraca 5. Korpusa“, doza zatrovane hrane isprobavana je na jednom hrvatskom branitelju, koji je držan zatočen u Kninu i koji je šest dana trpio bolove.

Napadna operacija na „zaštićeno područje“ Bihaća, nakon kraćeg prekida i povratka Mile Mrkšića iz Beograda gdje je otišao na konzultacije, nastavljena je 25. srpnja. U trenutku kada su snage dviju srpskih vojski „zapadno od Drine“ probile obranu 5. korpusa ABiH, na livanjsko-grahovskoj bojišnici 4. i 7. brigada Hrvatske vojske uz sudjelovanje ostalih postrojbi iz sastava hrvatskih snaga krenule su u napad. Taj je napad Hrvatske vojske, ili operacija „Ljeto – 95“ izazvao zbunjenost u oba srpska zapovjedništva. Sprski operativni stožeri posve su krivo prosuđivali da je namjera hrvatskih snaga prodor prema Kulen Vakufu i možebitno spajanje sa snagama 5. Korpusa ABiH. Napadna operacija „Mač-95“ na „zaštićeno područje“ naglo je oslabila. Onoga trenutka kad je general Mile Mrkšić odlučio da iz borbe izvuče Korpus specijalnih snaga, a bilo je to 27. srpnja 1995., i da napad prema Bužimu prepusti operativnoj skupini generala Mile Novakovića, da bi ojačao obranu Grahova, po drugi je put bilo spašeno „zaštićeno područje“ Bihaća“.

Nakon operacije „Ljeto- 95“ operativna situacija na terenu je bila idealna da se pokrene napadna operacija oslobađanja okupiranih područja. Predsjednik RH sastaje s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom na Brijunima. Veleposlanik je izrazio puno razumijevanje američke Vlade za hrvatsku politiku, za stratešku i političku važnost bihaćkoga područja i za potrebu da se napori međunarodne zajednice prvenstveno usmjere na obranu toga „zaštićenoga područja“. Prenio je stav predsjednika SAD-a Billa Clintona o važnosti suradnje bosanskih Muslimana i Hrvata. Predsjednik Tuđman je istaknuo uvjete za mirno rješavanje  sukoba, no istaknuo je da se u „sadašnjim okolnostima ne može više dopustiti srpsko izigravanje Republike Hrvatske“.

Američki veleposlanik koji je raspolagao informacijom da je Hrvatska vojska pripravna za operaciju „Oluja“, 3. kolovoza odlazi u Beograd i od Slobodana Miloševića dobiva uvjeravanja da se „Vojske Jugoslavije neće miješati u rat u Hrvatskoj“. Milošević je ta uvjeravanja dao jer je očekivao da će „srpska vojska Krajine“ pružati otpor najmanje deset dana „što bi bilo dostatno da međunarodni čimbenici primoraju Franju Tuđmana da zaustavi napad na 'republiku srpsku Krajinu'“. Nakon obustavljanja operacije, što bi za Hrvatsku kao državu bilo više od poraza, slijedili bi „pregovori u kojima bi Milošević izišao kao pobjednik i spasitelj Srba, a krivci bi bili oličeni u Milanu Martiću, Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju i drugim 'ratnim huškačima' i protivnicima 'miroljubive politike' Socijalističke partije Srbije“, odnosno srpskoga predsjednika. Plan B je bila tzv. „izmiješanost naroda i vojske“ u dugim kolonama prema istoku, tj. ako ne uspije plan A, pobunjeni Srbi pozvat će se da napuste okupirana područja. Kako je povijest pokazala,  s obzirom da je Hrvatska vojska u samo tri dana pomela vojsku „Republike srpske“, i oslobodila više od 10 000 kvadratnih kilometara okupiranih područja, bio je primjenjen plan B, koji se je kasnije pokazao uspješnim, jer su radi toga iseljavanja Srba – koje je stvarno bilo dirigirano iz Beograda, i koje nije bilo plan Hrvatske vojske – hrvatski generali Gotovina i Markač osuđeni za „udruženi zločinački pothvat“. Razloge neuključivanja vojske Jugoslavije u rat možemo, međutim, potražiti i u tome što se je Milošević bio svjestan da je Hrvatska vojska usvojila doktrinu (doktrina „zračno-kopnene bitke“) kojoj se Vojska Jugoslavije u kolovozu 1995., unatoč brojnijoj tehnici, na bojnome polju teško mogla suprotstaviti, a da „ne izbjegne rizik novoga poraza“.

Prelazak na plan B dogodio se u popodnevnim satima 4. kolovoza kada je Hrvatska vojska probila srpsku obranu na sva četiri glavna napadna smjera. U navedenoj situaciji dolazi do sjednice „vrhovnoga savjeta obrane Krajine“ na kojemu se donosi odluka „o evakuaciji stanovništva“. Nije se ni raspravljalo o mogućnosti da se ponudi primirje i prihvate pregovori s Hrvatskom, da bi srpsko stanovništvo ostalo,  ili da se evakuira samo onaj dio stanovništva koji bi se našao u zahvatu napadnih smjerova Hrvatske vojske. Odluka „o evakuaciji stanovništva“ značila je „evakuaciju svog civilnog stanovništva, kao i milicije i vojske, s cijelog područja zapadnog dijela republike srpske Krajine“. Pozivanjem pak da će u „organizaciji evakuacije u pratnji stanovništva aktivno sudjelovati i pripadnici mirovnih snaga“, u biti se je – kako je to  primijetio Milisav Sekulić, član Glavnoga štaba „krajinske vojske“ - , pospješivalo pokretanje srpskoga pučanstva na izbjeglištvo. Poziv predsjednika dr. Franje Tuđmana svim građanima srpske nacionalosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i imovinu da dočekaju hrvatsku vlast, bio je bezuspješan.

Carl Bildt, mirovni posrednik UN-a, odmah nakon prvoga dana „Oluje“ zatražio je od Europske unije da najteže osudi hrvatsku oslobodilačku operaciju.  U svome zahtjevu je podsjetio da je „lider Srba iz Krajine Mile Martić zbog raketnog napada na Zagreb u svibnju optužen za ratne zločine“, a on „teško uočava razliku između tih akcija i granatiranja Knina za koje odgovornost mora snositi predsjednik Tuđman“. Iz ovoga vidimo kako je zapravo Bildt autor „prekomjernog granatiranja Knina“, kao jedne od glavnih točaka optužnice protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača.

Prekomjerno granatiranje inače je pojam koji ne poznaje vojno umijeće, a da bi se pokazalo koliko je nebulozan, dovoljno je citirati Marka Vrcelja, načelnika topništva Glavnog štaba „srpske vojske Krajine“, koji je zapisao:“ Topnička kanonada počela je u cijeloj Krajini. Sve je do u najsitnije detalje isplanirano. Svaki projektil i svaka topnička vatra. Ubačeni su prije više dana i osmatrači rukovoditelji, koji projektile usmjeravaju na cilj. Najvažniji ciljevi u Kninu su zgrada Glavnoga štaba, rezidencija predsjednika države, Sjeverna vojarna, vojarna Senjak i glavno raskrižje u Kninu“. Dakle, pukovnik Vrcelj, kao topnički stručnjak, nijednom rječju ne spominje srušene civilne objekte, ni poginule ili pak ranjenje. Naprotiv, on dalje piše:“Dolazimo na raskrižje kod Dešlića. Granate su mnogo češće oko Glavnog štaba. Zaustavljam vozača i kažem mu da se vrati u vojarnu, a ja ću dalje pješice. Tražeći zaklon iza drveća, od drveta do drveta stižem u Glavni štab. Ulazim u zgradu i imam što vidjeti. Dvije granate su pale na parking prostor između zgrada, eksplodirale i uništile cijeli vozni park Glavnog štaba. Mora da ih je neki dobar topnik smjestio baš ovdje“.

Nakon operacije „Oluja“ i oslobađanja okupiranih područja, uslijedile su vojne operacije u Bosni i Hercegovini. U 6 h i 15 min. 8. rujna 1995., radi oslobađanja širega područja Drvara i Jajca, počela je napadna operacija Hrvatskih snaga i Armije BiH pod nazivom „Maestral“. Primjenivši ista doktrinarna načela kao i u operaciji „Oluja“ akcija je uspješno provedena kraju oslobađanjem 13. rujna 1995. Jajca. Nakon toga Srbi su kontrolirali manje od 48 % BiH.

Uslijedila je operacija „Južni potez“ hrvatskih snaga i ABiH, na području Vrbasa i planine Manjače, ne kojem su Srbi imali razmjerno dobro organiziranu obranu. Srpska vojska našla se je, međutim, pred potpunim porazom, a ulazak u Banju Luku, središte tzv. Republike Srpske, bio je neupitan. Sa snagama Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane s obje strane rijeke Vrbasa, razrađenom operacijom, i s udaljenosti od 23 kilometara, ulazak u Banju Luku bio je moguć za manje od 48 h. No, na scenu tada stupa NATO, s ultimatumom „ili će Hrvatske snage stati ili će biti izložene zračnima udarima“. Ne imajući izbora, hrvatsko vrhovništvo, nakon gotovo pet godina rata, ne želeći pogibiju više ni jednog hrvatskog vojnika, izdaje zapovijed da snage staju. „Republika Srpska“ bila je spašena, a s njome i Slobodan Milošević, koji je krojačima „Novoga svjetskog poretka“ još uvijek bio potreban, da bi se u jugoslavenskoj drami stvari stavile na početak – na Kosovo. Tek kada su nakon bombardiranja Beograda, u proljeće 1999., stvoreni uvjeti za izgradnju najveće američke vojne baze na jugoistoku Europe na Kosovu nedaleko od Uroševca, nazvane „Bondsteel“, Milošević više nije bio potreban.

Istočna Slavonija, Zapadni Srijem i Baranja na kraju su političko-diplomatskim naporima na miran način reintegrirani u ustavnopravni poredak RH, tako da provedba operacije „Vatrene kočije“, odnosno „Vukovarska golubica“, nije bila potrebna. Sama operacija već je bila razrađena, a kao priprema za nju bila je provedena i obavještajna operacija „Manjinjorgo“. Riječ je o operaciji, inače posljednoj u Domovinskome ratu, koja je započela odmah nakon „Oluje“, a cilj joj je bio stvoriti objavještajne pretpostavke za samu napadnu operaciju.

Iako je među inozemnim vojnim stručnjacima prevladavalo mišljenje  da će u slučaju primjene vojne sile u oslobađanju istočnoga dijela Hrvatske, s obzirom na teren i neposredni raspored snaga Vojske Jugoslavije, doći do najveće  oklopne bitke nakon Drugoga svjetskog rata u Europi, takva su mišljenja bila posve pogrješna. Oslobađanje hrvatskog Podunavlja ne bi bilo izvedeno ni po jednom obrascu iz udžbenika operacijskog umijeća, uključujući i udžbenik zračno-kopnene bitke. Primjenom tzv. „vatrenih tunela“, kroz koji bi se u slijednom prodoru uvele oklopne snage 1., 2., 3., 4., 5., i 7. gardijske brigade, do takve  bitke uopće ne bi došlo. Snage pet gardijskih brigada u „vatrene tunele“ koji bi bili ostvareni neprekidnim raketno-topničkim vatrama, od bojišnice do državne granice širine dva do tri km, uvele bi se ne iz dodira , nego iz pokreta, ali i iz dubine bojišta. Takav neočekivani manevar na bojištu istočne Hrvatske omogućio bi da se za samo jedan dan elitne snage Hrvatske vojske na hrvatsko-srpskoj granici nađu nasuprot snagama Vojske Jugoslavije. A iza njih, kao drugi strategijski postroj u borbenom poretku, od Dunava do Save, stajale bi pričuvne brigade i domobranske pukovnije jačine gotovo dvjesta tisuća vojnika. Dodatno, kao strategijska pričuva, u spremnosti za napad nalazile bi se 4 i 9. gardijska brigada.

Deseto poglavlje, koje ovdje nećemo prikazivati, detaljno obrađuje sastanak na Brijunima 31. srpnja 1995., kojim je dogovorena provedba operacije „Oluja“. Analiza sastanka pokazuje kako su potpuno deplasirane teze koje je Haaški sud gradio na temelju tzv. Brijunskog transkripta.

Zaključno, knjiga admirala  Davora Domazeta Loše nezaobilazno je povijesno gradivo za bilo kakvo ozbiljnije bavljenje Domovinskim ratom. Ona daje sveobuhvatnu analizu Domovinskoga rata sa stajališta vojne strategije. A to što njezin autor nije bio tek puki promatrač Domovinskoga rata, nego u tim presudnim trenucima hrvatske povijesti načelnik vojne obavještajne službe, ovoj knjigi daje dodatnu težinu i čini ju nezaobilzanom u privatnoj knjižnici svakoga koga zanima ovaj slavni dio hrvatske povijesti.


Davor Dijanović