Ćelovinu, zatvor u Mostaru, OZN-a je 1945. pretvorila u masovno morilište hrvatske mladosti. Među mnogim stradalnicima bio je i Josip Jozo Suton" koji ističe strašne razmjere' patnje i ubojstava u
Ćelovini zbog čega bi znanstveno trebalo istražiti to strašno mjesto te njezine Žrtve. Donosimo ulomak iz njegove knjige o stradanjima Hrvata poslije Drugoga svjetskoga rata koja je u pripremi.


Nakon Bleiburške tragedije moj Križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina
- Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok
su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine. Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepozato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće.

Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala!" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima, te nasrtali na nas, a sprovodnici nas tobože branili. Tako su nas "dopratili"
do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera odjevenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapamai opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetuje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga unutra u zgrad kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalija upućivao
u zatvorske ćelije.

Kasnije sam doznao da je bio šef tih balavandera zloglasni Ćima, brat dr. Esada Ćimića. Svi su ga oslovljavali "druže komandire", a kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju
uhićenika. Isto tako doznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao
nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder.

ĆeIovina - masovno morilište hrvatske mladosti

Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. za
razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje. To su sustavnočinili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i, u nju regrutirali najokrutuije poslušne sluge 'velikosrpske politike, među kojimaje bilo, nažalost i Hrvata.

Te poslušne sluge svakodnevno su progonili i zlostavljali hrvatski puk i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio okupili po hercegovačkim selima i zajedno svraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti Bleiburšku tragediju i
Križne putove i domoći se živi Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike.

U Ćelovini, ćelije su se svakodnevno punile i pramile. zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su imali nad njima neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskog bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dopuštena
sva sredstva.

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice,
uši, glad, žeđa i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji,rodbinom ili bilo s kime izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta itd. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je doznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini i u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje.

O zločinima iz prve ruke

Zatočenici u Ćelovini obično bi bivali likvidirani. Njihov život bio je isključivo u rukama OZN -aša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim
oružjem, trovanjem, vješanjem davljeIjenjem, bacanjem u jame i rijeke itd. i to s jednim sustavnim ciljem da se uništi što veći broj hrvatskog življa

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemogućeje iskazati. To su uglavnom glad, žeđa, premlaćivanja, prijetuje smrću, vezanja, vješanja, samice, te različita fizička i psihička zlostavljanja i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće. Uz takva mučenja i zlostavljanja, OZN-aši su masovno likvidirali zatočenike, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih okojima ja osobno svjedočim: Unutar Ćelovine postojala je ,,krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostatci
rasprsnutoga ljudskog mozga. Neke su ćelije nazivane "ambulantama". U njih su ubacivali zatočenike koji bi se potužili da su bolesni. U tim ćelijama, koje su ironizirano nazivane "ambulantama", bolesnike nije nitko liječio, jer u njima niti je bilo medicinskog osoblja,
niti kakvog sanitetskog materijala.

Dakle, tamo su u teškim mukama umirali. Osobno sam vidio kako teški bolesnici leže po podu u raspadajućem stanju pojedinih ekstremiteta i drugih dijelova tijela. I danas mi je svježa slika pred očima jednoga takvog nesretnika, kojega sam u prolazu hodnikom ugledao u toj jednoj ćeliji, koju je stražar toga časa otvarao, kako leži na podu do vrata golih natečenih nogu, koje su izgledale debele kao kakve klade. Druge dijelove tijela nisam mu mogao vidjeti, jer su bili zaklonjeni vratima. Nisam siguran da je taj jadnik bio živ, možda je već bio mrtav. Te ćelije smo mi zatočenici zvali "ćelije smrti", jer u njima nije bilo liječenja, nego samo umiranje. Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra, kao vreća. Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav OZN-in žbir. Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje. Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo. tijelo bilo plavo od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, doznali smo da se preziva Herceg, da je doveden iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik. Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelije i vjerojatno likvidirali.

Smrt gradonačelnika Hasanefendića i poznatog odvjetnika dr. Bpže Nikolića

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama uoči samog povlačenja prema Austriji. Nakon pada NDH i Bleiburške tragedije dovezeni su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na okolnim
ulicama. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se je iz hodnika podlivena krv iz ćelije. Nakon njihova umorstva, dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima, kako su u
teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945., dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje.Jedan rafal zgrrnio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio. Ta pucnjava trajala je dvadesetak miniuta. Nisam znao što se to događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji. Međutim, nakon toga, nastupila je tišina, Ja sam se iz skutrenog položaja podigao i u napetosti,
strahu i iščekivanju proveo čitavu noć. Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćeovina u kojoj je sve moguće, Moja nemoćnost prema ovome da je sve
moguće, činila me, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.


Josip Jozo Suton

Share
0