Predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj dr. Ružica Ćavar uputila je otvoreno pitanje predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Ivi Josipoviću, predsjednici Vlade Republike Hrvatske, gđi Jadranki Kosor, i predsjedniku Hrvatskoga sabora, Luki Bebiću u kome se otvoreno pita "Tko su to ljudi koji u Srbu groteskno slave zločine i zločince i tko su oni koji im daju potporu?"

Pismo prenosimo u cijelosti.

Uvod - ljubav i mržnja

Iako je čovjek, kao kruna svega stvorenoga, stvoren iz najveće Božje ljubavi, kao Božja slika, da bude ljubav, sustvaratelj, brat i prijatelj drugih ljudi, te Božji suradnik u upravljanju i čuvanju prirode na planetu Zemlji, ipak znamo da su se od samog početka ljudskoga roda, na žalost, događali i zločini između ljudi i prema prirodu, zbog zavisti, mržnje, oholosti i pohlepe, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, a događat će se i u budućnosti.

No, činjenica je da su sva druga bića u prirodi, vidljiva i nevidljiva, stvorena samo kao materijalna i tjelesna bića, sa unaprijed određenim osobinama u njihovu genomu, te žive prema svojim nagnućima, bez bilo kakvih svojih samovoljnih, individualnih i skupnih određenja.

Čovjek je stvoren kao razumno i emocionalno biće, koje nije samo tijelo, nego je u prvom redu duhovno, duševno i društveno biće, koje u dubini svoga duha, kao popudbinu na ovaj svijet, ima klicu savjesti i, kao najdragocjenije blago, klicu ljubavi i vjere u svoga Stvoritelja, koji je sama ljubav.

Ali, kako je Bog i najveća moć i najveća sloboda, stvorio je i čovjeka na svoju sliku, da bude slobodno biće i da sam odlučuje kakav želi biti.

Bogu je naša sloboda na prvome mjestu i ne želi žrtvovati tu našu slobodu ni po koju cijenu. Bog, kada bi htio, moga bi nas učiniti da budemo samo dobri i da ne činimo nikakvo zlo. No, Bogu je važnija naša sloboda, a nadam se i svima nama, negoli nekakva prisilna nagonska dobrota. U tome slučaju mi ne bi bili slobodni ljudi, nego bi bili kao životinje.

Mislim da nitko neće reći da bi želio biti životinja. Ipak, ako čovjek svojom slobodnom voljom želi živjeti prema samo tjelesnim i drugim deformiranim nagnućima, sigurno neće postati kao životinja, nego će biti gori od životinje, bit će monstrum, tj. nakaza, čudovište, izrod, strašilo...

Dakle, svakoga čovjeka, kao dijete od začeća i od samoga rođena u obitelji i društvu treba s ljubavlju i dobrim primjerom odgajati kako bi se u njemu rascvjetala ona od Boga darovana klica savjesti i ljubavi, do razgranatoga stabla razlikovanja dobra od zla, dobrote i ljubavi, a time osobne i zajedničke sreće i optimizma, koji obuhvaća sve druge ljude i cjelokupnu prirodu.

No, takav odgoj zahtijeva i napor od odgojitelja i odgojenika, koji dugoročno vodi u sreću i dobrobit svih.

Nasuprot, ako se nećemo ništa ili vrlo malo truditi u odgoju svakog pojedinog čovjeka, kao kada se ne obrađuje zemlja i ne sije dobro sjeme, sigurno je da će sam po sebi prevladati korov, koji uguši i one klice dobroga sjemena, kao što i korov zla i zlih nagnuća zaguši u čovjeku klicu savjesti i ljubavi. Zlo uvijek izgleda privlačno i nudi ugodu odmah, bez ikakva napora, ali dugoročno sigurno vodi u propast i nesreću, kako pojedinca tako i širu zajednicu.

Možemo samo zamisliti, a na žalost i vidjeti što se događa sa ljudima koji ne samo da nisu primili dobar i plemenit odgoj, nego su čak odgajani u sotonskoj mržnji i koji su gledali sotonsko zlo pohlepe, mržnje, nepravde i svakovrsnih zločina kod svojih odgojitelja.

Rezultat toga sotonskog odgoja i sotonskih primjera su sva užasna zla koja se događaju u cijelome svijetu, a na veliku tragediju i na našim prostorima, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao i tijekom poslijeratnog zločinačkog komunističkog sustava, sve do 1990. godine.

Zašto smo mi Hrvati, kao miroljubiv narod, bili izloženi tolikim stradanjima tijekom povijesti, a posebno od 1918. godine, u nasilnoj tvorevini staroj i bivšoj Jugoslaviji?

Zašto mi Hrvati ne bismo imali svoje pravo na samostalnu i slobodnu državu na prostoru svoje domovine? Zar nije to jedino mjesto na svijetu gdje mi imamo prirodno i Božje pravo na svoju nacionalnu državu? Također je naravno pravo da ta hrvatska nacionalna država bude i građanska država i domovina svih drugih miroljubivih i ravnopravnih građana koji u njoj žele živjeti.

Kao što svaka obitelj želi i treba imati svoj stan ili svoju kuću, da bi u miru i slobodi mogla živjeti i svoju djecu odgajati, tako i svaki narod želi i treba imati svoju samostalnu i slobodnu državu, kako bi uređivao svoje narodne poslove za svoju budućnost, u zajedništvu i slozi sa susjedima i svim drugim narodima.

Hrvatski narod, koji je od dogovornog doseljenja na prostore ove svoje lijepe domovine, u 7. stoljeću poslije Krista, gdje je ubrzo dragovoljno i postupno primio i kršćansku katoličku vjeru, te organizirao svoju moćnu državu sa svojim knezovima i kraljevima, a zadržao je svoj državno-pravni kontinuitet od 1102. godine u dogovorenim personalnim unijama, putem svoga Hrvatskoga državnoga sabora, sve do 1918. godine.

U staroj Jugoslaviji, tamnici hrvatskoga naroda i svih nesrpskih naroda, zbog velikosrpskog terora i svakovrsnog nasilja, hrvatski narod je bio stalno izložen pljački i stradanjima, te je bio potpuno obespravljen. Kada se ta nasilna tvorevina 1941. godine raspala, bilo je normalno da hrvatski narod, sticajem mogućih okolnosti, obnovi svoju samostalnu hrvatsku državu, nakon 839 godina, na opće oduševljenje naroda.

Logično je da vlastima hrvatske države ni hrvatskome narodu nije bio u interesu nikakav teror ni osveta prema bilo kome, nego da je novoj državi bio u interesu mir i red.

No, to, naravno, nije bilo u interesu neprijateljima svake hrvatske državnosti i nekada privilegiranim četničkim podložnicima tuđih, odnosno velikosrpskih interesa, kao ni komunističkim poslušnicima Kominterne, kao ni talijanskim fašistima, koji su djelomično okupirali teritorij hrvatske države. Svi su oni, a pogotovo organizirani četnički elementi, odmah, sa svom mržnjom, nasrnuli zločinima na hrvatske obitelji i hrvatske redarstvenike.

Vlast NDH je vjerojatno u tome kaosu nasilja i zločina nad hrvatskim obiteljima, nad nemoćnim ljudima, ženama i djecom, te raznim teškim diverzijama u kojima su miroljubivi i nedužni ljudi stradavali, kao i imovina, ponekad prijekim sudovima i nasilno odgovarala odmazdama, pri čemu su mogli stradati, a i stradavali su, i nedužni Srbi, što je svakako zločin za veliko žaljenje.

Ipak, te službene režimske odmazde sigurno nikada nisu pogađale žene i djecu, dok je četnička strana, u kolaboraciji sa talijanskim fašistima, ali i srpskim partizanima, provodila najteži genocid nad katoličkim i muslimanskim Hrvatima, po službenoj zapovijedi njihova vođe, velikosrpskog zločinca Draže Mihailovića.

Na sve te strašne četničke zločine vjerujem da je bilo i samovoljnih, pojedinačnih i grupnih, osvetničkih zločina od strane izbezumljenih pripadnika vojske NDH, kojima su često svi drugi najdraži članovi obitelji, pa i djeca, bili poklani.

No, činjenica je da je vlast NDH sve takve zločine istraživala, te otkrivene počinitelje prijekim sudovima sudila i na smrt strijeljanjem. Zatvore i logore u NDH slobodno je kontrolirao Međunarodni Crveni križ, čije su se primjedbe uvažavale.

Ipak, veliki dio zločina činili su širitelji komunističke ideologije "svete mržnje", raznim diverzijama, gdje su najviše stradavali nedužni. Posebno su svoju mržnju iskazivali nad svojim zarobljenim protivnicima, braniteljima NDH, za koje nije bilo milosti, zatvora ni logora, pa i nad tolikim nedužnim hrvatskim svećenicima, a često, preobučeni u ustaške odore, i nad pravoslavnim pučanstvom u NDH, kako bi ih pridobili u svoje redove.

U tom kolopletu ratne mržnje i zločina nad hrvatskim narodom, ne smijemo zaboraviti ni saveznička bombardiranja hrvatskih gradova i užasne civilne žrtve. Tako nam je razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća u miru zločinačke države Jugoslavije pokazalo kakve zločine ljudi ispunjeni mržnjom mogu činiti, pa čak i slaviti zločine, ali da bi se takvo slavljenje i brušenje noževa za nove zločine moglo nastaviti i u samostalnoj, slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj, zaista se ni u snu nismo nadali.

Četnički i partizanski zločini 27. srpnja 1941. godine

Jedan od najtežih četničkih zločina nad nedužnim i nemoćnim hrvatskim obiteljima dogodio se upravo 27. srpnja 1941. godine.

Kao što je poznato, zaustavili su dva vlaka sa hodočasnicima koji su se vraćali u Drvar iz mjesta Kosovo kraj Knina, gdje su 26. srpnja proslavljali blagdan sv. Ane. Oko 600 hodočasnika, najviše žena i djece, mučki su pobili i bacili u jamu Golubnjaču. Župnika i vođu hodočasnika su najteže mučili i pekli. Također su poklali i sve Hrvate i obitelji sa većim brojem djece u Drvaru, Grahovu i Krnjeuši, a i mjestima Boričevcu, Španovici i drugima, te opljačkali i spalili kuće i crkve, a župnike mučili na najgrozniji način.

Na žalost, događali su se i mnogi drugi zločini tijekom toga rata, uglavnom na teritoriju NDH, gdje je stradalo oko 100.000 ljudi, a da i ne govorimo ovom prilikom o strašnim zločinima nad hrvatskim narodom u poraću, po završetku rata. Sve to užasno zlo nad hrvatskim narodom dogodilo se najviše zbog mržnje, u kojoj su četničke skupine, pod utjecajem hrvatskih neprijatelja, odgajane kroz generacije.

Posebno je značajno da je jedino komunistička ideologija mržnju stavljala na pijedestal svetosti i tako odgajala svoje pripadnike u ratnim zbivanjima, pa i u vlastitim obiteljima.

Stoga nije čudo da se u bivšoj Jugoslaviji dan najstrašnijeg četničkog pokolja i genocida, 27. srpnja, slavio u SR Hrvatskoj i SR BiH kao dan narodnoga ustanka protiv navodnoga okupatora.

Čudo zla i mržnje se događa i danas, u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj

Iako je u Republici Hrvatskoj još 21. ožujka 1991. godine Hrvatski državni sabor donio Zakon o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, te dan 22. lipnja proglasio kao državni blagdan antifašističke borbe, evo, od 2008. godine, ponovno se, uz sudjelovanje najviših državnih institucija, slavi dan četničkoga pokolja nedužnih i nemoćnih hrvatskih hodočasnika, 27. srpnja 1941. godine, kao dan antifašističke borbe naroda Like.

Dvije tisuće desete godine, uz nazočnost najviših državnih dužnosnika, predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora i izaslanika Vlade, kao i predsjednika političkih stranaka SDP-a, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Damira Kajina, obnovljen je spomenik u Srbu tome četničkome pokolju mirnih hrvatskih hodočasnika, i to za hrvatski narodni novac. O spomeniku na žrtve toga pokolja nigdje ni riječi u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. I ove, 2011. godine, opet se na istome mjestu, uz Milorada Pupovca i Slobodana Uzelca, okupilo nakaradno društvo, mediji kažu njih 500-tinjak iz svih država bivše Jugoslavije, i to sve u organizaciji i uz Srpsko narodno vijeće Milorada Pupovca i Slobodana Uzelca, također i saveza takozvanih antifašističkih boraca. Među njima, kao glavni govornik, bio je neizbježni bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, kao izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, Predrag Matić, te vjerojatno izaslanici drugih državnih institucija, koje mediji nisu spominjali.

Stjepan Mesić, iako je bio visoki dužnosnik Republike Hrvatske u vrijeme kada se donosio Zakon o državnim blagdanima, on na mjestu spomenika zločinu kaže da je 22. lipnja u Brezovici osnovan partizanski odred, ali da je pravi ustanak bio baš u Srbu, i to, kao što sam rekla, kada su poklani i pobijeni "fašisti", žene i djeca hodočasnici. Također je rekao da su mirni prosvjednici na priličnoj udaljenosti od slavljenika, u organizaciji Autohtone hrvatske stranke prava, njih 200-tinjak, sa hrvatskim trobojnicama i protučetničkim natpisima "obična strašila".

Hrvatska stranka prava stavila je kod četničkoga spomenika zločinu cvijeće i natpis sjećanja na žrtve toga monstruoznog slavlja, što je Milorad Pupovac nazvao skrnavljenjem spomenika.

Koliko je mržnja moćna deformirati ljudski razum i osjećaje, pokazuje i to da su sudionici toga zločinačkog slavlja na tome mjestu zaigrali i kozaračko kolo.

Dr. Ružica Ćavar

predsjednica Hrvatskog pokreta

za život i obitelj