Prikaz knjige Đure Vidmarovića, Hrvatsko rasuće, Naklada Bošković, Split, 2009.


»"Mladi misle misli mira, oni čeznu za svojim ognjištem, za sigurnom budućnošću. Baranju nose u duši i srcu, u snu i javi. Hoće svoj dom, neizmjerno mnogo vole svoju domovinu Hrvatsku." Jednako i Hrvati i Mađari.« (str. 337.) Ovo su riječi s kraja knjige koja je pred nama. A započela je A. G. Matošem kao svjedokom Hrvatskog etničkog rasuća. Kad govori o svemu tome, onda Vidmarović ustvrđuje da su se Hrvati triput masovno selili. Prvi put bilo je to u vrijeme seobe naroda kad se iz svoje tadašnje postojbine doseljavaju na sadašnje prostore. Hrvate koji su ostali izbrisali smo iz sjećanja. Drugo raseljavanje vrhunac ima u 15. i 16. st. Pred naletom Turaka prema Srednjoj Europi, ostavši uglavnom sami na bojištu, Hrvati nisu uspjeli dokraja izdržati pa ih se iselilo oko trećine. Treći put Hrvati se raseljavaju krajem 19. st. Uzroci su gospodarske i političke naravi. Međutim, ne zaboravlja Vidmarović ni druga rasuća. Spominje Bleiburg iz 1945. i Srijem iz 1992. Ruka više-manje ista. Sjeća se i Boke Kotorske, kao i položaja hrvatske manjine u Sloveniji. Svi ti prostori, kao i razni drugi europski i prekomorski, za Vidmarovića su ono mjesto gdje se stvara jedinstvena hrvatska književnost. U krivu su svi oni koji na to gledaju drukčije.

Knjiga nije nikakvo stručno djelo, ali to ne znači da su zaključci pogrješni. Ovo je ustvari zbirka tekstova pisana u različitim prigodama i za različitu namjenu. Da bi čitatelju olakšao snalaženje, Vidmarović ih slaže u određene cjeline. Počeo je s poviješću pa je prvo poglavlje jednostavno nazvao »Povijesna svjedočenja«. Spomenuo se A. G. Matoša, admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, učiteljice iz Ližnjana Ljudmile Vodinelić. U sljedećem poglavlju općenito je progovorio o književnosti hrvatskih narodnih manjina. Logično je da je nakon toga počeo govorom o pojedinim, stavivši ih ujedno u naslove poglavlja: Gradišće, Slovenija, Boka Kotorska, Srijem i Bačka, Makedonija, Mađarska, Italija, prekomorske zemlje. Nekada Vidmarović o njima izravnije progovara, nekada to čini kroz predstavljanje neke knjige ili raspravljajući o određenom problemu. Ali svugdje se prepoznaje misao da smo jedno i da ne samo književne, nego i političke i svake druge prilike itekako diraju i trebaju dirati i nas koji smo u domovini.

Čovjek bi pomislio da je sve ovo pisano u ovo vrijeme slobode koja je takva kakva je. Međutim, istina je drukčija. Objavljivao je Vidmarović ove tekstove i u huda komunistička vremena. Čak lakše nego sada. Tako u uvodu izravno proziva razna javna glasila poput Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, Novog lista, HTV-a, pa čak i Vjesnika koji bi zbog vlasničkih odnosa trebao disati domoljubno. Izgleda protuslovno, odnosno izgleda da je u pravu. Sinovi su bolje svladali zanat od svojih komunističkih očeva.

Vidmarovića je strah da ovo rasuće ne urodi nestajanjem pa zbog toga posljednje poglavlje posvećuje politici, odnosno pitanju asimilacije i integracije. Zanimljivo, tekst je pisan u ona komunistička vremena. Ali nije izgubio na svojoj važnosti. Pitanje je samo koliku pozornost hrvatske vlasti pridaju toj opasnosti.

Iako pratim književnost, moram priznati da sam za mnoga imena i za mnoge teme tek saznao iz ove knjige. Koliko tek manje o svemu tome znaju oni koji se svime ovim ne bave. Nije to zacijelo naša sramota, sramota je to društva koje do dana današnjega ne pronalazi dovoljno snage na pravi način progovoriti o samome sebi. Zbog toga je ova Vidmarovićeva knjiga dragocjena i trebalo bi mu pomoći u stvaranju djela koje bi na sustavniji način progovorilo o svemu ovome. Zacijelo će se jednom nešto slično dogoditi, možda u izvedbi više njih. Dotle se pripremajmo za taj trenutak čitajući ovo toplo, domoljubno, utemeljeno Vidmarovićevo djelo.

Miljenko Stojić