U organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih  žrtava iz Varaždina i Udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice komemoracijom obilježen Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima u Varaždinskoj županiji


Okupljanje kod spomen križa u šumi udaljenoj oko 2  kilometra, od naselja Leskovec, na cesti Varaždinske Toplice – Svibovec – Ludbreg,  udaljen oko 3,5 kilometara od sjedišta župe Svibovcec Toplički, započelo je oko pola četiri popodne, a do 16 sati tu su se našli predstavnici brojnih udruga iz sjeverne Hrvatske, pa i nešto udaljenijih mjesta. Uz organizatore Dna sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima dvadesetog stoljeća, Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava  Varaždin i udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice koji su pred 8 godine priredili i prvu komemoraciju na kojoj je spomen križ blagoslovio i misu služio mons Marko Culej, prvi biskup Varaždinske biskupije, tu  su bili predstavnici ogranka Hrvatski domobran iz Novog Marofa, Svetog Ivana Zeline, Đurđevca, Varaždina i Rijeke, članovi Udruge veterana i dragovoljaca domovinskog rata, župe Sv.tri kralja Svibovec, Udruga dragovoljaca i veterana HOS-a Međimurja, Udruga dragovoljaca i veterana domovinskog rata Varaždinskih Toplica kao i članovi udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata iz Toplica, Društvo za obilježavanje grobišta žrtava komunizma iz Čakovca, Hrvatsko žrtvoslovno društvo iz Zagreba, a tu su bili i predstavnici nekih političkih stranaka koje djeluje na području Varaždinskih Toplica, Akcije za bolju Hrvatsku, HDZ-a, HNS-a, HSLS-a, … Tu su bili i predstavnici topličke vlasti, gradonačelnik Dragutin Kranjčec, zamjenica Dragica Ratković i predsjednik Gradskog vijeća Tomica Čukli, a odavanju počasti nazočio je i zamjenik župana Varaždinske županije Milan Pavleković, kao i rodbina stradalih i župljani naselja župe i svjedoci.

Komemoracija je pčela hrvatskom himnom koju je, uz pratnju orguljaša Antuna Pokosa,  otpjevao zbor župe Sveta Tri kralja iz Svibovca, a potom je uslijedio mirozov koji je na trubi izveo prof. Tomislav Ratković. Potom su kod spomen križa položeni vijenci i zapaljene svijeće. Vijence su položili predstavnici udruga, Grada Varaždinske Toplice koji je i ove godine bio pokrovitelj komemoracije, političke stranke i ostali sudionici. U ime Društva za obilježavanje grobišta vijenac su položili Dragica Markan, Zlatko Pišpek i Stanko Cecelja, a u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva Željko Tomašević i Franjo Talan.

Govor predsjednika udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice

U ime organizatora spomen sjećanja sudionike je pozdravio Ivica Dijanuš, predsjednik ogranka HD V. Toplice, koji je u svom govoru rekao: - Sa najvećim pijetetom pozdravljam veterane Hrvatskih oružanih snaga iz Drugog svjetskog  rata, sudionike križnih putova, sve mučene i zlostavljane, jer Vama je posvećen ovaj spomendan. Da Vam Bog  zdravlja da nadživite sve svoje krvnike. Povodom europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima okupili smo se ovdje nad ovim grobovima golobradih mladića koji su mučeni, razodjeveni, ponižavani i ovdje poubijani, bez suda i dokazane im krivnje. Da poštovana gospodo, poubijani su zato što su bili hrvatski vojnici i mi im se zato klanjamo. Udruga Hrvatski Domobran promiče pozitivne uspomene na hrvatskog vojnika oduvijek, a poglavito od davne 1868. godine kada je hrvatski vojnik i časnik smio progovoriti hrvatskim jezikom i zvati se hrvatski domobranom. Najgore razdoblje za hrvatskog vojnika bilo je zasigurno po završetku

Drugog svjetskog rata kada ih se masovno bez suda ubijalo, kada se njihovim glavama plaćala trgovina teritorijem. Najviše nas boli  što do danas nitko nije odgovarao za te strašne zločine nad hrvatskim vojnicima. Nalogodavci, a i njihovi egzekutori, bili su godinama ili su još uvijek naši dobri susjedi. I evo za čudo, proradila je savjest političara koji prije trguju glavama tih patnika, a poslije pilatski peru ruke pa su ovaj dan proglasili danom sjećanja na te sužnje.

Svjedoci smo da niti u domovinskom ratu hrvatski vojnik nema sretan završetak. Hrvatskog vojnika gleda se kao lopova i propalicu. Veliki dio hrvatskih vojnika i časnika trune po zatvorima ili ih se još uvijek goni kao ranjene zvijeri. Nama koji to javno govorimo spotiče se da je to govor mržnje, zato svima jasno govorim, NE, mi ne mrzimo ali niti ne zaboravljamo. Mi ne veličamo nikakve politike, ali Vas molim da nam hrvatski vojnik uvijek u srcu bude i ostane heroj. Na to nas obvezuju ove umorne kosti hrvatskih mladića razasute diljem Lijepe naše i susjednih nam zemalja. – rekao je Ivica Dijanuš i potom rekao riječi zahvale: - Najdublje zahvaljujem svima koji ste svojim dolaskom stali na stranu istine koju ne smijemo zaboraviti, uveličali ovaj spomen na Hrvatske mučenike. Zahvaljujem Gradu Varaždinske Toplice. Ocu biskupu Josipu Mrzljaku i svećenicima, koji će predvoditi sv. misu, crkvenom zboru župe Sveta Tri kralja i  ravnatelju Antunu Pokosu, poduzeću “MESTRA“ Petkovec, DVD-u V.Toplice i Leskovec, predstavnicima medija te svima onima koji su potpomogli organizaciju ove svečanosti. Ostanite zdravi i ponosni na hrvatskog vojnika uz domobranski pozdrav, Za Hrvatsku uvijek!

Dužni smo se i prema žrtvama komunističkog poretka s dužnim poštovanjem odnositi

Nazočnima se u ime suorganizatora obratio Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava koji je naglasio: - Grobištima i stratištima Drugog svjetskog rata i poraća posuta su diljem Hrvatske, a više desetaka tisuća civila i hrvatskih vojnika koji su u svibnju mjesecu 1945. godine nastojali spas potražili pod okriljem saveznika i povlačili se prema Austriji, poubijano je već u susjednoj Sloveniji. Društvo za ureditev zamolčanih grobova iz Ljubljane, u objavljenom zborniku, procjenjuje da je u valovima rijeka, rudarskim oknima i brojnim jamama, pancer grabama i ostalim obilježenim i neobilježenim stratištima poubijano 190 tisuća Hrvata. (zbornik – strana 421), uz više desetaka tisuća ostalih žrtava.- U daljnjem izlaganju osvrnuo se i na rad Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je prestala radom početkom 2000-te, kada je došlo do promjene vlasti, te je u jesen iste godine osnovano Društvo s ciljem daljnjih prikupljanja podataka o stradalima i obilježavanje grobišta.Društvo je u cilju istraživanja suradnju proširilo sa sličnim udrugama u Hrvatskoj i Sloveniji, a plod te suradnje je i osnivanje zajedničkog odbora za obilježavanje grobišta Leskovec što su zajedno učinili predstavnici Društva i članovi udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice. Zahvalio je tadanjem predsjedniku HD Toplice Franji Bešeniću, današnjem počasnom predsjedniku, kao i predsjedniku odbora Stjepanu Piškoru i ostalim članovima, kao i biskupu Marku Culeju koji je 28. rujna 2003. godine spomen križ i blagoslovio.

Izrazio je i nadu da će se utvrditi i mjesto ukopa ubijenog svibovečkog župnika Josipa Lesjaka, a i ostalih nestalih i stradalih u bezumlju ratnih i poratnih likvidacija.

Na ovome području sjeverne Hrvatske, Varaždinske i Međimurske županije, postoji preko 60 grobišta i jama u kojima leže posmrtni ostaci žrtava vjerujemo da i one zaslužuju minimum civilizacijskog poštovanja, a to je pravo na grob.  Ujedno izražavamo nadu da ćemo se i u Hrvatskoj i prema žrtvama komunističkog poretka s dužnim poštovanjem odnositi kako to dolikuje ljudima europskih opredjeljenja.

Još jednom svima hvala na sudjelovanju i molitvi za žrtve grobišta Leskovec kojima pridružujemo i žrtve stradale na ostalim mjestima kojih je više stotina u Hrvatskoj, a i stradalima i proganjanima po zatvorima i mučilištima u kasnijem razdoblju. Pokoj im vječni ma gdje počivale.

Europa neće biti ujedinjena dok se ne stvori zajednički pregled povijesti

Nazočnima se potom obratio Nikola Matičić, predsjednik središnje udruge Hrvatski domobran, a potom i general Hrvatske vojske Željko Sačić. Milana Pavlekovića, dožupana županije Varaždinske rekao je: - S osobitim poštovanjem i pijetetom smo se danas okupili ovdje kako bismo odali počast ratnim i poratnim žrtvama totalitarnih autoritarnih režima 20. stoljeća. Ove godine se po prvi puta kao spomendan obilježava Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima i u ovo obilježavanje se aktivno uključila i Varaždinska županija. Treba istaknuti kako se otkrivanjem i ocjenjivanjem komunističkih i drugih totalitarnih zločina, te prihvaćanjem odgovornosti i traženjem oprosta postiže svojevrsna pomirba kao krajnji cilj suvremenog civiliziranog društva. Svi znamo da je Hrvatska u prošlom stoljeću bila suočena s tragičnim stradanjima kao posljedicom vladavine totalitarnog sustava. Danas imamo demokraciju, mlada smo država i moramo promicati demokratske norme i demokratska načela. Društvo koje se zatvara u sebe i koje nije spremno prihvatiti različitost i otvorenost nije demokratsko društvo te kao takvo postaje zatvoreno i autokratsko. Hrvatska je danas otvorena zemlja, zemlja koja je na samom ulasku u Europsku uniju i koja mora biti jedna od nositelja demokracije na ovim prostorima. Nikada se ne smiju zaboraviti ljudske žrtve koje su nepotrebno i suludo stradale samo zato što su bile drugačijih mišljenja, stavova, opredjeljenja. Danas se s pravom govori kako Europa neće biti ujedinjena dok se ne stvori zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe.

Zločini se ne smiju prikrivati, oni moraju biti jasno i strogo osuđeni i sankcionirani.

Neka ovaj dan bude vječiti spomen žrtvama totalitranih režima, režima koji se ne smiju nikada ponoviti i dogoditi na ovim prostorima. – rekao je na kraju zamjenik župana Milan Pavleković.

Prošlosti je potrebno udariti pečat istine

U ime pokrovitelja komemoracije skup je pozdravio i prisutnima se obratio i Dragutin Kranjčec, gradonačelnik Varaždiskih Toplica: - Poštovane dame i gospodo.Poštovane obitelji žrtava, poštovani Oče biskupe, poštovana gospodo svećenici, dragi gosti i uzvanici i svi oni koji su danas došli, na ovo mjesto tuge, da spokojno i dostojanstveno istini pruže utjehu, i ne daju oblaku zaborava da pokrije ovaj križ. Zaborav se htio nametnuti šutnjom nad onima kojima danas odajemo počast. A to su žrtve krvničkoga pohoda, njih 88 koji su ubijeni bez suda i dokazane krivnje sa ciljem nemilosrdnog i životinjskog nametanja nadmoći. A zbog čega danas ne možemo otisnuti i prebroditi, a to je podjela na Njih i Nas. U ne tako dalekoj prošlosti, u Hrvatskoj, kao i diljem svijeta rasplinule su se političke ideologije, represivnih metoda, metoda dijeljenja svijesti, zakidanje osobe kao individue sa namjerom stvaranja vladavine straha, čije su metode obračunavanja sa protivnicima režima bile: svaka tijelo pred salvom metaka klone. I svaki od tih političkih režima, ponekad i u sukobu jedan sa drugim, bio je narodni zatvor pod istim krovom kuće totalitarizma. I nijedan od tih režima nije imao za pravo da različitost kažnjava lišenjem slobode i u toliko često tužnih slučaja smrću. Neki od stražara te kuće i danas slobodno šeću sa svojom tamnom prošlošću i oni su danas nevidljivi pred zakonom. Ostaviti prošlost tako raskopanu i mutnu, ne dati zadovoljštinu obiteljima čiji su sinovi, braća, očevi padali u ime utopije sramotno je i tužno. Sramotno je i tužno ne prihvatiti odgovornost utvrđivanja istine, šutnjom preoblačiti prošlost stvarajući mitove i bajke. Ova krv koja je prolivena u rujnu 1943. godine nije bila bajka. Ona je tekla u tijelima neznanih nesretnika koji nisu bili krivi za nekonstruktivne političke dijaloge i taštinu onih koji su te dijaloge vodili. Ulij strah pa zavladaj! Zar takvu vladavinu ne možemo osuditi? Zar nije takvoj prošlosti potrebno udariti pečat istine? Zašto se vraćamo stalno kopajući po duhovima tih vremena? Zato što ona razdvaja, zato jer i danas iz usta odlaze dokazane tvrdnje obiju strana kako je bilo opravdano. Zapamtite, nijedan izgubljen život, nijedan dan oduzimanja slobode, mučenje i iživljavanje nema opravdanje. Zapamtite ta kuća totalitarizma bila je kuga sa različitim simptomima razgranatih ideologija. Ono što nama ostaje, jest ustrajati na rehabilitaciji prošlosti, istini dati riječ i jasnoćom zatvoriti knjigu prošlosti koliko god ona bila tužna i nepravedna. I zapamtiti nijedan oblik totalitarističkog djelovanja nije smio koristiti sredstva ubijanja kako bi opravdao svoj cilj. Bio on, ondašnjim žargonom upotrijebljen, njihov ili naš. Ostavimo djeci budućnost istine da se barem oni, ako tako dugo nismo mogli mi, neopterećeni okrenu stvaranju zdravog temelja življenja. A vi, nesretni nosioci svijeća istine, kojih se danas prisjećamo i spominjemo, neka Vam je laka zemlja.

Prema našim mučenicima morali smo se odnositi prisilnom šutnjom.

O žrtvama i stradanjima progovorio je i Željko Tomašević, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva koji je rekao: Hvaljen Isus i Marija, štovani Oče biskupe, nazočno svećenstvo, braćo i sestre, na ovoj svetoj mučeničkoj stopi hrvatske zemlje pozdravljam Vas u ime svih članova i vodstva Hrvatskog žrtvoslovnog društva na čelu s prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem. Ovakvih je mjesta strašne muke, nama neprispodobive ni u mislima, a koju su podnijeli naši branitelji kao najdičniji sinovi roda svoga braneći svoj rod i domovinu, zbog čega im je mrzitelj oduzimao živote nadahnut ne Duhom Svetim nego zasigurno duhom nečastivoga, na tisuće od austrijske pa sve do grčke granice, od kojih je nama znano preko 1500. Životi na ovakvim stratištima nisu oduzimani samo braniteljima vojnicima, nego su jednako mučki, životi oduzimani i djeci, ženama, djevojkama i starcima. Takav se zločin ne može razumjeti ni pravdati tek ideologijom bilo kojeg totalitarnog sustava, jer ni komunizam, ni nacizam ili fašizam, nisu u postignuću svoga cilja, u osnovi imali razloga oduzimati život majke ili djeteta. Razlog takvim stravičnim ubojstvima, takvom istinskom genocidu počinjenom nad našim narodom, izvire nadsvim iz mržnje, i to nacionalne mržnje prema hrvatskom narodu, mržnje koja je nadahnuće sotone. Ne govorim ovo radi poticaja ili održavanja bilo kakve netrpeljivosti prema bilo kojem narodu ili pojedincu, već stoga, jer je to istina koja se mora svjedočiti da bi se moglo blagoslovljeno živjeti.

Ova naša plemenita zemlja, koju nam je dragi Bog podario tako lijepu, svojim izvorima nam nudi sve ljepote, mogućnosti i darove. Međutim, svi mi smo svjedoci, da nam se naši državni i narodni putovi čine nekako zamršenima. Često sam se pitao zašto pa pomišljam, da možda nedovoljno ili nikako činimo ono što Bog od nas traži, odnosno, da se prema našim narodnim mučenicima, prema našoj žrtvi, ne odnosimo sa štovanjem, s ljubavlju, sa suzom u oku, a znamo, da ni jedna hrvatska majka nije svoju suzu u oku otrla do kraja svoga života, pa se suze u svom oku ne smije sramiti ni jedan hrvatski čovjek, ni Hrvatska kao njihova Majka Domovina. U svim proteklim desetljećima, mi smo se na žalost, prema našim mučenicima morali odnositi prisilnom šutnjom. Uz počinjeni genocid kojim je osakaćeno biće, živo tkivo  hrvatskog naroda, pokušavao nam se nametnuti i memoricid, sve do potpune zabrane sjećanja, spomena, otkrivanja i obilježavanja mjesta mnoštvenih zločinstava, odnosno utvrđivanja istine, čime je nad našim mučenicima činjen produženi zločin čije se posljedice odražavaju do današnjih dana.

Na hrvatskim državnim vlastima je odgovornost ispravljanja nepravde

Svjedoci smo, da ih se i nadalje vrijeđa, ponižava, naziva svakojakim nečasnim imenima, a svakoga tko se zauzme za njihovu čast i dostojanstvo, za viteštvo njihova imena, kleveće se kao zagovornike fašizma, i slično. Iskustveno je znano, da je u svim redovnim vojskama svijeta, od pamtivijeka pa do dana današnjeg, a tako zasigurno i u doba II. svjetskog rata, velika manjina bila onih pripadnika koji su bili spremni počiniti zlo, a veliku većinu činili su uvijek jadni vojnici i dragovoljci, koji su iz ljubavi ginuli za svoj narod, krenuvši se boriti za slobodu i dostojanstvo svoga roda, svoje majke, obitelji, svoje Domovine, koji su u svojoj životnoj dobi, zasigurno sanjali i željeli sve drugo osim rata i smrti. Sve njih nazivati zločincima je stravičan zločin. Na hrvatskim državnim vlastima i nadalje leži velika odgovornost ispravljanja te nepravde, jer sjećanje i spomen na naše narodno mučeništvo opstalo je tek vrijednim radom iz ljubavi, onih časnih ljudi koji se nisu bojali pritisaka, ugroze svoga života i obitelji. Vrijednim radom tih časnih ljudi i društava, stvarala se javna svijest o osudi zločina i zadovoljštini žrtve, a time i pritisak na tijela vlasti, koji je evo doveo i do toga, da je institucionalno usvojen i danas u Hrvatskoj obilježavan, ovaj Spomendan na žrtve totalitarnih sustava. Na žalost, on se još uvijek institucionalno obilježava više deklaratorno, nego istinski sadržajno. Ne možemo priznati, da hrvatske državne vlasti istinski štuju ovaj Spomendan, dok ne zabranjuju petokraku zvijezdu kao simbol totalitarnog komunističkog sustava i režima, koji je prema nekim statističkim pokazateljima, prouzročio čak oko tri puta više žrtava nego što su to počinila dva ostala takva sustava prošlog stoljeća. Bez potrebe za bilo kavom usporedbom zločinačkih totalitarnih sustava, za hrvatski narod je taj simbol, ta petokraka zvijezda, bila simbol najstrašnijeg neprijatelja, počinitelja najvećeg zločina u znanoj nam povijesti našega naroda. Nikada u znanoj nam narodnoj povijesti, hrvatski narod nije bio tako i toliko ubijan, protjerivan i raseljen po cijelom svijetu, uništavan u svojem identitetu, svojoj kulturi, vjeri, institucijama i načinu života, kako je to bilo činjeno od godine 1945. pa do 1991, na velikom dijelu hrvatskog životnog prostora sve do oslobođenja 1995., a na ponekim dijelovima hrvatskog životnog prostora, poput Posavine, Srijema ili Boke kotorske, posljedicom na žalost, sve do današnjeg dana. Znajući k tomu, za stravično velike razmjere i vrste stradanja hrvatskog naroda u prošlom stoljeću, prije svega ljudske gubitke, ne možemo biti zadovoljni iznosom odobrenih sredstava za provedbu ovoga zakona, koja su upravo nepristojno malena u odnosu na razna drugovrsna, a za zdravi razvoj i boljitak hrvatskog društva, duhovno i stvarno neusporedivo nebitnija državna izdvajanja.

Civilizacijska je obveza utvrđivanje identiteta žrtve

Dakle, unatoč donošenju Zakona o otkrivanju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, naše državne vlasti, naši sabornici, su nekakvim čudom zaboravili, u taj zakon ugraditi i civilizacijski obvezujuće utvrđivanje identiteta žrtve, jer svaka žrtva ima pravo na ime pa potom i na obiteljski ili svoj grob. Dobili smo zakon koji će, daj Bože, pomoći i ubrzati otkrivanje onih mnoštvenih stratišta i gubilišta za koje još ne znamo, utvrđenje broja žrtava u onima za  koje znamo, obilježavanje i održavanje takvih mjesta narodnog mučeništva, nadamo se, ne samo fizički, nego i svakovrsnim dostojnim javnim spomenom, poput i ovakvog kakvim ih se mi danas ovdje spominjemo. Međutim, što je s utvrđivanjem identiteta žrtava? Hrvatsko žrtvoslovno društvo je u zajedništvu s brojnim udrugama i društvima, jednako i naša Sveta crkva preko Hrvatske biskupske konferencije, kao i određeni politički čimbenici, bilo zatražilo da se popis pučanstva u 2011. iskoristi i kao prigoda za popis žrtava II. svjetskog rata i poraća, koji se time mogao provesti gotovo bez financijskog opterećenja. Na žalost, hrvatske državne vlasti su to odbile. Stoga smo sada svi zajedno pozvani djelovati, preko državnog ureda koji je nadležan za provedbu ovoga zakona i koji će uskoro biti uspostavljen i početi s radom, utječući da se taj zakon poboljša i provodi na način koji će mogućiti otkrivanje svih do sada skrivenih mnoštvenih ili pojedinačnih grobišta, dostojno obilježavanje svih grobišta, utvrđivanje točnog broja žrtava i njihovih imena kad god je to moguće, omogućujući im time pravo na dostojan grob. U tu nakanu zazivam Božji blagoslov na sve nas, neka nas sve Bog dragi blagoslovi, a naše mučenike vječno grli Srcem svojim Božanskim. Hvala Vam!

Komunizam je desetljećima tovario križ na mnoge nevine ljude

Potom je služena misa koju je predvodio, uz koncelebraciju svibovečkog župnika Jure Kopjara, dekana Stjepana Makara, vlč Marka Đurina i topličkog župnika Stjepana Mostečaka, mons Josip Mrzljak varaždinski biskup koji je u uvodu rekao: - Križni put započinjemo prvom postajom koja kaže Isusu osuđuju na smrt. Tada je on uzeo križ i išao prema smrti. Kada mi idemo na Bleiburg i kada tamo činimo najveću komemoraciju za sve žrtve hrvatskog križnog puta onda želimo njih pratiti na tom križnom putu.I kada su nam neki, gotovo podrugljivo govorili, kako na Bleiburgu nije gotovo nitko stradao zašto tamo idete? Neki koji su bili u vrhu hrvatske politike. Gotovo je to ruganje svima nama, a posebno žrtvama. Mi znamo da tamo nije puno poginulo, ali znamo da im je tamo rečeno. Vi ste osuđeni na smrt. Možda bi im lakše bilo da su je odmah podnijeli, nego da su morali ići tim križnim putem noseći strahoviti križ, do smrti, ali i isto tako i mnoge druge križeve koje su nosili, koji smo mi svi zajedno nosili za vrijeme toga totalitarnog sustava kojega smo zvali komunizam koji je zapravo desetljećima tovario križ na mnoge nevine ljude. I zato je pravo, dostojno i pravedno da se toga sjećamo i da na poseban način obilježavamo ovaj današnji dan kojega je evo Europski parlament izglasao 2. travnja 2009. godine. Mi smo obilježavali i prije i nastojat ćemo obilježiti svake godine ovaj datum. Vidimo da se pomiču neke stvari, da se može nešto učiniti. Nastojat ćemo mi svećenici i biskupi i u našoj Varaždinskoj biskupiji svake godine barem u jednom dijelu naše Biskupije, prošle godine smo bili u Međimurju, ove godine smo ovdje u Zagorju, tu je još Podravina. Svake godine na nekom mjestu kojih eto ima puno, i teško ćemo moći sva mjesta izredati da bismo na tom mjestu gdje počivaju naši pokojnici, njihovi zemni ostaci  koji imaju nato pravo, i upravo o tome govori ovaj europski dokument, koji ima naslov Europska savjest i totalitarizam,. Nažalost ne znam da li je jedan medij u cijelosti objavio ovaj dokument. I bilo bi potrebno širiti i čitati što on piše na koji način bi se zapravo  to trebalo sprovoditi u životu. Mi kao kršćani, kao  vjernici činimo ono što je najviše, a to je sveta misa. Nema većeg od toga, tu je naš početak, tu je naš kraj. Tu u misi smo mi koje se ovdje vidimo na zemlji, ali s nama su i oni koji su otišli prije nas.

Pred kraj mise biskupu, svećenicima i vjernicima na dolasku zahvalio je i domaći župnik Juraj Kopjar i naglasio: - Kako netko reče da će se možda saznati, kad-tad i za grob pokojnog župnika Josipa Lesjaka kojeg su također ubili 1945. godine. Vjerujem da se za njegov grob neće nikada saznati. – istaknuo je župnik i napomenuo da se otkrivanje istine o mjestu ovog grobišta doprinio pokojni Valent Dvekar, koji je bio na službi lugara koji je zasijecanjem nekoliko stabala oko grobišta u šumi kroz više desetljeća sačuvao mjesto smaknuća, da se ne zaboravi, a koje je kao desetogodišnji dječak zapamtio.

Misa i komemoracija na grobištu Leskovec završila je oko 18 sati te smo se svi potreseni polako vraćali u dolinu.

Grobište Leskovec nastalo je pred 68 godina, 29. rujna 1943. tad su partizani u napadu na Varaždinske Toplice zarobili 88  vojnika koji su se nalazili u  Hotelu Josipova kupelj, zapisano je u partizanskoj literaturi i kasnije izdavanim knjigama. Branitelji su dugo odolijevali napadu sve dok napadači nisu pomoću benzina i vatrogasnih štrcaljki zapalili hotel prethodno zatvorivši dotok vode. Većina posade se predala, a dio ih se kroz odvodne kanale kojima se odvodila voda  iz hotela uspio izvući. No tek zakratko jer su ih partizanske snage zarobile i nakon mučenja poubijale, na dva mjesta u Čurilovcu, u Hrastovcu…, a većinu njih 73 poveli su do sela Svibovec. Tu su se zarobljenici morali svući te su tako tjerani do naselja Lekovec, a odatle uz potok prema mjestu na kojem su po partizanskoj naredbi mještani obližnjeg naselja već iskopali dvije grabe. Tu su ih poubijali, a mještani su ih morali zagrnuti zemljom. Na dostojan pokop i blagoslov groba i u njima pokopanih žrtava čekalo se šest desetljeća, 60. godina. Naime nitko nije znao tko bi to trebao učiniti? Kako bi se stvar pokrenula i grobište obilježilo i posljednje počivalište partizanskih žrtava blagoslovilo formiran je zajednički Odbor koji je tu uz pomoć ostalih i učinio.

Dan sjećanja na žrtve totalitarnih ideologija i u Međimurju

Prvo obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih ideologija na području sjeverne Hrvatske održan je 23. kolovoza 2010. godine u župi Macinec u Međimurju, a tom prilikom pokopane su žrtve iskopane i ekshumirane od ožujka 2009. do 12. lipnja. Blagoslov groba i molitvu predvodio je biskup Josip Mrzljak koji je za žrtve služio i misu u crkvi u Macincu, a prvi puta otvoreno grobište posjetio je 7. travnja 2009. godine.

Ove godine obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih ideologija održano je u nedjelju 21. kolovoza, s početkom u 17 sati, molitvom koju su predvodili mons Leonarad  Logožar, dekan gornjemeđimurskog dekanata iz Štrigove i domaći župnik iz Macinca vlč Stjepan Markušić, a uz organizatore molitvi i misi zadušnici koja je potom služena u župnoj crkvi Pohođenja BDM, prisustvovali su u predstavnici  udruge Macelj i članovi udruge Hrvatski domobran V. Toplice i Čakovec Varaždin kao i Braća hrvatskog zmaja.

Kod grobnice je o poratnim stradanjima i likvidacijama na području Međimurja govorio Josip Kolarić, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma koji je istaknuo: Naše današnje okupljanje pred ovom grobnicom jest prije svega odavanje sućuti ljudima koji su poratnih godina Drugog svjetskog rata mučki ubijeni i o kojima se desetljećima nije smjelo govoriti, a okupljanjem na ovom mjestu pridružili smo se Europskoj i Saborskoj deklaraciji o osudi zločina totalitarnog komunističkog poretka u svijetu i u Hrvatskoj koja između ostalog kaže: Žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Stoga danas s posebnim štovanjem suosjećamo s rodbinom davno nestalih žrtava ljudskog bezumlja i vjerom kako se slično nikada više neće ponoviti. odavanje počasti.

Polaganjem vijenaca kod grobnice žrtava na grobištu Sep 23. kolovoza i odavanju počasti izvršila je Mađimurska županija, a uz župana Ivana Perhoča, tu su bili prisutni i članovi Društva, Matice hrvatske Čakovec i ostali.

Franjo Talan


Share
0