U Dubrovniku je gostovala Beogradska filharmonija. Odlično! Od ljudi koji su bili dolje čuo sam da je koncert bio jako dobar. Svaka čast! Kultura ne smije poznavati granice. Ona služi za zbližavanje naroda, kultura, za međusobno upoznavanje, uspostavljanje kontakata… I sve je dobro dok se ne uplete politika.

A gostovanje Beogradske filharmonije odmah u začetku ispolitizirao je šef države Josipović koji je do sebe u gledalištu želio imati srbijanskog kolegu Tadića. Zvao je on i Barrosa, u pozivu spominjao Jugoslaviju, ali ne i Hrvatsku. I ni jedan od ove dvojice nije mu se odazvao. Barroso ima valjda važnija posla, a Tadić se naljutio na Hrvatsku jer kod kuće ubire političke poene oko Kosova pred izbore kako bi spasio vlast koja mu izmiče pred umivenim radikalom Tomislavom Nikolićem.

>>Ivo Josipović i srbijanski princ Karađorđević na "koncertu pomirbe"

Ali zato umjesto Tadića eto u Dubrovniku nesuđenog jugoslavenskog kralja Aleksandra II. Karađorđevića sa suprugom. Neka i njih, ljudi putuju, pa valjda nešto i potroše. Neka se dive hrvatskim ljepotama. Ali naš predsjednik ide dalje, pa se s Karađorđevićem i veselo uslikava. Kad je već tolike isprike potrošio, i potrebne i nepotrebne, pogođene i promašene, mogao je hrvatski predsjednik predložiti Karađorđeviću barem tri isprike hrvatskom narodu. Jedna je isprika za sve zločine, torture, represiju, za sve loše što su Karađorđevići učinili nad hrvatskim pukom u prvoj Jugoslaviji. Druga je još važnija, za ubojstva hrvatskih političkih prvaka usred beogradske skupštine 1928., čija je politička likvidacija naložena izravno iz Karađorđevićevog dvora. I treća, isprika za masovne zločine četnika, odnosno Jugoslovenske vojske u otadžbini pod vodstvom Draže Mihailovića. Josipoviću antifašistu ovo treće trebalo bi biti najvažnije, i da zna s kime se uslikava i druži.

Među srbijanskim povjesničarima ovako se tumači Dražin pokret: „Pripadnici Jugoslavenske vojske u otadžbini bili su antifaštisti, i to izrazito aktivni do jeseni 1941., kada su zajedno s partizanima oslobodili neke srpske gradove (npr. Loznicu). Također su kao takvi bili priznati od vanjskog faktora i vlade u Londonu, sve do nagodbe Tito–Šubašić, kada je kralj 12. rujna 1944., pod pritiskom Britanaca, pozvao pripadnike Jugoslavenske vojske u otadžbini da se priključe partizanima, što su mnogi i učinili. Paradoksalno, ali od tog datuma bi se s te točke Draža Mihailović mogao smatrati izdajnikom budući da se nije odazvao Apelu i da se oglušio o ovu naredbu monarha. Ovaj pokret bio je izrazito heterogen, i tu treba razlikovati njegove specifičnosti na terenu Bosne, Hrvatske, naročito Dalmacije i onog u Srbiji. Ovisio je dosta od politike lokalnih vojvoda, bilo je nediscipline, samovolje, otkazivanja poslušnosti i akcija na svoju ruku… Također, to što su bit i program pokreta ipak bili antifašistički, monarhistički i projugoslavenski (uz, recimo, velik broj Slovenaca) ne znači da nije bilo masovnih ratnih zločina koje treba osuditi, kao i kolaboracije na terenu sa snagama okupatora u cilju borbe protiv komunista i partizanske vojske ili radi osvete na nacionalnoj osnovi. To je, uostalom, radila i druga strana. Poznati su “martovski pregovori” s Nijemcima u proljeće 1943., kao i mnoge likvidacije ljudi koji su označeni kao politički ili klasni neprijatelji tijekom rata.“ Više o tome možete pročitati OVDJE

A koja je politička pozicija današnjeg Karađorđevića u odnosu na Dražu i četnike, evo njegov odgovor u svježem razgovoru za srbijanski „Danas“ od 30. srpnja ove godine. Novinar ga pita: „Srpska javnost podeljena je u vezi sa procesom rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića, komandanta Kraljevske vojske u otadžbini i vođe Ravnogorskog pokreta, čije je mesto ubistva nedavno i zvanično utvrđeno. Kako Vi na to gledate?“

Karađorđević hladno odgovara: „Svako zaslužuje poštovanje, a to se posebno odnosi na generala Mihailovića. Veoma je važno da se s poštovanjem setimo svih koji su na raznim stranama izgubili život tokom strašnog građanskog rata koji je besneo Srbijom tokom Drugog svetskog rata. Moramo poštovati sve svoje mrtve i opet se ujediniti kao nacija.“

Intervju u cijelosti možete vidjeti OVDJE

Dodatni komentar nepotreban!

Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti